REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž-1122/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ankice Matić, kao članice vijećau pravnoj stvari tužiteljice HN (ranije KN), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Pauli Krajnović, odvjetnici u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 271, protiv tuženika: Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupana po punomoćeniku Ivu Šućur, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2407/2025-13 od 18. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2407/2025-13 od 18. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., i V. izreke.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom III. Izreke pobijane presude na način da se rješava:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 125,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana, dok se za više dosuđeno do iznosa od 1.000,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama (za 875,00 eura) zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnim učinaka dio čl. 6. Ugovora o kreditu br. 330791, sadržajno potvrđenog po javnoj bilježnici Luciji Carić, Dubrovnik, pod posl. br. OU-894/05, sklopljenog 3. studenoga 2005. između Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, kao kreditora, ovdje prednika tuženika i HN, [adresa], kao korisnika kredita, ovdje tužiteljice, u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita (tzv. ulazna naknada), a koji glasi: ''6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,00 % (slovima: jedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 131,88 EUR, s osnove naplaćene jednokratne naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, sa zateznim kamatama tekućim od 5. studenoga 2005. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.000,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan".

2. Protiv navedene presude žali se tuženik te presudu pobija u dosuđujućem dijelu iste te u odluci o parničnom trošku zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) predlažući pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Na žalbu tuženika odgovorila je tužiteljica. U odgovoru je porekla žalbene navode u cijelosti te predložila odbijanje žalbe.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora čini zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe članka 6. točka 1. Ugovora o kreditu br. 330791 od 3. travnja 2005. godine odnosno uglavka toga Ugovora glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

6. U tijeku postupka nije sporno:

- da je prednik tuženika s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu broj 330791 od 3. studenoga 2005. godine, koji je sklopljen i ovjeren u Dubrovniku pod brojem OU- 894/05 dana 3. studenoga 2005. godine u kojim joj je odobren kredit u iznosu od 20.783,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize, koji je vrijedio na dan isplate.

7. Sporna je ništetnost navedenog uglavka ugovora o kreditu te posljedično pravo tužiteljice na isplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva odnosno pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle, sporna je osnovanost, dok nije sporna visina tužbenog zahtjeva, a sporna je i zastara potraživanja tužiteljice.

8. Po provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio, kako slijedi:

- uvidom u Ugovor o kreditu br. 330791, od 3. studenoga 2005., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana, utvrđeno je da je isti sklopljen u Dubrovniku između Volksbank d.d., Zagreb, kao kreditora i/ili predlagatelja osiguranja, prednika ovdje tuženika, i KN, [adresa], kao korisnika kredita i protivnika osiguranja, ovdje tužiteljice, u svezi kredita u iznosu 20.783,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize koji je vrijedio na dan isplate (toč. 1.); glede kamatne stope ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,10% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora; Efektivna kamatna stopa od 6,31%; Interkalarna kamata naplaćuje se tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima, a obračunava se u visini redovne kamatne stope; Redovna kamata po dospijeću je promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora te se obračunava i naplaćuje na sva dospjele, a nenaplaćene tražbine od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate (toč. 2.); ugovorena je namjena kredita: kupnja vozila (dalje: pokretnina) (toč. 3.); ugovorena je valutna klauzula odnosno kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (toč. 4.); ugovoren je rok otplate od 84 mjeseci (toč. 5.); ugovorene su naknade i to naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,00% od iznosa kredita, najmanje 500,00 HRK naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj (toč. 6.1.); naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva: jednokratna uplata premijske stope u visini 1,95% sukladno Ugovoru o osiguranju tražbina s osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, na dan puštanja kredita u tečaj (toč. 6.2.) i glede načina otplate je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 294,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize koji je vrijedio na dan dospijeća te anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 1. dana u mjesecu počev od 1. prosinca 2005., a korisnik kredita dužan je osigurati pokriće na kunskom računu za otplatu kredita najmanje u iznosu dospjelog anuiteta (toč. 8.),

- da je iskazom tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 4. studenoga 2025., koji je u cijelosti prihvaćen kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, utvrđeno da ista tijekom 2005. godine kod Volksbank d.d., Zagreb, tuženikovog prednika, podigla predmetni kredit za kupnju osobnog automobila marke Volkswagen, tip Polo. Navedeno vozilo je tužiteljica koristila isključivo za vlastite potrebe, a ne u komercijalne svrhe. Predmetni kredit bio je vezan uz CHF, dok tužiteljica ne zna kakva je bila kamatna stopa, uz rok otplate od 7 godina. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu registriranu trgovačku djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (primala plaću). Tužiteljica je izabrala tuženikovog prednika, kao kreditora, jer su kao i većina ostalih banaka nudili povoljne kredite vezane uz CHF. Isključivo je tužiteljica otplaćivala anuitete kredita te je predmetni kredit otplaćen u roku. Nitko od ovlaštenih osoba tuženikovog prednika nije informirao tužiteljicu o sadržaju i značenju pojedinih ugovornih odredbi niti ekonomskim ni pravnim posljedicama istih pa tako niti o strukturi, razlozima, svrsi odnosno stvarnim troškovima pri obradi i administraciji kredita,

- da tužiteljica nije imala mogućnosti pregovarati odnosno utjecati ni izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu, niti je tužiteljica znala za istu mogućnost. Tužiteljica je pročitala Ugovor prije nego ga je potpisala te su joj, možda, tada bile jasne i razumljive ugovorne odredbe, dok je tom prilikom upitala djelatnika iste banke zbog čega se naplaćuje tzv. ulazna naknada na što je tužiteljici odgovoreno da je isto uvjet da bi tužiteljica dobila kredit, dakle, da tužiteljica nije mogla izbjeći plaćanje tzv. ulazne naknade. Prije nego je podnijela tuženiku zahtjev za kredit, tužiteljica se je raspitivala kod ostalih poslovnih banaka u svezi tržišta kredita i mogućnosti dobivanja kredita te pritom utvrdila da Volksbank d.d., Zagreb, nudi najpovoljnije kredite,

- da prilikom dolaska u poslovnicu Volksbank d.d., Zagreb, nisu bili ponuđeni potrošačima nikakvi prospekti, brošure, reklamni materijali, letci u svezi kreditiranja građanstva vezanog uz CHF i dr., niti je tužiteljica od strane djelatnika iste banke bila upućena na njihovu web stranicu, niti je tužiteljica na bilo koji način upoznata s Općim uvjetima poslovanja Volksbank d.d., Zagreb.

9. Slijedom navedenog, pozivom na odredbu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) sud je zaključio da je tužiteljica položaj potrošača dokazala priloženim ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je kao fizička osoba podigla namjenski autokredit radi kupnje osobnog automobila, dakle, novac koji je utrošila iskoristila je namjenski za vlastite privatne svrhe, a to nije poslovanje niti poduzetništvo, dakle, da je tužiteljica potrošač. Nadalje, da ukoliko tuženik tvrdi suprotno – da tužiteljica nije potrošač već trgovac da je upravo to on bio dobio dužan i dokazati (tako odluka VSRH br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.)

10. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, da je utvrđeno da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženikov prednik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornog uglavka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženikov prednik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, odnosno glede naplate naknade za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca sastavljene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku.

10.1. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženikovog prednika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikovim prednikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženikov prednik je tužiteljici preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, pa stoga za tužiteljicu najpovoljnije. Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornoj odredbi, pa da se stoga ista ne bi mogla smatrati nepoštenom. Naime, proizlazi da je tuženikov prednik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, odnosno razlozima, strukturi i načinu obračuna tzv. ulazne naknade te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženikov prednik informirao tužiteljicu, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o razlozima naknade niti strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, kao što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

11. Nadalje, da je neosnovan i prigovor zastare glede tražbine po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, u slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva da može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u toč. 6.1. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

12. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.), da je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

13. U ovom slučaju da je nedvojbeno utvrđeno, da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženikov prednik ne bi omogućio tužiteljici niti sklapanje takvog Ugovora da ista ugovorna odredba (sporan uglavak toč. 6.1.) nije bila uključena u Ugovor, kako to proizlazi i iskaza saslušane tužiteljice, dok tuženik drukčije nije niti dokazao.

14. Po stavu prvostupanjskog suda spornom ugovornom odredbom, unatoč tome što je određeno u postupku, u biti je tuženikov prednik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga, da je sporna ugovorna odredba zaista je prouzročila značajnu ravnotežu upravljanja i obvezama ugovornih strana na čelu potrošača, dakle, da ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu odredbi ZZP/03. Prednik tuženika je iskoristio svoj položaj "jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženikov prednik u sadržaj Ugovora nije unio podatak niti je objasnio tužiteljici kakav je to valjan i ekonomsko opravdan razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Naime, ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženikov prednik uopće nije niti pokušao tužiteljici razjasniti zašto joj je naplatio obradu kredita, radi čega tužiteljica nije imala pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Također, sadržaj navedene odredbe nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna iste naknade niti su isti tužiteljici izloženi ni pojašnjeni. Ujedno, tuženikov prednik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Dakle, banke su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti i to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. U konačnici, sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica se je tuženikov predniku obvezala platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobrenja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužiteljice. Naime, tuženikov prednik je financijska institucija i odobrenje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženikov prednik je bio dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća (presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.)

14.1. Glede zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata od dana nakon dana isplate kredita, kada je naplaćena naknada za obradu kredita do isplate, da tužiteljica osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Dakle, tuženikov prednik je bio nepošten stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezna kamata teče od dana nepoštenog stjecanja. Sukladno čl. 1111. ZOO-a, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravnog i činjeničnog stanja potrošača u kojem bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021.

15. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.

16. Posebno je istaknuto da, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

17. Zaključno, kako se o spornoj odredbi nije pregovaralo, to je time ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita nepoštena, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužiteljice, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu mjerodavne odrede čl. 87. st. 1. ZZP/03 tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014.

18. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništavost ugovora, odlučeno je kao u točki I. izreke pobijane presude dok je kao posljedica iste, u smislu članka 323. ZOO-a prihvaćen i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa od 131.88 eura za trošak obrade kredita to tim više što je ista visina naknade kao i datum naplate nije sporan, kao stečeno bez osnove temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a zajedno sa zeteznim kamatama tekućem od 5. studenoga 2005. godine kao nakon dana isplate kredita i ujedno naplate iste naknade s obzirom da je utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a odnosno članka 29. stavak 1. ZOO, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisano je člankom 1. Uredbe u visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj: 153/04) te nadalje od 1. siječnja 2008. po članku 29. stavak 2. ZOO-a, odnosno odlučeno je kao u točki II. izreke.

19 Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora u svezi sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa). Odlučeno je stoga kao u izreci pod III.,

IV. i V. pobijane prvostupanjske presude.

20. S navedenim zaključcima prvostupanjskog suda suglasan je i ovaj žalbeni sud i to iz sljedećih razloga:

- kako se sa tužiteljicom, prema rezultatima dokaznog postupka nije pregovaralo oko naknade za obradu kreditnog zahtjeva i tzv. administraciju kredita, jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba ugovora o kreditu (članak 6. Ugovora),očito tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj odredbi spornog ugovora. Iako tuženik zasigurno ima određene troškove kod obrade kredita, pravilno je sud zaključio, da je unatoč tome, ništetna odredba članka 6. spornog Ugovora.

21. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da Zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

22. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji stjecaj poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatno cijenjen, pod uvjetom da su izraženi jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

23. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 131,88 eura. Tužiteljicu je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu Ugovora kao bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

24. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

25. Pitanje zastare sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti ga prihvaća žalbeni sud. Tako je za prigovor zastare sud utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga: Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj SuIV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

26. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a.

27. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu u visini kredita utvrđenoj aktima banke vežećim na dan prije vremena otplate kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

28. U odnosu na žalbu tuženika odgovoriti je da su navedeni žalbeni navodi u kojima se tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio odredbu članka 6. točka 1. točka ugovora o kreditu nepoštenom u cijelosti neosnovani te se svode na ponavljanje tvrdnje koje su isticani tijekom postupka koje je prvostupanjski sud valjano otklonio, o čemu pobijana odluka sadrži valjane i utemeljene razloge.

29. Suprotno tvrdnjama tuženika teret dokazivanja da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo leži isključivo na trgovcu, što proizlazi iz članka 81. stavak 4. ZZP-a. Tuženik u ovom postupku nije iznio niti jedan konkretan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da se o članku 6. 1. Ugovora vodio individualni pregovarački proces, već se njegovi navodi svode na općenite tvrdnje o mogućnosti izbora drugih kreditnih proizvoda, što sudska praksa dosljedno ne prihvaća kao dokaz individualnog pregovaranja.

30. Nadalje, žalbeni navodi tuženika kojima se osporava tvrdnja tužiteljice u korištenju nepoštene poslovne prakse u cijelosti su neosnovani te se temelje na pogrešnom shvaćanju pravne osnove tužbenog zahtjeva i kriterija za ocjenu nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Naime, tužiteljica ne ukazuje na nepoštenu poslovnu praksu u apstraktnom smislu, već nepoštenost konkretne ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 81. ZP-a u svezi s načelom savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO/05. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud svoju odluku nije temeljio na tvrdnji da je sama naplata naknade zabranjena, već na utvrđenju da tuženik nije dokazao koje konkretne usluge i troškove ulazne naknade ne pokriva, nije dokazao razmjernost naknade u odnosu na stvarne troškove te nije dokazao da je potrošaču u trenutku sklapanja ugovora bila dana jasna i potpuna informacija o ekonomskoj svrsi te naknade.

31. Isto tako, žalbeni navodi tuženika kojima se osporava zaključak prvostupanjskog suda da se radi o formularnom (tipskom) ugovoru te da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, kao i navodi o navodnoj dopuštenosti takvog ugovaranja, neosnovane su i protivno recentnoj sudskoj praksi.

32. Naime, sudska praksa dosljedno polazi od toga da se tipski karakter ugovora i izostanak pojedinačnog prigovaranja utvrđuju prvenstveno na temelju sadržaja ugovora, njihove strukture i činjenice da se radi o standardnim ugovornim klauzulama koje banka koristi u velikom broju istovrsnih ugovora, jednako i pravno neodlučno pozivanje tuženika na činjenicu da je ugovor solemiziran kao javnobilježnički akt. Solemizacije potvrđuje postojanje i sadržaj ugovora ali ne isključuje sudsku kontrolu nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, što bi u suprotnom bili protivno Direktivi 93/13 EEZ i ustaljenoj praksi Suda Europske unije.

32.1. Međutim, žalbeni navodi tuženika o previsoko određenoj vrijednosti predmeta spora, kao i s njima povezano osporavanje dosuđenih troškova postupka, su osnovani. Naime, u ovom sporu tužiteljica je istaknula dva samostalna tužbena zahtjeva i to deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i kondemnatorni zahtjev za isplatu. Stoga, u takvoj situaciji sukladno odredbi članka 37. stavak 1. ZPP-a, kao i recentnoj sudskoj praksi, mjerodavna je visina kondemnatornog zahtjeva tj. vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva za isplatu.

32.2. Stoga je tužiteljici valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj: 138/23, dalje: OT) i podnesaka od 25. srpnja 2025. i 1. listopada 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 2. rujna 2025. i 4. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u iznosu od 25,00 EUR, što sa pripadajućim PDV-om ukupno iznosi 125,00 EUR (s obzirom na vrijednost boda od 2,00 EUR). Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 125,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, sve temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. S obzirom da se radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorene odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže.

33. Radi svega iznesenog, kao nisu ostvareni žalbeni razlozi, u odnosu na meritum spora, a pritom sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje žalitelj samo uopćeno upućuje, a na koje i ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i V. izreke, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a. Odlučeno je, stoga, kao u izreci pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

33.1. Shodno gore iznesenom valjalo je, međutim, preinačiti odluku o troškovima postupka, na način naveden u točki II. Izreke ove drugostupanjske odluke, shodno odredbi članka 380. točka 3. ZPP-a.

U Splitu, 14. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić