Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru,

Stalna služba u Benkovcu

Stjepana Radića 10, Benkovac

Poslovni broj: P-1845/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, Stalna služba Benkovac, OIB: 78866932443 po sutkinji Danijeli Števanja u pravnoj stvari tužiteljice AZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženika OTP Leasing d.d., Zagreb, Petrovaradinska 1, OIB: 23780250353, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Eterović, Šarec i Topić j.t.d., Zagreb, Palmotićeva 68, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene 8. travnja. 2026., 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1.Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je Ugovor o operativnom leasingu broj 1002849, zaključen između tužiteljice i tuženika dana 08.svibnja 2008 godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 24.054,23 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

- iznos od 384,37 EUR sa kamatom od 12.05.2008. godine

- iznos od 209,78 EUR sa kamatom od 17.06.2008. godine

- iznos od 42,47 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine

- iznos od 211,87 EUR sa kamatom od 14.07.2008. godine

- iznos od 1,37 EUR sa kamatom od 17.07.2008. godine

- iznos od 208,21 EUR sa kamatom od 18.08.2008. godine

- iznos od 1,34 EUR sa kamatom od 27.08.2008. godine

- iznos od 215,01 EUR sa kamatom od 07.10.2008. godine

- iznos od 3,32 EUR sa kamatom od 23.10.2008. godine

- iznos od 477,40 EUR sa kamatom od 13.11.2008. godine

- iznos od 3,85 EUR sa kamatom od 20.11.2008. godine

- iznos od 214,29 EUR sa kamatom od 08.12.2008. godine

- iznos od 14,47 EUR sa kamatom od 12.12.2008. godine

- iznos od 232,83 EUR sa kamatom od 08.01.2009. godine

- iznos od 229,48 EUR sa kamatom od 16.02.2009. godine

- iznos od 222,11 EUR sa kamatom od 17.03.2009. godine

- iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 15.05.2009. godine

- iznos od 225,50 EUR sa kamatom od 29.06.2009. godine

- iznos od 318,53 EUR sa kamatom od 14.08.2009. godine

- iznos od 222,97 EUR sa kamatom od 17.09.2008. godine

- iznos od 442,74 EUR sa kamatom od 04.11.2008. godine

- iznos od 224,20 EUR sa kamatom od 28.12.2009. godine

- iznos od 333,47 EUR sa kamatom od 30.12.2009. godine

- iznos od 235,48 EUR sa kamatom od 19.01.2010. godine

- iznos od 481,18 EUR sa kamatom od 03.03.2010. godine

- iznos od 229,03 EUR sa kamatom od 15.04.2010. godine

- iznos od 498,98 EUR sa kamatom od 24.05.2010. godine

- iznos od 239,85 EUR sa kamatom od 18.06.2010. godine

- iznos od 253,76 EUR sa kamatom od 09.07.2010. godine

- iznos od 240,38 EUR sa kamatom od 13.08.2010. godine

- iznos od 260,27 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine

- iznos od 262,98 EUR sa kamatom od 04.11.2010. godine

- iznos od 243,31 EUR sa kamatom od 02.12.2010. godine

- iznos od 336,00 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine

- iznos od 289,77 EUR sa kamatom od 20.01.2011. godine

- iznos od 260,97 EUR sa kamatom od 01.03.2011. godine

- iznos od 262,47 EUR sa kamatom od 01.04.2011. godine

- iznos od 261,57 EUR sa kamatom od 02.05.2011. godine

- iznos od 236,30 EUR sa kamatom od 30.05.2011. godine

- iznos od 398,17 EUR sa kamatom od 24.06.2011. godine

- iznos od 258,06 EUR sa kamatom od 29.07.2011. godine

- iznos od 17,94 EUR sa kamatom od 13.08.2011. godine

- iznos od 290,40 EUR sa kamatom od 19.08.2011. godine

- iznos od 9,29 EUR sa kamatom od 26.08.2011. godine

- iznos od 276,33 EUR sa kamatom od 16.09.2011. godine

- iznos od 287,74 EUR sa kamatom od 08.11.2011. godine

- iznos od 286,11 EUR sa kamatom od 15.12.2011. godine

- iznos od 60,40 EUR sa kamatom od 27.12.2011. godine

- iznos od 276,36 EUR sa kamatom od 12.01.2012. godine

- iznos od 3,88 EUR sa kamatom od 24.01.2012. godine

- iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 10.02.2012. godine

- iznos od 334,61 EUR sa kamatom od 29.03.2012. godine

- iznos od 294,30 EUR sa kamatom od 17.04.2012. godine

- iznos od 286,98 EUR sa kamatom od 11.05.2012. godine

- iznos od 293,59 EUR sa kamatom od 20.06.2012. godine

- iznos od 295,68 EUR sa kamatom od 16.07.2012. godine

- iznos od 332,26 EUR sa kamatom od 13.08.2012. godine

- iznos od 293,69 EUR sa kamatom od 17.09.2012. godine

- iznos od 353,33 EUR sa kamatom od 15.10.2012. godine

- iznos od 288,82 EUR sa kamatom od 20.11.2012. godine

- iznos od 315,61 EUR sa kamatom od 07.12.2012. godine

- iznos od 293,54 EUR sa kamatom od 25.01.2013. godine

- iznos od 7,13 EUR sa kamatom od 07.02.2013. godine

- iznos od 293,48 EUR sa kamatom od 15.02.2013. godine

- iznos od 288,14 EUR sa kamatom od 22.03.2013. godine

- iznos od 5,25 EUR sa kamatom od 04.04.2013. godine

- iznos od 294,64 EUR sa kamatom od 13.04.2013. godine

- iznos od 294,78 EUR sa kamatom od 21.05.2013. godine

- iznos od 290,70 EUR sa kamatom od 21.06.2013. godine

- iznos od 294,06 EUR sa kamatom od 22.07.2013. godine

- iznos od 291,99 EUR sa kamatom od 23.08.2013. godine

- iznos od 288,05 EUR sa kamatom od 28.09.2013. godine

- iznos od 291,99 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine

- iznos od 281,87 EUR sa kamatom od 13.11.2013. godine

- iznos od 61,33 EUR sa kamatom od 18.11.2013. godine

- iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 30.12.2013. godine

- iznos od 156,86 EUR sa kamatom od 31.12.2013. godine

- iznos od 290,92 EUR sa kamatom od 01.02.2014. godine

- iznos od 297,15 EUR sa kamatom od 01.03.2014. godine

- iznos od 599,32 EUR sa kamatom od 04.04.2014. godine

- iznos od 294,25 EUR sa kamatom od 11.04.2014. godine

- iznos od 584,91 EUR sa kamatom od 12.05.2014. godine

- iznos od 295,97 EUR sa kamatom od 19.09.2014. godine

- iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 30.09.2014. godine

- iznos od 477,80 EUR sa kamatom od 14.10.2014. godine

- iznos od 741,17 EUR sa kamatom od 05.01.2015. godine

- iznos od 389,37 EUR sa kamatom od 03.02.2015. godine

- iznos od 334,17 EUR sa kamatom od 02.03.2015. godine

- iznos od 356,51 EUR sa kamatom od 01.04.2015. godine

- iznos od 712,55 EUR sa kamatom od 04.05.2015. godine

- iznos od 31,85 EUR sa kamatom od 13.05.2015. godine

po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.„

„I. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

2. Usvaja se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi :

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o operativnom leasingu broj 1002849, zaključen između tužiteljice i tuženika dana 08. svibnja 2008. godine, slijedom čega tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 08.svibnja 2008.godine pa na dalje.

II. Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 5.400,19 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

- iznos od 2,12 EUR sa kamatom od 01.07.2008. godine

- iznos od 2,75 EUR sa kamatom od 01.10.2008. godine

- iznos od 24,05 EUR sa kamatom od 01.11.2008. godine

- iznos od 10,96 EUR sa kamatom od 01.12.2008. godine

- iznos od 26,77 EUR sa kamatom od 01.01.2009. godine

- iznos od 26,60 EUR sa kamatom od 01.02.2009. godine

- iznos od 30,28 EUR sa kamatom od 01.03.2009. godine

- iznos od 25,97 EUR sa kamatom od 01.04.2009. godine

- iznos od 25,47 EUR sa kamatom od 01.05.2009. godine

- iznos od 22,65 EUR sa kamatom od 01.06.2009. godine

- iznos od 18,43 EUR sa kamatom od 01.07.2009. godine

- iznos od 19,83 EUR sa kamatom od 01.08.2009. godine

- iznos od 22,48 EUR sa kamatom od 01.09.2009. godine

- iznos od 19,88 EUR sa kamatom od 01.10.2009. godine

- iznos od 18,84 EUR sa kamatom od 01.11.2009. godine

- iznos od 22,51 EUR sa kamatom od 01.12.2009. godine

- iznos od 25,85 EUR sa kamatom od 01.01.2010. godine

- iznos od 28,81 EUR sa kamatom od 01.02.2010. godine

- iznos od 27,82 EUR sa kamatom od 01.03.2010. godine

- iznos od 33,58 EUR sa kamatom od 01.04.2010. godine

- iznos od 32,16 EUR sa kamatom od 01.05.2010. godine

- iznos od 34,38 EUR sa kamatom od 01.06.2010. godine

- iznos od 49,87 EUR sa kamatom od 01.07.2010. godine

- iznos od 44,60 EUR sa kamatom od 01.08.2010. godine

- iznos od 57,52 EUR sa kamatom od 01.09.2010. godine

- iznos od 51,57 EUR sa kamatom od 01.10.2010. godine

- iznos od 45,32 EUR sa kamatom od 01.11.2010. godine

- iznos od 62,49 EUR sa kamatom od 01.12.2010. godine

- iznos od 71,00 EUR sa kamatom od 01.01.2011. godine

- iznos od 63,96 EUR sa kamatom od 01.02.2011. godine

- iznos od 65,53 EUR sa kamatom od 01.03.2011. godine

- iznos od 61,30 EUR sa kamatom od 01.04.2011. godina

po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.194,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok je u preostalom dijelu do zatraženog iznosa odbijen zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj sudu 12. lipnja 2019. navodi da su ona i tuženik dana 8. svibnja 2008. zaključili Ugovor o operativnom leasingu broj 1002849 na temelju kojeg Ugovora je tuženik omogućio tužiteljici nabavku osobno automobila Seat Ibiza 1.4.V. Sportrider II u iznosu od 24.751,84 CHF. Nadalje navodi da je tuženik mjesečne anuitete koje je tužiteljica trebala isplaćivati vezao za valutu CHF po prodajnom tečaju te je sukladno tome uz promjenu kamatne stope tužiteljici naplaćivao i razliku koja se pojavljuje po tečaju CHF na dan isplate određenog anuiteta. Ističe da očito tuženik nije imao odobrenje za bavljenje financijskim transakcijama odnosno odobravanje kredita- leasinga na način kako je to učinjeno na temelju citiranog Ugovora pa u konačnici kako otplatu leasinga nije smio vezati uz prodajni tečaj CHF sukladno prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. budući da je takvo postupanje utvrđeno ništetnim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u sporu u kojem je kolektivnom presudom po tužbi Potrošač koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno da je valutna klauzula ništetna. Naime s obzirom da je tužiteljica zaduživana po tečaju CHF koji kao takav nikada nije primio te joj je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju Zagrebačke banke d.d. na dan isplate to je tužiteljica i na taj način izvršila povrat iznosa koji kao takav nije morala. U takvoj situaciji navodi da ima pravo na povrat iznosa koji je pretplatila s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici. Napominje se da je nepoštena praksa prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužiteljica navodi da je zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule tuženiku isplatila veći iznos od onoga što bi morala da su te odredbe bile valjane međutim točan iznosu kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o operativnom leasingu s ugovorenim ostatkom vrijednosti zbog ne nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tužene strane ne može u ovom trenutku odrediti.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 9. kolovoza 2019. u prvom redu prigovara mjesnoj nenadležnosti ovog suda, jer da su stranke prema Ugovoru o operativnom leasingu ugovorile mjesnu nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu. Nadalje osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev jer da je sastavljena suprotno ZPP-u tužba da je nerazumljiva, nedokazana, nepotkrijepljena činjenicama, neodređena odnosno neodrediva te po svemu nepotrebna za raspravljanje. Nadalje ističe da je očito da tužitelj nema pravni interes za podnošenje navedene tužbe, odnosno ista da je preuranjena, sukladno čl. 186. b.st. 3. ZPP-a. Tuženik ističe da su navodi tužitelja o tome da se tuženik postavio kao financijska institucija iako nije imao nikakvo odobrenje od HNB , navodi da tuženik nije banka i njemu mu potrebno bilo kakvo odobrenje HNB- a već tuženik kao leasing društvo posluje po odobrenju i po nadzorom HANFA-e. Nadalje tvrdnje o tome da tuženik nije smije vezati se uz prodajni tečaj Zagrebačke banke je netočna, posve promašena i zaostala iz nekog posve drugog predmeta, a što sve pokazuje kako tužba nije podobna za raspravljanje. Sukladno navedenom, ističe se prigovor zastare. Naime nesporno je da je tužitelj vršio uplate u periodu od 2008. do 2015. po osnovi ugovora iz 2008. pa iako tužba nije posve razumljiva iz je bi proizlazilo da tužitelj traži povrat navodno pretplaćene naknade za leasinga. Ugovor da je sklopljen još 2008. te da su svi rokovi zastare prošli prvenstveno zastara prava tužitelja vezano uz predmetni ugovor, te da su sve uplate po predmetnim Ugovoru o leasingu izvršene prije više od tri godine, nedvojbeno se u ovom slučaju barem za većinu zahtjeva radi o nastupu zastare. Nadalje, tužiteljevo pozivanje na Zakon o zaštiti potrošača je također posve promašeno. Naime, predmetni ugovor je ugovor o operativnom leasingu, a Zakon o potrošačkom kreditiranju u čl. 3. st. 1. toč. b propisuje da se isti zakon ne primjenjuje na ugovore o operativnom leasingu osim kada isti propisuje obveznu kupnju. Isto u ovom ugovoru zasigurno nije slučaj a što proizlazi iz odredbi ugovora, odredbi Zakona o leasingu ali i činjenici da nakon isteka ugovora Primatelj leasinga, ovdje tužitelj nije stekao pravo vlasništva nad istim vozilom. Sukladno navedenom da se na ugovor o operativnom leasingu ne primjenjuje Zakon o potrošačima i srodni zakoni budući da je posao operativnog leasinga najsličnija ugovoru o najmu te nije oblik kreditiranja. Stog da je tužba ne samo promašene glede pravne osnove, nego postoji promašena i aktivna i pasivna legitimacija. Slijedom navedenog tužitelj se u tužbi sasvim neosnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, koja se uopće ne odnosi na ovdje tuženika, jer da isti nije stranka u navedenom postupku te u konkretnom slučaju se ne radi o potrošačkom ugovoru. Tuženik predlaže odbaciti podredno odbiti tužbu, te naložiti tužitelju da naknadi parnični trošak tuženika.

3. Sud je izveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu i to: Ugovor o operativnom leasingu posl. broj 1002849 sklopljen 8. svibnja 2008., (l.s.4-5) , Opće uvjete Ugovor o operativno leasingu (l.s.11-13), evidenciju uplata od strane tužiteljice tuženiku (l.s.44- 45), Obavijesti o promjeni leasing obroka (ls.52-78), nalaz i mišljenje vještakinje Sandre Došen od 21. rujna 2025. (l.s. 96-110), dopuna nalaza i mišljenja od 29. prosinca 2025. (l.s. 130-131).

4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. Nov. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) ovaj Sud nije našao osnovanim glavni tužbeni zahtjev tužitelja, međutim uređeni tužbeni zahtjev tužitelja nakon provedenog financijskog vještačenja cijenio je u cijelosti osnovanim.

4.1. Sud je u ovoj pravnoj stvari dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021. godine gdje je utvrđen stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (VSRH, Su IV-162/21).

4.2. Tužbeni zahtjev tužiteljica je precizirala po provedenom financijskom vještačenju po stalnoj sudskoj vještakinji Sandri Došen, podneskom od 31. listopada 2025.

5. Predmet ovog spora zahtjev je tužiteljice za povratom iznosa koje je preplatila tuženoj s osnova nezakonitog povećanja po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici, pa tako, glavnim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtjeva da se utvrdi da je Ugovor o operativnom leasingu broj 1002849 u cijelosti ništetan, odnosno uređenim tužbenim zahtjevom traži da su ništetne valutne klauzule zbog čega je tužiteljica tuženiku isplatila veći iznos od onoga što bi morala da su te odredbe Ugovor o operativnom leasingu bile valjane.

6. Tako, nije sporno među strankama ovog postupka da je između tužiteljice kao korisnica leasinga i tuženika OTP leasinga zaključen Ugovor o operativnom leasingu dana 8. svibnja 2008. pod brojem 1002849 , na temelju kojeg je tužiteljici tuženik omogućio nabavku osobnog automobila Seat Ibiza 1.4 V, Sportrider II za iznos od 24.751,84 CHF, uz rok otplate 84 mjeseca s ugovornom mjesečnim anuitetom od 351,90 CHF.

7. Međutim, ono što je sporno u ovom postupku jeste pravna osnova tužbenog zahtjeva kao i visina istog, odnosno da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“ obzirom tužena osporava pravo potrošača jer tvrdi da se Zakon o zaštiti potrošača kao takav ne bi primjenjivao na ugovor o operativnom leasingu osim kada bi isti propisivao obveznu kupnju. Navodi tuženik da je operativni leasing najsličniji ugovor o najmu, te nije oblik kreditiranja, pa da bi ova tužba bila promašena ne samo glede pravne osnove nego postoji promašena aktivna i pasivna legitimacija.

8. Tužiteljica NZ saslušana je kao stranka u ovom postupku. Ista u svom iskazu navodi da su suprug i ona odlučili kupiti osobno vozilo jer da je isto bilo potrebno zbog zdravstvenih problema supruga koji je imao u tom periodu, te da su 8. svibnja 2008. sklopili sa OTP leasingom financijski leasinga, međutim naknadno zbog nekakve greške banke ,da su dobili obavijest da je ipak sklopljen operativni leasing. Nije sigurno o kojem točno se iznosu radilo ali zna da je bio dignut na period od 7 godina. Prilikom sklapanja tog leasinga ona da od strane djelatnika banke nije bila posebno upozoravana o nekakvim rizicima koji bi mogli nastupili a niti joj je bila dana mogućnost da može mijenjati kamatnu stopu jednostavno je potpisala ugovor koji joj je bio ponuđen i isti ovjerila kod javnog bilježnika. Kod javnog bilježnika da nije bila upozorena na mogućnosti nastanka nikakvog rizika. Navodi da se odlučila sklopiti leasing u CHF zapravo da joj nije bila ni ponuđena neka druga valuta a za „Švicarac“ da se odlučila jer oj je bio najpovoljniji, bas usut ako čuli od drugih prijatelja i kolega sa radnog mjesta. Tužiteljica navodi da je u početku rata bila 1.300,00 kuna, te je ista svaki mjesec rasla tako da je došlo do mjesečne rate od 2.400,00 kuna, a da o tome nije dobivala nikakve posebne obavijeste od banke, već bi došla uplatnica s uvećanim iznosom. Tvrdi da nije odlazila u banku da se raspita o čemu se radi jer svaku nekakvu obavijest koju bi dobila od banke da bi joj isti naplatili. Taj leasing je otplatila 2015. i to na način da je mogla kupiti skoro dva auta te vrijednosti. Na koncu ističe da od strane leasinga nije bila pozvana na sklapanje aneksa ili dodatka ugovora o konverziji, a niti je to sama tražila. Navodi da nije bila nositelj nikakvog obrta u vrijeme sklapanja ugovora o leasingu, a da je mjesečne iznose uplaćivala ona većinom, a nekad da bi sin i nevjesta putem tokena. Vezano za sklapanje ugovora da djelatniku leasinga nije postavljala nikakva pitanja da je sklopila leasing, a ne obični ugovor na nagovor supruga i radi njegovo zdravstvenog stanja, a da predmet leasinga nije vratila jer živi na selu, te da iz zdravstvenih razloga koje je imao njezin suprug kao i iz razloga što je on trebao ići na posao vozilo im je bilo potrebno.

9. Iz naprijed provedenih dokaza sud je utvrdio da su naprijed navedene stranke legitimirane za vođenje ovog postupka obzirom da su sudionici naprijed navedenog obveznog posla – Ugovora o leasingu. Zatim, sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je namjena kredita bila dugoročni najam osobnog motornog vozila za svoje privatne potrebe. Nadalje je sud utvrdio da je navedenu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF jednostrano u ugovor unio tuženik – banka koja je sama sastavila taj Ugovor kao i da se o istoj nije pregovaralo. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da joj tuženik nije dao nikakve informacije vezano za tečaj CHF u budućnosti što znači da nisu niti upozoravale korisnike leasinga na sve rizike koji mogu nastati ugovaranjem valutne klauzule u CHF tijekom otplatnog razdoblja.

Slijedom svega naprijed navedenog sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice da nije pregovarala o pojedinim odredbama Ugovora, već se radi o tipskom ugovoru kojeg je sastavio tuženik te tužiteljici nisu objašnjene posljedice sklapanja takvog ugovora niti je u potpunosti obaviještena o ekonomskim posljedicama predmetnih odredbi koje utječu na kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

9.1. Člankom 35. Zakona o leasingu ( "Narodne Novine", broj 135/06 - primjena od 21. prosinca 2006. do 4. prosinca 2013.) propisano je da se ugovorom o leasingu obvezuje davatelj leasinga pribaviti objekt leasinga od dobavljača objekta leasinga i primatelju leasinga odobriti pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu naknadu.

9.2. Obveze tužitelja, kao primatelja leasinga, propisane su člankom 43. Zakona o leasingu te je jedna od osnovnih obveza primatelja leasinga da plaća davatelju leasinga naknadu u iznosima, rokovima i na način određen ugovorom o leasingu (stavak 2.).

9.3. Člankom 3. stavak 1. točka b) Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15 i 102/15.) propisano je da se ovaj zakon ne primjenjuje na ugovore o operativnom leasingu kada u glavnom ili posebnom ugovoru nije propisana obveza kupnje predmeta ugovora, a takva obveza postoji samo onda ako to jednostrano odluči vjerovnik. Dakle, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika ne primjenjuju se pravila o potrošačkom kreditiranju, jer konkretnim Ugovorom o operativnom leasingu nije ugovorena obveza kupnje predmeta ugovora, već je, naprotiv, Općim uvjetima određena obveza vraćanja vozila tuženiku, a što nije sporno između stranaka.

9.4. Međutim na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13 – dalje: ZZP/07) koji je lex specialis u odnosu na Zakon o potrošačkom kreditiranju. Pri tome valja pojasniti da kada se u članku 3. stavak 1 točka b) Zakona o potrošačkom kreditiranju određuje da se ovaj zakon ne primjenjuje na operativni leasing tada to znači da se ograničenja zakona na primjenjuje na leasing, ali samo u kontekstu tog Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što ne isključuje primjenu Zakona o zaštiti potrošača. Stoga se na ovu pravnu stvar primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. i Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. - dalje: ZOO) budući je Ugovor sklopljen 06. lipnja 2008. godine.

10. Na konkretan odnos ne primjenjuju se pravna shvaćanja iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezanih uz CHF, jer tuženik nije bio stranka u predmetnim postupcima. Tako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revd-2379/2021 od 1. lipnja 2021. zauzeo pravno shvaćanje da se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač.

10.1. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora o operativnom leasingu, a sve sukladno članku 96. stavak 4. ZZP/07.

11.1. Međutim tijekom ovog postupka tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao, već iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj ništa nije rečeno o bilo kakvom riziku valute CHF, iz čega proizlazi da tužiteljica nije dobila potpunu i jasnu informaciju o rizicima koji je mogu zadesiti prilikom ugovaranja najma vozila vezano uz tečaj CHF, te mogućnosti rasta tečaja u toj mjeri da značajno opterećuje plaćanje najamnine, isto tako nije dobio informaciju o kamatama koje su mu naplaćivane u obroku leasinga. Osim toga, iz predmetnih odredbi Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora o kojima tužitelj nije mogao niti pregovarati.

11.2. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata davatelja leasinga (najma) koji reguliraju materiju davanja najma i koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

11.3. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

12. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

12.1. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12.2. Imajući u vidu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, jer je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i često se koristi, za zaključiti da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo i jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni.

12.3. Međutim, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13), propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tuženik predočio tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

12.4. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se obrok leasinga (najamnina) veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nije razumljiva. U odnosu na kamatnu stopu tužitelj nije imao nikakve informacije, budući i sam tuženik tvrdi da kamatne stope nema i da nije sadržana u ugovornom odnosu.

12.5. Budući da navedene odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne) poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

12.6. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

13. Priroda i specifičnosti valute CHF i promjenjive kamatne stope nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF i kamata se mijenja prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. 11 Poslovni broj: P-4424/21-40 Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran.

13.1. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora i Općih uvjeta tuženika o kojima tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13.2. Tijekom postupka nije utvrđeno da je tužiteljici jasno i potpuno objašnjena odredba o valutnoj klauzuli zbog čega tužiteljica nije mogao predvidjeti posljedice ugovaranja takvih odredbi. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu kojima je ugovoren iznos leasinga i mjesečni obrok leasinga vezan uz valutu CHF prema tečaju Hrvatske narodne banke.

14. Kako su predmetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa obroka leasinga (najamnine) i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene kamatne stope te na temelju promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora.

15. Na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju tužiteljice i tuženika, te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskoj vještakinji za financije Sandri Došen. Provedenim financijskim vještačenjem sud je utvrdio da je ugovoreni iznos predmeta leasinga isplaćen u cijelosti, da je uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj važeći na dan sklapanja spornog leasinga od početka do kraja otplate leasinga tuženik tužiteljici više obračunavao razliku obroka za otplatu leasinga i to u ukupnom iznosu od 5.400,19 eura. Ovakav nalaz i mišljenje vještakinje sud je prihvatio u cijelosti kao stručan, objektivan i istiniti.

16. Slijedom navedenog, ništetne su odredbe ugovora kojima se uređuje način obračuna leasing naknade, budući da iste nisu formulirane na jasan i razumljiv način te tužitelju ne omogućuju provjeru pravilnosti obračuna, odnosno tužiteljica nije mogla u trenutku sklapanja ugovora niti tijekom njegova trajanja provjeriti način obračuna leasing naknade, niti je mogla predvidjeti ukupni financijski teret, čime je stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice Stoga je sud dosudio tužiteljici preplaćeni tečaj CHF u iznosu 5.400,19 EUR, a kako to proizlazi nalaza i mišljenja vještakinje, budući da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je platila nešto što nije bila dužna, na konkretan pravni odnos se primjenjuje institut stjecanja bez osnove, propisan odredbom čl. 1111 st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

16.1. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je bio nesavjestan od trenutka kada je primio uplate od strane tužitelja, pa je tuženik dužan kamate platiti od dana plaćanja najamnine (obroka leasinga). Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

17. Što se tiče pitanja osnovanosti prigovora zastare istaknutog od strane tuženika, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

17.1. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na valutnu klauzulu kod ugovora o leasingu nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

18. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr. dalje Tarife).

18.1. Tužiteljici je sukladno Tarifi , a s obzirom da je uspjeh u sporu ocjenjen prema eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu (tako i prema odluci Rev- 1149/2024 ) priznat slijedeći trošak : sastava tužbe od 12.6.2019. godine sa 200,00 eura (tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženih podnesaka (4 ukupno od 7. 10.19, 17.8.2022.,16.9.2022., 31.10.2025. sa 200,00 eura za svaki podnesak (tbr. 8/1), trošak sastava ostalih obrazloženih podneska od 4.11.20. 1.2.2021., 22.11.2024.,12.8.2025. 9.3.2026. sa 100,00 EUR za svaki podnesak (tbr.8/3), trošak pristupa na ročišta 25.8.2022. 29.9.2022. 8.4.2026. sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1) ili ukupno 2.100,00 eura. Tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV u iznosu od 525,00 eura, trošak pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 84,94 x 2 iznosi 169,88 eura kao i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura pa sveukupni trošak tužitelja iznos 3.194,88 eura, dok je u preostalom dijelu do zatraženog iznosa zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

Benkovac, 14. svibnja 2026.

S u t k i nj a

Danijela Števanja

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave istih. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnim Županijskim sudovima, (čl.4. i 5. Zakona o područjima i sjedištima sudova – "Narodne novine" 128/14) pisano u tri jednaka primjerka.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po pun.