Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-357/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Adele Turkalj člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, Ciscuttijeva 8, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug, Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-244/2025-14 od 17. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-244/2025-14 od 17. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda utvrđeno je:

„I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

1. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5. 2. ugovora o kreditu broj: 346- 98/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.12.2005. a koja odredba glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita."

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

2. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5.2. ugovora o kreditu broj: 346 - 109/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 6.12.2006. a koja odredba glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita."

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana."

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.832,48 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose kako slijedi:

- na iznos od 1.222,75 eura od 23.12.2005.

- na iznos od 609,73 eura od 18.12.2006.

a koja kamata teče od 23.12.2005. po stopi propisanoj Uredbom Vlade RH o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., od 01.01.2008.do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka odmjeren u sveukupnom iznosu od 1.370,33 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20.01.2026.do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine, sve u roku od 15 dana. “

2. Protiv navedene presude, tuženik je podnio žalbu navodeći da je pobija u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešne odluke o troškovima postupka. Predlaže usvojiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te naložiti tužitelju da mu naknadi troškove postupka, a podredno da usvoji žalbu, ukine presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 EUR i pristojbu na žalbu u neodređenom iznosu.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5.2. Ugovora o kreditu od 14. prosinca 2005. i Ugovora o kreditu od 6. prosinca 2006., a koja odredba se odnosi na plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita (tzv. ulazna naknada), te zahtjev za isplatu iznosa od 1.832,48 EUR, isplaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose od dana plaćanja do isplate .

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6.1. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6.2. Suprotno žalbenim navodima, nije nađeno ni da bi pobijanom presudom bilo povrijeđeno pravo tuženika na obrazloženu sudsku odluku te da bi istom bile počinjene povrede Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), jer pobijana presuda nije arbitrarna, sud prvog stupnja se očitovao o svim istaknutim prigovorima i navodima tuženika koji su odlučni za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari , a stoga nema niti povrede prava na pravično suđenje u smislu odredbe čl. 29. st. 1., u vezi s čl. 3., čl. 14. st. 2. i čl. 26. st. 1. Ustava Republike Hrvatske .

6.3. Tuženik u žalbi navodi da sud, radi utvrđenja činjenice da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio informiran o svim značajkama ugovora o kreditu, nije dopustio izvođenje dokaza. Međutim, iz stanja spisa ne proizlazi da je sud odbio izvođenje dokaza koje je tuženik predložio na navedenu okolnost. Prvostupanjski sud je odbio prijedlog tuženika da se službenim putem pribavi očitovanje HNB o značenju efektivne kamatne stope, dakle dokaza koji se ne tiče utvrđenja činjenica vezanih uz pojedinačno pregovaranje i informiranje tužitelja o značajkama ulazne naknade. Stoga su naprijed izneseni tuženikovi navodi ocijenjeni neosnovanim.

7. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank sklopili dva Ugovora o kreditu i to 14. prosinca 2005. i 6. prosinca 2006., prvi u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 155.000,00 CHF na razdoblje od 14 godina, a drugi u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 80.000,00 CHF na razdoblje od 13 godina,

- da je čl. 5.2. gore navedenih Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita,

- da su tužitelju 23. prosinca 2005. naplaćeni jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1.222,75 EUR ,

- da su tužitelju 18. prosinca 2006. naplaćeni jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 609,73 EUR,

- da je Ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen i formuliran od tuženika (tipski ugovor),

- da tužitelj o spornoj odredbi nije mogao pregovarati,

- da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj Ugovora.

7.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita nepoštena jer se o njoj nije unaprijed pregovaralo, a niti je tužitelj, kao korisnik kredita, mogao utjecati na njen sadržaj, te da banka može naplatiti korisniku kredita glavnicu i ugovorne kamate, a sve ostale obveze koje banka nameće korisniku kredita su nedopuštene što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da su stoga iste ništetne. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbe čl. 96. st. 1., 2. i 4., čl. 102. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09,133/09, dalje ZZP/07) i na odredbe čl. 323. st. 1., 327. st. 1., čl. 328. i čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO/05).

8. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna i zakonita te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja , s time da se sud prvog stupnja pogrešno pozvao na odredbe čl. ZZP/07 i odredbe čl. ZOO/05, umjesto pravilno na sadržajno istovjetne odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje ZZP/03) i to čl. 81. st. 1., 2. i 4. te čl. 87. st. 1. i 2. te vezano za Ugovor o kreditu od 14. prosinca 2005., odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) i to čl.104. st. 1., čl. 109. st. 1., čl. 110. i čl. 1065., s obzirom da su navedeni Zakoni bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, navedeno nije utjecalo na pravilnost odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava o tužbenom zahtjevu trebalo jednako odlučiti.

8.1. Kako iz sadržaja predmetnih ugovora proizlazi da isti ne sadrže konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem (tzv. ulazne) naknade podmiruju jednokratno, unaprijed, niti su isti sami po sebi razumljivi te kada u ugovorima nije navedeno, niti se iz sadržaja ugovora može zaključiti koji su to konkretni troškovi i radnje po kreditu vezane uz odobravanje kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu tuženiku, kao kreditoru, pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud te kada je ugovorenom naknadom povećana cijena kredita (za utuženi iznos), onda je takvom ugovornom odredbom i prema ocjeni ovoga suda evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka pa je pravilna odluka prvostupanjskog suda da je takva ugovorna odredba ništetna te da je tuženik dužan vratiti sve ono što je na temelju navedene ugovorne odredbe primio.

8.2. Tuženik u žalbi navodi da je tužitelj, kao potrošač prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu (1,25 %), da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora i prirode bankarskog poslovanja, da se radi o bazičnoj matematičkoj operaciji i da je svaki razuman, razborit i pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, koja je, osim toga, bila sadržana i u ugovorima. U odnosu na navedeno treba reći da je u ovom slučaju odlučno da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, da o plaćanju predmetne naknade nije mogao pregovarati niti bez njezina plaćanja sklopiti ugovore o kreditu. Zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što ovdje nije slučaj jer, iako je i prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije imao informaciju i o njenoj krajnjoj svrsi (Rev-818/2023-2).

8.3. U odnosu na tvrdnju tuženika da sporni iznos navedenih naknada nije nerazmjeran u odnosu na odobrene iznose kredita, treba reći da se pitanje uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a u ovom slučaju je utvrđeno da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovore.

8.4. U odnosu na žalbene navode da je ugovaranje naknade za obradu kredita bilo dopušteno i u skladu s čl. 173. Zakona o bankama i Tarifom naknada banke odobrene od strane regulatora – Hrvatske narodne banke, treba reći da, iako ugovaranje predmetne naknade nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, pod utvrđenim okolnostima, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Stoga pozivanjem na navedene propise i javno objavljenu Tarifu o naknadama banke, tuženik ne može s uspjehom osporavati pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude.

8.5. Nadalje, kada je u postupku utvrđeno da tužitelj s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o predmetnoj ugovornoj odredbi, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, onda ni okolnost što su navedeni ugovori solemnizirani, sama po sebi ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude.

8.6. U odnosu na pozivanje tuženika na odluke Suda Europske unije, treba reći da je navedeni sud u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni, a u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi , odgovorio da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje, može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što tuženik u ovom postupku nije dokazao.

8.7. Pravilno je, dakle, prvostupanjski sud utvrdio i pravilno ocijenio da je u ovom slučaju, s obzirom na okolnost da je riječ o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo te da bez plaćanja predmetne naknade ne bi bilo moguće sklopiti ugovore o kreditu, tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja i da o spornoj odredbi nije pregovarao kako bi se uvjerio da bi tužitelj na tu odredbu pristao u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze, kao što je to ovdje slučaj. Stoga banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača te je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere.

8.8. Budući da je sud prvoga stupnja utvrdio da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor te da bi neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava, neosnovano tuženik u žalbi ustraje u tvrdnji da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je sud propustio provesti test razmjernosti.

9. U odnosu na žalbene navode koji se tiču zastare predmetne tražbine, treba reći da je pobijana odluka u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, a iz kojeg proizlazi da u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema tome, zastara po osnovi nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, kako je to pravilno, dovoljno argumentirano i jasno obrazložio i prvostupanjski sud (točka 13. obrazloženja presude) pa neosnovano tuženik tvrdi suprotno.

10. Kako su na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženiku isplaćeni iznos od 1.222,75 EUR i iznos od 609,73 EUR po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenih iznosa tužitelju sa zateznom kamatom po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO/05, tekućom od dana stjecanja, sukladno čl. 1115. ZOO/05 (čl. 214. ZOO) u vezi s čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. ZOO/05 jer se tuženik, koji je je navedene novčane iznose stekao na temelju ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

11. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

12. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

13. Odluka o troškovima postupka donesena je uz pravilnu primjenu čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP.

14. Ovaj drugostupanjski sud nije ulazio u pravilnost odluke o visini dosuđenih troškova, a s obzirom na to da u tom dijelu tuženik nije istaknuo nikakve žalbene razloge, dok drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

15. Neosnovano tuženik navodi kako je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava predao troškovnik u spis jer isti nije bio prisutan na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava, s time da je troškovnik dostavio sudu sa podneskom kojim ispričava nedolazak na to ročište. Točno je da sud nije odlučio o njegovom zahtjevu za naknadom parničnog troška, ali isto nije odlučno kraj činjenice da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu te tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.

16. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1 ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 14. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat