Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice

Poslovni broj Gž-1151/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Gašparuš-Horvat, predsjednice vijeća, Adele Turkalj, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Bilić Komparić, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Goran Veljković, Merima Ibrahimović, Ivana Bilić Komparić, Vladimir Veljković i Alan Alagić u Puli, Dobrilina 9, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola – Građansko upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-548/2021-40 od 12. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice Republike Hrvatske i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-548/2021-40 od 12. lipnja 2024. u točki I. izreke, u točki II. izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.636,52 EUR te u točki III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadom troška žalbenog postupka u iznosu od 250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom utvrđuje se da je tužitelj putem svojih pravnih prednika dosjelošću stekao pravo vlasništva na kč. br. [katastarska čestica] pomoćna zgrada od 25 m2 i kč. br. [katastarska čestica] dvorište od 293 m2, obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pa se ovlašćuje uknjižiti kao vlasnik navedenih katastarskih čestica nakon pravomoćnosti te presude (točka I. izreke), nalaže se tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.636,52 EUR u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (točka II. izreke) te se odbija u cijelosti zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu parničnog troška, tuženica je podnijela žalbu navodeći da presudu pobija zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Pobija i odluku o troškovima postupka. Predlaže usvojiti žalbu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška parničnog postupka, a podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje. Potražuje naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 250,00 EUR.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je putem svojih pravnih prednika dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama kč. br. [katastarska čestica] pomoćna zgrada od 25 m2 i kč. br. [katastarska čestica] dvorište od 293 m2, obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22,155/23, 146/25, dalje ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6.1. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer izreka presude nije proturječna njezinim razlozima, presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu.

8. Sud prvog stupnja je u postupku pravilno utvrdio:

- da su nekretnine kč. br. [katastarska čestica] pomoćna zgrada od 25 m2 i kč. br. [katastarska čestica] dvorište od 293 m2, obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tuženice,

- da su predmetne nekretnine najkasnije od početka 50-ih godina prošlog stoljeća (od kada sežu sjećanja svih saslušanih svjedoka) u posjedu tužitelja i njegovih pravnih prednika,

- da su predmetne nekretnine (u naravi pomoćna zgrada i dvorište) s nekretninom kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (kućom, sada u vlasništvu tužitelja) već tada činile jedinstvenu cjelinu definiranu portunom i ogradnim zidovima te su od tada pa nadalje slijedile njenu pravnu sudbinu, na način da su se među prednicima tužitelja kao cjelina prenosile zajedno sa kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- da su sve navedene nekretnine (uključujući i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) koristili djed i baka tužiteljeva oca UO na način da su iste obrađivali i na njima držali domaće životinje,

- da su navedene nekretnine nakon smrti djeda i bake oca tužitelja pripale stricu oca tužitelja, kojeg je otac tužitelja UO naslijedio i potom darovao tužitelju,

- da pravnim prednicima tužitelja, ni tužitelju nitko nije osporavao pravo na posjed niti ih je na bilo koji način sprječavao ili ograničavao u vršenju vlasničkih ovlasti,

- da su pravni prednici tužitelja bili samostalni, istiniti i pošteni posjednici, koji nisu znali niti su imali razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed,

- da je tužitelj saznao da su sporne nekretnine u vlasništvu tuženice tek kada se počeo baviti turizmom, odnosno kada je počeo uređivati te parcele i tražiti građevinske dozvole.

9. Tuženik žalbenim navodima ove činjenice nije doveo u sumnju , a razlozi koje iznosi predstavljaju samo njegovo viđenje izvedenih dokaza i kao takvi ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenja svih odlučnih činjenica u ovome postupku potrebnih za donošenje zakonite odluke o tužbenom zahtjevu.

10. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je tužitelj dokazao da je barem od početka 50-tih godina prošlog stoljeća osobno i preko svojih pravnih prednika u posjedu predmetnih nekretnina (kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) na način da iste sa kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (koja je nesporno u tužiteljevom vlasništvu) predstavljaju cjelinu definiranu sa svih strana ogradnim zidovima, da se ne radi o nekretninama u odnosu na koje polažu pravo treće osobe, da su ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću pri čemu se poštenje pretpostavlja, a tuženik nije dokazao da tužiteljevi prednici ili on sam ne bi bio pošteni odnosno savjesni posjednik te da je do 14. prosinca 1999., kada je objavljena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske o ukidanju čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15-pročišćeni tekst, 94/17, 52/25 – dalje: ZVDSP), istekao četrdesetogodišnji rok za stjecanje vlasništva na spornim nekretninama Republike Hrvatske. U pobijanoj odluci sud prvog stupnja se poziva na pravna pravila paragrafa §1472 Općeg građanskog zakonika (OGZ), Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 6/80, 36/90, „Narodne novine“ broj 53/91, 91/96, dalje ZOVO) te odredbe čl. 159. i čl. 388. ZVDSP.

11. Odluka prvostupanjskog suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

11.1. Prema čl. 388. st. 2. ZVDSP, stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Prema st. 3. toga članka, rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni ovim Zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu, nastavljaju teći u skladu s odredbom st. 2. ovoga članka, ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen ovim Zakonom ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu.

11.2. Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da je rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini počeo teći barem od početka 50 -tih godina prošlog stoljeća, s obzirom na navedene odredbe ZVDSP, u vrijeme početka tijeka roka dosjelosti, na snazi je bio Opći građanski zakonik, koji se primjenjivao kao pravna pravila na temelju Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije, preuzet Zakonom o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (''Narodne novine'', broj 73/91). Pravnim pravilom iz § 1472. OGZ propisano je da za stjecanje vlasništva na državnoj, crkvenoj, općinskoj i sličnoj imovini potrebna izvanredna dosjelost posjednika, koja se može steći posjedom od 40 godina. Taj rok nije istekao do 1. rujna 1980., kada je na snagu stupio Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, nakon čega je 1. siječnja 1997. na snagu stupio Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojim je za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u vlasništvu jedinica lokalne samouprave propisan isti rok dosijedanja (čl. 159. st. 3. i 4. ZVDSP).

11.3. Dakle, istekom roka od 40 godina iz čl. 159. st. 4. ZVDSP, u vezi s čl. 114. st. 1. ZVDSP i izvornom odredbom čl. 388. st. 2. ZVDSP, ispunili su se zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću te je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužitelj putem svojih pravnih prednika dosjelošću stekao vlasništvo na kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Nadalje, prema odredbi čl. 130. st. 1. ZVDSP, tko stekne vlasništvo nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi pa je sukladno s navedenom odredbom osnovano sud prvoga stupnja ovlastio tužitelja da se nakon pravomoćnosti ove presude uknjiži kao vlasnik predmetnih nekretnina.

12. U odnosu na žalbene navode kojima tuženica ističe da tužitelj nije s uspjehom dokazao način i vrijeme stjecanja, da su preci tužitelja paušalno utvrđeni te da u obrazloženju presude nema niti jednog imena i prezimena prednika tužitelja, da je nepravilan zaključak suda o poštenom posjedu tužitelja odnosno njegovih pravnih prednika, treba reći da je odlučne činjenice sud prvoga stupnja utvrdio, ne samo na temelju iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja, koji su o predmetu spora suglasno iskazivali, već i očevidom provedenim na nekretninama koje su predmet spora i mjerničkim vještačenjem radi njihove identifikacije po vještaku geodetske struke te na temelju svih izvedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio da su kč. br. [katastarska čestica] u naravi pomoćna zgrada i kč. br. [katastarska čestica] u naravi krušna peć i dvorište najkasnije od 50-tih godina prošlog stoljeća u posjedu prednika tužitelja i tužitelja osobno te da navedene nekretnine zajedno sa kč. br. [katastarska čestica] u naravi kuća, nadstrešnica, bazen i dvorište (vlasništvo tužitelja) čine cjelinu definiranu ogradnim zidovima u posjedu tužitelja, da su u prošlosti sporne parcele predstavljale vrt kojeg su obrađivali djed i baka oca tužitelja UO (rođen 1947.) te štalu u kojoj su držali ovce i da nitko tužiteljevoj obitelji nije osporavao pravo vlasništva ili ih ograničavao u vršenju vlasničkih ovlasti, a koje činjenice i prema ocjeni ovoga suda daju dovoljnu osnovu za pouzdan zaključak da su tužitelj i njegovi prednici bili u poštenom i mirnom posjedu kroz vrijeme potrebno za dosjelost, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

13. U pogledu žalbenih navoda kojima tuženik osporava pravilnu primjenu materijalnog prava s obzirom na navode prvostupanjskog suda u pogledu primjene odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, valja odgovoriti kao isti nisu osnovani.

13.1. Republika Hrvatska kao potpisnica Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17, dalje Konvencija) i kao članica Europske unije dužna je primjenjivati Europsko pravo, a time i Konvenciju i protokole koji su sastavnica te Konvencije te je dužna primjenjivati odluke Europskog suda za ljudska prava (koji je već odlučivao u predmetima protiv Republike Hrvatske koji se tiču stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu). Stoga se prvostupanjski sud pravilno poziva na presude donesene u predmetima Trgo protiv Hrvatske, Gashi protiv Hrvatske i Radomilja i dr. protiv Hrvatske, u kojima je sud u gotovo identičnom činjeničnom supstratu kakav je u ovom predmetu zauzeo stajalište da ako treće osobe ne polažu pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini (a u konkretnom slučaju takvih osoba osim tužitelja nema kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud), tužitelj ne može snositi posljedice stavljanja izvan snage odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske, a koja odredba je do odluke toga suda 17. studenog 1999. omogućavala stjecanje vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su nekoć bile u društvenom vlasništvu protekom rokova i uz dokazivanje kvalitete i kontinuiteta posjedovanja.

13.2. Nadalje, u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (pa tako Rev-x- 974/2017 od 7. svibnja 2019.) također je zauzeto stajalište da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekli na temelju odredbi čl. 388. st. 4 ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

13.3. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.

13.4 Tu treba napomenuti kako tuženica svih godina, počevši od 50 -tih godina prošlog stoljeća, od kada tužitelj preko svojih pravnih prednika drži u neprekidnom posjedu sporne nekretnine, nije ni u jednom trenutku zatražila predaju posjeda.

14. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

15. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je pobijanom presudom prihvatio tužbeni zahtjev pa je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

16. Budući da odluku o trošku tuženica ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP).

17. Tuženica nije uspjela sa žalbom pa joj ne pripada trošak postupka u povodu pravnog lijeka. Stoga je, na temelju čl. 166. st. 1., u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

18. U nepobijanom dijelu (točka II. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška) prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 165. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 14. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat