REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] Đ 5
Poslovni broj: Us I-233/2026-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Mirjane Jakić, u upravnom sporu tužitelja 1. D SPED transport d.o.o., Duga Resa, Samovojskina 38, OIB: 27352349469, i 2. ĐČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po opunomoćenici ĐČH, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave karlovačke, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, Karlovac, Trg hrvatskih redarstvenika 6, OIB: 36162371878, radi izdavanja dozvole za boravak i rad, 14. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev 1. i 2. tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave karlovačke, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, KLASA: NK-UP/I-216-02/25-09/284909, URBROJ: 511-05-06-26-6 od 19. veljače 2026. te izdavanja 1. tužitelju potvrde o odobrenju dozvole za boravak i rad za 2. tužitelja ĐČ, državljanina Indije, rođenog **.**.1987.
II. Odbija se zahtjev 1. i 2. tužitelja za nadoknadu troška upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave karlovačke, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, KLASA: NK- UP/I-216-02/25-09/284909,URBROJ: 511-05-06-26-6 od 19. veljače 2026. odbijen je zahtjev 1. tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj za 2. tužitelja ĐČ, rođenog **.**.1987. u mjestu Gothni, Indija, državljanina Indije.
2. Osporavajući zakonitost rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave karlovačke, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, KLASA: NK-UP/I-216-02/25-09/284909,URBROJ: 511-05-06-26-6 od 19. veljače 2026., 1. tužitelj je podnio pravovremenu tužbu, koja je kod ovoga Suda zaprimljena 23. veljače 2026. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
3. U svezi s tim 1. tužitelj je u tužbi u bitnome naveo, da je tuženik odbio zahtjev 1. tužitelja kao posłodavca za izdavanje dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj za gore navedenog državljanina Indije, (ovdje 2. tužitelja) kojeg je 1. tužitelj imao namjeru zaposliti kao vozača, iz razloga, što je tijekom postupka, a sukladno članku 99. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25, u nastavku teksta ZS-a), Hrvatski zavod za zapošljavanje (u nastavku teksta HZZ) dao negativno mišljenje o predmetnom zahtjevu 1. tužitelja. Navodi da iz mišljenja HZZ-a KLASA: 100-02/25-02/281408, URBROJ: 366-26-02 od 30. siječnja 2026. godine proizlazi, da HZZ izdaje negativno mišljenje za zapošljavanje iz razloga što posłodavac (1. tužitelj) ne obavlja gospodarsku aktivnost u djelatnosti registriranoj u [adresa].
4. Međutim, 1. tužitelj tvrdi da je taj razlog potpuno neosnovan i neistinit, budući da iz izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne služba u Karlovcu, nesporno proizlazi da je 1. tužitelj kao posłodavac, registriran, između ostalog, za obavljanje djelatnosti prijevoza, pa ne stoji razlog HZZ-a da 1. tužitelj ne obavlja gospodarsku aktivnost u djelatnosti registriranoj u [adresa] obzirom da je prijevoz njegova primarna djelatnost koju obavlja i za koju je registriran. Osim toga, ističe da 1. tužitelj izričito ima namjeru zapošljavanja radnika – vozača, a što je deficitarna djelatnost te u RH nema radnika koje bi mogao zaposliti. Stoga je prisiljen zapošljavati strane državljane kako bi opstao, a posebno stoga što se radi o velikom trgovačkom društvu koje zapošljava velik broj radnika.
5. Ujedno ističe da će se sukladno članku 99. stavku 1 . Zakona o strancima, pozitivno mišljenje HZZ-a dostaviti nadležnoj policijskoj upravi odnosno policijskoj postaj ako su ispunjeni uvjeti iz članka 97. stavka 3. točke 1. i 2. te stavka 4., 6., 8. i 9. tog Zakona, ako poslodavac obavlja gospodarsku aktivnost u djelatnosti registriranoj u [adresa], ako poslodavac ima podmirene obveze po osnovi javnih davanja o kojima službenu evidenciju vodi ministarstvo nadležno za financije, poslodavac u posljednjih godinu dana ima zaposlenog u kontinuitetu najmanje jednog istog radnika državljanina Republike Hrvatske odnosno državljanina države članice EGP-a ili Švicarske Konfederacije na neodređeno i puno radno vrijeme na području Republike Hrvatske, ako poslodavac nije pravomoćno osuđen za kaznena djela protiv radnih odnosa ili opće sigurnosti, ako poslodavcu nije pravomoćno izrečena prekršajno pravna sankcija za najteže prekršaje protiv radnih odnosa ili prekršajno pravna sankcija protiv socijalnog osiguranja ili zašite na radu, ako u posljednjih šest mjeseci ima promet pobliže naveden u točki 7. tog članka i ako poslodavac nije na popisu poslodavaca kod kojeg je utvrđeno postojanje neprijavljenog rada sukladno posebnom propisu kojim se ureduje suzbijanje neprijavljenog rada.
6. Navodi, da u konkretnom slučaju 1. tužitelj ispunjava sve naprijed navedene pretpostavke za izdavanje pozitivnog mišljenja, a obzirom da je jedini razlog odbijanja zahtjeva 1. tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad stranom državljaninu, ovdje 2. tužitelju ĐČ negativno mišljenje HZZ-a koje, sukladno naprijed navedenim razlozima, nije pravilno niti istinito, pa 1. tužitelj smatra da je osporavano rješenje tuženika nezakonito.
7. Zaključno ističe, da tuženik nije točno i pravilno utvrdio sve činjenice, a posebno okolnost da je negativno mišljenje HZZ-a nezakonito, što je i bio jedini razlog odbijanja zahtjeva 1. tužitelja.
8. Stoga je 1. tužitelj u tužbenom zahtjevu predložio, da se poništi osporavano rješenje tuženika od 19. veljače 2026., uz nadoknadu troškova upravnog spora.
U podnesku zaprimljenim kod ovog Suda 6. svibnja 2026. tužitelji su precizirali tužbeni zahtjev predlažući da se pored poništenja osporavanog rješenja tuženika, poslodavcu tužitelja, ovdje 1. tužitelju, izda potvrda o odobrenju dozvole za boravak i rad za ovdje 2. tužitelja, ĐČ, rođenog **.**.1987. u mjestu Gothni, Indija, državljanina Indije, sve uz nadoknadu troška upravnog spora.
9. 2. tužitelj je u tužbi zaprimljenoj kod ovog Suda 23. veljače 2026. u bitnome naveo, da je tuženik odbio zahtjev 1. tužitelja, poslodavca D SPED TRANSPORT d.o.o. za izdavanje dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj 2. tužitelju, kojeg je imao namjeru zaposliti kao vozača, iz razloga što je tijekom postupka, sukladno članku 99. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25, u nastavku teksta ZS) Hrvatski zavod za zapošljavanje dao negativno mišljenje o predmetnom zahtjevu poslodavca, a iz predmetnog mišljenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od 30. siječnja 2026. proizlazi, da Hrvatski zavod za zapošljavanje izdaje negativno mišljenje za zapošljavanje iz razloga što poslodavac ne obavlja gospodarsku aktivnost u djelatnosti registriranoj u [adresa].
S timu svezi, 2. tužitelj je naveo, da je razlog davanja negativnog mišljenja od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u potpunosti neistinit i neosnovan, jer da je iz izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu, razvidno, da je D SPED TRANSPORT d.o.o., poslodavac tužitelja, ovdje 1. tužitelj, registriran između ostalog za obavljanje djelatnosti prijevoza, zbog čega nije točno, da poslodavac ovdje tužitelja ne obavlja gospodarsku aktivnost u djelatnosti registriranoj u [adresa], obzirom da je prijevoz njegova primarna djelatnost koju obavlja i za koju je registriran, a osim toga 1. tužitelj da ima namjeru zapošljavanja vozača, a što je i 2. tužitelj po zanimanju i koji posao je imao namjeru obavljati kod poslodavca, s time da sam 2. tužitelj u cijelosti ispunjava sve uvjete za izdavanje dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj, odnosno da nisu nađeni razlozi zbog kojih bi mu takav zahtjev trebao biti odbijen.
10. Stoga, 2. tužitelj tvrdi da poslodavac tužitelja, ovdje 1. tužitelj, ispunjava sve pretpostavke za izdavanje pozitivnog mišljenja pa je u tužbenom zahtjevu predložio da se poništi osporavano rješenje tuženika od 19. veljače 2026., uz nadoknadu troška upravnog spora, a koji tužbeni zahtjev je preciziran u podnesku tužitelja zaprimljenim kod ovog Suda 6. svibnja 2026. na način da su tužitelji predložili da se pored poništenja osporavanog rješenja tuženika, poslodavcu tužitelja, ovdje 1. tužitelju izda potvrda o odobrenju dozvole za boravak i rad za ovdje 2. tužitelja, ĐČ, rođenog **.**.1987. u mjestu Gothni, Indija, državljanina Indije, sve uz nadoknadu troška upravnog spora.
11. Kako je 2. tužitelj u tužbi predložio spajanje upravnog spora poslovnog broja Us I-248/2026 s upravnim sporom koji se kod ovog Suda vodi pod poslovnim brojem Us I-233/2026 kojeg je pokrenuo 1. tužitelj osporavajući zakonitost rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave karlovačke, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, KLASA: NK-UP/I-216-02/25-09/284909, URBROJ: 511-05-06-26-6 od 19. veljače 2026., koje rješenje je i predmetom ocijene zakonitosti i u upravnom sporu poslovnog broja Us I-248/2026, a koji se vode u istoj referadi, to su izvanraspravnim rješenjem Suda od 10. travnja 2026. spojeni ovosudni upravni sporovi poslovnog broja Us I-233/2026 i Us I-248/2026 radi jedinstvenog postupka i donošenja zajedničke odluke te je odlučeno da će se jedinstveni spor nastaviti voditi kod ovog Suda pod poslovnim brojem Us I-233/2026.
12. Tuženik je u odgovorima na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 30. i 31. ožujka 2026., odgovarajući na tužbene navode tužitelja, što će u nastavku presude biti detaljnije obrazloženo, u bitnome naveo, da u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja, pa je predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
13. U podnesku zaprimljenim kod ovog Suda 6. svibnja 2026. opunomoćenica tužitelja je ispričala izostanak s niže zakazanog ročišta za raspravu, dok je očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu, ustrajala pri svim navodima iz tužbe i tužbenom zahtjevu.
14. U ovom upravnom sporu 7. svibnja 2026. održano je ročište za raspravu, u odsutnosti uredno pozvane opunomoćenice tužitelja, a prisutnosti službenih osoba tuženika na temelju članka 91. stavka 3. u svezi s člankom 89. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24 u nastavku teksta ZUS), čime je strankama, u skladu sa odredbom članka 6. ZUS-a, data mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovoga upravnog spora. Sud nije izveo dokaz saslušanjem zz tužitelja, jer je isti na okolnosti bitne za rješavanje ove upravne stvari bio saslušan u upravnom postupku koji je prethodio upravnom sporu koji se je vodio kod ovog Suda pod poslovnim brojem Usi-75/2026, dok je u svim drugim upravnim postupcima koje je 1. tužitelj pred tuženikom pokrenuo, saslušavana opunomoćenica tužitelja koju je tužitelj opunomoćio na takvu radnju. Također, u upravnom sporu nisu sporne činjenice, već se radi o pravnom pitanju, zbog čega izvođenje istog nije bilo nužno niti odlučno za rješavanje ovog upravnog spora kraj dokumentacije koja prileži spisu predmeta upravnog spora i upravnog postupka.
15. Na istom ročištu za raspravu, službene osobe tuženika su u cijelosti ostale kod svih svojih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora, nakon čega je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka te je rasprava zaključena.
16. Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno je, da je osporavano rješenje tuženika doneseno na temelju članka 91 . stavka 1. i članka 97. stavka 1. ZS-a, da je ovdje 1. tužitelj, kao poslodavac (D SPED TRANSPORT d.o.o. iz Duga Rese), podnio dana 22. prosinca 2025. godine, zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad za državljanina Indije ĐČ,(2. tužitrelja), da je od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanje dano negativno mišljenje o predmetnom zahtjevu 1. tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad za navedenog stranca (ovdje 2. tužitelja), zbog neispunjenja uvjeta iz čl. 99. stavak 1. ZS-a (koje je i sam 1. tužitelj priložio uz tužbu), da je sukladno odredbi članka 30. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine”, broj: 47/09 i 110/21), 1. i 2. tužitelju pružena mogućnost izjašnjavanja o činjenicama i okolnostima važnim za rješavanje upravne stvari, da je 6. veljače 2026. saslušana na zapisnik kod tuženika opunomoćenica ovdje 1. i 2. tužitelja, koja je navela da nije bila upoznata da su u svim postupcima za izdavanje dozvole za boravak i rad za 13 državljana trećih zemalja, koje su u međuvremenu pokrenuli, zaprimili negativno mišljenje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, da nije točno da poslodavac tužitelja, ovdje 1. tužitelj ne obavlja aktivnost u gospodarskoj djelatnosti za koju je registriran u [adresa], te da nije točno da nije iscrpljeno hrvatsko tržište rada, istaknuvši da poslodavac tužitelja, ovdje 1. tužitelj, obavlja djelatnost prijevoza za koji je registriran, a što je vidljivo iz sudskog registra, te ističe kako razlozi davanja negativnog mišljenja od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanje nisu osnovani i ne treba iste uzeti u obzir te da se je u više navrata obraćala Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, od kojih da nikada nije dobila odgovor.
Utvrđeno je, da je 2. tužitelj bio saslušan na zapisnik kod tuženika 19. veljače 2026. kada je izjavio da je u Samobor došao 31. srpnja 2022. te da ima izdanu dozvolu za boravak i rad za poslodavca za kojeg je radio, ali budući je kod istog dizao teške terete i boljela su ga leđa, htio je promijeniti posao pa je preko prijatelja došao do informacije da poslodavac D SPED TRANSPORT d.o.o. u Dugoj Resi, ovdje 1. tužitelj treba radnike Naposljetku, potvrdio je da razumije da će zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad biti negativno riješen, iskazao je suglasnost da rješenje doneseno u postupku izdavanja dozvole za boravak i rad osobno preuzme tijekom dana u Policijskoj upravi, a obzirom da je Hrvatski zavod za zapošljavanje dao negativnu ocjenu za izdavanje dozvole za boravak i rad, odnosno dao negativno mišljenje, čime nije udovoljeno zakonskom preduvjetu za izdavanje dozvole za boravak i rad iz članka 97. stavak 1. ZS-a, to je osporavanim rješenjem tuženika od 19. veljače 2026. odbijen zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad, a koje rješenje je predmetom ocijene zakonitosti u ovom upravnom sporu.
17. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, ovaj Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
18. Odredbom članka 97. stavak 1 ZS-a propisano je, da Ministarstvo, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, može izdati dozvolu za boravak i rad državljaninu treće zemlje koji ispunjava uvjete iz članka 59. ovoga Zakona, a na temelju pozitivnog mišljenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje iz članka 99. ovoga Zakona, te ako je ispunjen uvjet iz članka 103.f ovoga Zakona, u slučaja kada poslodavac osigurava smještaj ili je posrednik u osiguravanju smještaja.
19. Stavkom 2. istog članka ZS-a propisano je, da će Ministarstvo, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, po službenoj dužnosti od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje zatražiti mišljenje iz gore navedenog stavka 1 . ovoga članka.
20. Stavkom 3. istog članka 97. ZS-a propisano je, da se zahtjevu za izdavanje dozvole za boravak i rad prilaže:
1. ugovor o radu
2. dokaz o ispunjavanju zahtjeva poslodavaca traženih u testu tržišta rada koji se odnose na razinu obrazovanja, obrazovnu kvalifikaciju, radno iskustvo i sve druge uvjete koje zahtijeva poslodavac
3. dokaz o primjerenom smještaju kada poslodavac osigurava smještaj ili je posrednik o osiguravanju smještaja.
21. Člankom 99. ZS-a propisano je, da će se pozitivno mišljenje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje iz članka 97. stavka 1. ovoga Zakona dostaviti nadležnoj policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji ako:
1. su ispunjeni uvjeti iz članka 97. stavka 3. točaka 1. i 2. te stavaka 4., 6., 8. i 9. ovoga Zakona,
2. poslodavac obavlja gospodarsku aktivnost u djelatnosti registriranoj u [adresa]
3. poslodavac ima podmirene obveze po osnovi javnih davanja o kojima službenu evidenciju vodi ministarstvo nadležno za financije
4. poslodavac u posljednjih godinu dana ima zaposlenog u kontinuitetu najmanje jednog istog radnika državljanina Republike Hrvatske, odnosno državljanina države članice EGP-a ili Švicarske Konfederacije na neodređeno i puno radno vrijeme na području Republike Hrvatske
5. poslodavac nije pravomoćno osuđen za kaznena djela protiv radnih odnosa i socijalnog osiguranja ili opće sigurnosti
6. poslodavcu nije pravomoćno izrečena prekršajno pravna sankcija za najteže prekršaje protiv radnih odnosa ili prekršajno pravna sankcija protiv socijalnog osiguranja ili zaštite na radu
7. u posljednjih šest mjeseci ima promet:
a) poslodavac — pravna osoba u najmanjem iznosu od 10.000 eura mjesečno
b) poslodavac — fizička osoba u najmanjem iznosu od 15.000 eura u promatranom razdoblju
8. poslodavac nije na popisu poslodavaca kod kojeg je utvrđeno postojanje neprijavljenoga rada sukladno posebnom propisu kojim se ureduje suzbijanje neprijavljenoga rada.
22. S tim u svezi ukazuje se tužitelju, da je Zakonom o strancima i Pravilnikom o evidencijama Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje („Narodne novine”, broj: 110/25) propisano, da Hrvatski zavod za zapošljavanje izdaje mišljenje za izdavanje dozvole za boravak i rad državljaninu treće zemlje po službenoj dužnosti na zahtjev Ministarstva unutarnjih poslova te mišljenje elektroničkim putem dostavlja ministarstvu nadležnom za unutarnje poslove, u razumnom roku.
23. Obzirom, da je člankom 97. stavkom 1. Zakona o strancima propisano, da Ministarstvo, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, može izdati dozvolu za boravak i rad državljaninu treće zemlje koji ispunjava uvjete iz članka 59. ovoga Zakona, a na temelju pozitivnog mišljenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje iz članka 99. ovoga Zakona te ako je ispunjen uvjet iz članka 103.f ovoga Zakona, u slučaja kada poslodavac osigurava smještaj ili je posrednik u osiguravanju smještaja, pa ukoliko Hrvatski zavod za zapošljavanje dostavi negativno mišljenje nadležnoj policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji, sukladno Zakonu o strancima nije ispunjen jedan od uvjeta za izdavanje dozvole za boravak i rad.
24. Slijedom navedenog, Zakonom o strancima i pripadajućim podzakonskim aktima utvrđeni su uvjeti koji moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi mogla biti izdana dozvola za boravak i rad državljaninu treće zemlje za rad kod poslodavca u Republici Hrvatskoj, a davanje mišljenja, u postupku izdavanja dozvola za boravak i rad u Republici Hrvatskoj, u nadležnosti je Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, koji mišljenje donosi temeljem Zakonom o strancima i Pravilnika o evidencijama Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje, kao i drugih zakonskih i podzakonskih akata Republike Hrvatske, dok tuženik nema ovlasti preispitivati i ulaziti u način i razloge izdavanja bilo pozitivnog bilo negativnog mišljenja, već je pozitivno mišljenje jedan od uvjeta koji mora biti ispunjen u postupku izdavanja dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj.
25. Uvidom u dopis Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od 30. siječnja 2026. godine razvidno je, da je Hrvatski zavod za zapošljavanje temeljem zahtjeva poslodavca D SPED TRANSPORT d.o.o., OIB 27352349469, Samovojskina 38, 47250 DUGA RESA, ovdje 1. tužitelja, za izdavanje dozvole za boravak i rad za između ostalih i ĐČ, državljanina Indije, ovdje 2. tužitelja, odlučujući o ispunjavanju uvjeta iz članaka 99. i 97. Zakona o strancima, izdao negativno mišljenje, uz obrazloženje da poslodavac (1. tužitelj) ne obavlja gospodarsku aktivnost u djelatnosti registriranoj u [adresa]. Navedeno je, da su prema javno objavljenim podacima (Financijska agencija) ukupni prihodi poslovnog subjekta D SPED transport d,o.o. (ovdje tužitelja) u 2024. godini iznosili su 14.095,425 €, od čega 13.870,215 Eur su bili prihodi iz inozemstva ili 98,4% svih prihoda tvrtke. Navedeni podaci pokazuju da se posłovanje tvrtke odvjja izvan Republike Hrvatske te da nije zadovoljen uvjet da registriranu djelatnost obavlja u zemlji u kojoj posłodavac traži dozvolu za boravak i rad radnika državljana trećih zemalja. U prilogu tome, Hrvatski zavod za zapošljavanje dostavio je dokaz — Izvadak sa web stranice InfoBiz.
26. Zakonom o strancima („Narodne novine“ broj 133/20, 114/22, 151/22, 40/25, u nastavku teksta ZS), člankom 99. stavak 1. točka 2 ZS-a definirano je, između ostalog, da pozitivno mišljenje za zahtjev za dozvolu za boravak i rad, Hrvatski zavod za zapošljavanje može dati ukoliko „poslodavac obavlja gospodarsku aktivnost u djelatnosti registriranoj u [adresa]", a iz čega proizlazi da sama činjenica registracije djelatnosti, nije dovoljna. Intencija navedene odredbe usmjerena je prema tome da, procjena potreba za radnom snagom za pojedina radna mjesta bude izvršena isključivo prema potrebama tržišta rada u Republici Hrvatskoj, Dakle, bitno je da poslodavac obavlja gospodarsku djelatnost u Republici Hrvatskoj, jer upravo po toj osnovi ima potrebu zapošljavanja stranih radnika u Republici Hrvatskoj, a ne izvan Republike Hrvatske. Ovakvo stajalište zauzelo je i Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, koje je sunositelj Zakona o strancima.
27. Imajući u vidu da su Zakonom o strancima i pripadajućim podzakonskim propisima utvrđeni uvjeti koji moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi mogla biti izdana Potvrda o odobrenju dozvole za boravak i rad temeljem pozitivnog mišljenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje državljaninu treće zemlje za rad kod poslodavca u Republici Hrvatskoj, a da u konkretnom slučaju svi uvjeti nisu kumulativno ispunjeni za izdavanje gore navedene Potvrde o odobrenju dozvole za boravak i rad, jer je izdano negativno mišljenje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje gore navedenog državljanina Indije, to se osporavano rješenje tuženika ocjenjuje zakonitim, jer je gore citiranom odredbom članka 97. stavak 1. ZS-a propisano, izdavanje dozvole za boravak i rad državljaninu treće zemlje između ostalih i na temelju pozitivnog mišljenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.
28. Naime, intencija zakonodavca je kod uvrštavanja navedene odredbe u Zakonu o strancima bila, da Hrvatski zavod za zapošljavanje s jedne strane provodi provjeru poslodavca, a Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, odnosno nadležne Policijske uprave, odnosno policijske postaje s druge strane, provode provjeru državljanina trećih zemlja i takozvani sigurnosni aspekt ulaska i boravka državljanina treće zemlje u Republiku Hrvatsku, jer ulaskom i boravkom u Republiku Hrvatsku državljanin treće zemlje ujedno boravi i na Schengenskom području, kao i području Europskog gospodarskog prostora, a time i teritoriju Europske unije, te ukoliko su ispunjeni svi uvjeti kumulativno se može izdati dozvola za boravak i rad za rad državljanina trećih zemalja u Republici Hrvatskoj, pa iz tog razloga niti tuženik nema osnove ulaziti u dostavljeno mišljenje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje te isto preispitivati, već tužitelj može izjaviti prigovor čelniku tijela HZZ-a, sukladno članku 122. ZUP-a, o kojem je isti dužan odlučiti u roku od 8 dana, a sve imajući u vidu da mišljenje HZZ-a nije upravni akt, ali se isti može osporavati izvanrednim pravnim lijekom prigovorom.
29. U konačnici tuženik je naveo, (a koju činjenicu tužitelj ne spori), kako je sam tužitelj u nekoliko navrata tijekom 2026. dostavio potvrde A1 o zakonodavstvu u socijalnoj sigurnosti koji se primjenjuje na imatelja potvrde izdane od strane Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, a koje su izdane ovdje tužitelju za državljane trećih zemalja kao zaposlenim osobama koje rade u dvije ili više države, budući se potvrda A1 izdaje temeljem Uredbe (EZ) 883/2004 Europskog parlamenta Vijeća od 29. travnja 2004. u koordinaciji sustava socijalne sigurnosti i Uredbe (EZ)967/2009 Europskog parlamenta Vijeća od 16. rujna 2009. kojim se utvrđuje postupak provedbe Uredbe EZ broj 883/2004 u koordinaciji sustava socijalne sigurnosti i koje potvrde se izdaju temeljem navedenih Uredbi, a njeno izdavanje je propisano u točno određenim slučajevima, kada osoba obavlja svoju djelatnost u drugim državama članicama izvan nadležne države, a i iz čega proizlazi, da tužitelj ne obavlja svoju poslovnu aktivnost u Republici Hrvatskoj, već istu samo iskorištava za izdavanje dozvole za boravak i rad državljanima trećih zemalja u Republici Hrvatskoj, a koji onda rade i borave u drugim državama članicama EGP-a.
30. Isto je razvidno i iz financijske dokumentacije analizirane od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanja, Središnjeg ureda od 30. siječnja 2026. upućene tuženiku i dopisa Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda od 12. i 17. ožujka 2026. upućenih Sudu iz kojih proizlazi da je pretežni dio prihoda preko 90% generiran iz međunarodnih relacija, bez značajnog udjela u unutarnjem prometu Republike Hrvatske, a što je razvidno iz strukture prihoda, jer su prema financijskom izvještaju GIF iz 2024. prihodi od prodaje u inozemstvu iznosili 13,870,215 Eura, a od prodaje u zemlji 1.155,00 eura, iz čega proizlazi da hrvatski prijevoznik vozi isključivo za naručitelje iz drugih EU država, a prihodi od prodaje se prikazuju u financijskom izvještaju kao ostvareni u inozemstvu (izvan RH).
31. Također, je iz podneska tuženika od 30. travnja 2026. dostavljenog u spis predmeta upravnog spora Usi-75/2026, 76/2026 i 78/2026 proizlazi, da je na dan 19. studenoga 2025. tužitelj imao 176 zaposlenika i na taj dan 160 zaposlenika je imalo aktivnu potvrdu A1 i da su potvrde A1 izdane po članku 13. Uredbe (osobe koje redovno rade u dvije ili više država članica EU). Uz navedeni podnesak tužitelj je dostavio dopis Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od 27. ožujka 2026. u kojem se navodi da su potvrde A1 za zaposlenike ovdje tužitelja izdane temeljem članka 13. Uredbe 883/2004., kao i da je na dan 24. ožujka 2026., 196 zaposlenika, stranih državljana imalo aktivnu potvrdu A1, dok državljani trećih zemalja, radnici, stvarno i fizički ne borave i ne rade u Republici Hrvatskoj, a što je upravo razvidno iz navedenih potvrda A1 da državljani trećih zemalja odlaze u rad u druge države EGP- a, a rade u istima temeljem izdane dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj, što nije po mišljenju ovoga Suda bila intencija zakonodavca prilikom pisanja Zakona o strancima u kojem su propisani uvjeti kada se podnositelju zahtjeva može izdati dozvola za boravak i rad stranca u Republici Hrvatskoj pa iz toga proizlazi da 1. tužitelj ne ispunjava uvjet iz članka 99. stavka 1. točke 2. ZS-a, jer ne obavlja u Republici Hrvatskoj gospodarsku aktivnost za koju je registriran, a upravo je obavljanje gospodarske aktivnosti u djelatnosti registriranoj u [adresa] jedno od ključnih pravnih uvjeta za zapošljavanje stranaca i izdavanja dozvole za boravak i rad prema Zakonu o strancima.
32. Stoga, tužbeni navodi nisu od utjecaja na drukčije rješenje ovog upravnog spora, iako se u svezi istih tuženik detaljno očitovao u odgovoru na tužbu i u obrazloženju osporavanog rješenja, a s kojim obrazloženjem se u cijelosti slaže i ovaj Sud pa se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje tužitelje na isto.
33. Slijedom navedenog, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Rijeci, 14. svibnja 2026.
Sutkinja
Marija Renner Jakovljević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Dostaviti:
- Opunomoćenici 1. i 2. tužitelja ĐČH, odvjetnici u [adresa]
- Tuženom Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi karlovačkoj, Službi upravnih poslova, državljanstva i stranaca, Duga Resa, Jozefinska cesta 30