REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] F 5

Poslovni broj: Us I-345/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Snježane Vukašinović, u upravnom sporu tužiteljice FN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]), [adresa], kao nasljednice iza pok. ZN, iz [adresa], koju zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog ureda Oskar Skerbec i Dolores Pijetlović, odvjetnici u Rijeci, Uljarska 1/IV, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, OIB: 72910430276, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, radi naknade za oduzetu imovinu, 14. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-944-01/23- 01/07, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24-02 od 25. travnja 2024. i rješenja Primorsko- goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostave Krk KLASA: UP/I-944-07/08-01/4, URBROJ: 2170-03-03/9-23-38 od 19. travnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostave Krk KLASA: UP/I -944-07/08-01/4, URBROJ: 2170-03-03/9-23-38 od 19. travnja 2023. pod toč. 1. izreke tog rješenja, pozivom na odredbe čl. 65. st. 4. Zakona o naknadi, odbačen je zahtjev Fiorella Fiorentina, ĐN, Z [adresa] ĐN, JN, TN, GN, FNA, ČN, BN, ZN, ŠN, LN i AN za određivanje naknade za deposedirane nekretnine označene kao z.č. 22/2 površine 906 m2 i z.č.

22/3 površine 5.283 m2, u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te za k. č. [katastarska čestica] (z.č. 627/3) površine 272 m2, k. č. [katastarska čestica] (z.č. 627/4) površine 220 m2, k. č. [katastarska čestica] (z.č. 627/5) površine 22 m2, k. č. [katastarska čestica] (z.č. 627/6) površine 1.028 m2, k. č. [katastarska čestica] (z.č. 627/7) površine 496 m2, k. č. [katastarska čestica] (z.č. 627/2) površine 814 m2, k. č. [katastarska čestica] (z.č. 627/ 1) površine 331 m2, k. č. [katastarska čestica] (z.č. 627/8) površine 68 m2, k. č. [katastarska čestica] (z.č. 627/9) površine 167 m2, k. č. [katastarska čestica] (z.č. 627/10) površine 308 m2, sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Toč. 2. izreke utvrđeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Protiv navedenog rješenja prednik tužiteljice ZN i dr. te [adresa] izjavili su žalbe koje je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-944-01/23-01/07, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24-02 od 25. travnja 2024. odbio kao neosnovane.

3. Tužiteljica u pravodobno podnesenoj tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika kao i rješenja prvostupanjskog tijela. Ističe kako je prvostupanjsko tijelo u svrhu utvrđivanja materijalne istine, unatoč obrazloženju odluke ovog suda poslovni broj Usl-1356/2019 od 7. siječnja 2020. da će u ponovljenom prvostupanjsko tijelo utvrđivati jesu li žalitelji (između ostalog prednik tužiteljice) postavili pravovremeni zahtjev obzirom na propisane rokove Zakona o naknadi, trebalo razmotriti sve činjenice i dokaze koje su žalitelji dostavili u spis, a osobito one kojima se nedvojbeno dokazuje da su postupci za određivanje naknade pokrenuti i vođeni znatno prije stupanja na snagu Zakona o naknadi, tj. daleko prije 1. siječnja 1997. O tim odlučnim činjenicama važnim za donošenje pravovaljane i na zakonu osnovane odluke Upravni sud u Rijeci se u svojoj odluci od 7. siječnja 2020. uopće nije dotakao niti se u svom obrazloženju o istima očitovao, propuštajući pri tome iz vida činjenicu da Vrhovni sud Republike Hrvatske u trenutku donošenja svoje odluke broj U-zpz 5/2014 od 24. rujna 2019. nije imao nikakva saznanja o postojanju dokaza koji ukazuju na upravo suprotno od onoga što je utvrđeno, da je postupak za određivanje naknade za oduzeto zemljište bio ustvari pokrenut i vođen - ali nikad okončan. O toj odlučnoj činjenici Vrhovni sud Republike Hrvatske niti je mogao imati ikakva saznanja iz razloga što se predmetna dokumentacija nalazila u drugom spisu Ureda državne uprave u PGŽ, Ispostava Krk, predmeta broj 01/3-2834/75, a koji nije bio sastavni dio postupka koji se vodio pred prvostupanjskim tijelom KLASA: UP/I-944-07/08-01/4, URBROJ: 2170-10-01-10-19. Na činjenicu da je postupak za određivanje naknade koji je uslijedio po pravomoćnom rješenju Imovinsko-pravne službe, Sekretarijata za poslove uprave Općine Krk broj:

03-737/6-1969 od 24. lipnja 1969. bio pokrenut i vođen, upućuje i činjenica koja proizlazi iz Zapisnika o usmenoj raspravi za sporazumno određivanje naknade za deposedirane nekretnine od 5. listopada 1970. Navedeni zapisnik tužiteljica smatra bitnim u prvom redu jer isti nedvojbeno ukazuje da je nakon više od godinu dana po pravomoćnosti provedene deposedacije predmetnog zemljišta, vođen postupak za određivanje njegove naknade. Kao drugo, ukazuje na činjenicu da je "netko" pokrenuo postupak za određivanje naknade, da li po službenoj dužnosti, da li na zahtjev neke od stranaka u postupku, da li je o tome doneseno rješenje - o tome nažalost u dokumentaciji upravnog spisa nema traga, ali stoji činjenica da je postupak iniciran i vođen, a dokaz tomu je upravo predmetni Zapisnik od 5. listopada 1970. Propust upravnog tijela koji nije u upravnom spisu uložio prijedlog za određivanje naknade ili se isti negdje zametnuo, ne smije biti razlogom radi kojeg bi tužiteljica t rebala biti penalizirana uslijed činjenice da postupak za određivanje naknade nije pokrenut. Shodno navedenom, proizlazi nespornim da postupak naknade nije proveden odnosno okončan na način i u postupku koji je bio propisan Zakonom o eksproprijaciji koji je bio na snazi u vrijeme trajanja postupka glede određivanja naknade za deposedirano zemljište, a niti na način i u postupku kako je to bilo propisano kasnijim Zakonom o eksproprijaciji ("Narodne novine" broj 10/78), koji je prestao važiti dana 18. veljače 1994. stupanjem na snagu Zakona o izvlaštenju, iz kojeg razloga do primjene dolazi upravo odredba čl. 46. Zakona o izvlaštenju, koja regulira primjenu tog Zakona i na započete postupke eksproprijacije u kojima nije do stupanja na snagu tog Zakona donijeto konačno rješenje i postupke određivanja naknade u kojima nije donijeta pravomoćna odluka ili ako ta rješenja odnosno odluke budu poništene ili ukinute. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, ova se zakonska odredba odnosi i na deposedirano neizgrađeno građevinsko zemljište.

4. Također, tužiteljica u tužbi ističe kako bi se zauzimanjem pravnog shvaćanja da se u okolnostima kada je postupak za određivanje naknade pokrenut nakon stupanja na snagu Zakona o naknadi, naknada za oduzeto građevinsko zemljište određuje isključivo u postupku i na način propisan tim Zakonom, stavilo pojedine kategorije prijašnjih vlasnika u očito neravnopravni položaj. U takvoj situaciji, pravo na određivanje naknade na temelju čl. 46. Zakona o izvlaštenju, imale bi isključivo osobe koje su takve zahtjeve podnijele u periodu od 18. veljače 1994., odnosno do dana stupanja na snagu Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine" broj 9/94) do 1. siječnja 1997. kao dana stupanja na snagu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96). Imajući u vidu da su se zahtjevi za naknadu oduzete imovine na temelju Zakona o naknadi mogli podnijeti isključivo u zakonom propisanim rokovima, i to od 1. siječnja 1997. do 1. srpnja 1997., a određene kategorije podnositelja zahtjev i u roku od 5. srpnja 2002. do 7. siječnja 2003. (Narodne novine broj 80/02 i 81/02), u toj situaciji, svi zahtjevi podneseni izvan navedenih rokova imali bi se odbiti kao neosnovani. Ovo unatoč tome što je odredba čl. 46. Zakona o izvlaštenju bila na snazi od 18. veljače 1994. pa sve do 26. lipnja 2014., odnosno do stupanja na snagu Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade ("Narodne novine" broj 74/14), kao i činjenici da prijelaznim i završnim odredbama Zakona o naknadi, navedena odredba Zakona o izvlaštenju nije stavljena van snage, niti Zakon o naknadi sadrži izričitu odredbu prema kojoj bi se svi ti postupci određivanja naknade za deposedirano zemljište, pokrenuti nakon stupanja na snagu tog zakona, imali dovršiti prema odredbama tog Zakona. Ujedno, a ne manje važno, navodi se da je odredbom čl. 62. st. 1. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade, koji je stupio na snagu 26. lipnja 2014., propisano da će se na postupke određivanja naknade za nekretnine eksproprirane ili deposedirane sukladno ranijim propisima, koji do stupanja na snagu tog Zakona nisu pokrenuti, primjenjivati odredbe tog Zakona. Stoga se u slučaju prihvaćanja pravnog stajališta iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj U-zpz 5/2014-9 od 24. rujna 2019., postavlja pitanje koji je smisao navedene zakonske odredbe, ako pravo na podnošenje zahtjeva za naknadu za deposedirane ili eksproprirane nekretnine ne bi više postojalo u razdoblju između stupanja na snagu Zakona o naknadi do stupanja na snagu Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade, a nakon stupanja na snagu Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade to bi pravo pripadalo svima kojima naknada nije određena po ranijim propisima, pa i onim osobama koje uopće tada nisu podnijeli zahtjev ni po kojoj zakonskoj osnovi. Isto tako valja napomenuti da je prema ranije važećim propisima, nadležno upravno tijelo bilo dužno po službenoj dužnosti (ex officio) provesti postupak određivanja naknade za deposedirano zemljište nakon okončanja postupka deposedacije. Raniji vlasnik deposediranog zemljišta nije bio aktivno legitimiran samostalno pokrenuti postupak određivanje naknade za zemljište čiji je postupak deposedacije pokrenuo korisnik deposedacije. Pravo vlasnika (korisnika) deposediranog zemljišta da mu se odredi naknada, proizlazi iz samog postupka oduzimanja prava korištenja, na koji postupak vlasnik zemljišta nije dobrovoljno pristao. On je jedino mogao inicirati nastavak postupka na koji nastavak, također nije imao utjecaja, a niti je pravnu zaštitu mogao zatražiti u izvanparničnom postupku, budući da se takav postupak mogao pokrenuti tek nakon neuspješno okončanog upravnog postupka. Razlog radi kojeg, u konkretnom slučaju nadležno upravno tijelo nije postupilo sukladno zakonskoj obvezi, odnosno postupak za određivanje naknade nesporno je iniciran, kako to proizlazi iz zapisnika od 6. kolovoza 1969. i 5. listopada 1970. te službene bilješke od 1. kolovoza 1985. u rješenju katastra Krk od 31. listopada 1983., ali nije dovršen, pravno je potpuno irelevantno. Isključivo je relevantna činjenica da pogreške nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana – što se u konkretnom slučaju evidentno i dogodilo. To stajalište zauzima i Europski sud za ljudska prava, koji je u presudi Gashi protiv Hrvatske od 17. prosinca 2007. (Zahtjev broj 32457/05) istaknuo da "Sud smatra da bi greške ili propusti državnih tijela trebale ići u korist pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni pravni interes. Drugim riječima, rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnog građanina (...)".

5. Slijedom svega navedenog, sudu je predloženo donijeti presudu kojom će poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te meritorno odlučiti o zahtjevu tužiteljice, podredno predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

6. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod svih navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja te je predložio odbijanje tužbenih zahtjeva.

7. Sud je u tijeku spora održao raspravu na ročištu 13. svibnja 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika u skladu s odredbom čl. 91. st. 3. u vezi s čl. 89. st. 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24 i 39/26, dalje: ZUS).

8. U cilju ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora.

9. Na temelju razmatranja svih spornih pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. U konkretnom slučaju zakonitost odluke tuženika valjalo je ocijeniti primjenom odredbe čl. 81. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, dalje: ZUS), a na koju se ovaj sud pozvao donoseći presudu poslovni broj Us I-1356/2019-44 od 7. siječnja 2020. Predmetnom odredbom st. 2. propisano je da je u izvršenju presude tuženik odnosno tijelo nadležno za izvršenje obvezno postupiti sukladno izreci presude, najkasnije u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude, pri čemu je vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda.

11. Stoga se u ovom upravnom sporu ocjena zakonitosti odluke upravnih tijela ograničava na ispitivanje da li su u ponovljenom postupku upravna tijela postupila u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u ranijoj odluci suda, odnosno da li je pobijana odluka tuženika u okvirima dane upute (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Usž-2654/16 od 22. rujna 2016. i Usž-3092/2023-2 od 20. ožujka 2023.).

12. Uvidom u presudu ovog suda poslovni broj Us I-1356/2019-44 od 7. siječnja 2020. razvidno je kako je u konkretnom slučaju sud poništio rješenje tuženika KLASA: UP/II-944-07/10-01/34, URBROJ: 514-03-02-03/1-11-2 od 13. srpnja 2011. i rješenje Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Pododsjeka za opću upravu, društvene djelatnosti i imovinsko-pravne poslove, Ispostave Krk KLASA: UP/I-944- 07/08-01/4, URBROJ: 2170-10-01-10-19 od 23. lipnja 2010. i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, utvrdivši sljedeće:

12.1. "U predmetu iz ovog spora su deposedirane nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], temeljem odredbi Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, pravomoćnim rješenjem Imovinsko-pravne službe, Sekretarijata za poslove uprave Općine Krk broj: 03-737/6-1969 od 24. lipnja 1969., te nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] i dr. k. o. [katastarska općina], temeljem odredbi Zakona o građevinskom zemljištu, pravomoćnim rješenjem Komisije za uzimanje i davanje na korištenje građevinskog zemljišta Skupštine općine Krk, broj: 01-1228/1-1983 od 26. srpnja 1983.

12.2. Obzirom na navedeno, među strankama je u ovome sporu u prvom redu sporno treba li naknadu za deposedirano zemljište odrediti primjenom Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine" broj 9/1994, 35/1994, 112/2000, 114/2001, 79/2006, dalje: Zakon o izvlaštenju), na koji upućuju Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službene novine" FNRJ broj 52/58: dalje Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta) i Zakon o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj: 54/80, 42/86, 48/88, 16/90, dalje: Zakon o građevinskom zemljištu) ili na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 39/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: Zakon o naknadi).

12.3. Sud je presudom poslovni broj 7 UsI-755/12-21 od 27. rujna 2013. najprije odbio tužbeni zahtjev, međutim, protiv navedene presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koji je rješenjem Broj: U-zpz 5/2014-9 od 24. rujna 2019. ukinuo osporenu presudu Upravnog suda u Rijeci i predmet mu vratio na ponovni postupak.

12.4. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-zpz 5/2014-9 od 24. rujna 2019. iznio je slijedeće pravno shvaćanje: "U okolnostima određivanja naknade za građevinska neizgrađena zemljišta, a kako je to posebno uređivala odredba članka 38. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, postupak za određivanje naknade pokretao se tek nakon predaje nacionaliziranog (neizgrađenog) građevinskog zemljišta u posjed korisniku. U pogledu visine naknade za nacionalizirano građevinsko zemljište primjenjivala su se pravila o naknadi za eksproprirane nekretnine (Zakon o eksproprijaciji), jer je na primjenu tog propisa upućivala odredba članka 46. stavka 1. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta."

12.5. Međutim, 1. siječnja 1997. stupio je na snagu Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. U čl. 2. Zakona o naknadi navedeni su neki od propisa na temelju kojih je oduzeta imovina prijašnjim vlasnicima i gdje isti imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu, pa između ostalog, pravo na naknadu za oduzetu imovinu imaju prijašnji vlasnici kojima su nekretnine oduzete na temelju Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, koje su kasnije deposedirane rješenjima nadležnih skupština općina.

12.6. Ovaj Zakon drukčije je uredio pitanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i to kako u smislu obveznika naknade tako i u pogledu oblika naknade.

12.7. O navedenom spornom pravnom pitanju Vrhovni sud RH se već izjasnio u više odluka (Rev-2214/12-3 od 2. prosinca 2015, Uzz-5/1999 od 8. svibnja 2002. i dr.), pri čemu je navedeno da, u okolnostima kada je postupak za određivanje naknade pokrenut nakon stupanja na snagu Zakona o naknadi tj. nakon 1. siječnja 1997., naknada za oduzeto građevinsko zemljište određuje se u postupku i na način propisan odredbama Zakona o naknadi.

12.8. U tom smislu je za pravilnu primjenu odredbe čl. 46. Zakona o izvlaštenju od odlučnog značaja u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje da je postupak za određivanje naknade u smislu odredbe čl. 59. st. 1. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta pokrenut tek dana 16. svibnja 2008. i 5. rujna 2008., dakle nakon stupanja na snagu Zakona o naknadi.

12.9. Postupak za određivanje naknade započinje donošenjem rješenja nadležnog tijela, a u ovom slučaju tog rješenja nije bilo, pa postupak za određivanje naknade nije započet prije 1. siječnja 1997.“

13. U navedenoj presudi ovog suda poslovni broj Us I-1356/2019-44 od 7. siječnja 2020. također je izneseno sljedeće stajalište:

13.1. "Iako odredbama Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, dalje: Zakon o upravnim sporovima) nije propisao da je u ponovnom postupku po rješenju Vrhovnog suda Republike, povodom zahtjeva izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, upravni sud kojem je predmet vraćen na ponovni postupak dužan postupiti pravnom shvaćanju i primjedbama Vrhovnog suda, prema shvaćanju ovoga Suda, svako suprotno stajalište bilo bi u suprotnosti s ustavnom ulogom Vrhovnog suda kao najvišeg suda koji osigurava jedinstvenu primjenu prava, kao što je propisano odredbom članka 116. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14).

13.2. Stoga, kao što je ustvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Broj:

U-zpz 5/2014-9 od 24. rujna 2019., u okolnostima kada je postupak za određivanje naknade pokrenut nakon stupanja na snagu Zakona o naknadi tj. nakon 1. siječnja 1997., naknada za oduzeto građevinsko zemljište određuje se u postupku i na način propisan odredbama Zakona o naknadi. Isto tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenom rješenju naglasio je da je zahtjev za određivanje naknade iz predmeta ovoga spora pokrenut tek dana 16. svibnja 2008. i 5. rujna 2008., dakle nakon stupanja na snagu Zakona o naknadi“.

13.3. Primjenjujući ranije citiranu odredbu čl. 81. st. 2. ZUS-a na predmetnu upravnu stvar sud smatra kako su upravna tijela, suprotno navodima tužitelja, postupila u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi ovog suda poslovni broj Us I- 1356/2019-44 od 7. siječnja 2020. te pravilno utvrdila odlučnu okolnost „jesu li ispunjenje pretpostavke da se po zahtjevu ovdje tužitelja vodi postupak prema odredbama Zakona o naknadi, odnosno, u prvom redu, jesu li ovdje tužitelji postavili zahtjev koji bi prema odredbama toga Zakona bio pravovremen.“

14. Pri donošenju odluke ovaj sud se osobito rukovodio utvrđenjem iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: U-zpz 5/2014-9 od 24. rujna 2019.: "Postupak za određivanje naknade započinje donošenjem rješenja nadležnog tijela, a u ovom slučaju tog rješenja nije bilo pa postupak za određivanje naknade nije započet prije 1. siječnja 1997." Nastavno na navedeno tužiteljici se ukazuje kako je tuženik u obrazloženju svoje odluke ocjenjivao dokaze na koje se tužiteljica poziva u tužbi u ovom sporu (koji su bili izneseni i u postupku prije donošenja presude Us I-1356/2019- 44 od 7. siječnja 2020.), pri tome argumentirano obrazloživši razloge vezano za utvrđenje odlučne činjenice da postupak naknade za oduzete nekretnine nije proveden odnosno okončan na način i u postupku koji bi bio propisan tadašnjim Zakonom o eksproprijaciji u vrijeme deposedacije, odnosno kasnijim Zakonom o eksproprijaciji.

15. Stoga, s obzirom na pravilno utvrđenje da je postupak za određivanje naknade u smislu čl. 59. st. 1. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta pokrenut tek dana 16. svibnja 2008. i 5. rujna 2008., pravilno je pozivom na odredbu čl. 65. Zakona o naknadi, odnosno čl. 7. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi odlučeno kao u izreci prvostupanjskog tijela, potvrđenom odlukom tuženika.

16. Vezano za prijedlog tužiteljice glede obraćanja Sudu Europske unije sa zahtjevom za tumačenjem prava Europske unije, s pitanjima kako sijedi: „a) da li opći pravni principi koji između ostalog štite pravo vlasništva, državljanstva, obitelji, nediskriminacije, iz čl. 6.3. Ugovora o Europskoj uniji, omogućuju nacionalnim normama, odnosno Zakonu o upravnim sporovima da ne pruži mogućnost stranci u postupku – zainteresiranoj osobi da sudjeluje u postupku povodom pokretanja zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske i time omogući izjašnjavanje o zahtjevima podnositelja pravnog sredstva, b) da li opći pravni principi koji između ostalog štite pravo vlasništva, državljanstva, obitelji, nediskriminacije, iz čl. 6.3. Ugovora o Europskoj uniji, omogućuju nacionalnim normama, odnosno Zakonu o upravnim sporovima neodržavanje usmene rasprave po zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude“ ovaj sud se poziva na razloge iznesene u presudi poslovni broj Us I-1356/2019-44 od 7. siječnja 2020. Stoga je i ovaj sud odbio prijedlog ovdje tužiteljice da Sudu Europske unije postavi zahtjev za tumačenjem prava Europske unije, budući da prema shvaćanju suda, ovaj sud ne bi bio ovlašten ne postupiti i preispitivati pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz ovog spora, čak ni da je ono doneseno u postupku u kojem su povrijeđene odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) ili druga načela Unije na koja upućuje odredba čl. 6. st. 3. Ugovora o Europskoj uniji (pročišćeni tekst - Službeni list Europske unije, C 202, 7. lipnja 2016., dalje: Ugovor o Europskoj uniji), jer bi to bilo u suprotnosti s ustavnom ulogom Vrhovnog suda, što je prema shvaćanju suda, u smislu odredbe čl. 6. st. 3. Ugovora o Europskoj uniji, ustavna tradicija zajednička svim članicama unije. Osim toga, prema shvaćanju suda, pitanje kako je postavila tužiteljica je preopćenito da bi se moglo staviti u direktnu vezu s tumačenjem odredbe čl. 6. st. 3. Ugovora o Europskoj uniji.

17. Zaključno, ukazuje se tužiteljici kako povreda prava na suđenje u razumnom roku nije predmet ocjene upravnog spora kao niti ocjena pravilnosti provođenja postupka prilikom rješavanja zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude u postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio pod brojem U-zpz 5/2014 te se u tom smislu nisu posebno ocjenjivali navodi iz tužbe vezani za isto.

18. Slijedom svega navedenog, valjalo je osporena rješenja ocijeniti zakonitima i na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

19. Tužiteljica je postavila i zahtjev za naknadu troškova ovog spora. Međutim, kako ista nije uspjela u ovom sporu to joj na temelju odredbe čl. 147. st. 1. ZUS -a ne pripada pravo na naknadu troškova ovog spora. Stoga je odbijen navedeni zahtjev tužiteljice i odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Rijeci 14. svibnja 2026.

Sutkinja:

Dubravka Zec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (4 primjeraka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- OU Oskar Skerbec i Dolores Pijetlović, Rijeka, Uljarska 1/IV

- Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49