Poslovni broj: Usž-1387/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaha Bassegli Gozze, predsjednika vijeća, Ane Berlengi Fellner i Senke Orlić Zaninović, članica vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ĐČ iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, radi novčane pomoći za roditelja odgojitelja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-5299/2024-6 od 22. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-5299/2024-6 od 22. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/805, URBROJ: 251-02- 01/001-23-2 od 14. travnja 2023. te rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/22-013/829, URBROJ: 251-09-22-1/003-23-2 od 15. ožujka 2023. kao i zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv citiranog prvostupanjskog rješenja od 15. ožujka 2023. kojim je zamijenjeno rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551- 06/16-013/2228, URBROJ: 251-10-01-17-2 od 4. siječnja 2017. na način kako je određeno izrekom tog rješenja. Osim toga, rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

3. Tužiteljica u pravodobno podnesenoj žalbi osporava presudu upravnog suda u cijelosti iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Ističe u bitnom da nije sporno da je prvostupanjski sud u upravnom sporu donio odluku temeljem Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći roditelja odgojitelja (Sl. gl. Grada Zagreba, broj: 25/22., dalje: Odluka/22) kojom je izmijenjena i dopunjena Odluka o novčanoj pomoći roditelja odgojitelja (Sl. gl. Grada Zagreba, broj: 10/18. i 20/21., dalje: Odluka/18). Međutim, spornim smatra da li joj je povrijeđeno pravo vlasništva i narušeno legitimno očekivanje kao i pravo na poštivanje obiteljskog i privatnog života, a sve uslijed povrede načela razmjernosti i zabrane retroaktivnosti i diskriminacije po osnovi dobi djeteta. Osim toga, smatra da je došlo do višestrukih povreda odredbi Zakona o općem upravnom postupku, naročito u kontekstu ne(nadležnosti) prvostupanjskog tijela i tuženika, kao i roka propisanog odredbom članka 6. Odluke/22. U nastavku obrazlaže da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti njene prigovore koji se odnose na povredu prava na poštivanje obiteljskog i privatnog života iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, naročito ako se ima u vidu da je diskriminirana po dobi, pri čemu upućuje na presudu Beeler protiv Švicarske kao važeći izvor prava. Smatra da se mjerom iz Odluke/16 nije utjecalo na zaštitu materinstva, već se zadiralo u obiteljski i privatni život kroz dugi period, a što obuhvaća i odgoj djeteta, a radi čega je navedena mjera obuhvaćena navedenim člankom 8. Konvencije. S obzirom da se radi o novčanoj pomoći koja joj se isplaćivala mjesečno te da su uplaćivani doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, prigovara da joj je povrijeđeno i pravo vlasništva kakvo u vidu ima odredba članka 1. Protokola 1. Konvencije, kao i da joj je narušen legitimni interes. Time što je sud propustio odlučiti o njenim prigovorima, smatra da je došlo i do povrede prava na pravično suđenje. Osim toga, prigovara da joj nije dana mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora u konkretnom slučaju. Naime, smatra da se sazivanjem rasprave pro forme ne ostvaruje smisao načela izjašnjavanja stranke kao i načela usmene rasprave. Poziva se na mišljenje Pravobraniteljice za djecu od 31. ožujka 2023. Smatra da sud u konkretnom slučaju sudi apstraktno , odnosno da je presuda posljedica sentence objektivnog spora, a da u obzir ne uzima specifičnosti konkretne situacije. Obrazlaže da nije sporno da je člankom 10. Odluke/22 propisan prigovor gradonačelniku kao pravni lijek, no spornim smatra da li se u konkretnom slučaju treba primijeniti navedena odredba budući da postoji pravna antinomija koju treba riješiti na način da se primijene propisi koji su hijerarhijski viši, a ne odabrati pravni lijek iz Odluke/22 koji je ujedno i najmanje djelotvoran i to čelniku tijela – gradonačelniku koji po članku 23. ZUP-a te članku 4. Pravilnika o unutarnjem redu Stručne službe Gradske uprave niti nije ovlašten rješavati. Osim toga, smatra da je rok propisan člankom 6. Odluke/22 prekluzivan, a ne instruktivan kako pogrešno ocjenjuje prvostupanjski sud. Naime, sud da arbitrarno ocjenjuje pravnu prirodu navedenog roka i to temeljem razloga koji niti su točni niti igdje propisani, a suprotni su pravnim shvaćanjima te sudskoj praksi na koju je ukazivala tijekom prvostupanjskog spora. Stoga u nastavku žalbe ukazuje na stajališta Ustavnog suda RH, ESLJP kao i Suda EU koja smatra primjenjivim u konkretnom slučaju, a odnose se na prekluzivnu narav roka propisanog člankom 6. Odluke/22. Prigovara da je sud otklanjanjući njezin navod o nenadležnosti službene osobe koja je donijela prvostupanjsko rješenje, propustio utvrditi koji su to složeni, a koji najsloženiji poslovi glede primjene predmetnog općeg akta. Smatra da je proizvoljan zaključak suda da se odluka u upravnom postupku mogla donijeti na temelju neposrednog rješavanja, naročito u situaciji kad i sam sud provodi usmenu raspravu kako bi stranci omogućio da se izjasni o činjenicama bitnim za rješavanje upravne stvari. Navodi da je sud nije upoznao s upravim spisom tuženika iako je predlagala da se navedeni dokaz provede. Osim toga, smatra da je došlo i do povrede načela retroaktivnosti, odnosno zabrane retroaktivne primjene propisa, a koju povredu da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja odluke. Zaključno ističe da je ona svoje pravo stekla temeljem Odluke/16, a da je Odlukom/22 mijenjana isključivo Odluka/18, odnosno da je riječ o dvije različite mjere, različitog postupka dodjele, različitih korisnika i pravnih lijekova. Smatra da iz svega obrazloženog u žalbi proizlazi da obrazloženje osporene presude nije sastavljeno sukladno odredbi članka 119. stavak 5. ZUS -a. Kako je trebalo usvojiti njezin tužbeni zahtjev, a ne ga odbiti, posljedično tome smatra da je nezakonita i odluka o trošku pravnog spora. Predlaže usvojiti žalbu i poništiti osporenu presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje, a podredno sam riješiti stvar na način da se usvoji njezin tužbeni zahtjev uz naknadu troškova upravnog spora uvećanih za trošak sastava žalbe, pripadajućeg PDV-a te zakonskih zateznih kamata.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je pobijana prvostupanjska presuda pravilna i zakonita kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te ne nalazi povredu pravila sudskog postupka.

7. Pri tome je sud, suprotno žalbenom navodu, odluku donio temeljem ocjene pravno relevantnih procesnih i materijalnih prigovora tužiteljice istaknutih tijekom prvostupanjskog upravnog spora. Naime, sud nije dužan obrazlagati i otklanjati svaki navod tužiteljice, već isključivo one pravno relevantne, a čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno. Stoga je i obrazloženje osporene presude u cijelosti sastavljeno sukladno odredbi članka 119. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje: ZUS).

8. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je rješenjem tijela prvog stupnja od 15. ožujka 2023. zamijenjeno rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport od 4. siječnja 2017. na temelju odredbe članka 6. Odluke/22 na način kako je to propisano odredbom članka 3. i 4. navedene Odluke/22 kojom su izmijenjene odredbe članka 5. i 7. Odluke /18 sve detaljno navedeno u izreci i obrazloženju rješenja tijela prvog stupnja. Rješenjem tuženika odbijen je prigovor tužiteljice podnesen protiv rješenja tijela prvog stupnja, a što je potvrđeno osporenom presudom.

9. Ovaj Sud prvenstveno ističe da se Odluka/22 odnosi na sve korisnike novčane pomoći za roditelja odgojitelja, bez obzira kada su započeli koristiti novčanu pomoć, odnosno bez obzira da li im je pomoć priznata temeljem Odluke/16 ili Odluke/18 jer bi suprotan pristup doveo do diskriminacije korisnika prava na novčanu pomoć. Naime, iz odredbe članka 11. Odluke/18 proizlazi da su se roditeljima odgojiteljima koji su to pravo stekli do stupanja na snagu Odluke/18 novčani iznosi uskladili s iznosima propisanim Odlukom/18. Međutim, tužiteljica koja je pravo nesporno stekla temeljem Odluke/16 tada nije prigovarala modifikaciji s obzirom da su se novčani iznosi povećali, dok se odredbama Odluke/22 ponovno modificiraju uvjeti korištenja u suštini istog prava. Dakle, već je Odluka/18 svojom odredbom članka 11. zadirala, odnosno modificirala prava stečena temeljem Odluke/16 te je nakon donošenja više puta mijenjana i dopunjavana, posljednji put Odlukom/22 koja izmjena je bila i predmet ocjene zakonitosti ovog Suda.

10. Navedena Odluka/22, kao mjerodavni pravni propis u konkretnom slučaju, bila je predmetnom ocjene zakonitosti te su presudom ovog Suda, poslovni broj: Usoz- 143/2022-91 od 27. veljače 2023. odbijeni prijedlozi za ocjenu zakonitosti Odluke/22, a koju presudu je Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio ustavnopravno osnovanom (odluka i rješenje poslovni broj: U-III-1744/2023 i dr. od 14. studenoga 2023.), a koja odluka je objavljena u službenom glasilu Republike Hrvatske, dok su presude ovog Suda, donesene u objektivnom sporu, dostupne na javnoj internetskoj stranici ovog Suda i obvezne su za sve sukladno članku 10. stavku 2. ZUS -a.

11. Tužiteljica smatra da je ovdje sporna stvarna nadležnost tuženika budući da je on kao čelnik tijela izvršno tijelo, a ne službena osoba i koji kao takav nije ovlašten postupati, odnosno rješavati u upravnom postupku.

12. Odredbom članka 10. Odluke/22 propisano je da se prigovor na pojedinačne akte nadležnog gradskog upravnog tijela donesene na temelju ove odluke podnosi gradonačelniku Grada Zagreba u roku od osam dana od dostave pojedinačnog akta, preko nadležnoga gradskoga upravnoga tijela. Gradonačelnikova odluka o prigovoru je konačna. Nadležnost gradonačelnika Grada Zagreba proizlazi i iz svojstva izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave, koje nadzire rad tijela uprave prema članku 48. stavku 1. točki 3. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine 33/2001, 60/2001, 129/2005, 36/2009, 36/2009, 109/2007, 125/2008, 150/2011, 144/2012, 123/2017, 98/2019.), u ovom slučaju kao drugostupanjsko tijelo, koje je općim aktom predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave ovlašteno kontrolirati zakonitost rada tijela uprave u predmetnim slučajevima.

13. Ovaj Sud ističe da je odredba članka 10. Odluke/22 bila predmetom ocjene zakonitosti u objektivnom upravnom sporu. Presudom ovog Suda, poslovni broj: Usoz-254/2023-7 od 19. prosinca 2023. zahtjev i prijedlog za ocjenu zakonitosti naprijed navedenog članka 10. Odluke/22 su odbijeni.

14. U navedenoj presudi ovaj Sud je ocijenio, uzimajući pritom u obzir odredbe ZUS-a, da time što je odredbom članka 10. Odluke/22 propisan prigovor kao pravni lijek protiv pojedinačnog upravnog akta, o kojem odlučuje gradonačelnik nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije te da pravni lijek iz te odredbe ne onemogućuje sudsku zaštitu, jer se nakon odluke o prigovoru može pokrenuti sudski spor pred sudom pune jurisdikcije u kojem sporu je sud ovlašten preispitati sva činjenična i pravna pitanja, a stranka u sporu ima sva prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske te da je nakon odluke prvostupanjskog upravnog suda, pod zakonom propisanim uvjetima, moguće izjaviti žalbu ovom Sudu, čime se osigurava dvostupanjska sudska zaštita. Stoga da je u konkretnom slučaju, zakonom propisanom mogućnošću pokretanja upravnog spora protiv pojedinačnog upravnog akta, osigurana sudska kontrola takvih pojedinačnih upravnih akata zbog čega zahtjev i prijedlog nisu osnovani (točke 17. i 20.).

14.1. Izražavajući naprijed navedeno shvaćanje ovaj Sud je imao u vidu i izraženo stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke U-I-2911/2017 od 5. veljače 2019. (točka 18. i 19. presude).

15. Također neosnovano tužiteljica smatra da rješenje tuženika ne sadrži potpis budući da je u konkretnom slučaju kao osoba koja je donijela rješenje naznačen Gradonačelnik Grada Zagreba koji je isto i potpisao, a što je u skladu s odredbom članka 98. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) koja definira sadržaj rješenja, a što je u vezi sa Odlukom/18 kojom je gradonačelnik izričito ovlašten za rješavanje o ovom sui generis prigovoru.

16. Nadalje, suprotno navodu tužiteljice, ovaj Sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud u cijelosti pravilno otklonio prigovor tužiteljice kojim osporava nadležnost osobe koja je donijela prvostupanjsko rješenje. To stoga jer je sud nakon što je izvršio uvid u Pravilnik o unutarnjem redu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom ("Sl. gl. Grada Zagreba", broj: 13/22. i 31/22. , dalje: Pravilnik) utvrdio da je rješenje donijela i potpisala ovlaštena službena osoba. Naime, odredbom članka 5. podtočka 2.2.1. Pravilnika propisano je da se u Odsjeku za pronatalitetnu politiku, obavljaju, između ostalog, poslovi rješavanja u upravnim stvarima vezano uz ostvarenje novčane pomoći za roditelja odgojitelja. Prema Sistematizaciji radnih mjesta u uredu, koja je prilog navedenom Pravilniku u opis poslova stručnog savjetnika za provedbu i kontrolu mjera pronatalitetne politike spadaju i poslovi rješavanja u složenim upravnim stvarima u prvom stupnju sukladno Odluci u novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja.

17. Pravilno prvostupanjski sud, otklanjajući prigovor tužiteljice o pravnoj prirodi roka propisanog odredbom članka 6. Odluke/22, obrazlaže da je isti instruktivne prirode budući da nisu propisane posljedice nepostupanja u navedenom roku. Ovo iz razloga jer se i po ocjeni ovog Suda, radi o procesnom instruktivnom roku istekom kojeg ne prestaje pravo nadležnog tijela za donošenje pojedinačne odluke radi usklađenja s odredbama Odluke/22. Osim toga, rješenjem ovog Suda poslovni broj: Usoz-143/2022-15 od 12. prosinca 2022. obustavljeno je izvršenje Odluke/22 koja obustava izvršenja nastupa danom donošenja rješenja i traje do donošenja odluke ovog Suda u postupku ocjene zakonitosti tog općeg akta, koji je, kao što je već navedeno ocjenjen zakonitim presudom ovog Suda, poslovni broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. Stoga za vrijeme obustave izvršenja Odluke/22 nadležno tijelo nije smjelo postupati po istoj. Odluke na koje se poziva tužiteljica u žalbi nisu usporedive ni primjenjive u konkretnom slučaju.

18. U odnosu na prigovor da sud nije proveo predložene dokaze, ovaj Sud upućuje na odredbu članka 49. stavak 3. ZUS-a prema kojoj sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje je trebalo utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi. Osnovano je prvostupanjski sud odbio predložene dokazne prijedloge tužiteljice budući da se sve relevantne činjenice o kojima ovisi odluka o zakonitosti rješenja tuženika, na nedvojben način mogu utvrditi temeljem dokumentacije u spisu predmeta, a što uključuje i dokumentaciju u spisu tuženika. To stoga jer je u konkretnom slučaju u upravnom postupku pravo stanje stvari utvrđeno temeljem službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela, te su i po ocjeni ovog Suda, odlučne činjenice dostatno utvrđene temeljem podataka u sudskom spisu te spisu tuženika bez provođenja predloženih dokaza.

19. Neprovođenje dokaza predloženih po tužiteljici, samo po sebi nema za posljedicu povredu načela pravičnog suđenja (načelo jednakosti oružja), a na koje tužiteljica upire u žalbi. Naime, zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka. Pritom se napominje da ni ustavne ni konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određena stranka, izvede određeni dokaz, već jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice, podupru ih svojih dokazima na način da ni jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno. Kako je tužiteljica i tijekom upravnog postupka kao i upravnog spora, naročito održavanjem ročišta dana 25. studenog 2025., imala mogućnost, koju je iskoristila, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje predmetne stvari, to joj nije onemogućeno sudjelovanje u upravnom postupku niti upravnom sporu. Naime, imajući na umu dokaznu dokumentaciju spisa predmeta iz koje nedvojbeno proizlazi osnovanost tvrdnji tuženika, koje tužiteljica žalbenim prigovorima nije s uspjehom osporila, to je prvostupanjski sud zakonito odbio dokazne prijedloge tužiteljice. S tim u vezi, ističe se da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se u konkretnom slučaju upravna stvar mogla riješiti na temelju neposrednog rješavanja budući da se pravo stanje stvari moglo utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela, dok se odredbe Odluke/22 primjenjuju na sve korisnike pod jednakim uvjetima, odnosno ne propisuju iznimke od primjene pa da bi trebalo saslušati stranku, odnosno tužiteljicu na okolnosti njene konkretne životne situacije kako neosnovano ističe svojim žalbenim navodima.

20. U odnosu na prigovor tužiteljice da joj je povrijeđeno pravo na nepovredivost vlasništva kao i da je povrijeđeno načelo legitimnog očekivanja te da nije proveden test razmjernosti, ističe se da je već u presudi ovog Suda poslovni broj: Usoz – 8/2022-68 od 5. srpnja 2022. ovaj Sud utvrdio da ciljeve koje Grad želi postići donošenjem osporene Odluke smatra legitimnima pri čemu valja imati na umu neupitno pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja (koju je, bez zakonske obveze, određenoj, usko određenoj kategoriji osoba dala ranija gradska vlast) na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladno s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba (točka 141.). U presudi ovog Suda, poslovni broj: Usoz - 143/2022-91 od 27. veljače 2023. Sud nije našao da bi donošenjem nove Odluke/22 skraćivanje novčane pomoći za roditelja odgojitelja s maksimalnih 15 na 7 godina života djeteta bilo u nesuglasju s načelom razmjernosti te zaključio da je donositelj uvedenim kompenzacijskim mjerama uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke (točka 35., 51. do 56.). Stoga ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim prigovore tužiteljice istaknute u tom smislu, dok odluke Europskog suda za ljudska prava, USRH te Suda Europske unije na koje se tužiteljica paušalno poziva nisu od utjecaja na drukčije rješavanje ove upravne stvari.

21. Ovaj Sud je ocijenio neosnovanim i prigovor tužiteljice u pogledu diskriminacije na osnovi dobi djeteta, s obzirom da je članak 7. Odluke/18, odnosno članak 4. Odluke/22, kojim je propisano da novčana pomoć prestaje 30. rujna 2023. korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina, ocijenjen ustavnopravno prihvatljivim, kako je pojašnjeno u ranijim točkama ovosudne presude. S tim u vezi, neosnovano se tužiteljica poziva na odluku u predmetu Beeler protiv Švicarske. Naime, u toj odluci je sud utvrdio da je ukidanje mirovine za udovce bilo diskriminatorno jer su udovice u usporedivoj situaciji i dalje imale to pravo, što ovdje nije slučaj, niti se može usporediti jer se Odluka/22 primjenjuje jednako na sve korisnike kojima su prestali uvjeti propisani tom odlukom.

22. S obzirom da tužiteljica ni ostalim prigovorima kojima iznosi svoje tumačenje pravnih propisa, a koje je isticala i ranije tijekom prvostupanjskog upravnog spora i koje je prvostupanjski sud, suprotno žalbenom navodu, pravno ocijenio prije donošenja odluke, nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost osporene prvostupanjske presude, pri čemu ovaj Sud ne nalazi niti konvencijske povrede tužiteljičinih prava na koje upire u žalbi, a kako u konkretnom slučaju ne postoje niti razlozi propisani odredbom članka 128. ZUP-a, to nema mjesta usvajanju predmetne žalbe.

23. Kako tužiteljica nije uspjela u upravnom sporu, osnovano je pravilnom primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora. U kontekstu iste zakonske odredbe nije osnovan niti njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.

24. Imajući u vidu sve navedeno, trebalo je temeljem odredbe članka 135. stavak 1. i odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 14. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Vlaho Bassegli Gozze