REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-712/2019-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice LŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Antunu Zanettiju, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saše Poldana, Gorana Gatare, Valentine Vižintin, Marka Komorskog, Ane Babić i Soče Fruk Morina, odvjetnicima u Rijeci i Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 16. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno te zamjenika punomoćnika tužiteljice Dina Zanettija, odvjetnika u Puli te zamjenice punomoćnika tuženika OŠ, odvjetničke vježbenice u uredu punomoćnika tuženika, 14. svibnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 118-50-3985003, kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena banka kao kreditor sklopili 21. ožujka 2007., kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to:

- u dijelu čl. 1. koji glasi: "…po srednjem tečaju tužene banke na dan korištenja.",

- u dijelu čl. 2. koji glasi: "…promijenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora", te

- u dijelu čl. 7. koji glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…".

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužiteljici LŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 11.030,96 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 24,56 eura od 30.11.2007. do isplate,

- na iznos od 24,55 eura od 31.12.2007. do isplate,

- na iznos od 24,54 eura od 31.1.2008. do isplate,

- na iznos od 24,53 eura od 29.2.2008. do isplate,

- na iznos od 28,27 eura od 31.3.2008. do isplate,

- na iznos od 24,51 eura od 30.4.2008. do isplate,

- na iznos od 73,21 eura od 31.5.2008. do isplate,

- na iznos od 73,19 eura od 30.6.2008. do isplate,

- na iznos od 73,18 eura od 2.8.2008. do isplate,

- na iznos od 73,15 eura od 31.8.2008. do isplate,

- na iznos od 73,13 eura od 30.9.2008. do isplate,

- na iznos od 94,40 eura od 31.10.2008. do isplate,

- na iznos od 76,41 eura od 30.11.2008. do isplate,

- na iznos od 99,22 eura od 31.12.2008. do isplate,

- na iznos od 102,71 eura od 31.1.2009. do isplate,

- na iznos od 104,28 eura od 28.2.2009. do isplate,

- na iznos od 99,88 eura od 31.3.2009. do isplate,

- na iznos od 100,69 eura od 30.4.2009. do isplate,

- na iznos od 93,99 eura od 31.5.2009. do isplate,

- na iznos od 89,04 eura od 30.6.2009. do isplate,

- na iznos od 90,33 eura od 31.7.2009. do isplate,

- na iznos od 92,90 eura od 31.8.2009. do isplate,

- na iznos od 92,64 eura od 30.9.2009. do isplate,

- na iznos od 90,00 eura od 31.10.2009. do isplate,

- na iznos od 94,89 eura od 30.11.2009. do isplate,

- na iznos od 98,81 eura od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 104,39 eura od 31.1.2010. do isplate,

- na iznos od 103,09 eura od 28.2.2010. do isplate,

- na iznos od 110,67 eura od 31.3.2010. do isplate,

- na iznos od 109,19 eura od 30.4.2010. do isplate,

- na iznos od 111,98 eura od 31.5.2010. do isplate,

- na iznos od 136,34 eura od 30.6.2010. do isplate,

- na iznos od 131,29 eura od 31.7.2010. do isplate,

- na iznos od 122,05 eura od 31.8.2010. do isplate,

- na iznos od 116,96 eura od 30.9.2010. do isplate,

- na iznos od 108,80 eura od 31.10.2010. do isplate,

- na iznos od 125,94 eura od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 147,75 eura od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 132,25 eura od 31.1.2011. do isplate,

- na iznos od 137,65 eura od 28.2.2011. do isplate,

- na iznos od 130,72 eura od 31.3.2011. do isplate,

- na iznos od 131,93 eura od 30.4.2011. do isplate,

- na iznos od 161,17 eura od 31.5.2011. do isplate,

- na iznos od 149,54 eura od 30.6.2011. do isplate,

- na iznos od 173,36 eura od 31.7.2011. do isplate,

- na iznos od 161,09 eura od 31.8.2011. do isplate,

- na iznos od 147,64 eura od 30.9.2011. do isplate,

- na iznos od 146,19 eura od 31.10.2011. do isplate,

- na iznos od 145,13 eura od 30.11.2011. do isplate,

- na iznos od 151,49 eura od 31.12.2011. do isplate,

- na iznos od 157,04 eura od 31.1.2012. do isplate,

- na iznos od 157,76 eura od 29.2.2012. do isplate,

- na iznos od 153,87 eura od 31.3.2012. do isplate,

- na iznos od 156,44 eura od 30.4.2012. do isplate,

- na iznos od 158,19 eura od 31.5.2012. do isplate,

- na iznos od 155,17 eura od 30.6.2012. do isplate,

- na iznos od 155,92 eura od 31.7.2012. do isplate,

- na iznos od 153,65 eura od 5.9.2012. do isplate,

- na iznos od 148,75 eura od 3.10.2012. do isplate,

- na iznos od 153,90 eura od 3.11.2012. do isplate,

- na iznos od 156,35 eura od 5.12.2012. do isplate,

- na iznos od 154,58 eura od 4.1.2013. do isplate,

- na iznos od 144,79 eura od 6.2.2013. do isplate,

- na iznos od 153,05 eura od 6.3.2013. do isplate,

- na iznos od 153,74 eura od 4.4.2013. do isplate,

- na iznos od 150,46 eura od 4.5.2013. do isplate,

- na iznos od 140,31 eura od 5.6.2013. do isplate,

- na iznos od 140,02 eura od 3.7.2013. do isplate,

- na iznos od 142,46 eura od 3.8.2013. do isplate,

- na iznos od 146,41 eura od 4.9.2013. do isplate,

- na iznos od 151,89 eura od 3.10.2013. do isplate,

- na iznos od 149,00 eura od 6.11.2013. do isplate,

- na iznos od 150,99 eura od 5.12.2013. do isplate,

- na iznos od 153,23 eura od 30.12.2013. do isplate,

- na iznos od 102,75 eura od 31.1.2014. do isplate,

- na iznos od 105,34 eura od 28.2.2014. do isplate,

- na iznos od 104,48 eura od 31.3.2014. do isplate,

- na iznos od 101,62 eura od 30.4.2014. do isplate,

- na iznos od 100,70 eura od 31.5.2014. do isplate,

- na iznos od 101,10 eura od 30.6.2014. do isplate,

- na iznos od 104,34 eura od 31.7.2014. do isplate,

- na iznos od 107,07 eura od 31.8.2014. do isplate,

- na iznos od 106,50 eura od 30.9.2014. do isplate,

- na iznos od 108,84 eura od 31.10.2014. do isplate,

- na iznos od 110,45 eura od 30.11.2014. do isplate,

- na iznos od 109,49 eura od 31.12.2014. do isplate,

- na iznos od 110,77 eura od 31.1.2015. do isplate,

- na iznos od 110,77 eura od 28.2.2015. do isplate,

- na iznos od 110,76 eura od 31.3.2015. do isplate,

- na iznos od 110,75 eura od 30.4.2015. do isplate,

- na iznos od 110,74 eura od 31.5.2015. do isplate,

- na iznos od 110,73 eura od 30.6.2015. do isplate,

- na iznos od 110,73 eura od 31.7.2015. do isplate,

- na iznos od 110,72 eura od 31.8.2015. do isplate,

- na iznos od 110,72 eura od 30.9.2015. do isplate,

i to po stopi od 15 % godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 173,16 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate i iznosa od 4.056,66 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužiteljici LŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 3.765,08 eura sa zateznim kamatama od 14. svibnja 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 6. lipnja 2019. navodi da je 21. ožujka 2007. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 118-50-3985003 kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 98.500,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. U Ugovoru je ugovorena redovna kamata od 3,95 %, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu su nepoštene i ništetne, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i navedene odredbe su tužiteljici kao potrošaču bile potpuno nerazumljive. Obveza tužiteljice nije određena ni odrediva pa ona kao potrošač prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogla predvidjeti kolika će faktički biti kamatna stopa, odnosno tečaj CHF. Time je uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Navedene ugovorne odredbe su nepoštene i protivne načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. To dodatno potkrjepljuje činjenica što su navedene ugovorne odredbe unesene u predmetni Ugovor o kreditu na isključivu inicijativu tuženika kao sadržaj standardnog/tipskog ugovora, na koje tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, a nesporno je da u ugovoru (a ni kasnije) nije utvrđen egzaktan parametar za promjenu kamatne stope niti metoda izračuna tog parametra. Stoga su navedene odredbe protivne Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima. Tužiteljica kao prosječni potrošač nije u razumnoj mjeri dobro obaviještena te ni uz razumnu pažnju i oprez nije mogla razumjeti sporne ugovorne odredbe te nije mogla donijeti, prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. U trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu su postojala dva promjenjiva elementa: tečaj švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima je ovisila obveza tužitelja, pa je bio neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti – CHF. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi predmetnog ugovora o kreditu, koji je in concreto dugoročni stambeni kredit, s time da je tuženik znao da je uz valutu CHF vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik je preuzela tužiteljica kao potrošač, a da to nije ni znala. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu CHF tuženik je na nepošten način potaknuo tužiteljicu kao potrošača na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije, koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja. O navedenim pravnim i činjeničnim pitanjima vođen je postupak u kolektivnom sporu – tzv. predmet "Potrošač", u kojem su donesene pravomoćne presude koje potvrđuju iznesene stavove tužiteljice. Tuženik je na temelju navedenih ništetnih ugovornih odredaba neosnovano povećavao kamatnu stopu pa je zbog navedenog, kao i zbog porasta tečaja CHF, došlo do naglog povećanja anuiteta koje je tužiteljica morala plaćati. Time je tužiteljica u svakom anuitetu preplatila svoju obvezu iz početnog otplatnog plana (primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita), odnosno na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatila je iznos od 34.958,52 kuna / sada 4.639,79 eura, dok je na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatila iznos od 45.906,45 kuna / sada 6.092,83 eura.

1.1. Nadalje, među strankama je 2. veljače 2016. zaključen Dodatak broj KONV- 01/2016 te je tužiteljica u konverziji dodatno oštećena, jer je tuženik u obračunu konverzije primijenio tečaj na dan konverzije, iako je ispravno trebao primijeniti tečaj na dan isplate kredita. Tužiteljica je time oštećena za iznos od 31.957,77 kuna / sada 4.241,52 eura.

1.2. Slijedom navedenog, predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka prihvati njen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, kao i da naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 99.513,71 kuna / sada 13.207,74 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihova dospijeća do isplate. Potražuje i parnični trošak.

2. Po zaprimanju nalaza i mišljenja, tužiteljica je podneskom od 7. siječnja 2026. (list 410-414 spisa) uredila tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka, pa konačno uređenim tužbenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od ukupno 15.260,78 eura (preplatu po osnovi valutne klauzule u iznosu od 7.133,95 eura, preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 3.897,01 eura, razliku u glavnici između osnovnog Ugovora o kreditu i sklopljenog Dodatka u iznosu od 4.056,66 eura te manjak utvrđen konverzijom u iznosu od 173,16 eura), sve sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose preplate od njihovog dospijeća do isplate, a na iznose od 4.056,66 eura i 173,16 eura od konverzije odnosno od 1. listopada 2015. do isplate.

2.1. Opisano uređenje tužbenog zahtjeva predstavljaju preinaku tužbe. Iako se tuženik usprotivio preinaci, sud je raspravnim rješenjem od 16. veljače 2026. dopustio preinaku tužbe smatrajući ju svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenog 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Navodi da nije sporno postojanje ugovornog odnosa između stranaka na temelju Ugovora o kreditu broj 118-50-3985003 te Dodatka broj KONV-01/2016 na temelju odredaba čl. 19. a. do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u eurima. Ističe da u postupku kolektivne zaštite sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu, već su nepoštenost i ništetnost valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama utvrđivali samo na apstraktnoj razini. Sukladno tome, smatra da je na tužiteljici teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne. Imajući na umu odredbe čl. 81. - 85. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., smatra da je prvenstveno potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti u okviru kojeg je potrebno utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

3.1. Odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu su, prema stavu tuženika, jasne, lako uočljive i razumljive, budući da je iz njih, kao uostalom i iz otplatnog plana, razvidno da je tužiteljici obrazloženo i da joj je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća. Osim toga, predmetni ugovor solemniziran je od strane javnog bilježnika, koji je prema čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu bio dužan objasniti strankama smisao i posljedice posla te uvjeriti se da sadržaj javnobilježničkog akta odgovara njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom je nedvojbeno potvrđeno da je ugovornim stranama ugovor jasan i da odražava njihovu pravu volju. Tužiteljici je svakako bilo poznato, odnosno nije joj moglo ostati nepoznato, da su sve valute podložne promjenama, te da će se sukladno tome mijenjati i troškovi kredita. Slijedom navedenog, notorno je da su tužiteljici sporne odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, razumljive i lako uočljive pa sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Osim toga, tužiteljica je mogla utjecati na sadržaj ugovora jer su stranke pregovarale o valutnoj klauzuli i tuženik je tužiteljici ponudio više opcija. U odnosu na neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, potrebno je imati na umu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostruka klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. U slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na kunu padala, tužiteljica bi morala vratiti manji iznos kredita, pa već iz toga proizlazi da ta ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravnim odnosima ugovornih strana. Činjenica da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute nije se mogla predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome nije u postupanju tuženika niti je tuženik ostvario ikakav dodatan profit imajući na umu da je i sam zadužen u istoj valuti, a što je utvrđeno u kolektivnom sporu.

3.2. Prema stavu tuženika, i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, razumljiva i lako uočljiva, pa nije dopušteno ocjenjivati njenu nepoštenost. U kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne, već su sporne bile samo promjene kamatnih stopa sukladno odluci banke, ako nisu bili jasni kriteriji promjene kamatne stope. Odredbom čl. 2. i 10. Ugovora tužiteljica je pristala da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora. Stoga je na tužiteljici teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke na temelju kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik je pošteno i savjesno donosio Odluke o promjenama kamatne stope te je o svakoj promjeni obavijestio tužiteljicu, a tužiteljica nikada nije imala primjedbi na takve promjene te je očito s istima bila suglasna. Sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, u točki VI propisano je opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Kriteriji za utvrđivanje i promjenu kamatnih stopa detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada i upravo je na temelju tih Općih uvjeta i akata potrebno ocijeniti opravdanost promjena kamatnih stopa.

3.3. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu, tuženik ukazuje da je konverzijom kredita prestala novčana obveza tužiteljice prema tuženiku u odnosu na dio glavnice u visini od 22.178,33 eura. Sve uplate koje su izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe konverzije preračunate su u protuvrijednost eura po srednjem tečaju na dan uplate te su primljenim uplatama podmirene mjesečne obveze po novom otplatnom planu. Sve i kada bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ista promjenjiva sukladno odlukama tuženika kao i valutne klauzule (što tuženik osporava) notorno je da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene tečaja valute ili promjene visine kamatne stope po osnovnom ugovoru kada su sve uplate sporazumno uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u eurima. To stoga što je tuženik imao zakonsku obvezu ponuditi konverziju, a tužiteljica nije bila obvezna pristati na konverziju. Međutim, ona nije imala primjedbi, već je prihvatila izračun i ponudu konverzije te je Dodatak ugovoru o kreditu zaključen i proizvodi pravne učinke.

3.4. Konačno, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, kao i potraživanje s osnova zateznih kamata, navodeći da tuženik nije bio nepošten jer je postupao u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, ugovorom i općim aktima te je u konačnici kamatnu stopu prilagođavao tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj volji. Ističe i prigovor zastare. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu troška.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka.

4.1. Nije izveden dokaz saslušanjem djelatnika banke SŠ jer je tuženik odustao od navedenog dokaznog prijedloga. Nije izveden ni dokaz saslušanjem svjedokinje VŠ, djelatnice tuženika, jer je tuženik na izričit upit suda naveo da navedena djelatnica nije pregovarala s tužiteljicom u predugovornoj fazi pa po mišljenju ovog suda ona ne može imati neposrednih saznanja o pregovorima koji su prethodili sklapanju ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice, najprije za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 118-50-3985003 od 21. ožujka 2007., koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i zahtjev za isplatu iznosa preplaćenih na temelju navedenih ništetnih odredbi, i to iznosa od 3.897,01 eura na ime preplate po osnovi ništetnih odredaba o kamatnoj stopi i 7.133,95 eura na ime preplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli. Ujedno je predmet spora zahtjev za isplatu iznosa od 173,16 eura s osnova manjka kojeg je tuženik utvrdio u obračunu konverzije te iznosa od 4.056,66 eura na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji (razlike između glavnice konvertiranog kredita i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu), sve sa zateznim kamatama od plaćanja svakog anuiteta do isplate, odnosno od 1. listopada 2015. do isplate za iznos koji potražuje na ime razlike glavnice i manjka utvrđenog konverzijom.

6.1. Svoj zahtjev tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 2. veljače 2016. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

7. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 21. ožujka 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 118- 50-3985003, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužiteljici isplatu kredita u iznosu od 98.500,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Također, nesporno je da je odredbom čl. 2. Ugovora određena godišnja kamatna stopa od 3,95 %, koja je promjenjiva "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora", kao i da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu po kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF. Nije sporno da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka (početni tečaj za 1 CHF iznosio je 4,555445 kuna), kao i uslijed povećanja kamatne stope, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

7.1. Također, nije sporno da je 2. veljače 2016. na temelju ZID ZPK/15, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj KONV- 01/2016 (list 57 - 58 spisa), kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema sačinjenom izračunu konverzije iznos neotplaćene glavnice nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosio je 53.233,73 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Uplatama tužiteljice nisu namirena potraživanja po simuliranom euro kreditu pa je Dodatkom utvrđen manjak od 170,94 eura, koji se tužiteljica obvezala platiti tuženiku istovremeno sa sklapanjem dodatka.

8. Sporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužiteljica osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopila Dodatak osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak. Sporna je i osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa na ime razlike u glavnici po izvršenoj konverziji u odnosu na glavnicu kredita na dan 30. rujna 2015. kada bi se uzeli u obzir početna kamatna stopa i početni tečaj, kao i osnovanost zahtjeva za isplatu iznosa na ime manjka kojeg je tuženik utvrdio u obračunu konverzije.

9. Prije svega valja reći da, okolnost koju ističe tuženik u odgovoru na tužbu, da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta ne znači da tužiteljica nema pravo isticati ništetnost takvog ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

10. Činjenični navodi na kojima tužiteljica temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

10.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

10.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

10.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe – "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

10.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

11. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njene novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

11.1. Upravo na te okolnosti je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice. Ona je u svom iskazu navela da je sporni Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana, odnosno rješavanja stambenog pitanja. Tužena banka ponudila joj je najpovoljnije uvjete kredita. Kredit je iznosio 98.500,00 CHF, što je bilo protuvrijednost od nekih 60.000,00 eura, koliko joj je trebalo za stan. Dvije do tri godine nakon zaključenja Ugovora rata je znatno porasla i to je za nju predstavljalo veliko financijsko opterećenje. Iz tog razloga je prihvatila sklapanje Ugovora o konverziji, jer je to za nju značilo smanjenje rate kredita čiji porast nije više mogla financijski podnijeti. Vezano za konverziju navela je da joj je to olakšalo cjelokupnu situaciju, iako nije u cijelosti shvaćala što ona znači jer ne razumije terminologiju banke niti ima financijskog znanja. Kada je sklapala osnovni Ugovor o kreditu znala je da sklapa Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom, međutim nisu joj pojašnjeni parametri promjenjivosti niti joj je pojašnjeno kada i uslijed kojih kriterija dolazi do promjene kamatne stope. Isto tako, bilo joj je jasno da porastom tečaja CHF raste rata kredita, ali nije očekivala tolike oscilacije i takav porast rate niti je bila upozorena da bi se to moglo dogoditi. Nije joj ponuđen Ugovor o kreditu vezan uz valutu euro. Tekst Ugovora sastavila je banka, a ona nije mogla utjecati na pojedine ugovorne odredbe niti o njima pregovarati, ugovor joj je ponuđen po principu "uzmi ili ostavi", i to kako osnovni Ugovor, tako i Ugovor o konverziji. Kredit je ishodila radi kupnje stana u koji je nastavno uselila, a prije par godina je taj stan prodala. Nikad ga nije iznajmljivala niti koristila za neke poslovne svrhe.

11.2. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti jer je iskazivala uvjerljivo, u skladu s ostalim izvedenim dokazima te sukladno utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite. Na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno je da ona u predugovornoj fazi nije dobila potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule te promjenjive kamatne stope, da nije upoznata s parametrima promjenjivosti te da joj je kredit s valutnom klauzulom u CHF ponuđen bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužiteljice s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužiteljica od strane tuženika nije dobila potrebne i potpune obavijesti.

11.3. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužiteljica kao potrošač faktički mogla utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Predmetni ugovor o kreditu je tipski unaprijed formulirani ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati. Stoga, predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11.4. Tuženik je, doduše, u tijeku postupka predlagao izvođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara SŠ, ali je u nastavku postupka odustao od tog dokaznog prijedloga, predlažući da se na okolnost pregovaranja sasluša direktorica regionalne poslovnice, koja s tužiteljicom nesporno nije pregovarala u predugovornoj fazi pa je sud taj dokazni prijedlog odbio. Tuženik je predlagao i izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, ali sud navedeni dokaz nije izveo jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužiteljici kao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

12. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

12.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu (a ni u općim uvjetima i drugom aktima na koje se tuženik poziva) utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

12.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

12.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice.

12.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom na to da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

12.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

12.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

12.7. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke presude.

13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

14. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, sklapanje sporazuma o konverziji, samo po sebi ne dovodi do prestanka prava tužiteljice da zahtijeva povrat preplaćenog, odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužiteljice na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ako glede toga nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konverzije.

14.1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.

14.2. Odredbama ZID ZPK/15, a niti Dodatkom Ugovoru o kreditu sklopljenom na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja pitanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se navodi način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a ništetnost je nastupila iz razloga što je banka bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu te ugovarala nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Konverzija kredita u valuti švicarski franak u kredit u valuti euro, izvršena na temelju ZID ZPK/15, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15.

14.3. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženom u presudi broj C–118/17 od **.**.2019. – EŠ protiv Erste Bank Hungary ZrtSF, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK/15 predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja švicarskog franka te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je, je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja švicarskog franka, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije, što proizlazi i iz iskaza tužiteljice.

14.4. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju, na temelju iskaza tužiteljice i drugih izvedenih dokaza, nije utvrđeno da se tužiteljica odrekla prava na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

14.5. U odnosu na navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužiteljice kao potrošača i banke kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

14.6. Tuženik se neosnovano poziva na presud u predmetu C-81/19 (presuda od 9. srpnja 2020., SC Banca Transilvania SA, C-81/19, ECLI:EU:C:2020:532) u kojem se suštinski prosuđivala mogućnost utvrđivanja nepoštenosti odredbi Sporazuma o konverziji. U ovom konkretnom slučaju predmet postupka nije nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi Sporazuma o konverziji, već nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

14.7. Slijedom navedenog, tužiteljici, unatoč sklopljenom Dodatku ugovoru o kreditu, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kredita, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi joj pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije.

15. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.

15.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću. Nije izveden dokaz saslušanjem vještaka, jer je tužiteljica nalaz i mišljenje vještaka prihvatila u cijelosti, dok je tuženik, na izričit upit suda, naveo da ne predlaže saslušanje vještaka na raspravi jer su primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje pravne prirode.

15.2. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 98.500,00 CHF, da je početna kamatna stopa iznosila 3,95 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,555445 kuna. Primjenom navedenih parametara vještak je izračunao da je tužiteljica, na ime razlike po osnovi kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatu stopu, u razdoblju do 30. rujna 2015. (do konverzije) preplatila iznos od 3.897,01 eura (pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u Tablici 7 Nalaza i mišljenja – list 381-382 spisa). Razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala na uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, do izvršene konverzije iznosi 7.133,95 eura (pojedinačni iznosi preplaćenog tečaja specificirani su po mjesecima u Tablici 5 Nalaza i mišljenja – list 379 spisa).

15.3. Vještak je, nadalje, u nalazu i mišljenju naveo da, prema obračunu banke, iznos nedospjele glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 52.233,73 eura. Razlika između preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 4.056,66 eura na dan 30. rujna 2015., koji iznos predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji (prikazano u Tablici 8 i 9 Nalaza i mišljenja – list 384-385 spisa).

15.4. Nadalje, tuženik je tužiteljici u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrdio manjak u iznosu od 170,94 eura, odnosno 173,16 eura (primjenom fiksnog tečaja konverzije).

15.5. Slijedom navedenog, proizlazi da bi, kada se uzmu u obzir svi efekti konverzije, preostalo potraživanje tužiteljice na dan 30. rujna 2015. iznosilo

15.260,78 eura, koji iznos obuhvaća:

- 3.897,01 eura s osnova razlike preplaćenih kamata do 30. rujna 2015.,

- 7.133,95 eura s osnova preplaćenog tečaja do 30. rujna 2015.,

- 4.056,66 eura s osnova razlike u glavnici,

- 173,16 eura s osnova manjka utvrđenog u obračunu konverzije.

15.6. Konačno, vještak je naveo da je tuženik proveo konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15 i na taj način matematički izjednačio tužiteljicu s položajem u kojem bi bila da je digla kredit denominiran u valuti euro.

16. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s rezultatima vještačenja uredila tužbeni zahtjev, potražujući od tuženika isplatu iznosa od 15.260,78 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kako je to već naznačeno u točki 2. obrazloženja.

16.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju, ali samo u pogledu pravnih stavova i zadataka koje je sud dao vještaku, ističući u bitnom da tužiteljica nakon sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK/15, nema pravo na nikakvo obeštećenje, tim više uzimajući u obzir utvrđenje vještaka da je izračun konverzije izvršen u skladu sa zakonom te da je tuženik uzeo u obzir sve uplate tužiteljice. Smatra da bi sud, ako prihvati tužbeni zahtjev, trebao uzeti u obzir i negativne razlike koje je vještak obračunao u nalazu i mišljenju.

16.2. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i jasnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne su prirode i detaljno su obrazloženi u točkama 10. do 14. obrazloženja pa nisu doveli u sumnju pravilnost izrađenog nalaza i mišljenja.

17. Na temelju provedenog vještačenja utvrđeno je da je tužiteljica po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, do dana konverzije, ukupno preplatila 11.030,96 eura (3.897,01 eura s osnova ništetnih odredaba o kamatnoj stopi i 7.133,95 eura s osnova ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli). U odnosu na izvršene izračune preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici nije izvršena restitucija te tužiteljica nije konverzijom stavljena u položaj u kojem bi bila da je kredit obračunat od isplate do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju. U konkretnom slučaju izračunom konverzije nije utvrđena preplata tužiteljice, već manjak, pa tužiteljica sporazumom o konverziji nije niti djelomično obeštećena za iznose koje je platila uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka do provedene konverzije. Stoga, sklapanjem dodatka o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17.1. Kako u konverziji nije utvrđena pretplata u korist tužiteljice, već manjak, pripada joj pravo na restituciju svih iznosa isplaćenih na temelju ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi do dana 30. rujna 2015. i to u ukupnom iznosu od 11.030,96 eura (3.897,01 eura s osnova ništetnih odredaba o kamatnoj stopi i 7.133,95 eura s osnova ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli). Na pojedinačne iznose preplate tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.), kako je to obrazloženo u točki 13.1. obrazloženja.

17.2. Iako je vještak u nalazu i mišljenju obračunao i tzv. negativne razlike (u kojem dijelu sud također prihvaća matematički obračun vještaka, a ni stranke ga nisu osporile), tuženik neosnovano ukazuje da bi sud iste trebao uzeti u obzir, odnosno da bi se za iznos tzv. negativnih razlika trebala umanjiti tražbina tužiteljice. Prije svega valja napomenuti da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koje je preplatila uslijed povećanja kamate i tečaja, dok preostali anuiteti u kojima nije došlo do preplate nisu predmet njenog konačno postavljenog zahtjeva, uz napomenu da tuženik u tijeku postupka nije ni isticao da bi mu pripadale tzv. negativne razlike, niti je u tom smislu postavio odgovarajući zahtjev o kojem bi sud bio dužan donijeti odluku. Osim toga, sud smatra potrebnim napomenuti da Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), ali ne ukoliko takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga nema osnova da se tražbina tužiteljice umanji za tzv. negativne razlike.

17.3. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke presude.

18. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije, tužiteljica potražuje i isplatu razlike između nedospjele glavnice definirane od strane tuženika u provedenoj konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu, koja razlika prema obračunu vještaka iznosi 4.056,66 eura, kao i iznos u kojem je utvrđen manjak uplaćenih anuiteta do provedene konverzije kredita od 173,16 eura.

18.1. U tom dijelu tužbeni zahtjev nije osnovan.

18.2. Po pravnom shvaćanju ovog suda, tužiteljica je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatila visinu nove glavnice izražene u valuti euro i odredbe tog Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, uz napomenu da je vještačenjem utvrđeno da je konverzija u cijelosti provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu, već joj pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do konverzije. Tuženik u tom dijelu (u iznosu razlike nedospjele glavnice) nije od tužiteljice ništa stekao niti ništa naplatio, stoga nema ni osnove za povrat navedenog iznosa. Slijedom navedenog, odbijen je po toj osnovi zahtjev tužiteljice za isplatu 4.056,66 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Iz istog razloga ne pripada joj ni pravo na isplatu iznosa od 173,16 eura na ime manjka utvrđenog konverzijom, a koji je nastao kao posljedica različitih uvjeta kreditiranja s valutnom klauzulom u švicarskim francima od uvjeta kreditiranja s valutnom klauzulom u eurima, uzimajući u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila do 30. rujna 2015. Međutim, kako je u postupku utvrđeno da je sporazum o konverziji valjan i da proizvodi pravi učinak, te da je konverzija u cijelosti provedena u skladu sa zakonom, ne pripada joj pravo na traženu isplatu.

18.3. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III izreke presude.

19. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

19.1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (6. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga, nije nastupila zastara prava potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

19.2. Zastara nije nastupila ni u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Pritom valja ukazati na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 27. svibnja 2024. da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju preinaka tužbe se temelji na istoj činjeničnoj osnovi i u skladu sa prethodno citiranim pravnim shvaćanjem podnošenjem tužbe u ovom sporu je prekinuta zastara i u odnosu na preinačeni dio tužbe (povećanjem zahtjeva).

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužiteljica je osnovano pokrenula predmetni parnični postupak radi isplate kreditne obveze s osnova ništetnih ugovornih odredbi pa se smatra da je uspjela u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, dok je u pogledu visine, uzimajući u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev, uspjela u omjeru od 72 % (11.030,96 eura u odnosu na postavljeni zahtjev od 15.260,78 eura), pa njen ukupni uspjeh u sporu iznosi 86 %, dok uspjeh tuženika iznosi 14 %. Tuženik je stoga u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u omjeru od 72 %.

20.1. Tužiteljici pripada iznos od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 23. rujna 2020., 18. lipnja 2024. i 16. veljače 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 11. lipnja 2019., 17. rujna 2020. i 7. siječnja 2026. (Tbr. 8.1. Tarife) te 25 bodova za sastav podneska od 24. kolovoza 2021. (Tbr. 8.4. Tarife), ukupno 1.775 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 3.550,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 887,50 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 4.437,50 eura. Također, tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 191,78 eura, kao i trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 600,00 eura, pa ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužiteljici iznosi 5.229,28 eura.

20.2. Dakle, ukupan parnični trošak tužiteljice iznosi 5.229,28 eura, a tuženik je dužan tužiteljici naknaditi 72 % toga iznosa, što iznosi 3.765,08 eura. Tužiteljici pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

20.3. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužiteljice.

U Puli 14. svibnja 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima