Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-654/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini od 19. veljače 2026. broj P-263/2025-53, u sjednici vijeća 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini od 19. veljače 2026. broj P-263/2025-53:

- potvrđuje pod toč. I., II. i IV. izreke

- potvrđuje pod toč. III. izreke u dijelu kojima je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.035,96 EUR sa zateznom kamatom od 30. svibnja 2019. do isplate, a preinačuje u dijelu dosuđene zatezne kamate za razdoblje od 1. listopada 2015. do 29. svibnja 2019. i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija

- potvrđuje pod toč. V. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 7. toč. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207911627od 24. studenog 2006. kojim je određeno da se kredit otplaćuje u anuitetima koji su obračunati po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećeg za CHF na dan plaćanja, a preinačuje u dijelu kojim je utvrđena ništetnost dijela odredbe kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima od 160,25 CHF i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija

- preinačuje pod toč. VI. izreke i zahtjev tužitelja odbija

- preinačuje pod toč. VII. i VIII. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 2. toč.1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207911627 od 24. studenog 2006. ovjeren kod javnog bilježnika Zdravke Biščanin-Pešut od 24. studenog 2006. pod brojem OU-333/2006, pod toč. II. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 7. toč. 2. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju s osnova obračunate zatezne kamate na preplaćeni iznos radi promjene kamatne stope i tečaja CHF iznos od 1.035,96 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, pod toč. IV. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 1. toč. 2. Ugovora o namjenskom kreditu, pod toč. V. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 7. toč. 1. Ugovora o namjenskom kreditu, pod toč. VI. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju radi promjene kamatne stope i tečaja CHF iznos od 1.540,00 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, pod toč. VII. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 3.479,63 EUR sa zateznom kamatom od 19. veljače 2026. do isplate, dok je pod toč. VIII. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

2. Navedenu presudu u cijelosti pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP) koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje .

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom tužitelja za utvrđenje ništetnosti čl. 1. toč. 2., čl. 2. toč. 1. te čl. 7. toč. 1. i 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207911627 koji je sklopljen između stranaka 24. studenog 2006. i za isplatu novčanih iznosa plaćenih tuženici temeljem ništetnih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i načinu promjene kamatne stope, te obračunate zatezne kamate od plaćanja pojedinačnih anuiteta do nastanka učinaka konverzije, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je temeljem Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207911627 koji je sklopljen između stranaka 24. studenog 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita namjenski kredit u iznosu od 19.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s ugovorenom promjenjivom kamatom u skladu s promjenama tržišnih uvjeta i temeljem Odluka o kamatnim stopama tuženice koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje i ugovorenim ispunjenjem kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule u CHF anuitetnom otplatom u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 160,25 CHF koji se obračunava prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja

- da je 22. prosinca 2015. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovoru o kreditu)

- da je ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđeno ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. za koja je sud vezan u restitucijskoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP, a da u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile predmetom pojedinačnih pregovora nego su unaprijed pripremljene u tipskom obrascu ugovora te su tužitelju ostale nerazumljive, što potvrđuje iskaz tužitelja u kojem navodi da mu ništa nije bilo objašnjeno niti je bio informiran o eventualnom riziku primjene valutne klauzule, da mu je ta vrsta kredita ponuđena kao povoljna i da mu je službenica tuženice tvrdila da je „švicarac čvrsta valuta“, da nije bio u mogućnosti pregovarati niti o jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o spornim odredbama koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu te su kao takve ništetne

- da se radi o namjenskom kreditu koji je odobren i realiziran za izgradnju obiteljske kuće u kojoj tužitelj stanuje s obitelji pa se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03)

- da je tužitelj u podnesku od 19. siječnja 2026. odredio tužbeni zahtjev na način da , osim utvrđenja ništetnosti dijelova ugovornih odredaba, zahtijeva i isplatu preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope i tečaja valute CHF, te zateznu kamatu obračunatu na preplaćene iznose radi promjene kamatne stope i tečaja, da određenjem zahtjeva nije preinačena tužba u smislu čl. 191. st. 1. ZPP jer nije došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva ili povećanja postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći, nego je zahtjev za isplatu smanjen u odnosu na zahtjev koji je postavljen u tužbi, dok od podnošenja tužbe tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijelova istih ugovornih odredaba

- da je nalazom financijsko knjigovodstvene vještakinje i dopunama nalaza utvrđeno da obračunata zatezna kamata na preplaćene iznose zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja CHF iznosi 1.035,96 EUR, da preplaćeni iznos radi promjene kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu iznosi 611,06 EUR a preplaćeni iznos radi promjene tečaja 2.058,50 EUR, da je u postupku konverzije na ime pretplate tužitelju priznat iznos od 1.129,48 EUR pa ukoliko se preplaćeni iznos po osnovi promjene kamatne stope i tečaja CHF od 2.669,56 EUR umanji za priznati iznos pretplate po konverziji od 1.129,48 EUR ostaje po tom osnovu tražbina od 1.540,08 EUR

- da unatoč provedenoj konverziji tužitelj ima pravo na punu restituciju zajamčenu propisima koji uređuju zaštitu potrošača jer je cilj ZID ZPK/15 bio (samo) izjednačavanje korisnika kredita s valutnoj klauzulom u CHF s EUR dužnicima putem simulacije otplate, a nije bio uklanjanje posljedica koje proizvode ništetne odredbe niti obeštećenje potrošača, kao i da odredbe čl. 19.b i čl. 19.c ZID ZPK/15 reguliraju ugovorni odnos između vjerovnika (banke) i potrošača a ne izvanugovorni odnos koji tužitelj temelji na stjecanju bez osnove, tim više što Glava IV.a ZPK ne sadrži pojmove „nepoštene odredbe“, „restitucija“ i sl.

- da je u predmetu VSRH broj Gos-1/2019 zauzeto pravo shvaćanje da sporazum o konverziji koji je sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a kako tužitelj ne tvrdi da bi sporazum bio ništetan nego zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove to za ovaj postupak pravno shvaćanje iz predmeta Gos-1/2019 nije pravno relevantno

- da nije osnovan prigovor zastare jer do podnošenja ove tužbe 30. svibnja 2019. nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pravomoćnosti presuda iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, uzimajući u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022.

- da sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u vrijeme plasiranja kredita jer tužitelj nije ništa stekao bez osnove pa ne postoji niti obveza vraćanja novčanih iznosa koje nije primio, a sud nije ovlašten umanjivat i tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima po osnovi negativne tečajne razlike uvažavajući stajalište koje je VSRH izrazio u odluci od 18. prosinca 2023. broj Rev- 549/2023-4,

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe čl. 1. toč.2., čl. 2. toč. 1. te čl. 7. toč. 1. i 2. Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne odredbe primjenom čl. 81. st. 1., čl. 83. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 što je utvrđeno pobijanom presudom pod toč. I., II.,

IV. i V. izreke pa tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO) u iznosu od 1.540,00 EUR koji je preplaćen radi promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, te zateznu kamatu koja je obračunata od plaćanja pojedinačnih anuiteta do učinka konverzije u iznosu od 1.035,96 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate radi čega je usvojen zahtjev za isplatu pod toč. III. i VI. izreke presude. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pod toč. VII. i VIII. izreke primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

6. U žalbi tuženica navodi da je presuda posljedica pogrešne primjene materijalnog prava iz ZID ZPK/15 i pogrešnog pravnog stajališta prvostupanjskog suda da nije vezan za stajalište koje je VSRH izrazio u postupku Gos-1/2019, ukazujući da je nakon te odluke kao i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 4. travnja 2017. broj U- I-3685/2015 i dr. kojom je odbijen prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti ZID ZPK/15 uslijedilo više odluka VSRH (Rev-1359/2019-8, Rev-586/2019-14 i Rev- 637/2019-2) u kojima je izraženo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredit sukladno ZID ZPK/15 nemaju pravo na obeštećenje, a nastavno na to su donesene i odluke Županijskog suda u Zagrebu koji dijeli stajalište VSRH o pravnim učincima konverzije. Nadalje, opisuje proceduru koju ZID ZPK/15 propisuje u postupku koji je prethodio sklapanju konverzije, navodeći da je taj Zakon donesen radi dvije obveze koje su banke imale prema potrošaču i to donošenja informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača i balansiranju interesa potrošača i trgovaca kao odraz načela zaštite potrošača i načela transparentnosti. Pobijanom presudom sud je tužitelju priznao preplatu utvrđenu u postupku konverzije od 8.103,74 kn, ali i preplatu od 2.507,96 EUR kao da ugovor o konverziji nije sklopljen zanemarujući da je prema čl. 19.e st. 6. ZID ZPK/15 tužitelj imao pravo izbora prihvatiti konverziju ili ne prihvatiti konverziju i ostati u režimu ugovora o CHF kreditu. Smatra da je u konkretnom slučaju sud bio dužan primijeniti pravno stajalište koje je VSRH izrazio u oglednom sporu (Gos-1/2019) kao obvezujuće shvaćanje pa je protivnim postupanjem pogrešno primijenio čl. 501.n ZPP. Citirajući nastavno odredbe ZID ZPK/15 ponavlja tvrdnje da potrošač koji je prihvatio konverziju nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 uključuje i te uplate. Tvrdi da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i toč. 12. ZPP jer nije iznio razloge na temelju kojih nalazi ništetnost dijela čl. 7. toč. 1. Ugovora o kreditu kojim je utvrdio ništetnim iznos mjesečnog (početnog) anuiteta od 160,25 CHF kada je upravo obveza tuženice prema zahtjevu tužitelja obračunavana prema početnom anuitetu, pa je u vezi toga počinjena i bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZZP i tuženici povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Smatra da tužitelj nema pravo na obračunatu zateznu kamatu iz razloga što nema pravo niti na glavnu tražbinu pa ako ne postoji glavna tražbina ne može postojati niti sporedna, niti ima pravo na isplatu zatezne kamate na obračunatu zateznu kamatu kako je dosuđena toč. III. izreke radi povrede načela zabrane anatocizma. Osporava stajalište prvostupanjskog suda o prigovoru zastare i s tim u vezi nalazi počinjenje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, osporava primjenu presuda iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa i s tim u vezi ističe počinjenje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, osporava tužitelju svojstvo potrošača i smatra da isto tužitelj nije dokazao. Tvrdi da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i toč. 12. te čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP jer je tužitelj nakon podnesene tužbe podnescima od 24. studenog 2023. i 18. siječnja 2024. preinačavao kondemnatorne zahtjeve da bi konačni zahtjev postavio u podnesku od 19. siječnja 2026. za koji je sud utvrdio da se ne odnosi na preinačenje tužbe nego na smanjenje zahtjeva, a da o prethodnim preinakama nije odlučio koje i tako nisu dopustive jer su poduzete protivno čl. 190. st. 2. ZPP. Ustraje u prigovoru zastare koji se odnosi i na zateznu kamatu dosuđenu pod toč. III. izreke koja zastarijeva u trogodišnjem zastarnom roku, te iste nisu bile predmetom zaštite u kolektivnom sporu, te u vezi svega navedenog smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Zaključno osporava i odluku o troškovima postupka određeno opisujući radnje za koje smatra da tužitelj nema pravo na naknadu troškova postupka.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u dijelu kojim je utvrdio ništetnim dio čl. 7. toč. 1. Ugovora o kreditu na koju ukazuje tuženica, jer o istom nisu izneseni razlozi na temelju kojih sud nalazi utvrđenim ništetnost tog dijela ugovorne odredbe, posebice iz razloga što je tužitelj visinu ugovorne obveze temeljio na početnom anuitetu i da je koristeći početni anuitet postavio tužbeni zahtjev, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa. U preostalom dijelu presude nije počinjena navedena bitna povreda s obzirom da presuda sadrži određene i dostatne razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost u preostalom dijelu.

8. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP jer je sud odlučio u okviru zahtjeva tužitelja, a tuženica ne konkretizira počinjene navedene bitne povrede u odnosu na konkretnu presudu. Nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c jer je prvostupanjski sud utvrđenje odlučnih činjenica pravilno utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, kao niti u vezi čl. 502.n ZPP s obzirom da se radi o pogrešnom pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda o dosegu i utjecaju odluke VSRH broj Gos-1/2019 na predmet spora u konkretnom slučaju.

10. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP jer je sud pravilno zaključio da tužitelj nije preinačio tužbu u podnesku od 19. siječnja 2026. u odnosu na zahtjev iz tužbe s obzirom da je uz utvrđenje ništetnosti dijelova istih odredaba Ugovora o kreditu smanjio kondemnatorni zahtjev za isplatu nakon provedene dopune vještačenja.

11. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. st. 4. ZPP na koje sadržajno upućuje tuženica, jer je sud analizirao i ocijenio sve provedene dokaze te je u obrazloženju izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, odnosno koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, te je naveo odredbe materijalnog prava koje je primijenio odlučujući o zahtjevu tužitelja.

12. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje da je o tužbenom zahtjevu tužitelja djelomično odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava.

13. Kako iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a nedvojbeno je proveden i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača (čl. 19.a st. 1.), pa su iz tog razloga u potpunosti promašeni razlozi kojima tuženica osporava tužitelju status potrošača.

14. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženica nije informirala tužitelja o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF niti o parametrima na temelju kojih ovisi promjena kamatne stope, da su dijelovi ugovornih odredaba iz čl. 1. toč. 2., čl. 2. toč. 1., čl. 7. toč. 1. (u dijelu ugovorene valutne klauzule) i toč. 2. formirane jednostrano od tuženice bile nerazumljive te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u ugovornim pravima i obvezama na štetu tužitelja, pa je posljedično navedenom pravilan zaključak suda da je postupanje tuženice protivno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i kao takvo ništetno primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava usvojen zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredaba kako su određene pod toč. I., II. i IV. izreke presude te dijelu toč. V. izreke presude koji se odnosi na ispunjenje ugovorne obveze prema tečaju koji je važio za CHF na dan plaćanja koji suštinski predstavlja ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu koja je vezana uz CHF.

14.1. S tim u vezi valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način da le odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč potpunoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

14.2. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti spornih odredaba pravilno utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa - i to na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (čl. 502.c ZPP) - s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da iste nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužitelja koji jasno navodi da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) o osporenim ugovornim odredbama.

15. Međutim, u odnosu na dio čl. 7. toč. 1. Ugovora o kreditu u kojem je ugovoreno cit.: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 160,25 EUR“ tužitelj ne navodi razloge ništetnosti, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa jer ugovoreni iznos anuiteta valja promatrati odvojeno od tečaja CHF koji se mijenjao i koji je određivao visinu obveze koja je vezana uz valutnu klauzulu u CHF (visinu kunske protuvrijednosti početnog anuiteta), pri čemu tužitelj (i) koristi visinu ugovorenog anuiteta za obračun kreditne obveze kao i svoje tražbine s osnova preplate, pa valja zaključiti da taj dio ugovorne odredbe ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a na što osnovano ukazuje tuženica u žalbi, pa je posljedično navedenom prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava utvrdio ništetnom dio čl. 7. toč. 1. Ugovora o kreditu pod toč. V. izreke presude.

16. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu, nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu, proizvode pravni učinak na tužitelja kao potrošača.

17. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

17.1. Prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da pravno shvaćanje VSRH iz postupka Gos-1/2019 nije od relevantnog značenja za ovaj postupak – uz obrazloženje da tužitelj ne tvrdi da je „sporazum o konverziji ništetan“ (toč. 23.7.), s obzirom da prema ocjeni ovoga suda ukoliko se radi o valjanom pravnom poslu tada novčani iznosi koje je tužitelj dao u njegovo ispunjenje ne mogu biti bez pravnog osnova u imovini tuženice.

18. Nakon što je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice niti odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF s obzirom da su obje ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

19. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku Ugovora o kreditu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.

21. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u n jegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa stoga utuženi iznosi od 1.540,00 EUR nije u imovini tuženice bez pravne osnove, nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove.

22. ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c stavka 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim , da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl . 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

23. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja do nastupanja učinaka konverzije u skladu s nalazom vještakinje i postavljenim zahtjevom kojim je zatražio zateznu kamatu u nominalnom iznosu od 1.035,96 EUR (obračun tuženica ne osporava) sa zateznom kamatom primjenom čl. 31. st. 2. ZOO od dana kada je sudu podnesen zahtjev za isplatu (30. svibnja 2019.), dok za razdoblje koje prethodi podnošenju tužbe tužitelj nema pravo na isplatu zatezne kamate.

24. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio i prigovor zastare, a što se odnosi i na potraživanje s osnova zatezne kamate u odnosu na koju je zahtjev postavljen već u tužbi (30. svibnja 2019.) dok je u nominalnom iznosu zatražena nakon vještačenja.

25. U odnosu na tvrdnje da je prvostupanjski sud bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, odnosno tečajnu razliku nastalu u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita, valja navesti da s obzirom na stajalište ovoga suda o učincima konverzije tuženica nema pravni osnov za tu isplatu.

26. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 1. i 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. I., II. i IV. izreke te dijelu toč. III. i toč. V. izreke, primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio presudu pod toč. III. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate (na iznos od 1.035,96 EUR) za razdoblje od 1. listopada 2015. do 29. svibnja 2019. i pod toč. VI. izreke i zahtjev tužitelja odbio, kao i dijelu toč. V. izreke u odnosu na utvrđenje ništetnosti visine anuiteta u kojem dijelu je zahtjev odbijen primjenom čl. 373.a st. 1. toč. 2., st. 2. i st. 3. ZPP.

27. S obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude ovaj sud je dužan odlučiti o troškovima parničnog postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.

28. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti u pretežitom dijelu i za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice. Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od **.**.2013., H protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

29. Stoga je u okolnostima ovog predmeta valjalo prihvatiti žalbu tuženice, preinačiti presudu pod toč. VII. i toč. VIII. izreke primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP i temeljem čl. 154. st. 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

30. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka vrijedi i za troškove žalbenog postupka tuženice pa je stoga odbijen njezin zahtjev.

U Varaždinu 14. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek