Republika Hrvatska
Županijski sud u Karlovcu
Karlovac
Gž-242/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vinke Vrančić kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Britvec kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice KA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Gordani Grubešić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po Saši Poldanu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog društva Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Babić i Soča Fruk Morina iz Rijeke i Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1676/2024-27 od 23. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1676/2024-27 od 23. prosinca 2025.
r i j e š i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1676/2024-27 od 23. prosinca 2025.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.
III Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Presudom i rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1676/2024-27 od 23. prosinca 2025. odlučeno je:
"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu br.[broj kredita] od **.**.2007.. /solemniziran po JB Broj:OV-8151/2007 od 09. ožujka 2007g./ sklopljenog između tužitelja KA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB:53056966535 kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u dijelu kojim je ugovorena ulazna naknada za obradu (i osiguranje kredita), sa svim izmjenama i dopunama tih ugovornih odredbi koje su donesene za vrijeme trajanja tražbine Banke.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB:53056966535, da tužitelju KA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 5.692,99 EUR (slovima:pettisućašestodevedesetdvaeuraidevedesetdevetcenta), koji se novčani iznos ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007, a od 01. siječnja 2008 godine po stopi koju određuje članak 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo zadnjem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te daljnjim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama odnosno sa zateznim kamatama koje teku i to kako slijedi na:
-iznos od 13,47 EUR od 30.11.2007. pa do isplate
-iznos od 13,28 EUR od 31.12.2007. pa do isplate
-iznos od 13,40 EUR od 31.01.2008. pa do isplate
-iznos od 13,41 EUR od 29.02.2008. pa do isplate
-iznos od 13,51 EUR od 31.03.2008. pa do isplate
-iznos od 13,05 EUR od 30.04.2008. pa do isplate
-iznos od 19,76 EUR od 31.05.2008. pa do isplate
-iznos od 19,81 EUR od 30.06.2008. pa do isplate
.iznos od 19,26 EUR od 31.07.2008. pa do isplate
-iznos od 19,08 EUR od 31.08.2008. pa do isplate
-iznos od 19,09 EUR od 30.09.2008. pa do isplate
-iznos od 20,43 EUR od 31.10.2008. pa do isplate
-iznos od 19,19 EUR od 30.11.2008. pa do isplate
.iznos od 20,27 EUR od 31.12.2008. pa do isplate
-iznos od 20,23 EUR od 25.02.2009. pa do isplate
-iznos od 20,09 EUR od 17.03.2009. pa do isplate
-iznos od 31,94 EUR od 31.03.2009. pa do isplate
-iznos od 31,65 EUR od 30.04.2009. pa do isplate
-iznos od 30,70 EUR od 31.05.2009. pa do isplate
-iznos od 29,91 EUR od 30.06.2009. pa do isplate
-iznos od 29,64 EUR od 31.07.2009. pa do isplate
-iznos od 29,49 EUR od 31.08.2009. pa do isplate
.iznos od 29,08 EUR od 30.09.2009. pa do isplate
-iznos od 28,48 EUR od 31.10.2009. pa do isplate
-iznos od 28,48 EUR od 30.11.2009. pa do isplate
-iznos od 28,39 EUR od 31.12.2009. pa do isplate
-iznos od 28,41 EUR od 31.01.2010. pa do isplate
-iznos od 27,90 EUR od 28.02.2010. pa do isplate
-iznos od 28,05 EUR od 31.03.2010. pa do isplate
-iznos od 27,51 EUR od 30.04.2010. pa do isplate
-iznos od 27,27 EUR od 31.05.2010. pa do isplate
-iznos od 28,57 EUR od 30.06.2010. pa do isplate
-iznos od 27,73 EUR od 31.07.2010 pa do isplate
-iznos od 28,31 EUR od 31.08.2010. pa do isplate
-iznos od 27,44 EUR od 30.09.2010. pa do isplate
-iznos od 26,36 EUR od 31.10.2010. pa do isplate
-iznos od 27,04 EUR od 30.11.2010. pa do isplate
-iznos od 27,98 EUR od 31.12.2011. pa do isplate
-iznos od 26,40 EUR od 31.01.2011. pa do isplate
-iznos od 26,20 EUR od 28.02.2011. pa do isplate
-iznos od 25,20 EUR od 31.03.2011. pa do isplate
-iznos od 24,72 EUR od 30.04.2011. pa do isplate
-iznos od 25,92 EUR od 31.05.2011. pa do isplate
-iznos od 25,47 EUR od 30.06.2011. pa do isplate
-iznos od 23,84 EUR od 31.07.2011. pa do isplate
-iznos od 22,59 EUR od 31.08.2011- pa do isplate
-iznos od 21,31 EUR od 30.09.2011. pa do isplate
-iznos od 14,44 EUR od 31.10.2011. pa do isplate
-iznos od 13,99 EUR od 30.11.2011. pa do isplate
-iznos od 13,77 EUR od 31.12.2011. pa do isplate
-iznos od 13,51 EUR od 31.01.2012. pa do isplate
-iznos od 13,09 EUR od 29.02.2012. pa do isplate
-iznos od 12,54 EUR od 31.03.2012. pa do isplate
-iznos od 12,16 EUR od 30.04.2012. pa do isplate
-iznos od 11,76 EUR od 31.05.2012. pa do isplate
-iznos od 11,21 EUR od 30.06.2012. pa do isplate
-iznos od 10,77 EUR od 31.07.2012. pa do isplate
-iznos od 10,25 EUR od 31.08.2012. pa do isplate
-iznos od 9,67 EUR od 30.09.2012. pa do isplate
-iznos od 9,32 EUR od 31.10.2012. pa do isplate
-iznos od 8,89 EUR od 30.11.2012. pa do isplate
-iznos od 8,37 EUR od 31.12.2012. pa do isplate
-iznos od 7,70 EUR od 31.01.2013. pa do isplate
-iznos od 7,37 EUR od 28.02.2013. pa do isplate
-iznos od 6,88 EUR od 31.03.2013, pa do isplate
-iznos od 6,33 EUR od 30.04.2013. pa do isplate
-iznos od 5,69 EUR od 31.05.2013. pa do isplate
-iznos od 5,19 EUR od 30.06.2013. pa do isplate
-iznos od 4,73 EUR od 31.07.2013. pa do isplate
-iznos od 4,26 EUR od 31.08.2013. pa do isplate
-iznos od 3,80 EUR od 30.09.2013. pa do isplate
-iznos od 3,24 EUR od 31.10.2013. pa do isplate
-iznos od 2,73 EUR od 30.11.2013. pa do isplate
-iznos od 2,21 EUR od 31.12.2013. pa do isplate
-iznos od 1,67 EUR od 31.01.2014. pa do isplate
-iznos od 1,34 EUR od 28.02.2014. pa do isplate
-iznos od 0,53 EUR od 31.03.2014. pa do isplate
----------------
1.366,50 EUR
I -iznos od 2,98 EUR od 31.03.2008. pa do isplate
-iznos od 15,55 EUR od 31.10.2008. pa do isplate
-iznos od 2,32 EUR od 30.11.2008. pa do isplate
-iznos od 19,17 EUR od 31.12.2008. pa do isplate
-iznos od 21,77 EUR od 25.02.2009. pa do isplate
-iznos od 22,97 EUR od 17.03.2009. pa do isplate
-iznos od 19,36 EUR od 31.03.2009. pa do isplate
-iznos od 19,99 EUR od 30.04.2009. pa do isplate
-iznos od 15,16 eur od 31.05.2009. pa do isplate
-iznos od 11,60 eur od 30.06.2009. pa do isplate
-iznos od 12,57 eur od 31.07.2009. pa do isplate
-iznos od 14,49 eur od 31.08.2009. pa do isplate
-iznos od 14,34 eur od 30.09.2009. pa do isplate
-iznos od 12,44 eur od 31.10.2009. pa do isplate
-iznos od 16,07 eur od 30.11.2009. pa do isplate
-iznos od 18,99 eur od 31.12.2009. pa do isplate
-iznos od 23,15 eur od 31.01.2010. pa do isplate
-iznos od 22,24 eur od 28.02.2010. pa do isplate
-iznos od 27,89 eur od 31.03.2010. pa do isplate
-iznos od 26,87 eur od 30.04.2010. pa do isplate
-iznos od 29,00 eur od 31.05.2010. pa do isplate
-iznos od 47,12 eur od 30.06.2010. pa do isplate
-iznos od 43,47 eur od 31.07.2010. pa do isplate
-iznos od 54,95 eur od 31.08.2010. pa do isplate
-iznos od 51,10 eur od 30.09.2010. pa do isplate
-iznos od 44,82 eur od 31.10.2010. pa do isplate
-iznos od 58,34 eur od 30.11.2010. pa do isplate
-iznos od 75,57 eur od 31.12.2010. pa do isplate
-iznos od 63,55 eur od 31.01.2011. pa do isplate
-iznos od 67,93 eur od 28.02.2011. pa do isplate
-iznos od 62,61 eur od 31.03.2011. pa do isplate
-iznos od 63,70 eur od 26.05.2011. pa do isplate
-iznos od 86,98 eur od 21.06.2011. pa do isplate
-iznos od 89,40 eur od 30.06.2011¸. pa do isplate
-iznos od 109,31 eur od 31.07.2011. pa do isplate
-iznos od 99,47 eur od 31.08.2011. pa do isplate
-iznos od 88,65 eur od 30.09.2011. pa do isplate
-iznos od 88,33 eur od 31.10.2011. pa do isplate
-iznos od 87,59 eur od 30.11.2011. pa do isplate
-iznos od 93,00 eur od 31.12.2011. pa do isplate
-iznos od 97,75 eur od 31.01.2012. pa do isplate
-iznos od 98,49 eur od 29.02.2012. pa do isplate
-iznos od 95,40 eur od 31.03.2012. pa do isplate
-iznos od 97,69 eur od 30.04.2012. pa do isplate
-iznos od 99,30 eur od 31.05.2012. pa do isplate
-iznos od 96,93 eur od 30.06.2012. pa do isplate
-iznos od 97,71 eur od 31.07.2012. pa do isplate
-iznos od 95,95 eur od 31.08.2012. pa do isplate
-iznos od 92,00 eur od 30.09.2012. pa do isplate
-iznos od 96,47 eur od 31.10.2012. pa do isplate
-iznos od 98,70 eur od 30.11.2012. pa do isplate
-iznos od 97,36 eur od 31.12.2012. pa do isplate
-iznos od 89,25 eur od 31.01.2013. pa do isplate
-iznos od 96,38 eur od 28.02.2013. pa do isplate
-iznos od 97,13 eur od 31.03.2013. pa do isplate
-iznos od 94,51 eur od 30.04.2013. pa do isplate
-iznos od 86,06 eur od 31.05.2013. pa do isplate
-iznos od 85,96 eur od 30.06.2013. pa do isplate
-iznos od 88,19 eur od 31.07.2013. pa do isplate
-iznos od 91,72 eur od 31.08.2013. pa do isplate
-iznos od 96,56 eur od 30.09.2013. pa do isplate
-iznos od 94,26 eur od 31.10.2013. pa do isplate
-iznos od 96,13 eur od 30.11.2013. pa do isplate
-iznos od 98,23 eur od 31.12.2013. pa do isplate
-iznos od 99,59 eur od 31.01.2014. pa do isplate
-iznos od 102,32 eur od 28.02.2014. pa do isplate
-iznos od 101,64 eur od 31.03.2014. pa do isplate
--------------------
4.326,49 EUR
sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
III. Nalaže se tuženiku Raiffesenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB:53056966535 da tužitelju KA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčanu tražbinu u iznosu od 3,30 % kredita, što čini iznos od 589,33 EUR (slovima:petstoosamdesetdeveteuraitridesettricenta), koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita ima vratiti tužitelju, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počevši od 12.03.2007. prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008 godine po stopi koju određuje čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, te daljnjim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama, pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.668,93 EUR s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva.".
2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu i rješenje pobija tuženik u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP), kao i zbog odluke o trošku. Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV po stopi od 25% i za sudsku pristojbu na žalbu .
4. U odgovoru na žalbu tužiteljica ističe da su žalbeni navodi neopravdani i na zakonu neosnovani pa predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu i potvrdi prvostupanjsku odluku. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.
7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju upućuje tuženik, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost iste.
8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti dijelova odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te ulazna naknada, kao i zahtjev za isplatom razlike između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta te zahtjev za isplatom naplaćene ulazne naknade.
9. Između stranaka nije sporno, a što proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu da je Ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor, korisniku kredita, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 29.522,59 švicarskih franaka (CHF), na rok otplate kredita od 84 mjeseca, s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,20 %, s time da je člankom 2. istog Ugovora o kreditu ugovoreno da se tako promjenjiva kamatna stopa utvrđuje Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nesporno je da se tijekom trajanja otplate kredita kamatna stopa u više navrata mijenjala.
10. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te ulazna naknada i je li tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je prednik tužiteljice kao korisnik kredita uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF, te je sporna osnovanost prigovora zastare.
11. Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.
12. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda iz stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivom kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj ugovorenih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je RA kao pravni prednik tužiteljice temeljem promjene tečaja i visine kamatnih stopa preplatio kredit i to za ukupni iznos od 5.692,99 EUR.
13. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP.
14. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.
15. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.
16. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.
17. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).
18. Kod ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i da su ove ugovorne odredbe sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imao utjecaja na njihov sadržaj pa da je tim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koje on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora.
19. Kako nema dokaza da je suprug tužiteljice kao korisnik kredita bio na odgovarajući način obaviješten o sadržaju i učincima osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njegove novčane obveze, navodi o tome da su te odredbe mogle biti razumljive ili da je potrošač o njima mogao pojedinačno pregovarati ukazuju se neodlučnim za ishod ovog postupka jer nitko ne može razumjeti ni informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije bio prethodno primjereno obaviješten, ni utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informiranu odluku o (ne)sklapanju ugovora (odluka Ustavnog suda RH broj: U-III-6703/2021 i dr. od 30. ožujka 2023., točka 21.7.).
20. Za navesti je i to da se presuda u slučaju „potrošač“ primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. 26. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.
21. Slijedom iznesenog, tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO time da je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem. Isto tako je za istaći da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.
22. Međutim, tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud ispravno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO.
23. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO.
24. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 29. svibnja 2019., tražbina tužiteljice u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, kao i u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 13. lipnja 2014. (za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno od 14. lipnja 2018. (za odredbe o valutnoj klauzuli) pa do podnošenja tužbe 29. svibnja 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 25/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23. – u daljnjem tekstu ZOO) za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovanima.
25. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd- 1294/2021 od 12. listopada 2011.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju tvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.
26. U odnosu na tzv. ulaznu naknadu, pravilno prvostupanjski sud navodi da je ista ugovorena i naplaćena bez dogovora s prednikom tužiteljice i bez ikakvog kriterija vezanog za stvarni trošak. Slijedom toga pravilno je zaključeno da je sporna odredba u predmetnom ugovoru o kreditu, sadržana u članku 3., prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je sporna odredba nepoštena prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP i posljedično tome ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP.
27. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokaza da se o spornoj odredbi pregovaralo, no tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.
28. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao da sporna administrativna naknada odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je prednika tužiteljice prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je prednik tužiteljice bio informiran o obvezi plaćanja te naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga žalbene tvrdnje tuženika o tome da se prednik tužiteljice u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o značenju odredba ugovora o kreditu, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane presude.
28.1. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.
28.2. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
29. Člankom 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP, samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, sporne odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP, ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača", pa se sporne naknade ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.
29.1. Odredbu članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u konkretnom slučaju nepoštenost spornih odredbi ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporne odredbe nisu izuzete iz ocjene poštenosti.
30. Neosnovan je i prigovor zastare u odnosu na tzv. ulaznu naknadu budući da je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
31. Odluka o parničnom trošku pravilna je jer je tuženik izgubio spor i stoga je prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi odredbe članka 155. ZPP-a dužan naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak.
32. Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda kojom je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, jer je tužiteljica tek po provođenju financijskog vještačenja mogla konačno i precizno postaviti tužbeni zahtjev u odnosu na visinu potraživanja, stoga je odluka o dopuštenju preinake tužbenog zahtjeva donesena pravilnom primjenom odredbe članka 190. stavak 2. ZPP-a.
33. Slijedom svega iznesenog valjalo je temeljem odredbe članka 368. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pa je odlučeno kao u izreci presude.
34. Žalba protiv rješenja odbijena je temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a kao neosnovana te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje.
35. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je pozivom na članak 166. stavak 1. ZPP-a jer nije uspio sa svojom žalbom.
36. Zahtjev tužiteljice za naknadom troška odgovora na žalbu odbijene je temeljem članka 155. stavak 1. ZPP-a.
U Karlovcu 14. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća
Vinka Vrančić
