REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Posl. br. P-242/2025-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BZI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici u Odvjetničkom društvu Knezović i Partneri, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne rasprave dana 28. travnja 2026., održane u prisutnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika Josipa Valića, odvjetnika iz Pule, te na ročištu za objavu i uručenje presude dana 14. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 326-150/2004 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 29. listopada 2004.god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Nansi Kopić iz Pule, br. OU-1377/04 a koja glasi:
„U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“
r i j e š i o j e
I Utvrđuje se da je vrijednost predmeta spora 491,20 eur.
II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljici VOTO- BZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 14. svibnja 2026. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, odnosno njegovim prednikom Hypo Alpe Adria Bank d.d. (koja banka je 11. srpnja 2016.godine promijenila naziv tvrtke u Addiko Bank d.d.) dana 29.10.2004. godine zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, broj 326-150/2004, a koji ugovor je tužitelj zaključio u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika. Tužitelj je iskoristio svoje pravo iz članka 8. stavka 2. citiranog Ugovora te je dana 11. kolovoza 2011. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik joj je temeljem odredbe članka 8. stavka 2. istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 3.700,95 kuna. Međutim, tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz više razloga, a koje razloge će iznijeti u nastavku. Prvenstveno, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističe da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, pa čak i bez ugovaranja gornjeg limita (kao što je činio u nekim drugim slučajevima). Budući da je visina tzv. izlazne naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja - kao dužnika. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Osim što je ništetna temeljem naprijed citiranih odredbi ZZP/03, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nipošto nije slučaj. Obzirom da je – opetovano se ističe
- spornom ugovornom odredbom određeno samo da visinu naknade određuje, tj. zaračunava Banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, tužiteljeva obveza je i u trenutku zaključenja Ugovora i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva. S tim u vezi, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 270. st. 1. ZOO/05. Osim toga, predmetna odredba je suprotna kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, nije sporno da davatelj kredita – sukladno st. 3. predmetnog članka – ima pravo od korisnika kredita zahtijevati naknadu štete, ali samo AKO je štetu zaista i pretrpio. Međutim, tuženik u konkretnom slučaju nije pretrpio bilo kakvu štetu pa je za zaključiti da sporna naknada zapravo predstavlja naknadu izmakle dobiti radi „gubitka“ kamate, a što je suprotno naprijed citiranoj kogentnoj odredbi ZOO/05, kojom je propisano da davatelj kredita na takvo što nema pravo. Tužitelj u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnom odredbu čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 326-150/2004 kojom je ugovoreno da je tuženik, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, ovlašten zaračunati naknadu sukladno svojoj jednostranoj odluci. Tužitelj se obratio tuženiku za zahtjevom radi mirnog rješenja spora ali nažalost bezuspješno. Slijedom navedenog, tužitelj podnosi ovu tužbu i predlaže Naslovnom sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita dana 11.08.2011. godine u iznosu od 3.700,95 HRK. Shodno tome tuženik ističe da je tužitelj suviše visoko naznačio vrijednost predmeta spora te s obzirom da tužitelj nije postavio kondemnatorni zahtjev postavlja se pitanje pravnog interesa tužitelja za utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe (osim stvaranja parničnog troška strankama u postupku). Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare. Ugovor o kreditu otplaćen je u kolovozu 2011. godine, a sklopljen u listopadu 2004. godine. Imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 19.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a da je predmetna naknada naplaćena u iznosu od 3.700,95 HRK, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik izričito osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list NN 35/2005: dalje u tekstu: ZOO 05). Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik također ističe kako tužitelju osporava status potrošača. Ponajprije tuženik ističe kako osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da je sporna ugovorna odredba transparentno ugovorena, na lako uočljiv i razumljiv način u članku 8. Ugovora o kreditu. Osim toga, kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor, jasno su dali tužitelju do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada. Pri tome mu je objašnjeno i u kojem iznosu. Člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a 05 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi za prijevremenu otplatu kredita jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove prijevremene otplate kredita. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. Naime, članak 8. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da u slučaju prijevremene otplate kredita banka mora obavijestiti najmanje 30 dana unaprijed te da je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Banke koja se dostavlja u privitku. Lako uočljiva jer je navedena u članku 8. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača te je pitanje raskida uređeno sukladno članku 81. istog zakona – a koje uvjete je tuženik ispunio(NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03).Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. Navedena naknada odnosno činidba je odrediva u smislu članka 50. Zakona o obveznim odnosima jer članak 8. Ugovora jasno navodi izvor temeljem kojeg će se sporna naknada obračunati i ne može se smatrati neodredivom. Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Ujedno, tuženik napominje osim što je postupao po predmetnim odredbama ZOO-a, Zakona o bankama, postupao je i sukladno članku 302. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama koji izričito navodi da prija sklapanja Ugovora kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa. Osim činjenice da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora, prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. U članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Na tužitelju je teret dokazivanja ako tvrdi suprotno. Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04) održane 05. ožujka 2004., Su-IV-222/04 koji kaže da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“. Što znači da čak i u slučaju kada bi bio opravdan zahtjev za povrat plaćenog (što tuženik osporava), tužitelju ne bi pripadale zatezne kamate od dana naplaćene naknade. Naknada za prijevremenu otplatu kredita nije nikakav „hrvatski izum“. Riječ je, naime, o naknadi koju banke u cijelom svijetu oduvijek i redovito naplaćuju. Tako se, primjerice, u Mišljenju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora, Aneks br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a, navodi se: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita t. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova“. Isto zaključak navodi se i na 2. stranici Zelene knjige: hipotekarni krediti u EU-u. Novac s kojim tuženik posluje je novac za koji se on zadužio kod svoje matične banke na inozemnom tržištu. Tuženik matičnoj banci za to plaća kamatu. Ne zadužuje se beskamatno. Kako tuženik ne može prijevremeno otplatiti kredit svojoj matičnoj banci - dakle nastavlja plaćati kamatu matičnoj inozemnoj banci do kraja ugovornog odnosa i nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava - u slučaju prijevremene otplate trpi financijsku štetu. To je, ukratko, razlog zašto je član 1024. ZOO-a 05 glasio: Zakonska odredba identičnog sadržaja nalazila se i u Zakonu o obveznim odnosima iz 1978. godine, koji je nastao u drugom ekonomskom sustavu. Dakle, zakonodavac je i tada imao na umu da banke uslijed prijevremene otplate kredita trpe financijsku štetu koju korisnici kredita moraju naknaditi kako bi bankarski sustav mogao uredno funkcionirati. Naknada za prijevremenu otplatu kredita višedesetljetni je standard bankarskog poslovanja u svim zemljama s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Hrvatska narodna banka, koja kao regulator strogo nadzire tuženikovo poslovanje, nikada nije dovela u pitanje zakonitost ugovaranja predmetne naknade. U odnosu na navode da se tuženik zadužuje kod svoje matične banke na inozemnom tržištu i da ne može prijevremeno otplatiti kredit matičnoj banci i da zbog toga trpi štetu (jer u slučaju kada primi prijevremenu otplatu, tuženik ne može kao vjerovnik naplatiti i kamatu, a koju on mora i dalje plaćati matičnoj banci) u tu svrhu tuženik ističe kako će dostaviti u spis predmeta simulirani izračun nedospjelih kamata koje bi tuženik naplatio tužitelju da je otplaćivao ugovor tijekom cijelog ugovorenog trajanja te izvode o stanju računa tuženika i kamatnoj stopi kod Citibank / Deutsche Bank / London Branch u periodu od dana prijevremene isplate pa nadalje. Tuženik ističe kako je u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti –također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Ujedno na predmetne okolnosti o valjanosti, potrebi i osnovi naplate predmetne naknade tužitelj u spis dostavlja ovjerenu izjavu HZ i svjedokinje TZ o načinu i razlozima naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita. Zaključno, po pitanju ne osnovanosti naplate naknade za prijevremenu (potpunu ili djelomičnu otplatu kredita) tuženik ističe kako je opsežna sudska praksa zauzela svoj stav da je tuženik imao pravni temelj za naplatu predmetne naknade. Slijedom svega navedenog, posebice uzimajući u obzir pravni temelj za naplatu naknade te dostavljenu sudsku praksu, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjevu cijelosti kao neosnovan i obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.
3. U dokaznom postupku je izvršen uvid u ugovor o kreditu (list 7-17), otplatni plan (list 18-84), dopis (list 45-47), sudske odluke (list 60-85), izvršen je uvid u Pravilnik o naknadama za potrošače kredite, pravna shvaćanja, Odluku o naknadama za usluge i sudske odluke (list 86-186), u sudsku odluku (list 278-281) te je izvršen uvid u svu ostalu dokumentaciju priležeću spisu.
4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud smatra tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.
5. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, odnosno njegovim prednikom Hypo Alpe Adria Bank d.d. dana 29.10.2004. godine zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, broj 326-150/2004. Nije sporno da prema čl. 8. st. 2. Ugovora korisnik kredita može izršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita te je u tom slučaju Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama tada Hypo Alpe- Adria Bank d.d. Isto tako nije sporno da je tužitelj iskoristio svoje pravo iz članka 8. stavka 2. citiranog Ugovora te da je dana 11. kolovoza 2011. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita kao i da joj je tuženik temeljem odredbe članka 8. stavka 2. istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 3.700,95 kuna.
6. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni kredit podignut kao stambeni kredit za potrebe gradnje kuće i to je kuća u kojoj i dan danas živi sa obitelji. Na upit suda navodi da se ta kuća ne koristi u nikakve druge svrhe, isključivo za življenje nje i njezine obitelji. Prilikom podizanja kredita rečeno je da je ovakav kredit chf najpovoljniji i kao takav je ponuđen kao i da je chf stabilna valuta. Kredit je prijevremeno otplatila 2011. godine i tada je naplaćena naknada oko 3.700,00 kuna. Naime to je bio i uvjet da bi mogla prijevremeno kredit zatvoriti. Nitko joj nije pojasnio zašto je ta naknada naplaćena u tom iznosu odnosno po kojim kriterijima je određen taj iznos naknade a isto nije pojašnjavano niti prilikom sklapanja ugovora. Nitko ju nije posebno upozoravao da će prilikom prijevremene otplate kredita morati plaćati naknadu u nekakvom iznosu, a posebno joj nije pojašnjavano čemu služi ta naknada i po čemu se određuje visina te naknade. Inače kredit su odlučili zatvoriti ranije stjecajem okolnosti jer su stekli određeno nasljedstvo a osim toga mjesečne rate kredita su već tada jako rasle tako da je sve to doprinijelo odluci da ga prijevremeno otplati. Inače ugovor o kreditu je sastavila banka i nije imala mogućnost pregovaranja o sadržaju, shvatila je da je to nešto kao politika banke i bilo je ponuđeno u smislu da uzme ili ostavi.
7. Prije svega valja napomenuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio članak 3. Zakona o zaštiti potrošača koji je u stavku 1. točci 1. definirao potrošača pa u smislu ovoga Zakona potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz navedenog proizlazi da je uvjet da bi osoba bio potrošač da on sklapa pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Povezano sa tim iz ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica sklopila radi gradnje kuće za potrebe življenja te da u toj kući i danas živi. Pri tome se nigdje u ugovoru ne navodi da je tužiteljica sklopila navedeni ugovor primjerice kao obrtnik, kao pravna osoba, kao osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti niti je to tuženik ičime dokazao. Stoga se evidentno prema ocjeni suda radi o potrošačkom kreditu u kojem ugovoru je tužiteljica nedvojbeno nastupila kao potrošač.
8. Nadalje u konkretnom slučaju valja primjeniti čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga, a sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05…, dalje ZOO-a) kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Dakle sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni su postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a što tuženik nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja konkretnih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade. Stoga je prema motrištu suda predmetna ugovorna odredba nepoštena, a prema čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Pored toga je navedena odredba ništetna i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva a sve sukladno čl. 269. st. 2. ZOO- a.
8.1. Nastavno Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Da se o sadržaju navedenih odredbi nije pregovaralo proizlazi iz iskaza tužiteljice a a isto tako tužiteljica nije imala niti mogla imati utjecaj na sadržaj Ugovora o kreditu jer sadržaj istog kreira Banka ovdje tuženik. Dakle ocjena je suda da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna.
9. Slijedom svega navedenog valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev i utvrditi ništetnim odredbu čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 326-152/2004. Valja još napomenuti kako nije osnovan prigovor zastare obzirom pravo na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne može zastarjeti.
10. Tuženik je prigovorio da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora o kreditu što nije stav ovoga suda jer prema ocjeni suda tužitelj u konkretnom slučaju ima pravni interes za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 187. Zakona o parničnom postupku, obzirom je zahtjev za utvrđenje pravnog posla ništetnim tek prethodno pitanje za ostvarenje zahtjeva za vraćanje stečenoga na temelju toga pravnog posla, a pravni interes za takav deklaratorni zahtjev ne isključuje sama činjenica što, pored deklaratornog nije postavljen i kondemnatorni zahtjev.
11. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio i previsoko označenoj vrijednosti predmeta spora obzirom da tužitelj nije postavio kondemnatorni zahtjev a da je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada u iznosu od 3.700,95 kuna. Sud je takav prigovor našao osnovanim, naime tužitelj je kao vrijednost predmet spora označio 1.328,00 eur međutim, bez obzira što je tužbeni zahtjev postavljen kao isključivo deklaratorni, a tužitelj istim traži utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu temeljem koje odredbe je tužitelju od strane tuženika nesporno naplaćena naknada od 3.700,95 kuna kod prijevremene otplate to vrijednost ovog spora ne može biti veća od iznosa naknade koja je naplaćena upravo temeljem odredbe za koju tužitelj traži utvrđenje ništetnosti u ovom sporu i što je predmet spora. Dakle stajalište je suda da je u konkretnom slučaju vrijednost spora određena visinom naplaćene naknade. Stoga je valjalo odlučiti kao u točci I rješenja i utvrditi da vrijednost predmeta spora iznosi 491,20 eur (3.700,95 kuna).
12. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku pa je tužitelju priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe 50 bodova (Tbr.8/1), za sastav podneska od 16.01.2026. 50 bodova bodova (Tbr.8/1), za zastupanje na ročištu 26.01.2026. 25 bodova (Tbr.9/2), za sastav podneska od 26.02.2026. 50 bodova (Tbr.8/1), za zastupanje na ročištu 28.04.2026. 50 bodova (Tbr.9/1) te za pristup ročištu za objavu 25 bodova što uveano za PDV iznosi 625,00 eur.
U Puli, 14. svibnja 2026.
S u d a c
Daniela Subotić Biondić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude i rješenja za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
- tužiteljici po pun.
- tuženiku po pun.
