Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1093/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Gašparuš-Horvat, predsjednice vijeća, Adele Turkalj, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, Medulićeva 31, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-462/2025-10 od 17. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-462/2025- 10 od 17. srpnja 2025. u točkama I., II. i III. izreke te u točki IV. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 628,96 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. srpnja 2025. do isplate.

II. Preinačuje se navedena presuda u točki IV. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 529,27 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. srpnja 2025. do isplate i za navedeno odlučuje:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 529,27 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. srpnja 2025. do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. za naknadom troška postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 371,59 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu 9012269107 od 7. veljače 2007. solemniziranog po javnom bilježniku Zorki Čavajda, broj OU-217/2007 sklopljenog između tužitelja JB i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., a koja u čl. 11.3. glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 156,42 EUR sa zateznom kamatom tekućim od 28. veljače 2007. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 379,60 EUR sa zateznom kamatom tekućim od 28. veljače 2007. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka III. izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.158,23 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka IV. izreke).

2. Protiv navedene presude, tuženik je podnio žalbu navodeći da je pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešne odluke o trošku. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te tužbu odbaciti, odnosno odbiti i preinačiti odluku o troškovima postupka uz naknadu svih troškova postupka kao i troška žalbe, a podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka i to trošak sastava žalbe u iznosu od 312, 50 EUR (uključen PDV) i trošak sudske pristojbe u iznosu 53,09 EUR odnosno ukupno iznos od 371,59 EUR.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na plaćanje naknade od 1,00 % od iznosa kredita (tzv. ulazna naknada), kao i naknade za osiguranje kredita u visini od 2,00 % te zahtjev za isplatom iznosa od 156,42 EUR (ulazna naknada), kao i iznosa od 379,60 EUR (naknada za osiguranje kredita) isplaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe sa zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2007.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6.1. Nadalje, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tuženik u žalbi jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Neosnovano tuženik tvrdi da je sud prvog stupnja trebao odbaciti tužbu budući da je propustio pravilno primijeniti odredbu čl. 187. st. 2 . ZPP. Naime, tužitelj ima pravni interes za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva jer je pitanje ništetnosti sporne odredbe ugovora prethodno pitanje za odluku o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva, a s obzirom da nije nastupila zastara potraživanja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravni interes za postavljeni tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu.

8. Suprotno navodima tuženika u žalbi prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano je utvrdio činjenično stanje.

9. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

- da su 7. veljače 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik sklopili Ugovor o kreditu, prema kojem je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 25.521,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca, a koji ugovor je 8. veljače 2007. solemniziran po javnom bilježniku

Zorki Čavajda poslovni broj OU-217/2007.,

- da je tužitelj sklopio gore navedeni Ugovor radi kupnje vozila za osobne potrebe,

- da je čl. 11.3. gore navedenog Ugovora ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita i naknada za osiguranje kredita u visini od 2,00 % i da se korisnik kredita obvezuje platiti navedene naknade prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita,

- da je tužitelj 28. veljače 2007. platio tuženiku iznos od 156,42 EUR s osnove ulazne naknade, kao i iznos od 379,60 EUR s osnove naknade za osiguranje kredita,

- da je Ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen i formuliran od tuženika (tipski ugovor),

- da se o spornoj odredbi nije pregovaralo,

- da zaposlenici tuženika nisu tužitelju objasnili na što se konkretno odnose sporne naknade,

- da tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

9.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, da predmetna ugovorna odredba u kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita i naknada za osiguranje kredita nepoštena jer se o tim naknadama nije unaprijed pregovaralo, a niti je tužitelj, kao korisnik kredita, mogao utjecati na njen sadržaj, da tuženik nije tužitelju objasnio na što se odnose te naknade, da niti u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi naknada za obradu kredita i kakve troškove banka ima da bi ih potrošač bio dužan plaćati prilikom sklapanja kredita, da u ugovoru također nije navedeno o kakvom se osiguranju kredita radi, za koje razdoblje, kod kojeg osiguravajućeg društva, kolika je premija osiguranja, da se radi o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom nametnula potrošaču (tužitelju) navedenu odredbu o naknadama te da je zbog navedenog sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da je slijedom navedenog takva odredba ništetna. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, dalje ZZP) te čl. 328., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 121/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO).

10. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna i zakonita te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi.

11. U ovoj fazi postupka sporno je ima li tužitelj status potrošača, je li sporna ugovorna odredba ništetna i je li posljedično tome tuženik dužan tužitelju isplatiti navedene iznose koje je stekao temeljem te ugovorne odredbe (iznos plaćen za ulaznu naknadu i iznos plaćen za naknadu za osiguranje kredita), je li nastupila zastara za navedene tražbine te tijek kamate.

12. Suprotno navodima tuženika u žalbi, sud prvog stupnja je dao valjano obrazloženje iz kojeg proizlazi da je tužitelj potrošač, odnosno da se radi o potrošačkom kreditu. Naime, iz teksta ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj označen kao fizička osoba, bez ikakvog navođenja poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a kao namjena kredita je navedeno „za kupnju vozila“. Nadalje, tužitelj u svom iskazu navodi da je namjena kredita bila kupnja automobila za osobne potrebe, odnosno za privatni život njega i njegove obitelji te da nije bio niti vlasnik obrta niti trgovačkog društva i automobil nije koristio za poslovnu djelatnost.

12.1. Stoga je sud prvog stupnja, a sukladno odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pravilno zaključio da tužitelj ima svojstvo potrošača u ovom sporu.

13. Nadalje, tuženik u žalbi ističe da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno provoditi test poštenosti jer čl. 84. ZZP isključuje provođenje testa poštenosti za jasne, lako razumljive i lako uočljive (transparentne ) odredbe o predmetu ugovora i cijeni, da naknada predstavlja cijenu i to cijenu obrade i odobravanja kredita koja je tužitelju bila iskazana kroz postotak od ukupne glavnice odobrenog kredita te da u ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita.

13.1. U odnosu na naprijed navedeno treba reći da iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku zaključenja ugovora precizno ocijeni visinu tih naknada, a time i ekonomske učinke takve odredbe (postotak od iznosa odobrenog kredita), ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena", već je riječ o "troškovima obrade kredita i osiguranja kredita", dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača, koje podliježu testu poštenosti. Naime, činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi u smislu odredbe čl. 85. ZZP, isto ujedno ne znači da je ista poštena, već je za takvo utvrđenje potrebno provesti test poštenosti. Zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što ovdje nije slučaj jer, iako je i prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetnih naknada i mogao razumno izvesti zaključak o njihovoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije imao informaciju i o njihovoj krajnjoj svrsi (Rev-818/2023-2 od 17. siječnja 2024.). Zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može se svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP, treba shvatiti u širem smislu, posebno imajući u vidu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, osobito u pogledu razine obaviještenosti (Rev 502/2024-2 od 15. svibnja 2024).

13.2. Nadalje, tuženik u ugovoru o kreditu nije bio obvezan navesti koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. No, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostaloga, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U ovom slučaju prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetnih naknada, ali da nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje takvih naknada (kojim uslugama i troškovima banke te naknade odgovaraju), da je spornu odredbu tuženik unaprijed pripremio kao dio standardnog obrasca ugovora i da se o toj odredbi nije moglo pregovarati. Budući da sporna ugovorna odredba ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se te naknade odnose, niti ih je tuženik tijekom postupka iznosio i dokazivao, a ti troškovi nisu notorni niti se mogu podrazumijevati, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13.3. Sve utvrđene okolnosti – da tuženik nije prezentirao tužitelju koji se stvarni troškovi koji ulaze u sporne naknade za obradu kredita, kao i za osiguranje kredita time plaćaju, te mu nije predočio strukturu uvjeta osiguranja, da je riječ o tipskom ugovoru i da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je bez plaćanja t ih naknada (naknade za obradu kredita i naknadu za osiguranje) ugovor mogao biti sklopljen, u svojoj sveukupnosti i prema ocjeni ovoga suda ukazuju da su iste očito prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača pa je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba nepoštena, a stoga i ništetna. Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao "slabija" stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Dakle, tuženik je iskoristio položaj „jače“ ugovorne strane kada je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita i naknade za osiguranje kredita i time je postupio suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja te nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača.

14. Tuženik prigovara i stavu prvostupanjskog suda u odnosu na zastaru jer da se zastara ne može tumačiti na način kako ju je protumačio Vrhovni sud Republike Hrvatske (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2) i koje pravno shvaćanje je prihvaćeno u pravnoj praksi sudova u Republici Hrvatskoj.

14.1. Pravno shvaćanje koje je u pogledu zastare novčanih tražbina, a koje se potražuju na temelju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora, zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske, a na koje se pozvao i prvostupanjski sud, prihvaća i ovaj sud. Naime, zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila jer nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, a koji zastarni rok će tek početi teći pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe.

15. Tuženik u žalbi osporava, i dosuđenu zateznu kamatu od dana kada je izvršeno plaćanje sporne naknade jer nije bio nepošten stjecatelj.

15.1. Suprotno mišljenju tuženika, po ocjeni ovog suda, tuženik je bio nepošteni stjecatelj zbog čega prema čl. 1115. ZOO treba vratiti ono što je primio sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja 28. veljače 2007. do isplate jer je navedena odredba unesena u Ugovor protivno zahtjevu za postupanje u dobroj vjeri, pri čemu je tuženik mogao biti svjestan da je unošenjem navedene odredbe u Ugovor o kreditu stvorio značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa tih naknada) jer tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnose navedene naknade, odnosno koje mu se to zauzvrat usluge pružaju.

16. Nije pravno odlučna ni okolnost da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, jer tužitelj ispunjenjem obveza iz tog ugovora ne gubi pravo tražiti da se utvrdi ništetnom odredba tog ugovora.

17. Tvrdnje tuženika da je tužitelj potražuje niski novčani iznos temeljem ništetnih ugovornih odredaba pa da ne može biti riječ o neravnoteži među ugovornim stranama, neosnovane su.

17.1. Tuženik je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jednom od osnovnih (time i najvažnijih) načela obveznih odnosa, pa pravno nije odlučna visina novčanog zahtjeva kojeg tužitelj po osnovi ništetne odredbe od tuženika potražuje.

18. Iako je Republika Hrvatska pristupila u punopravno članstvo Europske unije 1. srpnja 2013. obveza je nacionalnih sudova da domaće zakonodavstvo tumače u svjetlu prava Europske unije i kada se na sporni pravni odnos to pravo još uvijek nije primjenjivalo (načelo usklađenog tumačenja).

19. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

20. Slijedom navedenog, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu pod točkom I., II. i III. izreke.

21. Sud prvog stupnja pravilno je odlučio o troškovima postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom.

22. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je trošak zastupanja odredio prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 2.000,00 EUR. Naime, sud prvog stupnja je kao vrijednost predmeta spora trebao uzeti iznos iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzir kod odmjeravanja troška onog dijela koji se odnosi na deklaraciju (utvrđenje).

22.1. U ovom predmetu tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora, na način da je posebno odredio vrijednost predmeta spora za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zatim je toj vrijednosti pribrojio i visinu novčanog iznosa iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva. No, kako se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu svotu, to tužitelj nije mogao naznačiti drugu vrijednost spora, različitu odnosno višu od one koja proizlazi iz novčane svote koju potražuje, a pored činjenice da deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u ovom slučaju služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu (kondemnaciju).

22.2. Dakle, za odluku o troškovima postupka nije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio, već iznos novčane svote koju tužitelj potražuje (iznos od 536,02 EUR).

22.3. Stoga tužitelju, s obzirom na vrijednost premeta spora kondemnatornog zahtjeva u iznosu od 536,02 EUR pripada naknada za sastavljanje tužbe u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7/1 i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“, broj 138/23, dalje Tarifa), za sastavljanje podneska od 27. veljače 2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8/1) za zastupanje na ročištima 4. lipnja 2025. i 4. srpnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako (Tbr. 9/1) i za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9/3), odnosno ukupno 450,00 EUR. Navedenom iznosu dodan je PDV (Tbr. 46) u iznosu od 112,50 EUR, te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,23 EUR i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 33,23 EUR pa sveukupni trošak koji je kao opravdan dosuđen tužitelju iznosi 628,96 EUR.

22.4. Budući da je pobijanom presudom tužitelju dosuđen iznos od 1.158,23 EUR, na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, trebalo je potvrditi odluku o parničnom trošku u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 628,96 EUR, a na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP, istu djelomično preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 529,27 EUR.

23. Kako je tuženik uspio sa žalbom samo u dijelu odluke o troškovima postupka, odbijen je njegov zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka, a na temelju čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 5. ZPP. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Velikoj Gorici 14. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat