REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž-1811/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivici Barbiru, odvjetniku u Zagrebu, Trnjanska cesta 11c/II, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranka protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj P-955/2023-29 od 16. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj P-955/2023-29 od 16. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke.

II. Ukida se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj P-955/2023-29 od 16. svibnja 2025. u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom III. i V. izreke te predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovo raspravljanje i odlučivanje.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 246-83/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 30. prosinca 2005., koji su tužitelj IK kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d. kao kreditor sklopili dana 30. prosinca 2005. i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, pa u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju IK, na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 3.402,19 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama koja teče na iznose od:

-5,25 eura od 1. studenoga 2008.

-8,03 eura od 1. siječnja 2009.

-9,96 eura od 3. veljače 2009.

-10,82 eura od 3. ožujka 2009.

-8,43 eura od 1. travnja 2009.

-8,89 eura od 1. svibnja 2009.

-5,22 eura od 2. lipnja 2009.

-2,52 eura od 1. srpnja 2009.

-3,24 eura od 1. kolovoza 2009.

-4,66 eura od 1. rujna 2009.

-4,54 eura od 1. listopada 2009.

-3,10 eura od 3. studenoga 2009.

-5,80 eura od 1. prosinca 2009

- 7,96 eura od 1. siječnja 2010.

-11,04 eura od 2. veljače 2010.

-10,34 eura od 2. ožujka 2010.

-14,51 eura od 1. travnja 2010.

-13,72 eura od 1. svibnja 2010.

-15,90 eura od 1. lipnja 2010.

-28,63 eura od 1. srpnja 2010.

-25,88 eura od 3. kolovoza 2010.

-34,29 eura od 1. rujna 2010.

-31,38 eura od 1. listopada 2010.

-26,71 eura od 3. studenoga 2010.

-36,57 eura od 1. prosinca 2010.

-47,97 eura od 1. siječnja 2011.

-39,29 eura od 1. veljače 2011.

-42,63 eura od 1. ožujka 2011.

-38,75 eura od 1. travnja 2011.

-39,46 eura od 1. svibnja 2011.

-55,85 eura od 1. lipnja 2011.

-57,45 eura od 1. srpnja 2011.

-71,14 eura od 2. kolovoza 2011.

-64,11 eura od 1. rujna 2011.

-56,41 eura od 1. listopada 2011.

-53,02 eura od 1. studenoga 2011.

-52,45 eura od 1. prosinca 2011.

-55,95 eura od 1. siječnja 2012.

-59,01 eura od 1. veljače 2012.

-59,42 eura od 1. ožujka 2012.

-57,31 eura od 1. travnja 2012.

-58,74 eura od 1. svibnja 2012.

-59,71 eura od 1. lipnja 2012.

-58,07 eura od 1. srpnja 2012.

-58,50 eura od 1. kolovoza 2012.

-57,27 eura od 1. rujna 2012.

-54,64 eura od 2. listopada 2012.

-57,48 eura od 1. studenoga 2012.

-58,84 eura od 1. prosinca 2012.

-57,85 eura od 1. siječnja 2013.

-52,50 eura od 1. veljače 2013.

-57,04 eura od 1. ožujka 2013.

-57,44 eura od 3. travnja 2013.

-55,66 eura od 1. svibnja 2013.

-50,12 eura od 1. lipnja 2013.

-49,98 eura od 2. srpnja 2013.

-51,34 eura od 1. kolovoza 2013.

-53,52 eura od 1. rujna 2013.

-56,54 eura od 1. listopada 2013.

-54,98 eura od 1. studenoga 2013.

-56,09 eura od 1. prosinca 2013.

-57,34 eura od 1. siječnja 2014.

-47,26 eura od 1. veljače 2014.

-48,60 eura od 1. ožujka 2014.

-48,16 eura od 1. travnja 2014.

-46,68 eura od 1. svibnja 2014.

-46,20 eura od 1. lipnja 2014.

-46,42 eura od 1. srpnja 2014.

-48,10 eura od 1. kolovoza 2014.

-49,51 eura od 2. rujna 2014.

-49,22 eura od 1. listopada 2014.

-50,44 eura od 1. studenoga 2014.

-51,27 eura od 2. prosinca 2014.

-50,79 eura od 1. siječnja 2015.

-50,92 eura od 1. veljače 2015.

-50,92 eura od 1. ožujka 2015.

-50,92 eura od 1. travnja 2015.

-50,92 eura od 1. svibnja 2015.

-50,92 eura od 1. lipnja 2015.

-50,92 eura od 1. srpnja 2015.

-50,92 eura od 1. kolovoza 2015.

-50,92 eura od 1. rujna 2015.

-50,92 eura od 1. listopada 2015. pa do isplate, za razdoblje do 1. siječnja 2008. prema stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentne stope) za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju IK s osnova pogrešnog izračuna glavnice prilikom konverzije iznos od 2.062,93 EUR, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 1. listopada 2015. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. nadoknaditi tužitelju IK troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.130,31 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućima od 16. svibnja 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa troškova iz t. IV. Izreke ove presude".

2. Protiv navedene presude žale se obje stranke.

3. Tužitelj izjavljuje žalbu u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev pod točkom III. i V. izreke zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) predlažući presudu u pobijanom dijelu preinačiti sukladno žalbenim navodima.

4. Tuženik izjavljuje žalbu protiv uvodno citirane presude u dosuđujućem dijelu pod točkom I., II. i IV. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a predlažući presudu u ovom pobijanom dijelu ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

5. Na žalbu tužitelja odgovorio je tuženik, u odgovoru je porekao žalbene navode te je predložio odbijanje žalbe.

6. Žalba tužitelja je osnovana, dok je u cijelosti neosnovana žalba tuženika.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari čini zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu od 30. prosinca 2005. godine, koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu koja je vezana uz glavnicu CHF sadržane u članku 14. Ugovora te zahtjev za isplatu pretplaćenog iznosa po toj osnovi, kao i za razliku glavnice prilikom konverzije s osnova pogrešnog izračuna iste.

8. U postupku među strankama nije bilo sporno:

- da je Ugovor o kreditu od 30. prosinca 2005. utvrđeno da je isti sklopljen na iznos od 50.000,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika, koji je na dan isplate kredita iznosio 4,72 kn za 1 CHF. Kredit je isplaćen 31. siječnja 2006. Ugovorom je određena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 3,99% godišnje te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok od 360 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 28. veljače 2006. u iznosu od 238,42 CHF, što je na dan isplate kredita iznosilo 1.125,34 kn, a dospijeće slijedećih anuiteta ugovoreno je svakog zadnjeg dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja (čl. 4. ugovora o kreditu),

- da su stranke sklopile aneks uz ugovor o kreditu od 25. veljače 2016. te da je istim izvršena konverzija kredita, utvrđen je iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30. rujna 2015. od 27.401,82 EUR, što primjenjivim tečajem kreditora na taj dan iznosi 209.317,90 kn (tečaj 7,638832 kn za 1 EUR). Istim aneksom ugovora o kreditu utvrđen je manjak tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu 162,01 EUR.

9. Među strankama je sporno je li ništetna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 246-83/2025 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 30. prosinca 2005. godine, odnosno je li ista protivna pozitivnim propisima RH-a i obavezujućim pravom Europske unije, odnosno je li ništetna odredba ugovora u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita korištenje valutne klauzule vezane za CHF te da li posljedično tome ništetnost navedene odredbe ugovora utječe na pravo tužitelja na isplatu razlike između isplaćenog s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli odnosno budući da se radi o konvertiranom kreditu, s osnova pogrešnog izračuna glavnice prilikom konverzije. Nadalje, sporno je je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

10. Prvostupanjski sud po provedenom postupku je utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezanu uz glavnicu CHF, a koja je sadržana u odredbi članka 4. Ugovora, prema kojoj odredbi se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti CHF-a prema srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja.

11. Nadalje, utvrdio je da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača i da je namjena ugovora bila potrošačka, pa je smatrao da se na predmetni slučaj primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - u daljnjem tekstu: ZZP/03). Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka, kako u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije ukupni iznos pretplate iznosi 3.402,19 eura, prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

12. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

14. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 6632717-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

15. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev utvrdio ugovorne odredbe o jednostranoj promijeni kamate i valutnoj klauzuli ništetnim i naložio tuženiku da isplati tužitelju utuženi iznos, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

18. Suprotno od tuženikovih žalbenih navoda u spisu nema niti jedne isprave niti postoji neki drugi dokaz koji bi upućivao da tužitelj nije potrošač. Naime u ugovoru zaključenom između stranaka se u članku 2. navodi kako je kredit namijenjen za adaptaciju stambenog objekta, pa je zato teret dokaza tužiteljeva svojstva odnosno namjene kredita bio na tuženiku. Stoga je valjano prvostupanjski sud zaključio kako je ugovor zaključen s jedne strane između tužitelja kao potrošača i s druge strane tuženika kao trgovca.

19. I po stavu Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev-3142/18 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

20. Odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

21. Valjano je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare jer je tužitelj postavio zahtjev za isplatu unutar zastarnog roka od pet godina, a koji rok valja računati od pravomoćnosti odluka donesenih u kolektivnom sporu.

21.1. Naime sukladno odredbi članka 20. točka 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23) Vrhovni sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

21.2. Upravo je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjela (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. zauzeo shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od(naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinomslučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

21.3. Stoga zbog vezanosti stavom u smislu odredbe članka 40 stavak 2. Zakona o sudovima ispravno je otklonjen prigovor zastare.

22. Valjano je inače prvostupanjski sud zaključio kako kod tužitelja postoji pravni interes i za deklaratorni dio zahtjeva, a sve i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda.

23. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Centar za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, kojemu je naloženo i da utvrdi jesu li sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sukladno sporazumu o konverziji i odredbama ZID ZPK/15.

23.1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj, ukupni iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 3.402,19 EUR, a ukupni iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 214,35 EUR. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije kredita (30. rujna 2015.) iznose 1.094,16 EUR. Izračunom konverzije je utvrđena glavnica u iznosu 27.401,82 EUR, što je preračunato iznosilo 209.317,90 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na početni tečaj preostala nedospjela glavnica tužitelja prema stvarnom otplatnom planu na dan izračuna konverzije bi bila manja za 2.062,93 EUR. Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. aneksom uz ugovor kojim je provedena konverzija utvrđen je manjak tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu 162,01 EUR.

23.2. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, dok je tuženik predlagao dopunu nalaza i mišljenja radi utvrđenja činjenice je li konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15, zatim jesu li sva plaćanja tužitelja uzeta u obzir prilikom sklapanja sporazuma o konverziji te radi izrade izračuna na način da se uzme u obzir kamatna stopa koja se primjenjivala na kredite s valutnom klauzulom u EUR.

23.3. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika za dopunu nalaza i mišljenja vještaka jer iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je konverzija u konkretnom slučaju provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15, prilikom čega je tuženik sam izvršio izračun kredita kakav bi bio da je inicijalno sklopljen s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je iz dokumentacije u spisu i iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da su sva tužiteljeva plaćanja po ugovoru o kreditu u CHF-u uzeta u obzir prilikom sklapanja sporazuma o konverziji.

23.4. Nalaz i mišljenje vještaka izrađeni su temeljem sve potrebne dokumentacije i u skladu s nalogom suda te je sud iste prihvatio u cijelosti.

23.5. Prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem ništetne odredbe o otplati kredita u valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju na dan pojedine isplate anuiteta nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev- 2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

23.6. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja tužbe 12. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe po toj osnovi.

23.7. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi aneksa ugovora o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi o pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima. U konkretnom slučaju glavnica tužiteljevog kredita nije smanjena jer izračunom konverzije nije utvrđena preplata tužitelja, već manjak, pa tužitelj sporazumom o konverziji nije niti djelomično obeštećen za iznose koje je platio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

23.8. U odnosu na deklaratorni i kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojoj sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, tuženik u ovom predmetu niti ne ističe da aneks ugovora o kreditu, kojim je provedena konverzija kredita, nije pravno valjan, a tim aneksom ugovora je riješena situacija za ubuduće te isti sadrži izmijenjene odredbe ugovora o kreditu u pogledu valute obveze, stope redovnih kamata i iznosa neotplaćene glavnice, ali ne predstavlja obeštećenje zbog preplate iznosa kredita do konverzije. Aneksom ugovora o kreditu nije se riješila preplata po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te tužitelj i nadalje ima istu potraživati od tuženika.

24. Kako je iz nalaza i mišljenja financijskog vještačenja utvrđeno da je tužitelj zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli do konverzije preplatio iznos od 3.402,19 EUR, za koji sporazumom o konverziji nije niti djelomično obeštećen, to se za iznos razlike anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja. Tuženik je stoga navedeni iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO- a).

25. Financijskim vještačenjem izračunate su i tzv. negativne tečajne razlike za razdoblje u kojem je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, ali iznos negativnih tečajnih razlika ne utječe na visinu tužiteljeve tražbine. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od onoga na dan isplate kredita, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio.

26. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije, tužitelj potražuje i isplatu iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj nije dokazao da bi takav aneks ugovoru bio ništetan i da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužitelj na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK- 15 a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne. Sud je stoga ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev u tom dijelu, koji je sadržan pod točkom III. petita tužbe.

27. Odluka o plaćanju zakonske zatezne kamate donijeta je temeljem čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO-a

28. Odluku o parničnom trošku sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 4. u svezi sa člankom 155. ZPP-a, a sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine"broj 138/23, dalje Tarifa).

29. Glede dodatka ugovora o kreditu od 12. prosinca 2015. prvostupanjski sud je utvrdio kako je istim izvršena konverzija kredita radi promjene valute i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi korisnik bio da je koristio kredit denominiran u EUR, radi čega treba voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

30. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da se navedenim dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK, uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih, te da iz sadržaja navedenog dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti.

31. Zaključke prvostupanjskog suda glede učinka dodatka ugovora o kreditu ne prihvaća ovaj sud kao pravilne.

32. Naime, valja ukazati kako je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje Novela) u odredbi članka 19b propisano načelo konverzije kredita tako da Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

33. Kao način konverzije kredita je, između ostalog, u odredbi članka 19 c stavak 1 točka 1. i 2. Novele propisano da Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredit denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznos početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

34. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 9.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CH potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije duža primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

35. Stoga su stranke što proizlazi iz dodatka ugovora o kreditu od 12. prosinca 2015. prihvatile konverziju, te mijenjale odredbe iz Osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka Osnovnom ugovoru, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju pretplatom.

36. Navedeni dodatak ugovora o kreditu od 12. prosinca 2015. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

37. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

38. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

39. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

40. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

41. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

42. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 I protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

43. Međutim, ne radi se o izravnoj zakonskoj intervenciji u svaki ugovorni odnos, već su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

44. Odredbom članka 502 n stavak 1. ZPP-a propisano je kako nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske će sud u nastavljenim postupcima biti vezan tim pravnim shvaćanjem.

45. Dakle, nema nikakve dvojbe kako je prvostupanjski sud kao i ovaj sud vezan pravni shvaćanjem iz odluke Gos-1/2019, a iako ne „de iure“ već „de facto“ svojim obrazloženjem je prvostupanjski sud praktično derogirao pravno shvaćanje kojim je inače po sili zakona vezan.

46. Nadalje niti stav prvostupanjskog suda kako nema uopće govora da bi dodatak mogao predstavljati udovoljenje tužbenom zahtjevu nije pravilan. Vrhovni sud se u više svojih odluka (primjerice Rev-493/18, Rev-1014/18, Rev-699/21….) izjasnio kako je banka kao tuženik postupajući u skladu s odredbom čl. 19. e ZPK i izrađujući izračun konverzije kredita koji je tužitelj prihvatio, te je tužitelji s tuženikom sklopio Dodatak (aneks) ugovora o kreditu, tuženik zapravo ispunio tužbeni zahtjev tužitelja u okviru kojeg je isti zahtijevalo utvrđenje ništetnosti dijela ugovora (promjenjiva kamatna stopa) i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga u takvom slučaju tužitelji ima pravo na naknadu troškova postupka u smislu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP.

47. Dakle, da stranke nisu zaključile dodatak ugovora o kreditu od 12. prosinca 2015. prvostupanjska presuda bi bila u cijelosti valjana. Međutim s obzirom na zaključeni dodatak, pravnu prirodu istog i odredbe Novele, odnosno ZIDZPK („Narodne novine“ broj 102/15) presuda je valjana u dijelu odluke o deklaratornom zahtjevu, a glede zahtjeva za isplatu nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

48. Naime položaj tužitelja je morao biti izjednačen s položajem potrošača koji je u vrijeme sklapanja Osnovnog ugovora zaključio isti ili sličan ugovor o namjenskom kreditu vezan uz valutnu klauzulu u EUR.

49. Dakle trebalo je utvrditi kao prvo kolika je bila osnovna kamatna stopa za kredite u EUR jer je u Osnovnom ugovoru kamatna stopa određena u visini od 4,15% dok za sada je potpuno nejasno kolika je bila predviđena osnovna kamatna stopa za kredite u EUR.

50. Zatim je trebalo utvrditi jesu li i odredbe o promjenjivosti kamatne stope na kredite u EUR potencijalno ništetne, odnosno je li i za te kredite ostavljeno banci da jednostrano mijenja stopu zatezne kamate što bi ukazivalo na ništetnost i takvih odredbi jer ne smiju potrošači između sebe biti stavljeni u nejednaki položaj samo zbog odabira valute (iako će očito potrošači koji su kredit ugovorili kao kunski u konačnici biti oštećeni; ali to ne spada u područje djelovanja ovog suda).

51. Neovisno jesu li odredbe o promjenjivosti kamatne stope za kredite u EUR bile valjane prije svega treba utvrditi je li konverzija obavljena u skladu s Novelom (ZIDZPK) time da u slučaju ništetnosti odredaba o promjenjivosti kamatne stope za kredite u EUR valja poći od osnovne kamatne stope za tu vrstu kredita. Drugim riječima potrebno je utvrditi iznos glavnice koji je dan tužitelju na ime kredita, taj iznos vezati uz valutu EUR i kamatnu stopu pripadajućoj tim vrstama ugovora (eventualno bez promjenjivosti) te utvrditi koliko je tužitelj isplatio tuženiku po Osnovnom ugovoru i potom ako razlika postoji imajući u vidu i zaključeni dodatak kao prihvat konverzije obvezati tuženika da plati tu razliku, jer time što su stranke prihvatile konverziju tužitelj kao potrošač mora biti izjednačen u svojim pravima i obvezama s drugim potrošačima koji su zaključili ugovore o kreditu vezane uz EUR.

52. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nije razjašnjeno pitanje postoji li razlika u obvezi tužitelja i potrošača u (valjanim) kreditima vezanim uz EUR to je zaista počinjena povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o deklaratornom zahtjevu, te na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a ukinuti presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu i naknadu troškova postupka te predmet vratiti na ponovno suđenje, sve kao u izreci.

U Splitu, 14. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić