Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-461/2024-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Blaženka Musulin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Musulin i suradnici u Zagrebu, protiv tuženika Croatia osiguranja d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB:26187994862, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3232/2020 od 8. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3232/2020 od 8. siječnja 2024. u točki I. izreke.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u točkama III. i IV. izreke i rješava:

„Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak od 699,86 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. siječnja 2024. do isplate, a po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope,odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine .

S preostalim dijelom zahtjeva radi naknade parničnog troška tužitelj se odbija kao neosnovanim.“

III Tuženik je dužan u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 32,00 eur, dok se s viškom zatraženog troška tužitelj odbija.

IV Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom je presudom djelomično usvojen tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 4.021,07 eur sa zateznom kamatom kako je to specificirano u točki I. izreke, dok je u točki II. izreke tužitelj odbijen za preostali iznos naknade štete od 14.142,05 eur sa zateznom kamatom, kao i dijelom zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.530,00 eur za razdoblje od 5. veljače 2020. do 4. ožujka 2020. U točki III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja radi naknade troškova postupka, dok je u točki VI. izreke naloženo tužitelju da tuženiku podmiri trošak od 12,38 eur.

2. Prvostupanjsku presudu žalbom pobijaju obje stranke, i to tužitelj odluku o troškovima postupka sadržanu u točkama III. i IV. izreke, a tuženik usvajajući dio glavnog zahtjeva sadržan u točki I. izreke, pri čemu se pozivaju na sve žalbene razloge propisane odredbom na čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP). Predlažu da se uvaženjem žalbi presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine.

3. Stranke nisu odgovorile na žalbe.

4. Žalbe tužitelja djelomično je osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

5. Stranke u žalbama ne konkretiziraju koje bi to bitne povrede bile ostvarene, pa je ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ispitao presudu u okviru razloga na koje pazi po službenoj dužnosti i utvrdio da ni jedna od tih povreda nije ostvarena.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev za naknadu neimovinske i imovinske štete zbog propusta u liječenju koje je provodio osiguranik tuženika, a koji propust tužitelj opisuje tvrdnjom kako je bolnička ustanova propustila indicirati operativni zahvat desne podlaktice umjesto čega je provodila je neadekvatno konzervativno liječenje imobilizacijom i fizikalnim terapijama zbog čega se njegov oporavak produljio.

7. U ovoj fazi postupka nisu sporne okolnosti liječenja tužitelja koje je provodio osiguranik tuženika, čak štoviše tuženik žalbu koncentrira na tvrdnju kako je tužitelj vlastitim radnjama u pretežitoj mjeri doprinio nastanku štete odnosno doveo do prekida uzročnoposljedične veze.

8. U tom je pravcu sud prvog stupnja utvrdio:

-tužitelj je 25. svibnja 2019. (pad niz stepenice) zadobio ozljedu desne podlaktice tj. prijelom bez pomaka koja je ozljeda tretirana imobilizacijom i prema pravilima struke (liječen kod druge bolničke ustanove)

-tužitelj je 6. lipnja 2019. ponovo povrijeđen (udarac u istu ruku) te je na istom mjestu zadobio prijelom podlaktice uz značajan pomak ulomaka vidljiv na RTG snimkama (nalaz sudskog vještaka koji se podudara s nalazom privatne bolničke ustanove u kojoj je tužitelj zatražio drugo mišljenje) te za koju je povredu trebalo indicirati operativno liječenje. Za pomoć se po prvi puta obraća osiguraniku tuženika koji predstavlja ugovornu zdravstvenu bolničku ustanovu (KBC Sestre Milosrdnice).

-osiguranik tuženika na osnovi vlastitog RTG snimanja verificira manji pomak ulomaka i određuje liječenje konzervativnom terapijom odnosno imobilizacijom i fizikalnim terapijama, a koje je liječenje tužitelj provodio pridržavajući se uputa liječnika specijalista zaposlenih kod osiguranika tuženika

-tužitelj je 21. prosinca 2019. po treći put povrijeđen na istom dijelu tijela (guranje tereta) te je ponovo zadobio prijelom, dok se onaj raniji prijelom nastao u ozljedi od 6. lipnja 2019. prema nalazu sudskog vještaka konsolidirao (RTG snimka od 2. prosinca 2019.)

-u vezi treće povrede tužitelj se obraća osiguraniku tuženika koji određuje operativni zahvat desne nadlaktice i hospitalizaciju , te prema mišljenju sudskog vještaka treća povreda nije u vezi s propustima u liječenju već je posljedica traume

-na pregledu kod osiguranika tuženika obavljenom 21. prosinca 2019. tužitelj odbija hospitalizaciju, no u razdoblju od 29. prosinca 2019. do 31. prosinca 2019. boravi na liječenju kod osiguranika tuženika kada je izveden operativni zahvat

-tužitelj je paralelno s liječenjem koje je provodio kod osiguranika tuženika obavljao preglede i snimanja kod više privatnih ustanova od kojih je jedna (Bilic Vision) u dva navrata odredila potrebu operativnog zahvata, što je konstatirano u nalazima od 11. lipnja 2019. i 2. kolovoza 2019.

-predmet spora predstavlja razdoblje liječenja kod osiguranika tuženika koje se provodilo između druge i treće povrede (7 mjeseci) za koje je bilo potrebno utvrditi je li bilo adekvatno i bez propusta u liječenju ili to nije bio slučaj.

9. Sud je prvog stupnja na konkretan spor primijenio odredbu čl. 1045. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18 dalje: ZOO) te zaključio kako tuženik kao osiguratelj bolničke ustanove odgovara po načelu presumirane krivnje za štetu koju pretrpi pacijent ako u djelovanju odnosno postupanju radnika osiguranika tuženika postoji krivnja. Drugim riječima, na tuženiku je teret dokaza da je bolnica (njegov osiguranik) u svemu postupila na način koji je propisan pravilima liječničke struke te da do štete ne bi došlo ni zbog obične nepažnje liječnika koji je provodio zahvat odnosno liječenje , pri čemu se sud pozvao na stajališta izražena u odluci Ustavnog suda U-III-3002/2005. Navodi sud kako se kao objektivno tipizirani standard pažnje uzima pažnja koja se može očekivati od iskusnog i savjesnog medicinara istoga ranga, odnosno dobrog stručnjaka iste kategorije i istog ranga kao i onoga čije se ponašanje ocjenjuje. Pravo mjerilo pažnje za zdravstvene djelatnike je pažnja dobrog stručnjaka što znači, prema odredbi čl. 10. st. 2. ZOO povećana pažnja prema pravilima struke i običajima. Prema tako postavljenom mjerilu skrivljeno postupa svaki zdravstveni djelatnik, koji postupa s pažnjom, ne dobrog, nego osrednjeg ili prosječnoga stručnjaka. Kako iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da liječnici u konkretnoj situaciji tijekom liječenja tužitelja nisu postupali u skladu s pravilima medicinske znanosti i struke i to konkretno pravilima ortopedije i traumatologije jer umjesto da su na pregledu obavljenom 18. lipnja 2019. indicirali operativni zahvat provodili su neadekvatno konzervativno liječenje. Na taj je način uspostavljena uzročnoposljedična veza između propusta u djelovanju osiguranika tuženika i nastanka štete koja se ogleda u produljenom liječenju tužitelja uslijed kojeg je trpio duševne boli s aspekta straha, fizičkih bolova, ali i umanjenju opće životne aktivnosti zbog nastupa trajnih posljedica od 2%. Iz svih tih razloga sud prvog stupnja nalazi odgovornim tuženika kao osiguratelja štetnika te tužitelju dosuđuje štetu.

10. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da liječnici osiguranika tuženika nisu prilikom liječenja tužitelja uložili pažnju dobrog stručnjaka jer su propustili na temelju RTG snimke koja je pokazala značajan pomak ulomaka kostiju, dakle objektivnih medicinskih pokazatelja, indicirati operativni zahvat kao uobičajenu metodu zbrinjavanja ove vrste povrede čime bi liječenje tužitelja kraće trajalo, rehabilitacija bi operativno tretiranog prijeloma dovela do smanjene postoperativne kontrakture i ne bi bila odgođena konsolidacija prijeloma (cijeljenje). O svemu navedenom se očitovao sudski vještak čijem nalazu i mišljenju tuženik u žalbi ne ističe prigovora, pa ukoliko ga je prihvatio jednako kao i sud prvog stupnja, za zaključiti je da ne pobija ocjenu o postojanju odštetne odgovornosti, to tim više što žalbom ukazuje na propuste u ponašanju tužitelja zbog čega smatra da je njegova odgovornost djelomična, odnosno isključena zbog prestanka uzročnoposljedične veze.

11. Jednako kao što tuženik nije u postupku dokazao da bi liječnici bolnice tj . njegova osiguranika postupali s pažnjom dobrog stručnjaka, tako nije uspio dokazati gore navedene razloge za otklanjanje odgovornost koje u žalbi obrazlaže tvrdnjom kako je tužitelj odbio liječenje. U žalbi navodi kako je tužitelj raspolagao s dva privatna nalaza o potrebi provođenja operacijskog zahvata, po kojima nije postupio i pristupio operativnom liječenju, te nije postupio ni po trećoj preporuci njegova osiguranika iz prosinca 2019. kada odbija hospitalizaciju.

12. Prije svega, ponašanje tužitelja prilikom treće povrede i njegovo odbijanje hospitalizacije 21. prosinca 2019., ukoliko se isto uopće može okarakterizirati odbijanjem s obzirom tužitelj 29. prosinca 2019. pristupa na liječenje kod osiguranika tuženika kada se obavlja operativni zahvat, nije u nikakvoj vezi sa štetnim događajem pa nije moglo dovesti do prekida uzročne veze ili utjecati na umanjenje tuženikove odgovornosti. Iz nalaza sudskog vještaka jasno proizlazi kako liječenje tužitelja vezano za treću povredu nije posljedica propusta u liječenju, već posljedica traume, dok je s druge strane vještak našao propuste u liječenju druge povrede do nastanka treće povrede i za to je razdoblje vještačio okolnosti od kojih ovisi utvrđivanje visine štete (fizičke boli, strah, umanjenje životne aktivnosti). U postupku nije utvrđeno da bi osiguranik tuženika u relevantnom razdoblju između druge i treće povrede preporučio operativni zahvat i da bi takav zahvat tužitelj odbio, već upravo suprotno, takve preporuke nije bilo zbog čega i je uspostavljena odštetna odgovornost osiguranika tuženika i tuženika kao njegova osiguratelja. Tužiteljevo nepostupanje po preporuci privatne klinike o potrebi provođenja operativnog zahvata ne može se izjednačiti s odbijanjem istog kako to žalitelj nastoji prikazati. Predmet spora predstavlja liječenje provedeno kod osiguranika tuženika kojeg je tužitelj kao pacijent prihvatio i provodio po uputama liječnika s punim pravom izbora kojem će liječničkom timu pokloniti povjerenje. Tužitelj se nije priklonio mišljenju privatne klinike, nego mišljenju osiguranika tuženika kao klinike koja ima ugovor s HZZO, pa ostaje nejasno na koji je to način tužitelj mogao utjecati na promjenu mišljenja liječničkog tima osiguranika tuženika koji je sedam mjeseci provodio konzervativno liječenje. Uostalom to ne predstavlja obavezu pacijenta, jednako kao što se tužitelju ne može predbaciti što nije prema preporuci privatne klinike proveo operativni zahvat jer bi to morao učiniti o u privatnoj klinici o vlastitom trošku na naknadu kojeg ne bi imao pravo (tako u Rev- 1199/2019). Očito operativni zahvat nije bilo moguće provesti kod osiguranika tuženika jer ga isti nije predlagao, dok tužitelj zbog činjenice izbora liječenja u ugovornoj zdravstvenoj ustanovi nije mogao učiniti propust koji bi se cijenio kao njegov doprinos šteti ili koji bi doveo do prekida uzročne veze. Ne može se tuženik ekskuplirati tvrdnjom da su liječnici druge ustanove postavili bolju dijagnozu od liječnika njegovog osiguranika te nepostupanje tužitelja po liječničkom mišljenju druge ustanove istom stavljati na teret ili u propust, što zapravo žalbom i čini.

13. Utoliko je sud prvog stupnja osnovano utvrdio da opstoji odštetna odgovornost tuženika u punom opsegu, kao što je pravilno utvrdio visinu neimovinske i imovinske štete čemu se u žalbi ne prigovora. Naime, u svemu je pravilno sud prvog stupnja, imajući u vidu trajanje straha blagog intenziteta od 30 dana, fizičkih bolova srednjeg intenziteta od 15 dana i slabog intenziteta od 45 dana, te nastup trajnih posljedica od 2% koje su nastale zbog propusta u liječenju, tužitelju u primijeni odredbe čl. 19. st. 1. i čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO odmjerio pravičnu novčanu naknadu od 3.450,00 eur. Kao što je pravilno u primjeni odredbe čl. 223. ZPP dosudio po osnovi tuđe pomoći i njege iznos 80,00 eur, te u primjeni odredbe čl. 1086. ZOO troškove liječenja prema računima koji prileže spisu i koje je sudski vještak ocijenio opravdanim troškom. Sve sa zateznom kamatom u smislu odredbe čl. 29. ZOO.

14. Slijedom je svega narečenog valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovnu i presudu suda prvog stupnja potvrditi prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

15. Utemeljeno tužitelj tvrdi kako sud prvog stupnja nije na zakonit način primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP kada je na temelju pravilno utvrđenog uspjeha stranaka u postupku, čime je dobio konačan uspjeh tužitelja u sporu od 25,36%, odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, te tuženiku dosudio troškove od 12,38 eur. Stoga imajući u vidu odredbu čl. 154. st. 2. ZPP i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) valjalo je tužitelju sukladno njegovu uspjehu u sporu od 25,36 % dosuditi troškove prvostupanjskog postupka. Tako za sastav odštetnog zahtjeva, sastav tužbe, sastav dva obrazložena podneska od 8. siječnja 2021. i 27. prosinca 2022., te za pristup na ročište od 16. rujna 2021., za svaku radnju za slučaj potpunog uspjeha u sporu tužitelju pripada 100 bodova. Za pristup na ročište od 12. siječnja 2022. na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima pripada mu 50 bodova. Za sastav četiri obična podneska od 26. studeni 2021., 23. kolovoza 2022., 26. kolovoza 2022. i 14. ožujka 2023., za svaki ima pravo na nagradu od 25 bodova. Za sastav podnesaka od 30. siječnja 2023., 24. kolovoza 2023. i 20. rujna 2023. nema pravo na naknadu jer se ne radi o troškovima nužnim za vođenje parnice. Na taj način izračunat trošak uključujući PDV daje iznos od 1.625 eur, od čega 25,36% daje iznos odvjetničkog troška od 412,10 eur. Tom je iznosu valjalo pridodati troškove cjelokupno uplaćenog predujama za vještačenje od 265,45 eur jer se radi o nužnom trošku, te sukladno uspjehu u sporu na ime sudske pristojbe na tužbu priznati iznos od 22,31 eur. Ukupan trošak prvostupanjskog postupka iznosi 699,86 eur koji je obračunat prema troškovniku s lista 168 spisa uloženom u spis prije zaključenja glavne rasprave budući je drugi troškovnik dostavljen nepravovremeno nakon zaključenja rasprave (elektronskim putem). Stoga je djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja odluku o troškovima postupka sadržanu u točkama III. i IV. izreke prvostupanjske presude valjalo primjenom odredbe čl. 380. st. 1. toč. 3. ZPP preinačiti kao u izreci ove presude.

16. Tužitelj je uložio žalbu protiv odluke o troškovima postupka pa mu prema Tbr. 10/4 pripada pravo na naknadu od 50 bodova, a što sukladno njegovu uspjehu u žalbenom postupku od 32% daje iznos od 32,00 eur, dok je s ostatkom odbijen kao neosnovanim, sve sukladno odredbi čl. 380. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa nema pravo na naknadu troškova istog.

U Rijeci 14. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar