REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj: Kž-347/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Paljevec, predsjednice vijeća, te Kornelije Kallay Blažeković i Ivane Dubravke Kovačević, članica vijeća, uz sudjelovanje Gordane Goršeta, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženice DG zbog kaznenog djela iz članka 233. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 – dalje: KZ/11) odlučujući o žalbi državnog odvjetnika protiv presude Općinskog suda u Zadru broj K-67/18 od 14. svibnja 2021. u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Zadru, na temelju članka 453. točke

3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24, 72/25 i 13/26; dalje: ZKP/08) optužena DG, oslobođena je optužbe za počinjenje kaznenog djela pronevjere iz članka 233. stavka 1. KZ/11.

2. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka koji se odnose na troškove iz članka 145. stavka 2. točke 1 - 5. ZKP/08, kao i nagrada i nužni izdaci branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

3. Pravodobnu žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

4. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika je podnijela optuženica po branitelju Milanu Petričiću, odvjetniku u Zadru, s prijedlogom da se odbije žalba državnog odvjetnika i potvrdi prvostupanjska presuda.

5. Spis predmeta je na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08 dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.

6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

7. Žalitelj ističe počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 jer da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, oni koji su dani su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni s onim što se navodi u razlozima presude.

7.1. Razmatrajući žalbene navode kojima se argumentira istaknuta bitna povreda evidentno je da žalitelj iznosi prigovore činjenične naravi jer smatra nejasnim na temelju čega je sud izveo zaključak da nema dokaza da bi optuženica počinila terećeno joj kazneno djelo, ponavljajući pritom obranu optuženice i iskaz svjedokinje ĆG.

7.2 Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08 drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila počinjena istaknuta bitna povreda, niti koja druga na koju se pazi po službenoj dužnosti.

8. U argumentaciji žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj osporava vrijednosnu ocjenu dokaza. Ukazujući na činjenični opis terećenog kaznenog djela, žalitelj ističe da neovisno od toga što optuženica poriče počinjenje kaznenog djela i da je sve posljedica njezine nemarnosti, a ne namjere da prisvoji novac od biljega, suprotno tome proizlazi iz provedenih dokaza. Posebno se ukazuje da je optuženica u razdoblju od gotovo jedne godine uzimala novac za biljege u 715 slučajeva, a što iznosi 14. 300,00 kuna, nije životno niti logično da nije imala dovoljno vremena ažurirati te zahtjeve, a to što su i drugi slično radili ju ne opravdava jer se kod ostalih radilo o znatno manjim predmetima. Stoga je logično za zaključiti da nije lijepila biljege već je novac zadržala za sebe koristeći činjenicu da dulje vrijeme nije bilo nikakvog nadzora. Osim toga, nije životno da bi se u 715 predmeta radilo o izuzecima kada se primao novac umjesto biljega. Žalitelj ne osporava da iz svjedočkih iskaza proizlazi da je prešutno bila odobrena takva praksa ali samo iznimno, što je iskazala i TG, ali je iskazala i da se u roku dan ili dva takvi predmeti moraju urediti jer kada bi to bilo 6 mjeseci nastao bi kaos. Pritom se žalitelj poziva na bilješku od 3. studenog 2014. o održanom sastanku TG s matičarima na kojemu je bila i optuženica. Žalitelj prigovara da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario iskaz MG koja smatra da optuženica nije bila više opterećena poslom od drug ih i da je TG održavala sastanke i upozoravala da se ne uzima novac za biljege. Uz sve navedeno nije logično da bi optuženica sklopila sporazum o naknadi štete koju je i podmirila ukoliko nije prisvojila novac.

8.1. Protivno prigovorima žalitelja, prvostupanjski sud je brižljivo i kritički vrednovao dokaze kako pojedinačno, tako i u međusobnoj ukupnosti te je iz utvrđenih odlučnih činjenica izveo pravilan zaključak da nema dovoljno dokaza da bi optuženica počinila kazneno djelo na način kako joj se to stavlja na teret.

8.2. Naime, a kako to utvrđuje i prvostupanjski sud, tada važeći Zakon o upravnim pristojbama propisuje način naplate upravnih pristojbi na način da stranka donose biljeg od 20,00 kuna i zalijepi ga na zahtjev, matičar poništava biljeg pečatom, zahtjev se obrađuje i stavlja u kutiju za arhiviranje i nakon toga ide u arhiv, a zatim u izlučenje (uništenje) svake 2-3 godine uz odobrenje Državnog arhiva. Međutim, kako to potvrđuju svi saslušani svjedoci u ovom kaznenom postupku, u situacijama kada stranka nije imala biljeg, a prvo mjesto gdje se biljeg mogao kupiti bilo je udaljeno oko 300 metara, a radilo se o starijim osobama, teško bolesnim i teško pokretnim osobama, roditeljima s malom djecom i o neugodnim ili agresivnim strankama, znali su uzeti novac za biljeg i zalijepiti ga ili uništiti. Da se tako radilo potvrdila je u svojem iskazu i svjedokinja TG, nadređena optuženici, koja je iskazala kako se u tim službama događalo da stranke nemaju gdje i u kratkom vremenu kupiti taksenu marku i zbog toga glasno protestiraju u njihovom uredu, čak i fizički prijete, pristali su da matičari u određenim slučajevima prime od stranaka novac u gotovini, a svjedokinja MG to potvrđuje u svojem iskazu pri čemu navodi da je i danas praksa da se od starijih osoba ili onih koji se teže kreću, uzme novac ako nemaju biljeg kod sebe. Gore navedeno su potvrdili i saslušani svjedoci, matičari Ana Peše i Tomislav Jurić čime je u tom dijelu potvrđena obrana optuženice. Osim toga, gore navedeni svjedoci su iskazali da nikada nisu dobili nikakvu uputu kako točno treba raditi s naplatom pristojbe kao što su iskazali da do ovog događaja se ne sjećaju da je bilo sastanaka s TG vezano za biljege, niti ih je itko od nadređenih osoba upozoravao da ne rade na taj način, već je jedino bilo bitno „da blagajna bude čista“ u odnosu na novac koji se zaprimao za same tiskanice. Osim toga, a kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud, nije sporno da su u takvim situacijama matičari pod pauzom išli kupovati biljege.

8.3. Nadalje, s pravom prvostupanjski sud problematizira rukom pisani tekst službene bilješke u rokovniku TG u kojem se navodi da je na sastanku 4. studenog 2014. dogovoreno da se neće uzimati novce za biljege, nego da će stranke same donositi biljege, a to je bilješka iz rokovnika TG koju je predala djelatnicima policije. Naime, opće poznato je da se o sastancima unutar radne organizacije sastavljaju službeni zapisnici, a ne bilješke u rokovniku, a posebno bi to bilo bitno u situaciji u kojoj se djelatnike želi upozoriti na nezakonitu praksu u radu i upute o zakonitom radu. Imajući u vidu da niti jedan od saslušanih matičara kao niti optuženica nisu potvrdili da je takvog sastanka bilo jer da se doista sastanak održao i dao naputak kako se ima ubuduće raditi, tada nije životno niti logično da i sama MG koja je nadređena i TG iskazuje da je i danas praksa da se od starijih osoba ili onih kojih se teže kreću uzme novac ako nemaju biljeg kod sebe. Stoga, i po ocjeni drugostupanjskog suda, ta bilješka sama po sebi bez drugih dokaza ne ukazuje na postojanje kaznene odgovornosti optuženice.

8.4. Iako je točno da u odnosu na uočene propuste kod drugih matičara koji su uočeni u manjem broju predmeta, a da se kod optuženice našlo 715 zahtjeva na kojima nije bio zalijepljen biljeg, nisu poništeni biljezi i bilo je zahtjeva položenih u posebnu kutiju starijih od osam mjeseci, to samo po sebi, bez razmatranja ostalih činjenica, ne ukazuje da je dokazana namjera optuženice da primljeni novac za biljege zadrži za sebe. Prije svega se napominje da je svjedokinja TG iskazala da se svi zahtjevi moraju kompletirati do kraja tjedna ali je jednako tako iskazala da nakon godinu dana predmeti moraju ići u izlučivanje i do tada je trebalo urediti zahtjeve, a to se misli na način da se stave biljezi i ponište, jer u arhivu ne mogu ići dok nisu uređeni. Dakle, dopuštena nezakonita praksa o zaprimanju novaca umjesto biljega nije određivala u kojem točno roku se trebalo urediti zahtjeve prije arhiviranja tj. staviti biljege i poništiti ih. Tako sama optuženica navodi da je bila preopterećena, a svjedok AG koji je radio u istoj sobi s optuženicom je iskazao da je ona rješavala više predmeta jer je bila spretnija, da je često bila na bolovanju što je utvrđeno kroz evidenciju prisutnosti na radu, da je imala namjeru ažurirati te predmete i da je u ladici koja nije bila zaključana imala novac i puno biljega, a što je potvrdio u svojem iskazu svjedok AG navodeći da slijedećeg dana kada je došla na posao mu je optuženica rekla da je imala biljege u ladici i pokazala mu veću količinu biljega, a evidentno je da ĆG nije provjerila ladicu koja je bila otključana niti je, po navodima optuženice, željela naknadno uzeti te biljege.

8.5. Dakle, iz gore navedenog je evidentno da optuženica nije na vrijeme kompletirala zahtjeve pri čemu priznaje da je bila „aljkava“, no cijeneći da je imala veliki broj biljega u ladici, znači da je kupila biljege za primljeni novac, a nije se napravila kontrola u kojoj vrijednosti je imala biljege, nemar i neažurnost u postupanju može biti eventualno neko drugo kazneno djel, a ne kazneno djelo pronevjere.

8.6. Stoga su neosnovani prigovori žalitelja u odnosu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 476. ZKP/08 drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila počinjena istaknuta niti bilo koja druga bitna povreda na koju je dužan paziti po službenoj dužnosti, niti je na štetu optuženice povrijeđen kazneni zakon.

10. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci na temelju članka 482. ZKP/08.

U Velikoj Gorici 14. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Gordana Paljevec