REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI PREKRŠAJNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 8

Poslovni broj: Pp-5838/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski prekršajni sud u Zagrebu, po sutkinji Ljiljani Pirić, uz sudjelovanje Gordane Nikšić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv I-okrivljene pravne osobe Adriatic osiguranje d.d., II-okrivljene odgovorne osobe u pravnoj osobi IK i III-okrivljene odgovorne osobe u pravnoj osobi DK, svi zastupani po branitelju Stanislavu Ostojiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri iz Zagreba, zbog prekršaja iz čl. 63. st. 5. toč. 3. i st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23), povodom optužnog prijedloga Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, KLASA: 997-02/23-06/01, URBROJ 326-01-23-23-4 od 4. travnja 2023., nakon održane glavne rasprave dana 13. svibnja 2026. u odsutnosti I.-III. okrivljenika i nazočnosti branitelja Stanislava Ostojića te ovlaštene predstavnice tužitelja ŠK, dana 14. svibnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I) Temeljem odredbe čl. 183. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07, 39/13,157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22),

I-okrivljena pravna osoba: Adriatic osiguranje d.d., OIB: 94472454976, MBS: [matični broj subjekta], sa sjedištem u [adresa], zastupana po opunomoćenom predstavniku ĆK, članu uprave, prekršajno kažnjavana

II-okrivljena odgovorna osoba: IK, rođen **.**.1965., državljanin Republike Hrvatske, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], u vrijeme počinjenja prekršaja zaposlen u l-okrivljenoj pravnoj osobi na radnom mjestu pravni zastupnik, prekršajno nekažnjavan

i

III-okrivljena odgovorna osoba: DK, rođen **.**.1987., državljanin Republike Hrvatske, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], u vrijeme počinjenja prekršaja zaposlen na radnom mjestu Stručni suradnik, a imenovanog na funkciju Direktor odjela u l-okrivljenoj pravnoj osobi na radnom mjestu Direktor odjela, prekršajno nekažnjavan

krivi su

što I-okrivljena pravna osoba kao odgovorni osiguratelj i II. i III. okrivljenici kao odgovorne osobe u istoj nisu do 20. svibnja 2022. u Zagrebu, oštećenici IKZ iz [adresa], dostavili obrazloženu ponudu odnosno utemeljeni odgovor u roku od 60 dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva za naknadu imovinske štete kojeg je oštećenica podnijela l-okrivljenoj pravnoj osobi na obrascu „Prijava i zahtjev za naknadu štete iz AO" 21. ožujka 2022., a koji se vodi pod poslovnim brojem 2282 1051 1203, budući da dopis l-okrivljene pravne osobe od 18. svibnja 2022., kojim se odštetni zahtjev ocjenjuje pravno neosnovanim zbog nedostatka dokumentacije, ne predstavlja obrazloženu ponudu niti utemeljeni odgovor, iako su u slučaju naknade štete u roku od 60 dana od primitka odštetnog zahtjeva bili dužni utvrditi osnovanost i visinu tog zahtjeva te oštećenoj osobi dostaviti obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporni, odnosno utemeljeni odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva, ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporni,

dakle, oštećenoj osobi nisu dostavili obrazloženu ponudu za naknadu štete, odnosno utemeljeni odgovor u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva, protivno odredbi članka 12. stavak 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu

čime je I. okrivljena pravna osoba počinila prekršajno djelo kažnjivo po članku 63. stavak 5. točka 3. Zakona o obveznim osiguranjima i II. i III. okrivljene odgovorne osobe prekršaj kažnjiv po članku 63. stavak 6. u vezi s člankom 63. stavak 5. točka 3. istog Zakona.

pa se okrivljenicima na temelju citiranih propisa, uz primjenu čl. 37. Prekršajnog zakona

izriče

I. okrivljenoj pravnoj osobi Adriatic osiguranje d.d. novčana kazna u iznosu 1.500,00 eura (tisuću petsto eura),

II. okrivljenoj odgovornoj osobi u pravnoj osobi IK novčana kazna u iznosu 500,00 eura (pet stotina eura),

III. okrivljenoj odgovornoj osobi u pravnoj osobi DK novčana kazna u iznosu 500,00 eura (pet stotina eura).

Temeljem čl. 33. st.11. Prekršajnog zakona, I. - III. okrivljenici su obvezni platiti novčanu kaznu u korist Državnog proračuna na račun naveden u priloženom predlošku uplatnice, u roku od 15 (petnaest) dana po pravomoćnosti ove presude, jer će se u protivnom postupiti po odredbama članka 34. Prekršajnog zakona.

Ako I. - III. okrivljenici, u roku koji mu je određen za plaćanje novčane kazne uplati dvije trećine izrečene novčane kazne u korist Državnog proračuna, prema priloženom predlošku uplatnice, smatrat će se da je novčana kazna u cijelosti uplaćena.

II) Temeljem odredbe članka 139. stavka 3., u svezi članka 138. stavka 2. točke 3. Prekršajnog zakona I. - III. okrivljenici su obvezni naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od SVAKI po 50,00 (pedeset eura), u korist Državnog proračuna na račun naveden u priloženom predlošku uplatnice, u roku 15 (petnaest) dana po pravomoćnosti presude, jer će se u protivnom postupiti po odredbama članka 152. stavka 4. i 11. Prekršajnog zakona.

Obrazloženje

1. Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga podnijela je optužni prijedlog KLASA: 997-02/23-06/01, URBROJ 326-01-23-23-4 od 4. travnja 2023., protiv I. okrivljene pravne osobe i II. i III. okrivljenih odgovornih osoba u pravnoj osobi, radi djela prekršaja činjenično i pravno opisanog u izreci ove presude te je proveden redovni prekršajni postupak. Presudom ovog suda poslovni broj Pp-7199/2023 od 12. studenoga 2024. okrivljenici su temeljem čl. 182. toč. 1. Prekršajnog zakona oslobođeni od optužbe radi djela prekršaja iz čl. 63. st. 5. toč. 3. i st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a povodom žalbe tužitelja odlukom Visokog prekršajnog suda RH broj Ppž-3525/2025 od 14. siječnja 2026., zaprimljenom na ovom sudu 16. travnja 2026. ukinuta je pobijana presuda u ovom predmetu, te je vraćen predmet ovom sudu na ponovni postupak i odlučivanje slijedom čega je postupak proveden ispočetka.

2. U ponovljenom postupku, okrivljenici su u zajedničkoj pisanoj obrani u bitnome naveli da nisu krivi za prekršaj koji im se stavlja na teret odnosno poriču počinjenje prekršaja jer ih se za isti neosnovano tereti. Optužni prijedlog tužitelja nije sastavljen sukladno čl. 160. Prekršajnog zakona što ga čini nepodobnim za postupanje jer obavijest iz čl. 109.a Prekršajnog zakona upućena II. i III. okrivljeniku nije dostavljena na način propisan u stavku 1. čl. 109.a prekršajnog zakona zbog čega je potrebno odbaciti optužni akt tužitelja kao nepodoban za postupanje odnosno postupiti u skladu sa čl. 161. Prekršajnog zakona; okrivljenike se neosnovano tereti za počinjenje prekršaja potrebno ih je osloboditi od krivnje za počinjenje djela koje im se stavljaju na teret. Kako se radi o neotklonjivoj procesnoj smetnji predlaže se Sudu odbaciti optužni akt tužitelja jer su II. i III.-okrivljenik opisanim postupanjem onemogućeni u ostvarivanju njihovog prava - da prije pokretanja prekršajnog postupka budu upoznati sa činjenicama koje im se stavljaju na teret optužnim aktom kao što su onemogućeni i u konzumiranju svojih prava koja im temeljem takve obavijesti pripada. Okrivljenici odlučno osporavaju te odbacuju tvrdnje tužitelja da su okrivljenici postupali protivno svojoj obvezi propisanoj odredbom čl. 12. stavka 1. ZOOUP-a, odnosno da su postupali bez postojanja stvarne namjere rješavanja odštetnog zahtjeva. Suprotno takvim neosnovanim tvrdnjama tužitelja, okrivljenici ističu da su kao odgovorni osiguratelji u rješavanju, odnosno postupanju po predmetnom odštetnom zahtjevu u svemu postupili u skladu sa odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i pravilima struke, a o čemu će se detaljno očitovati u nastavku ove pisane obrane. Okrivljenici drže da je prethodno izneseno stajalište rezultat izrazito restriktivnog tumačenja odredba č1. 12. ZOOUP-a od strane tužitelja koji na taj način pokušava imputirati okrivljenicima da su svjesno i proračunato onemogućili oštećenoj ostvarivanje njegovog prava na naknadu štete. Iz podataka koje je sam tužitelj dostavio uz optužni prijedlog proizlazi da je I.-okrivljeno društvo po zaprimanju odštetnog zahtjeva, poduzelo sve potrebne radnje kako bi se u što kraćem roku donijela odluka o osnovanosti i visini štete. U tu svrhu je 21.03.2022., dakle dan nakon primitka odštetnog zahtjeva od 20.03.2022., oštećenoj poslan dopis „Obavijest o primitku odštetnog zahtjeva", osiguraniku I.- okrivljenog društva dopis „Traži se izjava o tijeku nastanka prometne nesreće" te nadležnoj policijskoj postaji dopis kojim se "Traži izvješće o prometnoj nesreći", odnosno dostava dokumentacije vezane za predmetnu prometnu nesreću. Nadalje, 23.03.2022. izvršena je procjena štete na vozilu Oštećene te joj je dostavljen izvid štete i informativna licitirana ponuda na vrijednost ostatka predmetnog vozila obzirom da je na vozilu utvrđena totalna šteta. Nakon toga, dana 07.04.2022. oštećena je obavještena da I.-okrivljenom društvu, unatoč podnesenom zahtjevu, i nadalje nije od nadležne policijske postaje dostavljena potvrda o predmetnoj prometnoj nesreći, a koju potvrdu je 25.04.2022. dostavila sama oštećena putem elektronske pošte. S obzirom da iz dostavljene potvrde proizlazi kako je od strane djelatnika MUP-a izuzeta snimka nadzorne kamere mjesta nesreće, I.-okrivljeno društvo je 17.05.2022. istu snimku zatražilo od nadležne policijske postaje putem elektronske pošte. Oštećenoj je, u skladu sa zakonom propisanim rokom, dana 18.05.2022. dostavljen Utemeljeni odgovor s pojašnjenjem razloga pravno neosnovanog odštetnog zahtjeva. Istog dana nadležnoj policijskoj postaji upućen je ponovni zahtjev za dostavu snimke prometne nesreće koja je, s obzirom na sve okolnosti, nužna za donošenje valjane odluke o podnesenom odštetnom zahtjevu. Kako je oštećena 27.05.2022. dostavila prigovor na utemeljeni odgovor, I.-okrivljeno društvo je oštećenoj dostavilo odgovor na prigovor u kojem su izneseni jasni razlozi i pojašnjenja za donošenje odluke u utemeljenom odgovoru od 18.05.2022. S obzirom da je oštećena i nadalje izražavala nezadovoljstvo s odlukom o odštetnom zahtjevu, I.-okrivljeno društvo je elektronskom poštom 14.07.2022. oštećenoj dodatno pojasnilo činjenične okolnosti predmetnog slučaja i zašto je zatražena dokumentacija nužna za donošenje odluke o odštetnom zahtjevu, a što je oštećenoj također pojašnjeno u nekoliko navrata usmeno u telefonskim razgovorima. Dodatno, I.-okrivljeno društvo, u spornom razdoblju, također pokušava pribaviti potrebnu dokumentaciju i od nadležnog prekršajnog suda, a o čemu svjedoči e-mail korespondencija iz rujna 2022. koja je također dostavljena oštećenoj kao dokaz da I.-okrivljeno društvo aktivno radi na prikupljanju potrebne dokumentacije. Nakon zaprimanja potrebne dokumentacije i svih do tada izvršenih radnji (utvrđivanja režima rada semafora na mjestu prometne nesreće, prikupljanja relevantnih činjenica na mjestu nesreće) oštećenoj je 07.10.2022. dostavljena Obrazložena ponuda u kojoj je podneseni zahtjev obrazložen kao djelomično pravno osnovan te oštećenoj ponuđena isplata procijenjene visine štete, a koja naknada je 18.10.2022. i isplaćena na tekući račun oštećene. Pored svega, a po pribavljanju snimke prometne nesreće, oštećenoj je ponuđeno da, transparentnosti radi, u prostorijama I.-okrivljenog društva izvrši uvid u snimku prometne nesreće i sve ostale činjenice relevantne u odluci o odštetnom zahtjevu. Iz svega navedenog je vidljivo da je I.-okrivljeno društvo, a suprotno tvrdnjama tužitelja, svojim postupanjem i poslanim dopisima kao i intenzivnom pisanom i telefonskom komunikacijom te transparentnim izvještavanjem o pojedinim fazama (stanju) rješavanja zahtjeva jasno i nedvosmisleno oštećenicu informiralo, odgovaralo na njezine upite i pojasnilo joj razloge odbijanja djela odštetnog zahtjeva. Dakle, od strane I.-okrivljenog društva je unutar roka propisanog odredbom čl. 12. st. 1. ZOOUP-a argumentirano zašto je predmetni odštetni zahtjev ocijenjen kao pravno neosnovan te koju dokumentaciju je nužno prikupiti kako bi se moglo utvrditi odgovornost i visina štete. Nadalje, ako je to potrebno uopće spominjati, okrivljenici ukazuju kako niti jednim propisom nije određena niti forma niti precizan sadržaj utemeljenog odgovora pa je jasno da tužiteljeve tvrdnje kako predmetni odgovor I. okrivljenika ne predstavlja utemeljeni odgovor u smislu čl. 12. ZOOUP-e nemaju zakonskog uporišta, već predstavljaju tužiteljev subjektivni stav i tumačenje spomenute odredbe na štetu ovdje okrivljenika. S tim u vezi, okrivljenici ističu da je sam tužitelj u Smjernicama i preporukama za postupanje prema čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prilikom rješavanja odštetnih zahtjeva za naknadu štete na vozilu od 23.01.2020., između ostaloga, naveo i to kako traženje podataka ili dokumentacije za rješavanje odštetnog zahtjeva može biti razlog za dostavljanje utemeljenog odgovora u nemogućnosti rješavanje odštetnog zahtjeva iz tih razloga: voditi računa da se traženje podataka ili dokumentacije za rješavanje odštetnog zahtjeva ne smatra obrazloženom ponudom ili utemeljenim odgovorom, ali može biti razlog za dostavljanje utemeljenog odgovora o nemogućnosti rješavanja odštetnog zahtjeva iz tih razloga.

Okrivljenici ovdje također napominju kako je I.-okrivljenik, kao odgovorni osiguratelj, dužan isplatiti, odnosno naknaditi stvarnu štetu koja u odštetnom zahtjevu mora biti dokumentirana na odgovarajući način. U konkretnom slučaju uz odštetni zahtjev nije bila dostavljena odgovarajuća dokumentacija kao dokaz osnovanosti zahtjeva pa s tim u vezi okrivljenici ističu kako je pogrešno tumačenje tužitelja da je I.-okrivljenik mogao donijeti odluku o osnovanosti i visini odštetnog zahtjeva. Naime, iz sadržaja potvrde MUP-a koju je nakon izdavanja dostavila oštećena moguće je iščitati samo podatke o mjestu nesreće, vozačima i vozilima koja su sudjelovala u nesreći, ali se ne može utvrditi prostorno-vremenska dinamika nastanka prometne nesreće te posljedično donijeti odluka o osnovanosti odštetnog zahtjeva. Iz dostavljene potvrde naime nije vidljivo koje okolnosti su dovele do nastanka prometne nesreće, nisu izneseni precizni podaci o mjestu prometne nesreće, vrsti ceste, stanju kolnika, opremi ceste, ograničenju brzine, stanju prometa vanjskim prilikama, opisu mjesta događaja, tragova, položaju vozila i stradalih sudionika, a što su sve podaci koji se bilježe u zapisniku o očevidu, situacijskom planu i fotografskom elaboratu te u konkretnom slučaju na snimci prometne nesreće. Upravo naprijed pobrojanu dokumentaciju i podatke I.-okrivljenik je zatražio najprije od nadležne policijske postaje, a zatim, i od nadležnog prekršajnog suda. Sudu je poznato da Ministarstvo unutarnjih poslova u slučaju vođenja prekršajnog ili kaznenog postupka upravo nadležnom sudu dostavlja svu relevantnu dokumentaciju vezanu za pojedinu prometnu nesreću pa je logično da se I.-okrivljenik najprije obratio nadležnoj policijskoj postaji, a zatim Sudu očekujući da će mu isti, a s obzirom na postojanje nespornog pravnog interesa, dostaviti zatraženu dokumentaciju koja je nužna za utvrđivanje odgovornosti i visine štete. Stoga, okrivljenici nikako ne mogu prihvatiti točnima navode tužitelja da se iz postupanja okrivljenika može iščitati kako u konkretnom slučaju nije postojala prava namjera za rješavanje predmetnog odštetnog zahtjeva. Nadalje, okrivljenici ističu da je pogrešno stajalište tužitelja kako je egzistiranje prekršajnog postupka pa čak i prekršajne presude kojom je osiguranik I.-okrivljenog društva oglašen krivim za izazivanje prometne nesreće (samo po sebi) dovoljno za donošenje odluke o podnesenom odštetnom zahtjevu. U pravnoj teoriji i praksi, već je općepoznata činjenica da je prekršajna i kaznenopravna odgovornost uža od građanskopravne odgovornosti za štetu pa vođenje prekršajnog i/ili kaznenog postupka ne mora automatski značiti da je pojedini odštetni zahtjev osnovan, kako to u predmetnom optužnom prijedlogu želi prikazati tužitelj. Okrivljenici ističu da se kod odlučivanja o prekršajnog odnosno kaznenoj odgovornosti gleda (samo) je li okrivljeni počinio prekršajno ili kazneno djelo, odnosno jesu li ostvarena bitna obilježja točno određenog prekršajnog ili kaznenog djela. Pri donošenju odluke o prekršajnoj ili kaznenoj odgovornosti sud ne utvrđuje odgovornost ostalih sudionika štetnog događaja, niti cijeni njihov eventualni doprinos nastanku štetnog događaja, kao što se to čini u postupku naknade štete. Posljedično, vještačenja u prekršajnim i kaznenim postupcima se provode na temelju suženog činjeničnog supstrata koji se tiče samo okrivljenika, sve poradi odlučivanja je li on ostvario biće nekog prekršajnog ili kaznenog djela. Nasuprot tome, u parničnom, odnosno građanskopravnom postupku činjenični supstrat za provođenje vještačenja stavlja se u puno širi kontekst s obzirom na odnos „okrivljenika" i drugih sudionika, te njihov utjecaj na sam nastanak štetnog događaja ili eventualno doprinos nastanku same štete. Stoga, učinci pravomoćnosti osuđujuće presude ne mogu se automatski protezati na postupak naknade štete, jer u istome nije stranka okrivljenik, već osiguravajuće društvo koje nije sudjelovalo u kaznenom ili prekršajnom postupku, niti je imalo pravo sudjelovati u istome, a samim time nije imalo mogućnost utjecati na njegov ishod. Kada bi se učinci pravomoćnosti kaznene ili prekršajne presude automatski protezali na postupak naknade štete, kako to tvrdi tužitelj, došlo bi do povrede prava na pravično suđenje, tj. povrede jednog od temeljnog načela saslušanja - zajamčenog čl. 6. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu Konvencija). Naime, svatko ima pravo da o njegovim pravima i obvezama odluči nepristrani sud. To pravo efektivno ne postoji ako osoba nema pravo pred sudom raspravljati o bitnim činjenicama o kojima ovise njena prava i obveze, a pod obrazloženjem da je o njima odlučeno u nekom drugom postupku u kojem ta osoba nije imala nikakvo pravo pristupa. Očito da takvo stajalište predstavlja povredu jednog od temeljnih procesnih načela - načela saslušanja, a zbog čega dolazi i do povrede temeljnog ljudskog prava pravo na pravično suđenje zajamčenog čl. 6. Europske konvencije. Spomenuta konvencija je međunarodni ugovor, a Hrvatska je isti ratificirala još 1997. godine postavši tako 40-ta zemlja koja je to učinila. Konvencija je po pravnoj snazi iznad Zakona, a sudovi su dužni istu izravno primjenjivati, kako u slučaju pravne praznine, tako i u slučaju kad određeni zakon nije u suglasnosti sa Konvencijom. Pored svega iznesenog, okrivljenici smatraju kako u situaciji kada oštećeni uz odštetni zahtjev nije dostavio sve isprave potrebne osiguratelju za odluku o osnovanosti i visini odštetnog zahtjeva nije moguće odredbu čl. 12. st. 1. ZOOUP-a primijeniti na način kako to čini tužitelj u predmetnom optužnom prijedlogu. Tako se propisani rokovi za postupanje po zahtjevu ne mogu i ne bi se trebali računati od dana podnošenja nekompletiranog i nedokumentiranog zahtjeva, već isključivo od dana podnošenja potpunog i potrebnim ispravama potkrijepljenog odštetnog zahtjeva. Da se u zakašnjenje s isplatom ugovorne svote iz ugovora o osiguranju pada tek protekom zakonom propisanih rokova koji počinju teći dostavom dokumentacije govori i sudska praksa (VSRH Rev-2168/97 od 18.01.2000.), ali i Komentar Zakona o obveznim odnosima, dr. sc. MK (str. 1424), gdje se u komentaru odredbe čl. 943, izrijekom navodi: „materijalnopravne pretpostavke obveze osiguratelja na isplatu osigurnine, postojanje kojih je dužan dokazati osiguranik, jesu: postojanje i valjanost ugovora o osiguranju, b) postojanje svojstva osiguranika na strani podnositelja zahtjeva, c) nastup osiguranog slučaja (postojanje štete i uzročnu vezu između osiguranog rizika i štete)... " Šturim i restriktivnim tumačenjem zakonske odredbe čl. 12. ZOOUP dalo bi se zaključiti da je dostatno da oštećeni podnese osiguratelju potpuno nedokumentiran odštetni zahtjev, te da je takav čin dostatan za početak tijeka roka propisanog navedenom odredbom. Takvo bi tumačenje, iz prethodno opisanih razloga, bilo logički i zakonski neutemeljeno, te posve neživotno, a neutemeljenost suprotnog stava ovlaštenog tužitelja rezultat je primjene zakonske odredbe onako kako glasi bez ulaženja u racijo relevantne zakonske odredbe i način rješavanja odštetnih zahtjeva osiguratelja. Da je tome tako, tada bi se zahtjevi za naknadu štete postavljali bez ijednog dokaza nastanka štete, a osiguratelj bi, samo na temelju tog zahtjeva oštećenog bio dužan postupiti po istome, što je pravni i životni nonsens. Da zahtjev oštećenog mora sadržavati sve što je potrebno da bi se po istome moglo postupiti, te da obveza osiguratelja dospijeva tek trenutkom dokumentiranja odštetnog zahtjeva govori u prilog stav Županijskog suda u Splitu izražen u odluci br. Gžnš-247/09 u kojoj se izrijekom navodi sljedeće: „Naime, prema pramom shvaćanja ovoga suda, u smislu spomenute odredbe čl. 2103. ZOO-a, obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva samo ukoliko taj zahtjev sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, a osobito dokumentaciju iz koje proizlazi osnova odgovornosti za štetu. U konkretnom slučaju iz spisa proizlazi da su tužitelji na poziv tuženika dopunili zahtjev za naknadu štete u izvansudskom postupku podneskom koji je tuženik zaprimio dana 4. lipnja 2007. godine, na način da su dostavili vjenčani list za tužitelje pod l) i pod 2), te uvjerenje o prebivalištu za tužitelja pod 3), pa je po ovog suda obveza tuženika na naknadu neimovinske štete tužiteljima dospjela dana 4. lipnja 2007. godine.“ I.-okrivljeno društvo je dostavilo obrazloženu ponudu na temelju dokumentacije kojom je raspolagalo u trenutku podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno donošenja odluke o istome, te je vidljivo kako je u konačnici oštećenoj, a nakon što je pribavljena sva potrebna dokumentacija, isplaćena šteta u skladu s utvrđenim omjerom suodgovornosti za nastanak predmetne prometne nesreće. Okrivljenici stoga smatraju da je u ovom postupku zadaća suda u primjeni relevantne pravne norme izbjeći „zamci” pretjeranog formalizma na što ukazuje i recentna sudska praksa:

Ustavni sud RH U-111-456/2018 od 23. veljače 2021.:

„8.1. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi višekratno iznio i stajalište da pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju/suđenju postoji onda kad su pravna stajališta proizvod ”mehaničke” primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. S aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja, ali i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske, takva je primjena pozitivnog prava na konkretne slučajeve neprihvatljiva (odluka broj: U-III2184/2009 od 13. studenoga 2014., ”Narodne novine” broj 145/14., t. 26.1.). U odluci broj: U-111-5989/2013 od 9. veljače 2016. ("Narodne novine" broj 25/16.): Ustavni sud utvrdio je da je predmet kojim se bavio ”ogledni primjer Ustavom nedopuštenog ekscesivnog formalizma koji, općenito govoreći, još uvijek opterećuje rad nadležnih tijela državne i javne uprave, ali i nadležnih domaćih sudova, kad odlučuju o pravima i obvezama stranaka u pravnim postupcima” (t. 44.). U toj je odluci također utvrdio da je nadležni prvostupanjski upravni sud pristupio ”mjerodavnom pravu na pretjerano formalan i nefleksibilan način. Zanemario je opća načela hrvatskog pravnog poretka utemeljenog na vladavini prava i zaštiti individualnih ustavnih prava pojedinaca, kao i nepošten, nerazložan, nerazuman, pa i opresivan učinak" primijenjenih zakona na individualnu pravnu situaciju podnositeljice. Nadležni prvostupanjski upravni sud mjerodavno pravo "nije ni pokušao protumačiti u svjetlu osobitih okolnosti konkretnog slučaja, kontekstualizirajuć1 njihovu primjenu" (t. 43.). U toj je odluci Ustavni sud ponovio i načelno pravno stajalište o pretjeranom (ekscesivnom) formalizmu: "46. Ustavni sud podsjeća: pravna sigurnost zajedno s načelom supremacije prava - podrazumijeva da je pravo stvoreno kako bi se primjenjivalo u praksi na konkretne životne situacije. Iako je apstraktno vrednovanje samog zakonodavstva važno za ostvarenje načela vladavine prava (..), kategoričnost objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postaje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti. U svakom takvom slučaju uvijek će biti riječ o pretjeranom formalizmu protivnom Ustavu." (...)"

Dokaz: 3) uvid u predmet štete broj: 2282 1051 1203; 4) uvid u Smjernice i preporuke za postupanje po čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prilikom rješavanja odštetnih zahtjeva za naknadu štete na vozilu od 23.01.2020.; 5) saslušanje svjedoka NK (rođ. I), na okolnost razine dokumentiranosti konkretnog zahtjeva i rješavanja odštetnih zahtjeva, na adresi [adresa] ili na adresi I.-okrivljenog društva, 6) saslušanje svjedoka AK, na okolnost radnji koje je okrivljeno društvo poduzelo radi pribave dokumentacije koja je nužna za rješavanje predmetnog odštetnog zahtjeva; 7) saslušanje II.-okrivljenog IK te DK, na okolnost postupanja u predmetnim odštetnim spisima; 8) izvesti dokaz vještačenjem po vještaku aktuaru na okolnost jesu i u predmetnom postupku rješavanja odštetnog zahtjeva okrivljenici poduzeli konkretne radnje propisane čl. 12. ZOOP-a, posebno da li su ispunili svoju obvezu plaćanja naknade štete i u kojem opsegu. U odnosu na primjenu članka 12. zakona o obveznim osiguranjima u prometu okrivljenici ovdje nalaze potrebnim posebno se osvrnuti na tužiteljevo tumačenje odredbe članka 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te s tim u vezi iznesene navode tužitelja o „kogentnosti" i „nespornom tumačenju" predmetne norme. Navedenim izmjenama ZOOUP/05 dobio završni format koji i danas egzistira budući se u samom zakonu navodi da je time predmetni ZOOUP/05 u potpunosti usklađen s Direktivom 2009/103 od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (SL L 263, 7, 10. 2009.) (dalje: Direktiva) koja je implementirana u članak 12. ZOOUP/05. Tako je čl. 22. Direktive, koji propisuje postupak naknade štete, unesen u Direktivu prvi put kao rezultat rasta svijesti o potrebi učinkovitije zaštite žrtava prometnih nezgoda. Dakle, primarni cilj ove odredbe zaštita je oštećenika kao slabije strane i potrošača usluge osiguranja u odnosu na jačega i moćnije sa osiguratelja. U istome tonu govore i iduće točke Preambule u kojima zakonodavac traži od država da žrtvama prometnih nesreća kroz transparentni i unaprijed propisani postupak zajamči rješavanje odštetnoga zahtjeva bez odlaganja. Tendencija je europskoga zakonodavca da se učinkovitost ovoga postupka jamči kroz sustav sankcija koje će odrediti sama država, a koje se očituju o tome da se predvidi pravo oštećenika na zateznu kamatu u situaciji kada odgovorni osiguravatelj nije postupio po svojoj obvezi davanja „obrazložene ponude" i „utemeljenog odgovora" u propisanome roku, s time da se daje mogućnost državama članicama da to pitanje riješe kroz već postojeće odredbe o zateznim kamatama koji postoje u nacionalnome zakonodavstvu. „Čl. 22. Direktive 2009/103 glasi: Postupak za rješavanje zahtjeve Države članice predviđaju obvezu podržanu odgovarajućim efikasnim i sistematičnim financijskim ili istovjetnim upravnim kaznama, u skladu s kojom, u roku od tri mjeseca od datuma kad je oštećena osoba podnijela odštetni zahtjev neposredno društvu za osiguranje osobe koja je prouzročila nesreću ili njegovom ovlaštenom predstavniku za rješavanje odštetnih zahtjeva: a) društvo za osiguranje osobe odgovorne za nezgodu ili njegov ovlašteni predstavnik dati će obrazloženu ponudu za naknadu štete u slučajevima kad odgovornost nije sporna i kad je šteta u cijelosti procijenjena; ili b) društvo za osiguranje kojem je upućen zahtjev za naknadu štete ili njegov ovlašteni predstavnik dati će utemeljeni odgovor na sve točke iz zahtjeva u slučajevima kada je odgovornost sporna ili nije jasno određena rli pak visina štete nije u cijelosti procijenjena. Države članice usvajaju odredbe koji bi osigura da se, u slučajevima kad ponuda nije dana u roku od tri mjeseca, zaračunava kamate na iznos naknade štete koju oštećenoj osobi ponudi društvo za osiguranje ili dosudi sud." Konačni tekst čl. 12. ZOP/05 nakon izmjena i dopuna ZIDZOOP/14 „(1) Odgovorni osiguratelj je dužan u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu toga zahtjeva te dostaviti podnositelju zahtjeva: a) obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporne, ili b) utemeljen odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva u slučaju ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporne. (2) Ako odgovorni osiguratelj u iz stavka 1. ovoga članka oštećenoj osobi ne dostavi obrazloženu ponudu za naknadu štete, odnosno utemeljeni odgovor, oštećena osoba može protiv njega podnijeti tužbu. Tužba podnesena protiv odgovornog osiguratelja ili odgovorne osobe prije proteka roka a iz stavka 1. ovoga članka smatrat će se preuranjenom. (3) Odgovorni osiguratelj je dužan isplatiti iznos naknade štete u roku iz stavka 1. ovoga članka. U slučaju nemogućnosti utvrđenja visine konačnog iznosa štete, odgovorni osiguratelj je oštećenoj osobi dužan isplatiti iznos nespornog iznosa naknade štete kao predujam u roku propisanom stavkom 1. ovoga članka. (4) U slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u roku iz stavka 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. (5) U slučaju neimovinske štete u postupku pred odgovornim osigurateljem oštećena osoba ima pravo priložiti nalaz i mišljenje neovisnog vještaka kojeg je osobno izabrala. Kako je prvi ZOOUP/05 bio u svemu - osim čl. 12 - čista kopija Slovenskog ZOZP-a, potrebno je usporediti što je Slovenija „dobila" u postupku usklađenja: „20 a član Osiguravajuće društvo mora, najkasnije u roku od tri mjeseca od dana kada je oštećenik podnio zahtjev za naknadu štete: ako odgovornost nije sporna i šteta je u cijelosti procijenjena, dati obrazloženu ponudu za odštetu; ako je odgovornost osporena ili nije precizno utvrđena ili ako šteta nije u potpunosti procijenjena, obrazloženo odgovoriti na zahtjev za naknadu štete. Ako u slučaju iz prve alineje prethodnog stavka osiguravajuće društvo ne podnese ponudu najkasnije u roku od tri mjeseca od dana kada je oštećenik podnio svoj zahtjev, kasnit će. Oštećenik koji traži naknadu štete iz članka 42.a može pokrenuti pravni postupak protiv stranog društva za osiguranje od odgovornosti u državi svog stalnog prebivališta ili sjedišta." Zaključak, čl. 20 a ZOZP-a je u potpunosti usklađen s Direktivom. Nakon konačnog usklađenja članka 12 ZOP/05 možemo vidjeti u čemu je zakonodavac „proširio" Direktivu 2009/103, što se ogleda i to u slijedećem: - stavak (2) 2. rečenica) „Tužba podnesena protiv odgovornog osiguravatelja ili odgovorne osobe prije proteka roka iz stavka 1. ovoga članka smatrat će se preuranjenom." Stavak (3), u prvoj rečenici uvodi se: „Odgovorni osiguratelj je dužan isplatiti iznos naknade štete u roku iz stavka 1. ovoga članka", a u drugoj rečenici uvodi se obveza osiguratelja da u slučaju nemogućnosti utvrđenja visine konačnog iznosa štete isplati nesporni iznos štete kao predujam u roku od 60 dana. Stavak (4), propisuje - da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz stavka 1. - obvezu odgovornog osiguratelja (...) na plaćanje kamate počev od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Stavak (5) pravo oštećene osobe - kod neimovinske štete - da pribavio nalaz i mišljenje vještaka kojeg sama odabere. Stavak (2) je suvišna norma koja nema podlogu niti u nacionalnom niti pravu Europske unije i od njegove primjene svakako se treba suzdržati ili prvom budućom izmjenom ZOOUP/05 treba ukinuti. (u fusnoti 5 i 6 - presude VSH i ESLJP)

Stavak (3) prva rečenica bez dileme je suprotna svrsi i cilju Direktive. Ovaj dio norme uveden je ZOP/14 i on je generator svih prijepora između Agencije i osiguravatelja. Da je bila potrebna sigurno bi bila u Direktivi. Nije prirodno u isti rok iz st. 1. (60 dana) umetati dvije odluke u situaciji kada druga (plaćanje) ovisi od prve (utvrđen osnov i procijenjena/kvantificirana visina štete). Jedini izlaz je da Agencija ovu rečenicu iz st. 3. tumači u duhu odluke ESLJP fusnota 5 i da se isplata izvrši u razumnom roku (15 dana) od dana prihvaćanja Ponude od strane oštećene osobe. Dakle, rok od 60 dana nije odlučujući jer se naknada mora isplatiti u roku od 15 dana od prihvata ponude (primjerice, nekada se naknade za štete moraju isplatiti, 25 dana, a nekada 75 dana od dana prijave štete i on ne ulazi u rok iz stavka 1. nego se na njega veže kao drugi korak). Stavak (3) druga rečenica nije u suprotnosti sa ciljem i svrhom Direktive, uvođenjem isplate predujma, no, uvjet da to bude u roku od 60 od dana prijave štete u suprotnosti je sa ciljem i svrhom Direktive jer „ulazi” u rok za odluke iz st. 1. Slijedom navedenog smatramo da ovaj stavak treba tumačiti na način da je osiguravatelj obvezan isplatiti predujam (kao najmanji procijenjeni iznos štete) i to u roku od 15 dana od dana prijema ponude koju oštećena osoba nije prihvatila i u roku od 30 dana nakon dana prijema ponude na koju nije dostavila odgovor. Dakle, rok od 60 dana nije odlučujući (primjerice, nekada se predujam mora isplatiti u roku od 25 dana, a nekada 90 dana od dana prijave štete i on ne ulazi u rok iz stavka 1. nego se na njega veže kao drugi korak. Stavak (4) propisuje pravo oštećene na kamatu i to je u skladu sa svrhom i ciljem Direktive, ali dospijeće treba tumačiti na način da nastupa nakon provedenog ispitnog postupka (60 dana) ako osiguratelj nije dostavio Ponudu iz stavka 1. Zbog svega naprijed navedenog smatramo da tumačenje čl. 12. ZOOUP-a na način koji to čini tužitelj oduzima smislenost pa tako i „korisni učinak” Direktivi, čije se mjere prenose spornom odredbom. Drugim riječima, polazeći od smisla i svrhe sadržane u čl. 22. Direktive koja bi za rezultat trebala imati učinkovitiji, brži i transparentniji postupak rješavanja zahtjeva u tzv. mirnom, odnosno izvansudskom postupku rješavanja odštetnog zahtjeva, postavlja se pitanje predstavlja li tumačenje tužitelja prema kojem postoji obveza osiguratelja da u situaciji kada utvrdi da je odgovoran i da visina štete odnosno naknade za njega nije sporna jer je procijenjena, dade utemeljen odgovor, a ne obrazloženu ponudu, pogrešnu interpretaciju norme u koju je transportirano europsko zakonodavstvo. Smatramo da je odgovor na prethodno pitanje potvrdan iz razloga što tužitelj očite lingvističke razlike značenja određenog pojma (ZOOUP/05 koristi pojam „ako je visina štete nesporna“, a Direktiva „ako je visina štete procijenjena”) ne mogu tumačiti interpretacijom samog teksta Zakona već u kontekstu Direktive. To je uostalom sukladno i ustaljenom shvaćanju Suda EU po pitanju tumačenja nacionalnog prava usklađenog s pravnom stečevinom Europske unije. S tim u svezi okrivljenici ističu i to kako interpretativni učinak u europskom pravu predstavlja obvezu, ali i prava da nacionalno pravo tumače skladu s europskim ovlast nacionalnim primjenjivačima odredbama i tako osiguraju provođenje i primjenu europskih odredaba na nacionalnoj razini. Taj učinak dolazi posebice do izražaja kada nacionalno zakonodavstvo nije u potpunosti ili nije uopće usklađeno s europskim. U tim slučajevima sudovi i drugi primjenjivači prava imaju ne samo ovlast već i obvezu interpretirati nacionalno provedbeno zakonodavstvo u skladu s europskim te polučiti onaj rezultat koji se želi postići europskom odredbom. Dakle, nema pravne dileme da su sporna „proširenja” Direktive prilikom donošenja ZOOUP/05 te njezinog usklađenja i implementacije u nacionalno zakonodavstvo narušila svrhu i smisao Direktive. Okrivljenici stoga smatraju da ZOOUP/05 u spornom dijelu koji je posljedica loše implementacije Direktive, treba tumačiti u skladu s Direktivom te na taj način postići cilj i svrhu same odredbe. Možda čl. 12. ZOOUP-a u primjeni treba tumačiti kao čl. 50. ZOOUP-a gdje je zakonodavac za posjetitelje/ovlaštene predstavke donio normu koja je potpunosti u skladu s Direktivom. Ove razlike su dovele do situacije da oštećene osobe domaći/stranci, ali obje žrtve nemaju isti pravni tretman. I prema stajalištu pravne teorije sudovi su dužni uzeti u obzir ciljeve koje europsko pravo nastoji postići, odnosno dati ispravno značenje domaće norme u konkretnom predmetu, gledajući cjelokupni pravni poredak kao cjelinu, a da pri tome ne dođe do povrede osnovnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Konvencijom kao međunarodnim ugovorom kojeg je potpisnica RH i pravom EU. O interpretaciji „domaće” norme u svjetlu primjene europskog prava govori TK, profesorica sa katedre za europsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u članku objavljenom u izdanju časopisa Odvjetnik od 30.04.2015. U odnosu na prekršajnu odgovornost III.-okrivljenike, kao odgovorne osoba u I.-okrivljenoj pravnoj osobi, okrivljenici ističu da se eventualna odgovornost nikako ne može tumačiti kao vid „objektivne odgovornosti” kao što tužitelj u ovom slučaju čini. Prekršajna odgovornost odgovornih osoba u pravnoj osobi uključuje postojanje namjere ili nehaja, kao subjektivnih oblika krivnje osobe koja svojom radnjom ili propuštanjem ostvaruje obilježja prekršajnog djela. Tužitelj predmetnim optužnim prijedlogom III.-okrivljenika proglašava krivom za prekršaj samo na temelju činjenice da se radi o direktoru odjela šteta Podružnice Zagreb što predstavlja ekstenzivno i neživotno tumačenje njegove dužnosti. Ovakvo tumačenje odgovornosti III.-okrivljenika od strane tužitelja je u direktnoj koliziji sa odredbom članka 60. Prekršajnog zakona koja kao temelj odgovornosti pravnih osoba i u njoj odgovornih osoba utemeljuje subjektivni princip - princip krivnje. Naime, iz sadržaja odštetnog spisa jasno je vidljivo kako III.-okrivljenik nije bio involviran u rješavanje predmetnog odštetnog zahtjeva te ga su u skladu s odredbom čl. 61. st. 1. Prekršajnog zakona ne može teretiti za počinjenje prekršaja koji mu se u ovom postupku stavlja na teret. Ovo sve tim više, jer je u internim aktima I.-okrivljenog društva jasno definiran način postupanja te su svim djelatnicima I.-okrivljenog društva dane jasne upute za postupanje zbog čega se eventualni propust u postupanju određenog djelatnika ne može stavljati na teret drugoj osobi samo zbog činjenice jer je ista imenovana na određenu funkciju u društvu. Tumačenje tužitelja prema kojem III.-okrivljenik „odgovara po defaultu”, odnosno po samoj svojoj funkciji u društvu, iz prethodno opisanih razloga, je logički i zakonski neutemeljeno, te posve neživotno, a neutemeljenost suprotnog stava ovlaštenog tužitelja rezultat je primjene zakonske odredbe onako kako glasi bez ulaženja u smisao relevantne zakonske odredbe, kao i činjenice da tužitelj nije posvetio dovoljnu pažnju utvrđivanju neposredno odgovorne osobe. Naposljetku, okrivljenici ponovo naglašavaju da I.-okrivljena pravna osoba i u njoj odgovorne osobe odgovaraju po principu krivnje, koja pretpostavlja utvrđenje krivnje neposredno odgovorne osobe. Okrivljenici stoga ukazuju na recentnu praksu po pitanju odgovornosti članova Uprave koja se analognim tumačenjem može primijeniti i na odgovornost III.-okrivljenika u konkretnom slučaju.

Stav Vrhovnog suda RH - članovi uprave ne mogu odgovarati za svaki pojedini prekršaj odgovornost mora biti individualizirana i konkretizirana - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske - povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti, u predmetu br. Kzz9/2008-3 dana 22.12.2010. - kojom je utvrdio da je Visoki prekršajni sud povrijedio odredbu članka tadašnjeg 55. st. 1. Zakona o prekršajima (sada 61. Prekršajnog zakona) jer je okrivljenika osudio „po defaultu” temeljem činjenice što je isti bio predsjednikom uprave društva.

Odluka VSRH se u cijelosti dostavlja u privitku ove obrane, a ovdje citira d10 kako slijedi: U zahtjevu se navodi kako je pobijanim rješenjem počinjena povreda prekršajnog postupka iz čl. 209. st. 2. u vezi čl. 210. toč. 4. i čl. 55. st. 1. Zakona o prekršajima na štetu okrivljenika T. D. Podnositelj zahtjeva smatra neutemeljenim stav Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, izražen u pobijanom rješenju, da se odgovornost T. D. temelji na njegovim radnjama i propustima, te propuštanju dužnog nadzora nad cjelokupnom zakonitošću rada pravne osobe jer neosnovano drži da odgovornost osoba kojima su internim aktima neposredno povjereni određeni poslovi u pravnoj osobi (direktori sektora i službi) ne isključuje odgovornost uprave zbog propuštanja dužnog nadzora vezanog za rezultate rada pravne osobe. Podnositelj zahtjeva ističe da, ako se ovako izraženi načelni stav o odgovornosti odgovorne osobe uzme kao jedni mjerodavni argument kojim se obrazlaže okrivljenikova odgovornost kao odgovorne osobe, što je i učinjeno u konkretnom slučaju, proturječi se temeljnim načelima kako kaznene i tako i prekršajne odgovornosti, jer takva odgovornost mora biti individualizirana i Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan. Odredbom čl. 55. st. 1. Zakona o prekršajima određeno je da je odgovorna osoba ona osoba koja je povjeren određen krug poslova u pravnoj osobi, kao i druga osoba koja je ovlaštena postupati u ime pravne osobe. Konstatacija da odgovornost direktora sektora ili službi ne isključuje odgovornost predsjednika uprave bez konkretnog određenja i individualizacije što je to točno okrivljeni kao predsjednik uprave u konkretnom slučaju trebao činiti a to je propustio, a bio je dužan činiti, preopćenita je, te se odgovornost predsjednika uprave proteže na svaki pojedini prekršaj kojoj bi učinio bilo kojo od djelatnika u pravnoj osobi u kojoj je okrivljenik predsjednik uprave pa prema tome nije utemeljen na krivnji. Zato je točna tvrdnja podnositelja zahtjeva da je Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske pobijanim rješenjem povrijedio odredbu čl. 55. st. 1. Zakona o prekršajima utvrdivši da je okrivljenik T. D. odgovorna osoba za terećeni prekršaj u smislu te zakonske odredbe. Takvim postupanjem počinjena je i povreda prekršajnog postupka iz čl. 209. st. 2. u vezi čl. 210. toč. 4. Zakona o prekršajima, jer je nepravilno primijenjena odredba čl. 55. st. 1. Zakona o prekršajima, te jer je primjenom te odredbe zakona u pogledu prekršaja koji je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijenit. Stav Visokog prekršajnog suda RH - nema kolektivne odgovornosti članova uprave, već je potrebno utvrditi neposredno odgovornu osobu - odluka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, br. Gž-2502/11, od 08. lipnja 2011.g. Odluka VSRH se u cijelosti dostavlja u privitku ove obrane, a ovdje citira dio kako slijedi: „Međutim, sud je prihvatio obrazloženje tužitelja da odgovornost svih odgovornih osoba proizlazi iz odredbe čl. 29 Zakona o osiguranju, te je, ocijenivši da se radi o supočiniteljima, bez provođenja drugih dokaza kojima bi provjerio tvrdnje okrivljenika i nedvojbeno utvrdio u čiji djelokrug rada spadaju poslovi zbog kojih se okrivljenici terete, to po uvjerenju ovog suda temeljem ovako provedenog postupka nema dovoljno elemenata za zaključak da u djelokrug rada Il.-Vl.-okr. zaista spadaju navedene osobe, te da su svi počinili prekršaj koji im se stavlja na teret. Pri tom valja imati u vidu okolnost da odredba čl.29 Zakona o osiguranju govori o obvezi članova Uprave da osiguraju zakonito poslovanje Društva za osiguranje, no ne predviđa njihovu kolektivnu odgovornost, pa to ujedno ne znači da za svaki počinjeni prekršaj članovi Uprave odgovaraju kolektivno kako to tužitelj tumači. Stoga po uvjerenju ovog suda, trebalo je u smislu čl. 61 st. 1. Prekršajnog zakona nedvojbeno utvrditi kome je od Il.-Vl.-okr. odgovornih osoba povjereno obavljanje upravo onih poslova iz djelokruga rada I.-okr. pravne osobe za koje se okrivljenici terete, te je za sada činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno...”.

No, iako uvjereni da prekršaj koji im se stavlja na teret - nisu počinili, u vezi sa svime prethodno iznesenim, okrivljeni ukazuju i na članak 24.a Zakona o prekršajima koji normira: „Nema prekršaja, iako su ostvarena njegova bitna obilježja, ako je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen.“ Posve je razvidno iz cjelokupnosti predmeta da djelom koje se stavlja na teret okrivljenicima nije ni u kakvom slučaju došlo do ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti. Naime, podrobnijom analizom predmetnog spisa štete može se lako utvrditi kako se radi o spisu u kojima se prilikom obrade štete postupalo u skladu sa zakonom propisanom obvezom prema kojoj je I.-okrivljeno društvo, kao odgovorni osiguratelj, dužno prikupiti svu relevantnu dokumentaciju i informacije potrebne za rješavanje odštetnog zahtjeva i isplatiti stvarno nastalu štetu. I.-okrivljeno društvo je tijekom cijelog razdoblja rješavanja odštetnog zahtjeva na vrlo transparentan način informiralo oštećenu o svim fazama rješavanja predmeta te je informiralo o svim postupanjima društva usmjerenim na rješavanje predmetnog zahtjeva i konačnu isplatu naknade štete. Ovdje treba imati u vidu i obvezu koju sva osiguravajuća društva imaju prema svojim osiguranicima u postupku naknade štete, pa tako sva osiguravajuća društva u Republici Hrvatskoj, u svojim Uvjetima za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti propisuju dužnost podmiriti opravdane zahtjeve oštećenika i voditi brigu o zaštiti osiguranika od neutemeljenih ili pretjeranih odštetnih zahtjeva, jer ukoliko osiguratelj povrijedi ovu obvezu, dužan je osiguraniku naknaditi štetu. Naposljetku, okrivljenici ističu kako je I-okrivljeno društvo, nakon pribavljanja potrebne dokumentacije u konačnici oštećenoj i isplatilo procijenjeni iznos naknade iz čega se također može iščitati kako na strani okrivljenika nije bilo namjere da se predmetni odštetni zahtjev ne riješi, odnosno da se oštećenoj ne isplati nastala šteta nakon što se utvrdi je li i u kojem opsegu je ista osnovana. Podredno, ukoliko Naslovni sud ne prihvati prijedlog okrivljenika da prekršaj koji im se stavlja na teret predstavlja beznačajan prekršaj u smislu čl. 24.a Prekršajnog zakona, Okrivljenici predlažu da Naslovni sud, uvažavajući sve okolnosti slučaja, primjeni odredbu čl. 38. st. 2. toč. 2. Prekršajnog zakona kojima se propisuje oslobođenje od kazne te odredbe čl. 37. Prekršajnog zakona kojima su propisana pravila o ublažavanju kazne. Pritom okrivljenici mole da se, pored prethodno iznesenih činjenica, u obzir uzme korektno držanje okrivljenika kako u ovom postupku, tako i postupku koji je prethodio podnošenju prekršajnog naloga (aktivno sudjelovanje te dostava očitovanja i zatražene dokumentacije tužitelju) te činjenicu dosadašnje nekažnjavanosti okrivljenika za isti ili sličan prekršaj. Već je u ranijem dijelu ove obrane istaknuto kako je Republika Hrvatska kao članica EU dužna, domaću normu primjenjivati u skladu sa pravom EU, odnosno u skladu sa ciljem i svrhom kojoj odredba čl. 6. Prekršajnog zakona teži, a to je, s obzirom na okolnosti ovog slučaja, primjena načela razmjernosti koje je prisutno u praksama sudova Europske unije. To načelo primjenjuje se kako bi se odredilo je li odabrana optimalna mjera za zaštitu nečijih prava. Tako Europski sud pravde još 1993. godine u predmetu FEDESA and Others zauzima jasno stajalište: „Načelo razmjernosti zahtijeva da mjera institucija Zajednice ne prelazi granice onoga što je odgovarajuće i nužno za postizanje ciljeva legitimno postavljenih u zakonodavstvu o kojem je riječ; kada postoji izbor između nekoliko odgovarajućih mjera izbor mora pasti na onu koja je najmanje tegobna, a nedostaci koje uzrokuju nisu nerazmjerni cilju koji se njome postiže. U pravnoj teoriji D načelo razmjernosti opisuje na način da kod primjene sredstava prisile treba voditi računa da li su ista racionalna i usmjerena ostvarivanju legitimnih ciljeva radi kojih se koriste sredstva prisile sve ovo budući je: „Cilj načela razmjernosti zaštita prava pojedinaca od neograničene upotrebe zakonodavnih i provedbenih ovlasti državnih i drugih javnopravnih tijela. Dopuštajući zakonodavcu, ali i izvršnim tijelima da djeluju samo do mjere koja je potrebna za postizanje nekoga cilja od javnoga interesa, ono doprinosi unaprjeđenju pravičnosti u društvu“. Slijedom navedenog, sud u ovom postupku nesumnjivo treba voditi računa i o načelu razmjernosti. Slijedom svega gore iznesenog, predlaže se provesti ovaj prekršajni postupak i izvesti sve predložene dokaze te u konačnici osloboditi okrivljene odgovornosti za prekršaj koji im se stavlja na teret u ovom postupku.

3. Tužitelj je se očitovao na pisanu obranu okrivljenika navodeći u bitnome da je Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (dalje u tekstu: Hanfa ili ovlašteni tužitelj) sukladno članku 109.a Prekršajnog zakona, prije podnošenja optužnog prijedloga, obavijestila okrivljenike o namjeri pokretanja prekršajnog postupka zbog inkriminiranog djela prekršaja sadržanog u optužnom prijedlogu, kao i o njihovim pravima i obvezama u sudskom postupku. U privitku podneska dostavljaju se i dostavnice potpisane od strane ovlaštene osobe za l. okrivljenu pravnu osobu te od strane Il. i III. okrivljenika iz kojih proizlazi kako su isti uredno zaprimili predmetne obavijesti te da su obaviješteni o pokretanju prekršajnog postupka i o prekršajima koji im se stavljaju na teret. Hanfa, kao regulator financijskih usluga (time i područja osiguranja), nije ovlaštena ekstenzivno ni restriktivno tumačiti odredbu članka 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine” 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje u tekstu: ZOOUP) kako to navode okrivljenici. Odredba članka 12. ZOOUP-a, kogentne je naravi i po stavu ovlaštenog tužitelja, a nesporno i sukladno dosadašnjoj sudskoj praksi, potpuno je jasna pa istu nije potrebno posebno tumačiti, već su je oni na koje se odnosi dužni primjenjivati. Upravo u tom pogledu, ovlašteni tužitelj kontrolira provedbu primjene odredbe članka 12. ZOOUP-a, sve s ciljem provedbe zakona prilikom rješavanja odštetnih zahtjeva oštećenika. Naime, obvezama iz predmetnog članka korespondiraju prava koja pripadaju oštećenicima koji su podnijeli odštetni zahtjev. Iznimno često oštećenici su upravo fizičke osobe i sami potrošači, a zakonske obveze odgovornog osiguratelja su takve prirode (kogentne/stroge) kako bi prvenstveno oštećenici u postupku naknade štete s nesporno jačom stranom (osiguravajućim društvima) ostvarili zakonski zagarantirani minimum prava. U tom smislu, a parafrazirajući Ustavni sud, potrebno je naglasiti da ta zakonom ustanovljena prava ne mogu biti iluzorna, odnosno njegovim ovlaštenicima (u ovom slučaju oštećenicima) mora razumno i objektivno biti moguće ostvarenje zakonom propisanog prava. U protivnome to pravo ostaje samo na razini proklamiranog prava bez stvarne mogućnosti njegovog ostvarenja u praksi. Prema tome, zakonska je obveza odgovornog osiguratelja da u roku od 60 dana od primitka odštetnog zahtjeva utvrdi osnovanost i visinu tog zahtjeva te dostavi podnositelju: obrazloženu ponudu (ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete, nesporne)

utemeljeni odgovor (ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete, sporne); Ovakav corpus iuris postoji i u drugim državama članicama EU, a usporediv skup prava pripada oštećenicima i sukladno pravnoj stečevini EU. Kako je već navedeno, s obzirom da se radi o zakonskim odredbama čije su norme kogentne (stroge), kao takve ne ostavljaju mogućnost arbitrarnog korištenja, prilagođavanja ili zaobilaženja. U svojoj obrani, okrivljenici iznose tvrdnju da su dana 18. svibnja 2022. dostavili dopis pod nazivom „Utemeljeni odgovor” te dovoljno argumentirali zašto je odštetni zahtjev ocijenjen pravno neosnovanim. Naime, oštećenica je podnijela odštetni zahtjev l. okrivljenoj pravnoj osobi uz koji je priložila odgovarajuću medicinsku dokumentaciju, fotografije mjesta nesreće te potvrdu MUP-a iz koje proizlazi kako je osiguranik l. okrivljene pravne osobe bio pod utjecajem alkohola te kako je protiv istog pokrenut prekršajni postupak zbog izazivanja prometne nesreće te upravljanja vozilom pod utjecajem alkohola. U dopisu pod nazivom „Utemeljeni odgovor” od 18. svibnja 2022. l. okrivljena pravna osoba daje sljedeći odgovor: „ utvrdili smo da nam za utvrđenje pravnog osnova i visine potraživanja nedostaje sljedeća dokumentacija: policijski zapisnik o očevidu, skica lica mjesta i snimka prometne nesreće s nadzorne kamere. Obzirom kako tražena dokumentacija do danas nije zaprimljena, Vaš zahtjev ne možemo prihvatiti pravno osnovanim.” Ovakav odgovor ne samo da se ne može smatrati dovoljno argumentiranim kako to tvrde okrivljenici u svojoj obrani nego se jedva može smatrati odgovorom koji korespondira s odštetnim zahtjevom oštećenice, a kamoli utemeljenim. O pravnoj ocjeni okrivljenika da niti jednim propisom nije određena forma niti precizan sadržaj utemeljenog odgovora pa je samim time jasno daje neutemeljeno tvrditi da predmetni odgovor u smislu članka 12. nema zakonskog uporišta, odnosno, takva tvrdnja je tužiteljev subjektivni stav i tumačenje na štetu okrivljenika - valja ponoviti da je odredba članka 12. ZOOUP-a jasna za svakoga tko je primjenjuje u dobroj vjeri. Hanfa u prilogu dostavlja predmetne presude u cijelosti, kako bi sud dobio puni uvid i potvrdu neutemeljenosti navoda okrivljenika.Što se tiče sadržaja, sudska praksa jasno navodi: odluka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske GŽ-6904/13 od 12. veljače 2014. (dostavljeno uz optužni prijedlog Prilog 10) ocijenjen je neosnovan stav u žalbi koji je poslan oštećeniku (u kojem je navedeno da se bez dodatne dokumentacije ne može donijeti odluka o pravnoj osnovanosti odštetnog zahtjeva) na način da se obrazlaže da takav dopis ne predstavlja niti utemeljeni odgovor niti obrazloženu ponudu, obrazloženo je da, iako ZOOUP izričito ne propisuje sadržaj utemeljenog odgovora, paušalni navod da se traži dodatna dokumentacija kako vi se mogla donijeti odluka o pravnoj osnovanosti odštetnog zahtjeva ne može predstavljati utemeljeni odgovor, „sasvim sigurno pitanje utemeljenog odgovora bi barem značilo da u smislu cit. zakonske odredbe osiguratelj navede da otklanja svoju odgovornost za naknadu štete ili da ju ne može utvrditi, kao i razloge zbog kojih otklanja svoju odgovornost za naknadu štete ili ju ne može utvrditi, a što bi oštećeniku omogućilo da ocijeni utemeljenost osiguravateljeva stajališta te da donese ispravnu odluku kako dalje postupiti. ”

Odluka Prekršajnog suda u Splitu P-14914/11 od 7. svibnja 2012. godine

Dopis prvookrivljenika od 27. 04.09. god., u kojem isti oštećenika obavještava da je odštetni zahtjev preuranjen, ne predstavlja utemeljeni odgovor predviđen čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, budući sam da pojam „utemeljeni odgovor“ pretpostavlja da takav odgovor mora biti obrazložen, argumentiran i potkrijepljen konkretnim činjenicama, razlozima i ostalim navodima, iz kojih se može jasno zaključiti zbog kojih razloga, te na temelju kojih zakonskih propisa odgovorni osiguratelj nije u mogućnosti udovoljiti podnijetom odštetnom zahtjevu, pa je radi navedenog odlučeno kao u izreci. ” Samim pogledom na „obrazloženje” iz dopisa pod nazivom „Utemeljeni odgovor” od 18. svibnja 2022. godine, jasno je da isti ne predstavlja zadovoljavajući način za bilo koji vid obavješćivanja oštećenika po njegovom odštetnom zahtjevu. Dalje, sukladno članku 7. ZOOUP-a tijela ovlaštena za nadzor u prometu i pravosudna te druga tijela koja vode postupak u povodu prometne nesreće, a koja raspolažu podacima vezanim uz prometnu nesreću, imaju obvezu omogućiti društvima za osiguranje pristup tim podacima. Navedeno znači kako je obveza prikupljanja podataka za ocjenu osnovanosti i visine odštetnog zahtjeva isključivo na okrivljenicima te da su navedeno obvezni prikupiti u roku od 60 dana, a koji rok propisuje sam članak 12. ZOOUP-a. Stoga dokumentaciju, koja je potrebna za rješavanje odštetnog zahtjeva, su dužni prikupiti okrivljenici i to u zakonom propisanom roku, a ne predmetnu obvezu prenositi na oštećenika i, štoviše, to isto koristiti kao argument za ocjenjivanje odštetnog zahtjeva pravno neosnovanim. Sukladno navedenom, tvrdnje okrivljenika da cit.: „ U konkretnom slučaju uz odštetni zahtjev nije bila dostavljena odgovarajuća dokumentacija kao dokaz osnovanosti zahtjeva...” je u potpunosti neutemeljena te neosnovano i protivno zakonu prebacuje dužnost prikupljanja dokumentacije potrebne za odlučivanje o odštetnom zahtjevu na oštećenicu. Okrivljenici se u svojoj pisanoj obrani naširoko bave temom širine građanskopravne odgovornosti u odnosu na kaznenopravnu odgovornost. Uopće nije sporno, a niti je bitno za ovaj postupak to da je građanskopravna odgovornost šira od kaznene. Ono što jest bitno je to da okrivljenici prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva nisu uzeli u obzir dostavljenu dokumentaciju niti činjenicu da je protiv njihovog osiguranika pokrenut prekršajni postupak radi izazivanja prometne nesreće te upravljanja vozilom pod utjecajem alkohola pa barem u vidu suodgovornosti. Okrivljenici su u svom dopisu pod nazivom „Utemeljeni odgovor” potpuno zanemarili gore navedene činjenice o protupravnim radnjama svog osiguranika te se nisu osvrnuli na očito odlučujuće činjenice u postupku donošenja odluke o osnovanosti odštetnog zahtjeva, a koje su trebali uzeti u obzir i detaljno obrazložiti na oštećenici jasan i razumljiv način. Opravdanje za nepostupanje po odštetnom zahtjevu oštećenika okrivljenici dalje nalaze u tome da se rokovi postupanja po zahtjevu po stavu okrivljenika ne bi trebali računati od dana podnošenja nekompletiranog i nedokumentiranog zahtjeva, već isključivo od dana podnošenja potpunog i potrebnim ispravama potkrijepljenog odštetnog zahtjeva. Smisao jasno propisanih rokova sadržanih u odredbi članka 12. ZOOUP-a je da se svakom osiguraniku, primarno radi pravne sigurnosti, pruži zaštita od samovolje odgovornih osiguratelja, kao i da se spriječi nepotrebno odugovlačenje prilikom rješavanja odštetnih zahtjeva oštećenika, jer intencija zakonodavca kod citiranih odredbi zasigurno nije bila da se osiguravatelju prepusti određivanje što se smatra dokumentiranim odštetnim zahtjevom odnosno da slanje utemeljenog odgovora ili obrazložene ponuda ovisi o njegovoj interpretaciji pravnih pravila. Ovakvog je stava i sudska praksa, pa se tako u presudi Visokog upravnog suda RH poslovni broj: US-13695/2009 od 28. studenog 2012. navodi cit.:

„ Također, tužiteljeva tvrdnja daje tuženo tijelo pogrešno primijenilo odredbu članka 12. Zakona jer da se ista ima tumačiti na način da propisani rokovi počinju teći od dana dostave dokumentiranog odštetnog zahtjeva je u cijelosti neosnovan. Naime, citirane odredbe Zakona određene su i jasne te propisani rokovi počinju teći prvi sljedeći dan poslije primitka odštetnog zahtjeva, a ne od dana kada je osiguratelj primio u cijelosti dokumentiran odštetni zahtjev. Stoga je osiguratelj dužan u propisanim rokovima donijeti odluku o odštetnom zahtjevu toj odluci pisano obavijestiti oštećenu osobu. ”Pravomoćna presuda Prekršajnog suda u Varaždinu poslovni broj: Pp 11 G-1282/12 od 30. svibnja 2014. sadrži slično utvrđenje cit: „Stav I-IV. okrivljenika da se odredbom članka 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisani rokovi za postupanje po zahtjevu ne mogu računati od dana podnošenja nekompletiranog i nedokumentiranog zahtjeva, već isključivo od dana podnošenja potpunog i potrebnim ispravama potkrijepljenog odštetnog zahtjeva je suprotan decidiranoj, jadnoj, nedvosmislenoj odredbi čl. 12. citiranog zakona koja kao početak roka određuje dan podnošenja odštetnog zahtjeva i ne dopušta mogućnost proizvoljnog drugačijeg tumačenja. Također se traženje dodatne dokumentacije od oštećenika odgovorom u smislu citiranog zakona, suprotno mišljenju obrane I-IV. okrivljenika. Slijedom navedenoga, dokazni prijedlozi okrivljenika ukazuju se nesvrhovitima za potrebe utvrđenja prekršaja koji se okrivljenicima stavlja na teret. Saslušanje NK (rođ. I), AK, Il. okrivljenog IK te III. okrivljenog DK, na okolnosti rješavanja predmetnog odštetnog zahtjeva te dokumentiranosti istog je nesvrhovito jer je poznat sadržaj dopisa pod nazivom „Utemeljeni odgovor”, kao i u kojoj mjeri je navedeni odštetni zahtjev bio dokumentiran. Također, vještačenje po vještaku aktuaru na okolnost jesu li u predmetnom postupku rješavanja odštetnog zahtjeva okrivljenici poduzeli konkretne radnje propisane čl. 12. ZOOUP-a je potpuno nepotrebno s obzirom da postupanje sukladno zakonskoj normi, vrlo jasnoj i točno određenoj, ne može biti predmetom vještačenja, posebice od strane vještaka aktuara. Stoga, predlaže se Naslovu iste dokazne prijedloge okrivljenika odbiti kao neosnovane. U pogledu odgovornosti okrivljenika iz optužnog prijedloga, okrivljenici navode kako Hanfa iste tereti za počinjenje prekršaja samo na temelju činjenice da su isti na određenoj funkciji. Navedena tvrdnja nije istinita. Hanfa je za svakog od okrivljenika vrlo detaljno obrazložila i dokazima potkrijepila radi kojih činjenja odnosno nečinjenja je odgovoran svaki od okrivljenika pa se ovdje neće ponavljati. (str. 8. i 9. Optužnog prijedloga). Da nije riječ od pukoj mehaničkoj radnji kako to pokušavaju prikazati okrivljenici, vidljivo je i iz činjenice da je Hanfa raspolagala i podatkom o gospodinu VK, zaposlenom na mjestu Direktor podružnice, a koji je nadređen II. i III. okrivljenicima, pa isti nije obuhvaćen ovim optužnim prijedlogom. Po stavu okrivljenika je očigledno trebao biti sukladno „formuli optuživanja" koju navodno koristi ovlašteni tužitelj. S obzirom na pravnu prirodu odredbe članka 12. ZOOUP-a, povod i razlog postojanja iste te stupanj pažnje koji se primjenjuje na okrivljenike u obavljanju njihove profesionalne djelatnosti, ovlašteni tužitelj tvrdnje iz pisane obrane okrivljenika kako cit.: „ Podredno, ukoliko Naslovni sud ne prihvati prijedlog Okrivljenika da prekršaj koji im se stavlja na teret predstavlja beznačajan prekršaj u smislu čl. 24. Prekršajnog zakona ne može prihvatiti. Naime, okrivljenici svakodnevno obavljaju navedene poslove osiguranja kao svoju profesionalnu djelatnost pri tome stupajući u mnogobrojne ugovore i rješavajući mnogobrojne štete. Stoga ovakvo postupanje nikako ne može biti okarakterizirano kao beznačajno. Nadalje, pravno-ekonomska svrha postojanja osiguratelja i stupanje u ugovore u osiguranju je upravo pojačanje sigurnosti i ostvarivanje zaštite života, tijela, zdravlja i imovine u slučaju nastupa osiguranog slučaja odnosno saniranje štete u slučaju nastupa iste. Štoviše, općepoznato je kako zakonodavac neka osiguranja (kao i ovo iz kojeg je nastala šteta obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti) propisuje obveznim. Pa suprotno svemu navedenom, tvrditi da radnje iz ovakvih odnosa mogu predstavljati beznačajna prekršajna djela, a pogotovo uzmemo li u obzir cilj zaštite koji se odredbama članka 12. ZOOP-a zaštićuje, je krajnje paušalno. Potrebno je posebno skrenuti pažnju Naslovu da se u konkretnom slučaju ne radi o izoliranom slučaju već o svojevrsnom modusu operand/okrivljenika. U tom smislu dostavljaju se recentne pravomoćne presude kojima su I. okrivljena pravna osoba i ovdje IV. okrivljenik oglašeni krivima te su im izrečene novčane kazne upravo radi kršenja članka 12. ZOOP-a. Pri tome se napominje kako su se okrivljenici u tim predmetnima služili identičnom argumentacijom kao i u ovom predmetu, a što su sudovi prepoznali kao neosnovano. Stoga i navode okrivljenika o postojanju okolnosti za oslobođenje od kazne te ublažavanje kazne treba otkloniti kao neosnovane, budući da takve okolnosti ne postoje. Štoviše, upravo suprotno, na strani okrivljenika postoje otegotne okolnosti. Slijedom svega iznesenog, ovlašteni tužitelj smatra daje nesporno kako su okrivljenici počinili prekršajna djela za koje ih se optužnim prijedlogom tereti te predlaže nastavak prekršajnog postupka i po okončanju istog, donošenje osuđujuće presude za sve okrivljenike.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju u spisu: predstavka sa pritužbom na rad osiguravajućeg društva od 4. studenoga 2022. (str. 18-26 spisa), prijava i zahtjev za naknadu štete iz AO (str. 27-28 spisa), obavijest o primitku odštetnog zahtjeva od 21. ožujka 2022. (str. 29-30 spisa), podnesak Adriatic osiguranja o dostavi neophodne dokumentacije od 7. travnja 2022. (str. 31 spisa), potvrda II PPP Zagreb od 18. travnja 2022. (str. 32-33 spisa), podnesak – utemeljeni odgovor Adriatic osiguranja od 18. svibnja 2022. (str. 35-36 spisa), prigovor na utemeljeni odgovor koji je uputila IKZ (str. 37-39 spisa), opomena pred tužbu od 27. lipnja 2022. (str. 40-41 spisa), presuda Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj: 19. Pp-11017/2022 od 26. kolovoza 2022. (str. 42-46 spisa), obrazložena ponuda – P/O Adriatic osiguranja od 7. listopada 2022. (str. 47-48 spisa), sporazum o izvansudskoj nagodbi (str. 49-50 spisa), prijava i zahtjev za naknadu materijalne štete iz AO predmet 2282 1051 1203 (str. 51 spisa), prijava i zahtjev za naknadu štete iz AO (str. 52-53 spisa), izjava o poreznom statusu i načinu likvidacije šteta na vozilu (str. 54 spisa), preslika prometne i vozačke dozvole za ZK (str. 57-58 spisa), kopija police osiguranja od automobilske odgovornosti (str. 59 spisa), zapisnik o ispitivanju prisutnosti alkohola u organizmu od 19. ožujka 2022. (str. 62 spisa), zapisnik o očevidu od 18. travnja 2022. (str. 63-65 spisa), skica mjesta događaja (str. 66-67 spisa), medicinska dokumentacija za IKZ (str. 73-74 spisa), izvedbeni projekt semaforizacije raskrižja Selska – Krapinska (str. 75-80 spisa), razgledavaju se preslike fotografija koje prileže spisu (str. 81-85 spisa i 94-96 spisa), čita se izvid štete broj 228210511203 (str. 86-89 spisa), ponuda Autoonline (str. 90 spisa), obračun totalne štete Adriatic osiguranja (str. 91-92 spisa), račun Auto kluba Siget (str. 93 spisa), prepiska elektroničkom poštom o prijavi štete (str. 97-98 spisa), podnesak Adriatic osiguranja kojim se traži izvješće o prometnoj nesreći i dr. od 21. ožujka 2022. (str. 101 spisa), podnesak Adriatic osiguranja kojim se traži izjava o tijeku nastavka prometne nesreće od 21. ožujka 2022. (str. 102 spisa), podnesak Adriatic osiguranja kojim se traži dostava neophodne dokumentacije od IKZ od 7. travnja 2022. (str. 103-104 spisa), podnesak Adriatic osiguranja kojim se traži izvješće o prometnoj nesreći i dr. od 17. svibnja 2022. (str. 105 spisa), podnesak Adriatic osiguranja kojim se IKZ dostavlja utemeljeni odgovor – II. od 18. svibnja 2022. (str. 106-107 spisa), podnesak elektroničkom poštom kojim se traži dostava DVD medija sa snimkom prometne nesreće (str. 108 spisa), odgovor JK upućen elektroničkom poštom (str. 109 spisa), prigovor oštećenice IKZ na utemeljeni odgovor – II. od 26. svibnja 2022. (str. 110-112 spisa), odgovor Adriatic osiguranja na prigovor na utemeljeni odgovor od 7. lipnja 2022. (str. 113 spisa), opomena pred tužbu od 27. lipnja 2022. (str. 114-115 spisa), prepiska elektroničkom poštom od 14. rujna 2022. (str. 116-117 spisa), elektronička komunikacija Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu i Adriatic osiguranja u vezi predmeta 19. Pp-11017/2022 (str. 119-124 spisa), obrazložena ponuda – P/O upućena IKZ (str. 125-126 spisa), sporazum o izvansudskoj nagodbi (str. 127-128 spisa), plaćanje – detalji naloga platitelja Adriatic osiguranja d.d. (str. 129 spisa), obavijest o primitku odštetnog zahtjeva od 21. ožujka 2022. (str. 130-131 spisa), podnesak tužitelja kojim se traži neophodna dokumentacija od 7.4.2022. (str. 132-133 spisa), potvrda II PPP Zagreb (str. 134-135 spisa), izvješće o prometnoj nesreći od 17.5.2022. (str. 136 spisa), utemeljeni odgovor – II. od 18.5.2022. (str. 137-138 spisa), predstavka na postupanje društva Adriatic osiguranje (str. 187-188 spisa), Pravilnik o organizaciji rada, sistematizaciji i kategorizaciji radnih mjesta (str. 189-206 spis), Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (str. 207-210 spisa), izvadak iz sudskog registra (str. 212-231 i 248-257 spisa), obavijest iz čl. 109a PZ-a (str- 232-240 spisa), povratnice o primitku obavijesti iz čl. 109.a PZ-a (str. 345-347 spisa), smjernice i preporuke za postupanje po čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prilikom rješavanja odštetnih zahtjeva za naknadu štete na vozilu (str. 289-292 spisa), Pravilnik o obradi šteta (str. 298-299 spisa), Naputak o obradi i likvidaciji šteta nastalih iz ugovora o obveznom osiguranju od AO (str. 300-308 spisa), Pravilnik o postupanju s pritužbama i prigovorima zainteresiranih osoba (str. 309-314 spisa), članak iz Odvjetnika odvjetnice Lovorke Š (str. 315-320 spisa), podnesak tužitelja od 22.12.2023. (str. 326-333 spisa), podnesak okrivljenika od 14.5.2026. (str. 468-473 spisa). Također, sud je izvršio uvid u presude VPS RH Gž-6904/13, Gž-3262/14, Gž-5981/11, Gž-3975/14, Gž-2502/11, Ppž-6551/2021, Ppž-370/2021, presude ovog suda G-5541/10, Pp G-7586/2019, Pp G-695/2020, presudu Visokog upravnog suda RH Us-13695/2009, Usž-5252/19, presudu Upravnog suda u Rijeci Usl-930/2029, odluku VSRH Kzz 9/2008-3.

5. U podnesku koji je branitelj okrivljenika dostavio u spis na glavnoj raspravi održanoj 13. svibnja 2026. u bitnome je navedeno da se očituju na dosadašnji tijek postupka, kako slijedi: okrivljenici u cijelosti ostaju kod svoje dosadašnje obrane i poriču počinjenje prekršaja koji im se stavlja na teret. Prije svega, okrivljenici ističu da ukidno rješenje Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske ne predstavlja odluku o krivnji okrivljenika. Visoki prekršajni sud je u predmetnom rješenju zauzeo procesno-pravno stajalište da u konkretnom slučaju nije bilo osnove za oslobađajuću presudu iz razloga koje je naveo prvostupanjski sud, odnosno da prema mišljenju drugostupanjskog suda činjenični opis iz optužnog prijedloga nije samo puko prepisivanje zakonske norme. Međutim, time nije odlučeno: da su okrivljenici počinili prekršaj, da je dopis I. okrivljene pravne osobe od 18. svibnja 2022. pravno nepostojeći, da taj dopis ne može predstavljati utemeljeni odgovor, da su odgovornost i visina štete bile nesporne, da je oštećenica dostavila potpun i dokumentiran odštetni zahtjev, da je I. okrivljena pravna osoba mogla donijeti drugačiju odluku bez pribave dodatne dokumentacije, niti da su II. i III. okrivljenici individualno i skrivljeno odgovorni za navodni prekršaj. Drugim riječima, odluka VPS-a ima procesni učinak ukidanja prvostupanjske presude i vraćanja predmeta na ponovno suđenje, ali ne oslobađa prvostupanjski sud obveze da u ponovljenom postupku utvrdi sve odlučne činjenice i provede dokazni postupak o stvarnom postupanju okrivljenika. Zato se u ponovljenom postupku ne može poći od pretpostavke da je prekršaj dokazan. Upravo suprotno, teret dokazivanja svih odlučnih činjenica i dalje je na ovlaštenom tužitelju. Iz sadržaja uvodno naznačenog rješenja proizlazi da Visoki prekršajni sud smatra da optužni prijedlog sadržava dovoljno podataka za nastavak postupka. Međutim, u ponovljenom postupku odlučno pitanje nije samo može li se postupak formalno voditi, nego je li prekršaj stvarno počinjen. Prema mišljenju okrivljenika i obrane to znači da sud mora raspraviti i utvrditi: je li odštetni zahtjev bio potpun i dokumentiran, je li odgovornost za naknadu štete bila nesporna, je li visina štete bila nesporna ili u cijelosti procjenjiva, je li dopis od 18. svibnja 2022. predstavljao utemeljeni odgovor, je li društvo aktivno postupalo radi pribave potrebne dokumentacije, je li eventualno nedostatna dokumentacija onemogućavala donošenje drugačije odluke, je li tužitelj dokazao skrivljenu i individualiziranu odgovornost II. i III. okrivljenika. Okrivljenici ovdje posebno ističu da se ovaj postupak ne vodi zbog potpune pasivnosti osiguratelja. Iz samog optužnog prijedloga proizlazi da je I. okrivljena pravna osoba dana 18. svibnja 2022. oštećenici dostavila dopis kojim se odštetni zahtjev ocjenjuje pravno neosnovanim zbog nedostatka dokumentacije. Taj dopis tužitelj ne negira, nego ga samo pravno kvalificira kao dopis koji “ne predstavlja” obrazloženu ponudu niti utemeljeni odgovor. Prema tome, predmet ovog postupka je pitanje može li se dostavljeni dopis, s obzirom na tadašnje stanje dokumentacije i spornost odgovornosti odnosno visine štete, smatrati utemeljenim odgovorom u smislu čl. 12. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Prekršaj iz čl. 63. st. 5. toč. 3. ZOOP-a ne može se automatski izvesti iz naknadnog neslaganja HANFA-e s kvalitetom ili opsegom obrazloženja dopisa, osobito jer zakon ne propisuje točnu formu, obrazac ni precizan sadržaj utemeljenog odgovora. U svojoj ranijoj obrani okrivljenici su detaljno opisali radnje koje je I.-okrivljena pravna osoba poduzela po primitku odštetnog zahtjeva. Tako je već 21. ožujka 2022. oštećenici poslana obavijest o primitku odštetnog zahtjeva, osiguraniku je zatražena izjava o tijeku nastanka prometne nesreće, a nadležnoj policijskoj postaji upućen je zahtjev za dostavu izvješća i dokumentacije vezane za prometnu nesreću. Dana 23. ožujka 2022. izvršena je procjena štete na vozilu oštećenice i dostavljen joj je izvid štete te informativna licitirana ponuda na vrijednost ostatka vozila, budući da je na vozilu utvrđena totalna šteta. Nadalje, oštećenica je 7. travnja 2022. obaviještena da I. okrivljenoj pravnoj osobi, unatoč podnesenom zahtjevu, nadležna policijska postaja i dalje nije dostavila potvrdu o prometnoj nesreći, a potvrdu je potom sama oštećenica dostavila 25. travnja 2022. Iz dostavljene potvrde proizlazilo je da je od strane djelatnika MUP-a izuzeta snimka nadzorne kamere mjesta nesreće, zbog čega je I. okrivljena pravna osoba 17. svibnja 2022. zatražila tu snimku od nadležne policijske postaje. Dana 18. svibnja 2022. oštećenici je dostavljen utemeljeni odgovor, a istoga dana nadležnoj policijskoj postaji upućen je ponovni zahtjev za dostavu snimke prometne nesreće. Ove okolnosti pokazuju da I. okrivljena pravna osoba nije odugovlačila, nije ignorirala zahtjev i nije postupala arbitrarno. Naprotiv, aktivno je prikupljala dokumentaciju potrebnu za utvrđivanje odgovornosti i visine štete. Stoga se dopis od 18. svibnja 2022. ne može promatrati izolirano, izvan stvarnog činjeničnog konteksta i izvan tada dostupne dokumentacije. VPS u ukidnom rješenju navodi da zakon ne predviđa produljenje ili prekid roka zbog traženja dodatne dokumentacije te da osiguratelj ima dvije mogućnosti: dostavu obrazložene ponude ili dostavu utemeljenog odgovora. Okrivljenici to ne osporavaju kao svojevrsno apstraktno pravno pravilo. Međutim, upravo iz takvog shvaćanja proizlazi zaključak u korist obrane: ako odgovornost ili visina štete nisu bile nesporne, osiguratelj nije bio dužan dostaviti obrazloženu ponudu, nego utemeljeni odgovor. U konkretnom slučaju utemeljeni odgovor je dostavljen. To što je u odgovoru navedeno da je zahtjev pravno neosnovan zbog nedostatka dokumentacije ne znači da odgovor ne postoji. Upravo suprotno, to je tipičan primjer situacije u kojoj osiguratelj obavještava oštećenu osobu da na temelju postojeće dokumentacije ne može prihvatiti zahtjev i da su za drugačiju odluku potrebni dodatni podaci. Okrivljenici su već u pisanoj obrani istaknuli da niti jednim propisom nije određena forma niti precizan sadržaj utemeljenog odgovora, a da su i HANFA-ine Smjernice i preporuke za postupanje prema čl. 12. ZOOP-a prilikom rješavanja odštetnih zahtjeva za naknadu štete na vozilu od 23. siječnja 2020. predvidjele da traženje podataka ili dokumentacije za rješavanje odštetnog zahtjeva može biti razlog za dostavljanje utemeljenog odgovora. Zato u ponovljenom postupku treba utvrditi stvarni sadržaj dopisa od 18. svibnja 2022. i ocijeniti ga u kontekstu tada dostupne dokumentacije, a ne polaziti od unaprijed zadane pretpostavke da svaki dopis kojim se traži dodatna dokumentacija automatski nije utemeljeni odgovor. Jedan od ključnih materijalnopravnih prigovora obrane ostaje da sama činjenica postojanja prekršajnog ili kaznenog postupka protiv sudionika prometne nesreće ne znači automatski da je građanskopravna odgovornost osiguratelja za naknadu štete nesporna. Okrivljenici su u obrani već istaknuli da je prekršajna odnosno kaznenopravna odgovornost uža od građanskopravne odgovornosti za štetu, te da se u parničnom postupku činjenični supstrat promatra šire, uključujući moguće doprinose drugih sudionika i okolnosti nastanka štetnog događaja. To je osobito važno u predmetnom slučaju jer iz dostavljene potvrde MUP-a, nije bilo moguće utvrditi prostorno-vremensku dinamiku prometne nesreće, položaj vozila, tragove, stanje kolnika, režim rada semafora i druge relevantne okolnosti. Ako te okolnosti nisu bile utvrđene, tada odgovornost za naknadu štete nije mogla biti nesporna. Ako odgovornost nije bila nesporna, tada je upravo utemeljeni odgovor bio zakonom predviđeni oblik očitovanja osiguratelja. Okrivljenici su u ranijoj obrani istaknuli da je oštećenici nakon pribavljanja potrebne dokumentacije dana 7. listopada 2022. dostavljena obrazložena ponuda kojom je zahtjev ocijenjen djelomično osnovanim, a procijenjena naknada štete isplaćena je 18. listopada 2022. Ta činjenica je važna za ocjenu stvarnog postupanja okrivljenika. Ona pokazuje da I. okrivljena pravna osoba nije imala namjeru odbiti komunikaciju, ignorirati zahtjev ili onemogućiti oštećenicu u ostvarivanju njezinih prava. Naprotiv, nakon pribave relevantne dokumentacije donesena je obrazložena ponuda i izvršena isplata. To svakako govori protiv zaključka da je u konkretnom slučaju ostvaren prekršaj, a osobito

protiv zaključka o krivnji odgovornih osoba. Okrivljenici posebno ostaju kod prigovora da obavijest iz čl. 109.a Prekršajnog zakona upućena II. i III. okrivljeniku nije dostavljena na propisan način. U ranijoj pisanoj obrani istaknuto je da optužni prijedlog ne sadržava obavijest vlastoručno potpisanu od II. i III. okrivljenika, niti kopiju obavijesti uz dokaz o dostavi ili potvrdu o dostavi sukladno čl. 145. ili 148. Prekršajnog zakona. Također je istaknuto da tužitelj obavijesti nije ni okušao dostaviti II. i III. okrivljeniku na adrese prebivališta, već ih je uputio na adresu sjedišta poslodavca. Ovaj prigovor nije otklonjen ukidnim rješenjem VPS-a. Riječ je o samostalnoj procesnoj pretpostavci urednosti optužnog prijedloga i zaštiti prava okrivljenika da prije pokretanja postupka bude upoznat s činjenicama koje mu se stavljaju na teret. Sud u ponovljenom postupku mora izvršiti uvid u spis i utvrditi postoji li za svaku odgovornu osobu valjan dokaz dostave obavijesti iz čl. 109.a Prekršajnog zakona. Ako takvog dokaza nema, optužni prijedlog nije sastavljen u skladu s čl. 160. st. 2. toč. 9. Prekršajnog zakona, što predstavlja procesnu smetnju za nastavak postupka protiv II. i III. okrivljenika. Neovisno o odgovornosti pravne osobe, tužitelj je dužan dokazati odgovornost svake pojedine odgovorne osobe. Okrivljenici osobito ističu da se odgovornost III. okrivljenika DK ne može temeljiti na samoj činjenici da je bio direktor odjela šteta Podružnice Zagreb. U ranijoj obrani izričito je navedeno da iz sadržaja odštetnog spisa proizlazi kako III. okrivljenik nije bio involviran u rješavanje predmetnog odštetnog zahtjeva. Tužitelj bi stoga morao dokazati koju je konkretnu radnju III. okrivljenik poduzeo ili propustio poduzeti. Isto vrijedi i za II. okrivljenika IK. Prekršajna odgovornost ne može biti kolektivna, funkcijska ili objektivna. Okrivljenici odgovaraju samo za skrivljene povrede propisa. Tužitelj u ovom postupku ne može odgovornost odgovornih osoba temeljiti na općenitoj hijerarhijskoj funkciji, bez konkretnog dokaza o osobnom propustu. Slijedom svega navedenog, a budući da je predmet vraćen na ponovno suđenje, prvostupanjski sud treba provesti dokazni postupak u skladu s uputom VPS-a da pravilno ocijeni sve činjenične okolnosti. To uključuje izvođenje dokaza koje je obrana već predložila, osobito: izvršiti uvid u predmet štete broj 2282 1051 1203, izvršiti uvid u Smjernice i preporuke HANFA-e od 23. siječnja 2020., saslušanje svjedoka NK na okolnost razine dokumentiranosti konkretnog zahtjeva i načina rješavanja odštetnih zahtjeva, saslušanje svjedoka AK na okolnost radnji koje je I. okrivljena pravna osoba poduzela radi pribave dokumentacije, saslušanje II. i III. okrivljenika na okolnost njihova stvarnog postupanja, provesti vještačenje na okolnost jesu li u konkretnom postupku poduzete radnje, potrebne za obradu odštetnog zahtjeva. Ako sud u ponovljenom postupku ne bi proveo dokaze predložene na okolnosti koje su sada očito odlučne - dokumentiranost zahtjeva, mogućnost donošenja odluke, radnje osiguratelja, sadržaj utemeljenog odgovora i odgovornost odgovornih osoba - tada bi postupak ostao nepotpuno utvrđen. Zaključno, okrivljenici ističu kako ostaju kod stajališta da prekršaj nije počinjen te da se ovaj predmet ne smije se svesti na formalističko pitanje je li osiguratelj u roku poslao dokument koji HANFA naknadno smatra dovoljno kvalitetnim. Nesporno je da je I. okrivljena pravna osoba u roku dostavila pisani dopis oštećenici, da je prije toga aktivno prikupljala dokumentaciju, da je tražila podatke od nadležnih tijela, da je oštećenicu informirala o stanju predmeta, da je nakon pribave relevantne dokumentacije dostavila obrazloženu ponudu i izvršila isplatu. U takvim okolnostima nema mjesta zaključku da su okrivljenici počinili prekršaj nedostave obrazložene ponude ili utemeljenog odgovora. Posebno nema mjesta zaključku o odgovornosti II. i III. okrivljenika ako tužitelj ne dokaže njihovu konkretnu, individualiziranu i skrivljenu radnju ili propust. Slijedom navedenog, okrivljenici predlažu da sud u ponovljenom postupku, nakon izvođenja predloženih dokaza, okrivljenike ponovno oslobodi od optužbe, a podredno, ako utvrdi postojanje procesnih nedostataka u vezi s obavijestima iz čl. 109.a Prekršajnog zakona, da optužni prijedlog odbaci kao nepodoban za postupanje.

6. U završnoj riječi opunomoćena predstavnica tužitelja ŠK je istaknula da je u provedenom prekršajnom postupku nesporno utvrđeno da su okrivljenici počinili prekršaj koji im se stavlja na teret odnosno da nisu ispunili obvezu iz čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Podnošenjem valjanog odštetnog zahtjeva od strane oštećenice počeo je teći zakonski rok od 60 dana unutar kojeg okrivljenici, kao odgovorni osiguratelji, su bili obvezni odlučiti o osnovanosti istog te utvrditi visinu štete. Propuštanjem ispunjenja zakonske obveze okrivljenici izbjegavaju obvezu propisanu kogentnim odredbama zakona čija je primarna svrha zaštita oštećenika u ovom građansko pravnom odnosu. Uzimajući u obzir kako se u predmetnom slučaju ne radi o beznačajnom djelu, te kako je zakonito postupanje po predmetnoj odredbi od izrazite važnosti predlaže se sudu da okrivljenike proglasi krivima, te da ih kazni sukladno zakonu.

7. U završnoj riječi branitelj okrivljenika Stanislav Ostojić je izjavio kako iz pisane obrane te iz dokaza u spisu nesporno proizlazi da je prvookrivljena pravna osoba u konkretnom slučaju u roku dostavila pisani dopis oštećenici da je prije toga aktivno prikupljala dokumentaciju, tražila podatke od nadležnih tijela, te da je oštećenicu informirala o stanju predmeta, te da je u konačnici nakon pribavljanja relevantne dokumentacije dostavila obrazloženu ponudu i izvršila isplatu nespornog dijela naknade štete. Slijedom navedenog okrivljenici predlažu da ih se oslobodi od optužbe, a ukoliko bi sud našao da su isti počinili prekršaj koji im se stavlja na teret, moli da su uzme u obzir dosadašnju prekršajnu nekažnjavanost okrivljenika.

8. Završno, sud je čitao potvrde iz prekršajne evidencije Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za kazneno pravo, Sektora za evidencije, pomilovanja i podršku žrtvama i svjedocima, Službe za evidencije i pomilovanja, Odjel prekršajne evidencije za okrivljenike od 13. svibnja 2026. iz koje proizlazi da I-III okrivljenici nisu prekršajno osuđivani zbog istovrsnog prekršaja ali je I-okrivljena pravna osoba osuđena za prekršaj iz čl. 172. st. 2. toč. 5. Zakona o mirovinskom osiguranju pa činjenica osuđivanosti postoji (presuda ovog suda Pp-6398/2025 od 23.7.2025., pravomoćno 11.9.2025.).

9. Na temelju obrane I.-III. okrivljenika i provedenog dokaznog postupka, analizirajući ih kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, nedvojbeno je utvrđeno da su okrivljenici postupili protivno odredbi čl. 63. st. 5. toč. 3. i st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu jer kao pravna osoba i odgovorne osobe u pravnoj osobi nisu kao društvo za osiguranje i odgovorna osoba društva za osiguranje oštećenoj osobi dostavili obrazloženu ponudu za naknadu štete, odnosno utemeljeni odgovor u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva, radi čega je sud iste proglasio krivima i kaznio kao u izreci presude.

10. Da je tome tako proizlazi kako iz obrane okrivljenika koji, iako su osporavali svoju odgovornost za počinjeni prekršaj, suštinski su priznali činjenice relevantne za počinjenje ovog djela prekršaja no osporavaju njihovu interpretaciju, te u dokaznom postupku pročitanih dokaza dostavljenih od strane tužitelja, koji su činjenično suglasni ne samo obrani okrivljenika već i navodima optužnog prijedloga i tvrdnjama tužitelja, koji dokazi su međusobno suglasni i pružaju dostatnu osnovicu pa ih je sud u cijelosti prihvatio i na njima temeljio svoje uvjerenje i odluku o krivnji okrivljenika.

11. Sud je priložene dokaze od strane okrivljenika prihvatio kao vjerodostojne dokaze o činjenicama koje su u njima navedene. Međutim, sud te činjenice nije prihvatio kao dokaze u prilog navoda obrane kojima su okrivljenici pokušali osporiti prekršajnu odgovornost za počinjeni prekršaj.

12. Naime, okrivljenici su u svojim obranama porekli izvršenje djela prekršaja koji im se stavlja na teret navodeći prije svega da optužni prijedlog tužitelja nije sastavljen sukladno čl. 160. Prekršajnog zakona što ga čini nepodobnim za postupanje jer obavijest iz čl. 109.a Prekršajnog zakona upućena II. i III. okrivljeniku nije dostavljena na način propisan u stavku 1. čl. 109.a Prekršajnog zakona. Nadalje, ističu da su kao odgovorni osiguratelji u rješavanju, odnosno postupanju po predmetnom odštetnom zahtjevu u svemu postupili u skladu sa odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i pravilima struke jer su po zaprimanju odštetnog zahtjeva poduzeli sve potrebne radnje kako bi se u što kraćem roku donijela odluka o osnovanosti i visini štete i da je oštećenoj u skladu sa zakonom propisanim rokom, dana 18. svibnja 2022. dostavljen Utemeljeni odgovor s pojašnjenjem razloga pravno neosnovanog odštetnog zahtjeva. Ističu da je oštećena 27. svibnja 2022. dostavila prigovor na utemeljeni odgovor, a da joj je I-okrivljeno društvo dostavilo odgovor na prigovor u kojem su izneseni jasni razlozi i pojašnjenja za donošenje odluke u utemeljenom odgovoru od 18. svibnja 2022. Nakon zaprimanja potrebne dokumentacije i svih do tada izvršenih radnji oštećenoj je 07. listopada 2022. dostavljena Obrazložena ponuda u kojoj je podneseni zahtjev obrazložen kao djelomično pravno osnovan te oštećenoj ponuđena isplata procijenjene visine štete, a koja naknada je 18. listopada 2022. i isplaćena na tekući račun oštećene. Također, u obrani je osporena odgovornost III. okrivljenika navodeći da je tužitelj protiv istoga podnio optužni prijedlog samo na temelju činjenice da se radi o direktoru odjela šteta Podružnice Zagreb što predstavlja ekstenzivno i neživotno tumačenje njegove dužnosti.

13. Naime, sud je pri utvrđenju činjeničnog stanja najprije utvrdio dio činjeničnog opisa optuženog djela koji nije sporan.

14. Iz dokumentacije koja prilaže spisu a koja je relevantna za utvrđivanje odgovornosti I. okrivljene pravne osobe kao odgovornog osiguravatelja i II-III. okrivljenika kao odgovornih osoba nesporno je da je oštećenica IKZ dana 20. ožujka 2022. podnijela odštetni zahtjev, a uz kojeg je priložila odgovarajuću dokumentaciju, i to: presliku vozačke dozvole, presliku prometne dozvole, zapisnik o ispitivanju prisutnosti alkohola ili lijekova u organizmu, medicinsku dokumentaciju, te fotografije sa mjesta nesreće, a u vezi prometne nesreće koja se dogodila 19. ožujka 2022. I-okrivljena pravna osoba je dopisom od 21. ožujka 2022. godine obavijestila oštećenicu da je zaprimljen odštetni zahtjev za naknadu štete, te da se isti vodi pod brojem 2282 1051 1203, te su ujedno obavijestili oštećenicu da će konačnu odluku u obliku "Obrazložene ponude" ili "Utemeljenog odgovora" donijeti najkasnije do 20. svibnja 2022. I-okrivljena pravna osoba je dopisom od 7. travnja 2022. od oštećenice tražila dostavu dokumentacije koja im je neophodna za utvrđenje činjenica, a bez kojih se ne može donijeti odluka o svim točkama odštetnog zahtjeva, a po kojem zahtjevu je oštećenica i postupila te dostavila dokumentaciju elektroničkim putem 25. travnja 2022. I-okrivljena pravna osoba je 17. svibnja 2022. (tri dana prije isteka zakonskog roka od 60 dana), dopisom od II. PPP Zagreb zatražila dostavu DVD medija sa snimkom prometne nesreće. Nadalje, I- okrivljena pravna osoba je oštećenici dana 18. svibnja 2022. uputila dopis pod nazivom "Utemeljeni odgovor" u kojem navode da je na temelju dostavljene dokumentacije odlučeno da je odštetni zahtjev pravno neosnovan, a zbog razloga nedostatka dokumentacije nužne za utvrđenje pravnog osnova i visine potraživanja.

15. U skladu sa odredbom sadržanom u članku 12. stavak 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu je propisano da je odgovorni osiguratelj dužan bez odgađanja, a najkasnije u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu toga zahtjeva te dostaviti oštećenoj osobi pisanu odluku o odštetnom zahtjevu, i to:

- obrazloženu ponudu za naknadu štete, kada odgovornost odgovornom osiguratelju nije sporna i kada je utvrdio visinu štete ili

- utemeljen odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva, kada je odgovornom osiguratelju sporna odgovornost ili kada visinu štete nije u potpunosti utvrdio.

16. Nadalje, članak 63. st. 5. toč. 3. i st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisuje:

„(5) Novčanom kaznom u iznosu od 2650,00 od 13270,00 eura kaznit će se za prekršaj društvo za osiguranje:

…3. ako oštećenoj osobi ne dostavi obrazloženu ponudu za naknadu štete odnosno utemeljeni odgovor u roku iz članka 12. stavka 1. ovoga Zakona,…

(6) Novčanom kaznom u iznosu od 1320,00 do 3310,00 eura kaznit će se za prekršaj iz stavka 5. ovoga članka i odgovorna osoba društva za osiguranje.“

17. Dakle, smisao jasno propisanih rokova i obveza iz čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu je primarno da se oštećenicima pruži pravna sigurnost i zaštita od samovolje odgovornih osiguratelja, kao i nepotrebno odugovlačenje prilikom rješavanja odštetnih zahtjeva, a upravo važnost zaštićenog dobra se očituje kroz visinu propisanih kazni.

18. Iz sadržaja dopisa okrivljenika pod nazivom "Utemeljeni odgovor" očito je da se radi o paušalnim i neutemeljenim navodima bez postojanja stvarne namjere postupanja po odštetnom zahtjevu, a koji po svojim elementima ne odgovara niti obrazloženoj ponudi, ni utemeljenom odgovoru iz članka 12. ZOOUP-a. U dopisu kao razlog pravne neosnovanosti odštetnog zahtjeva I-okrivljena pravna osoba isključivo navodi nedostatak dokumentacije, pri čemu bez ikakvog obrazloženja ne navodi zašto istu smatra nužnom. Pri tome, sud je mišljenja da temeljem dokumentacije kojom je raspolagala I-okrivljena pravna osoba kao odgovorni osiguravatelj imali su dovoljno podataka za odluku o svojoj odgovornosti i da nisu u zakonskom roku dostavili obrazloženu ponudu niti utemelji odgovor jer iz podneska od 18. svibnja 2022. jasno proizlazi da je samo potraživana dokumentacija od strane osiguravatelja, a što se ne može smatrati niti obrazloženom ponudom niti utemeljenim odgovorom kako to pogrešno okrivljenici ističu. Naime, Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu propisana je obveza dostave obrazložene ponude za naknadu štete, odnosno dostave utemeljenog odgovora u slučaju kad su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporni, podrazumijeva dostavu, kako mu sam naziv i govori utemeljenog odgovora koji će po svakoj točki zahtjeva biti obrazložen na način koji podnositelju ne ostavlja nikakve sumnje o svojim razlozima ili potrebnim radnjama koje on treba poduzeti. Na ovakav način okrivljenici su odgovorili oštećenici paušalno bez argumentiranog obrazloženja, a s obzirom su imali relevantne dokumente temeljem kojih su mogli odlučiti o osnovanosti i visini zahtjeva pa je sud mišljena da je ponašanje okrivljenika bilo usmjereno na odugovlačenje postupka. Obrana okrivljenih da niti jednim propisom nije određena niti forma, niti precizan sadržaj utemeljenog odgovora nije od utjecaja na postojanje djela prekršaja koji se okrivljenicima stavlja na teret, niti je od utjecaja na postojanje njihove prekršajne odgovornosti za ovo djela prekršaja. Radi se o tome da je svrha citirane odredbe Zakona zaštita prava oštećenika i onemogućavanje samovolje društava za osiguranje, podrazumijeva se pisana forma i konkretan sadržaj, pa svako kalkuliranje propisanim rokovima kao i sadržajem utemeljenog odgovora predstavlja izigravanje te odredbe Zakona. Iz navedenih razloga ovaj sud nije prihvatio niti obranu okrivljenih da odredba čl. 12. st. 1. Zakona u konkretnom slučaju nije primjenjiva jer se propisani rokovi za postupanje po zahtjevu ne mogu računati od dana podnošenja ne kompletiranog i nedokumentiranog zahtjeva, već isključivo od dana podnošenja odnosno dostavom sve potrebne dokumentacije. Naime, uz uvažavanje I. okr. pravne osobe ovaj sud smatra da su njezina prava i ovlasti iscrpljeni odlučivanjem o osnovanosti zahtjeva, a istoj ne može biti niti je to bila intencija zakonodavca povjereno odlučivanje o trenutku kada počinju teći rokovi iz kojih proizlaze njezine obveze. Iz svega navedenog nedvojbeno proizlazi da su okrivljenici postupili suprotno obvezi iz članka 12. stavak 1. ZOOUP-a, odnosno propustili su u zakonom propisanom roku od 60 dana od dana zaprimanja zahtjeva za naknadu štete dostaviti oštećenici obrazloženu ponudu ili utemeljeni odgovor, čime su počinili prekršajno djelo kažnjivo po članku 63. stavak 5. točka 3. i st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima.

19. Sud je nesporno utvrdio da je sukladno članku 109.a Prekršajnog zakona, prije podnošenja optužnog prijedloga, tužitelj obavijestio okrivljenike o namjeri pokretanja prekršajnog postupka zbog inkriminiranog djela prekršaja sadržanog u optužnom prijedlogu, kao i o njihovim pravima i obvezama a koje obavijesti su vlastoručno potpisali predstavnik I-okrivljene pravne osobe te II. i III. okrivljenici, čime su potvrdili njezin primitak. Sama činjenica da dostava obavijesti o počinjenom prekršaju II. i III. okrivljenicima nije dostavljena na adresu njihova prebivališta već na adresi sjedišta I-okrivljene pravne osobe ne predstavlja povredu pravila o dostavi niti utječe na zakonitost i valjanost dostave. Sukladno odredbama Prekršajnog zakona, dostava fizičkoj osobi odnosno odgovornoj osobi može se obaviti i na mjestu zaposlenja tj. sjedištu pravne osobe u kojoj je ista zaposlena, ako se radi o adresi na kojoj se primatelj može redovito zateći. Budući da je predmetna obavijest dostavljena na adresi I-okrivljene pravne osobe u kojoj su II. i III. okrivljenici zaposleni, takva dostava se smatra urednom i zakonitom.

20. Nadalje, tužitelj je dopisom od 19.12.2022. zatražio od I-okrivljene pravne osobe dostavu podataka o odgovornim osobama u smislu odredbe čl. 61. Prekršajnog zakona kojima je povjereno rješavanje konkretnog odštetnog zahtjeva te ugovore o radu koji su bili na snazi u vrijeme odlučivanja odštetnog zahtjeva, kao i Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta koji je bio na snazi u vrijeme odlučivanja o odštetnom zahtjevu. Sud je uvidom u dokumentaciju, a koja prilaže spisu utvrdio da je II. okrivljeni IK osoba koja je postupala u odnosu na obradu odštetnog zahtjeva, a zaposlen je na radnom mjestu pravnog zastupnika, dok je III. okrivljenik DK zaposlen na radnom mjestu Stručnog suradnika na temelju Ugovora o radu od 28.2.2022. na funkciji Direktora odijela. Iz opisa radnog mjesta III. okrivljenika proizlazi da koordinira i neposredno organizira rad svih sudionika koji djeluju u funkcijama podružnice te organizira i rukovodi funkcijom podružnice. Sukladno čl. 61. st. 1. Prekršajnog zakona odgovorna osoba je svaka fizička osoba koja vodi poslove pravne osobe ili joj povjereno obavljanje određenih poslova iz područja djelovanja pravne osobe. Dakle, odgovornost III. okrivljenika proizlazi iz njegove funkcije s obzirom da se čl. 25. Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta propisuje da, između ostalih, direktori /šefovi odjela ovlašteni su i odgovorni za zakonito i stručno vođenje poslova u dijelu radnog procesa kojim rukovode. II. okrivljeniku IK je u konkretnoj situaciji bio formalno povjeren posao rješavanja odštetnog zahtjeva i time je odgovorna osoba u tom segmentu poslovanja, dok je III. okrivljenik kao direktor imao obvezu nadzora nad tim područjem poslovanja i osigurati zakonito postupanje zaposlenika te kontrolirati rokove i način rješavanja zahtjeva, a što isti kao direktor nije uspostavio uslijed čega je došlo do počinjenja prekršaja.

21. Budući da je odredbom čl. 63. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu predviđeno kažnjavanje društva za osiguranje i u njoj odgovorne osobe, a nije sporno da je oštećenik podnio odštetni zahtjev I. okrivljenoj pravnoj osobi kao ovlaštenom osiguratelju pa je neupitna odgovornost I. okrivljene pravne osobe u ovom predmetu i II i III okrivljenika kao odgovornih osoba.

22. Slijedom svega naprijed navedenoga, sud nije prihvatio obrane okrivljenika u kojoj osporavaju svoju odgovornost za počinjeni prekršaj čime su u njihovu ponašanju ostvareni svi elementi bića prekršajnog djela stavljenog im na teret te njihovu obranu sud smatra neuvjerljivom i usmjerenom ka izbjegavanju prekršajne odgovornosti.

23. Nasuprot tome, sud je prihvatio sva utvrđenja i obrazloženja ovlaštenog tužitelja kao nesporna, u svemu stručna i obrazložena te zbog izbjegavanja ponavljanja iste prihvaća kao svoja utvrđenja i stajališta.

24. Sud je dužan potpuno i točno utvrditi činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke, kako one koje idu na teret tako i one koja su na korist okrivljenika, no pri tome sam odlučuje o izvođenju dokaza prema potrebama postupka, kod čega nije vezan dokaznim prijedlozima stranaka. Kako se na temelju ovako provedenog postupka, sud uvjerio u odgovornost okrivljenika za terećeni prekršaj, odbijen je prijedlog obrane okrivljenika za provođenje dokaza ispitivanja svjedoka NK i AK, provođenje vještačenja po vještaku aktuaru jer Sud smatra da provođenje istih ne bi bilo od utjecaja na dodatno rasvjetljavanje ove pravne stvari, a imajući u vidu sve dokaze koji priležu spisu odnosno provođenje predloženih dokaza mogu se dokazati i dokazima koji već prilažu spisu. Također, sud nije prihvatio prijedlog da se u postupku ispita II. okr. i III. okr. jer smatra da su isti tijekom postupka imali više prilika pristupiti na sudu no odabrali su iznijeti obranu pisanim putem pa nema potrebe ponovno im omogućavati iznošenje obrane.

25. Slijedom navedenog, sud je I-III okrivljenike proglasio krivima, te im je izrekao novčane kazne imajući pri tome u vidu sve okolnosti iz čl. 36. st. 1. i st. 2. Prekršajnog zakona, odnosno stupanj krivnje, opasnost djela i svrhu kažnjavanja te primijenio čl. 37. Prekršajnog zakona i izrekao im novčane kazne ispod posebnog Zakonom propisanog minimuma, smatrajući da postoje posebno izražene olakotne okolnosti za ublažavanje novčane kazne (unatoč činjenici što je I-okr. pravna osoba prekršajno kažnjavana za prekršaj iz područja gospodarstva), prvenstveno dosadašnja prekršajna nekažnjavanost okrivljenika za istovrsni prekršaj iz Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, protek vremena od počinjenja prekršaja, te da će se i ovako izrečenim novčanim kaznama u potpunosti postići svrha kažnjavanja, odnosno utjecati na okrivljenike i na sve ostale da ubuduće ne čine prekršaje ove vrste.

26.  Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Prekršajnog zakona, prema počinitelju prekršaja se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme kad je prekršaj počinjen, a ako se nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, propis jedanput ili više puta izmijeni, obavezno će se primijeniti propis koji je najblaži za počinitelja.

27. Budući da je inkriminirani prekršaj počinjen 20. svibnja 2022., kada je bio na snazi Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14.) a dana 30. prosinca 2023. stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 155/23), koji je u odnosu za zakonom propisane novčane kazne za predmetni prekršaj blaži za okrivljenike, to ga je ovaj sud, na temelju čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona, dužan primijeniti.

28. Sud nije prihvatio prijedlog obrane okrivljenika da se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom prekršaju sukladno odredbi članka 24.a Prekršajnog zakona budući da smatra da stupanj povrede društvene discipline i društvenih vrijednosti nije neznatan u toj mjeri da kažnjavanje okrivljenika ne bi bilo potrebno.

29. Budući su okrivljenici proglašeni krivima, odluka o troškovima prekršajnog postupka temelji se na citiranim zakonskim odredbama, a visina paušala određena je prema duljini i složenosti postupka, u skladu s Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13.) koji je određen u rasponu od 13,27 eura do 663,61 eura (od 100,00 kuna do 5.000,00 kuna, prema ranije važećoj službenoj valuti u Republici Hrvatskoj).

U Zagrebu 14. svibnja 2026.

Zapisničarka

Sutkinja

Gordana Nikšić

Ljiljana Pirić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi pismeno u dva istovjetna primjerka, putem ovog Suda, bez naplate takse, na adresu: Općinski prekršajni sud u Zagrebu, Zagreb, Avenija Dubrovnik 8, pozivom na gornji broj, a o istoj odlučuje nadležni sud.

Presuda se dostavlja:

1. I-okrivljenoj pravnoj osobi: Adriatic osiguranje, [adresa]

2. II-okrivljenoj odgovornoj osobi: IK, [adresa]. III-okrivljenoj odgovornoj osobi: DK, [adresa]

4. branitelju okrivljenika: Stanislav Ostojić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Grgić &

partneri, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282

5. tužitelju: Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga, Zagreb, Franje Račkog 6

6. pismohrana-ovdje