Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1127/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5872/2025-9 od 02. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5872/2025-9 od 02. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj 212300 od 15. studenog 2007. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, koja glasi:“ Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: "Jednokratno 1,10 % (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 954,64 EUR sa zateznom kamatom od 02. ožujka 2026. do isplate, u roku od 15 dana (točka II. Izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, 146/25 - dalje u tekstu: ZPP-a) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da istu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. stavak 2. ZPP, niti tuženik u žalbi konkretno navodi o kojim bi se to bitnim povredama odredaba parničnog postupka radilo.

5. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud prihvaća i pravilnu primjenu materijalnog stanja na tako utvrđeno činjenično stanje.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 15. studenog 2007., u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,10% od iznosa kredita (tzv. ulazna naknada).

7. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tuženik sa tužiteljicom (kao korisnikom kredita) sklopio ugovor o kreditu 15. studenog 2007.,

- da je tužiteljica podigla kredit radi kupnje automobila za osobne potrebe;

-da tužiteljica ima status potrošača sukladno članku 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP) ;

- da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika.

- da tužiteljica nije mogla raspravljati o spornoj ugovornoj odredbi i da je tuženik nije obavijestio o svrsi plaćanja naknade, niti načinu određivanja njene visine.

8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da je tuženik spornom ugovornom odredbom doveo tužiteljicu kao korisnicu kredita i slabiju ugovornu stranu u neravnopravan položaju odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu, ista da je nepoštena i posljedično ništetna. Pobijanu odluku sud je donio pozivom na odredbe članka 59., 81., 84., 87. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ br. 96/03,45/97,79/07 dalje: ZZP) i prema odredbi članka 295., 296. i 270. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, u nastavku ZOO-a).

9. Odluka prvostupanjskoga suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

10. U odnosu na žalbene navode treba reći da je u okviru ocjene poštenosti, u skladu s člankom 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 125/07 i 79/07 – dalje: ZZP/07), koji se u ovom slučaju primjenjuje, s obzirom na vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, sud u dovoljnoj mjeri ispitao moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača i svoj zaključak dostatno obrazložio.

11. Tuženik u žalbi ponavlja tvrdnje iznesene tijekom postupka, da je sporna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva, te da tužitelj tvrdnju da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo nije potkrijepio ni jednim dokazom. U odnosu na navedeno prije svega treba reći da je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade bio na tuženiku, sukladno s čl. 96. st. 4. ZZP/07, a ne na tužiteljici. U konkretnom slučaju i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena, jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a što proizlazi iz iskaza tužiteljice (zapisnik s ročišta od 10. veljače 2025.) i iz same činjenice da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu naplata sporne naknade bila redovit trošak kreditiranja i sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane Banke. Naime, iako je ta odredba, jasna i uočljiva, ona je bila unaprijed formulirana od strane banke i tužiteljica kao potrošač na nju nije mogla utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer joj nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da isti ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem (tzv. ulazne) naknade podmiruju u vrijeme sklapanja ugovora niti su isti sami po sebi razumljivi te kada u ugovoru nije navedeno, niti se iz sadržaja ugovora može zaključiti koje su to konkretne administrativne ili druge radnje po kreditu vezane uz odobravanje kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu kreditoru, pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu te kada je ugovorenom naknadom povećanja cijena kredita, onda je takvom ugovornom odredbom i prema ocjeni ovoga suda evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka.

13.Isto tako pravilno je utvrđeno da među strankama nije bilo pregovora. Da je tome tako potvrđuje činjenica da je Ugovor sastavljen na standardiziranom obrascu, što je vidljivo iz same isprave i utvrđeno iskazom tužiteljice. Obveza je trgovaca da sukladno načelu savjesnosti i poštenja pruži potpunu informaciju o usluzi koju pruža i naknadi koju naplaćuje, a ne obrnuto kako se to u žalbi tvrdi. Konačno da bi se potrošač mogao dodatno informirati morao bi imati bitne informacije koje mu je dužan pružiti trgovac, jer u suprotnom potrošač nema znanje o tome ima li potrebu nešto pitati ili razjašnjavati. Ovakvo je postupanje prema rezultatima dokaznog postupka izostalo, jer je tužiteljica došao u banku, pri potpisivanju ugovora o odredbama nije mogla pregovarati, nije bila upućene o svrsi plaćanja naknade, visini, niti parametrima na temelju kojih se određuje, na izričiti upit na što se odnosi naknada da joj je rečeno da se uobičajeno naplaćuje i da je već sadržano u naplati anuiteta i stoga je u svemu prihvatljivo utvrđenje suda da je tužitelj ici ova ugovorna odredba nametnuta suprotno načelu svjesnosti i poštenja što je bilo uzrokom znatne neravnoteže u ugovornom odnosu stranaka. Tuženik je taj koji je imao dokazati da je pružio sve potrebne obavijesti u čemu nije uspio, stoga je njegova žalbena tvrdnja o mogućnosti tužiteljice da utječe na sadržaj ugovora bez osnove, kao i ona da je ugovor unatoč tipskom obrascu zapravo bio prilagođen potrebama konkretnog slučaja. Naravno da je u dio Ugovora bio personaliziran u ovisnosti od osobe tužitelja kao korisnika kredita, ali ne u dijelu ugovaranja ulazne naknade jer to ne potvrđuju rezultati dokaznog postupka.

14. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim članak 6.1. Ugovora o kreditu.

15. Odluku o trošku tuženik pobija žalbenim navodima kako zahtjev za naknadu troškova za pristup na ročište za objavu presude je protivan načelu ekonomičnosti . Na temelju Tbr. 9. toč. 3. Tarife za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr.7. toč.1., 3., 6. i 7. Tarife, ali ne više od 50 bodova. Kako je punomoćnik tužitelja pristupio ročištu za objavu presude 02. veljače 2026 i kako je zatražena naknada troška za tu parničnu radnju to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je pobijanom odlukom priznao tužitelju i ovaj trošak u visini iznosa od 125,00 eura, koji je bio potreban za vođenje parnice.

16. Iz navedenih razloga, na temelju članka 368. stavak 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu, 14. svibnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Andrea Boras- Ivanišević