Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-789/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐU iz [adresa], ranije na adresi: [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupane po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-856/2023-22 od 23. svibnja 2025., na sjednici vijeća 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja i djelomično žalba tuženice odbijaju se kao neosnovane, te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-856/2023-22 od 23. svibnja 2025.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

- na iznos od 1,47 EUR od 23.1.2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 1,44 EUR od 23.2.2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 1,49 EUR od 23.3.2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 1,44 EUR od 23.4.2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 10,00 EUR od 24.5.2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 10,04 EUR od 24.6.2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 9,99 EUR od 23.7.2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 9,94 EUR od 23.8.2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 9,99 EUR od 23.9.2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 10,56 EUR od 23.10.2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 10,39 EUR od 23.11.2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 10,45 EUR od 23.12.2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 19,39 EUR od 23.1.2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 19,33 EUR od 24.2.2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 18,90 EUR od 24.3.2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 18,91 EUR od 23.4.2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 18,70 EUR od 23.5.2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 18,64 EUR od 24.6.2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 18,74 EUR od 23.7.2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 18,69 EUR od 23.8.2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 18,61 EUR od 23.9.2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 18,51 EUR od 23.10.2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 18,73 EUR od 24.11.2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 18,90 EUR od 23.12.2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 19,20 EUR od 23.1.2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 19,27 EUR od 23.2.2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 19,54 EUR od 23.3.2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 19,60 EUR od 23.4.2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 19,51 EUR od 23.5.2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,31 EUR od 24.6.2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,81 EUR od 23.7.2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 21,42 EUR od 24.8.2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 21,39 EUR od 23.9.2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 21,05 EUR od 23.10.2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 21,36 EUR od 23.11.2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 22,72 EUR od 23.12.2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 21,96 EUR od 23.1.2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 22,14 EUR od 23.2.2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 22,26 EUR od 23.3.2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 22,21 EUR od 23.4.2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 22,85 EUR od 7.6.2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 23,71 EUR od 8.7.2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 24,87 EUR od 9.8.2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 25,83 EUR od 8.9.2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 23,76 EUR od 8.10.2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,11 EUR od 9.11.2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,02 EUR od 23.11.2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,37 EUR od 23.12.2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,70 EUR od 8.2.2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,75 EUR od 8.3.2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,74 EUR od 7.4.2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,83 EUR od 8.5.2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 21,00 EUR od 7.6.2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,96 EUR od 7.7.2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,86 EUR od 8.8.2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,74 EUR od 8.9.2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,38 EUR od 6.10.2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,81 EUR od 8.11.2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,91 EUR od 11.12.2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,82 EUR od 8.1.2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,35 EUR od 8.2.2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,62 EUR od 8.3.2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,74 EUR od 6.4.2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,87 EUR od 8.5.2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,27 EUR od 8.6.2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,37 EUR od 6.7.2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,26 EUR od 8.8.2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,42 EUR od 7.9.2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,61 EUR od 8.10.2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,57 EUR od 9.11.2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,70 EUR od 10.12. 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,78 EUR od 9. 1. 2014. do 29. rujna 2015., za razdoblje od 23. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01 . kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- potvrđuje pod točkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

- na iznos od 5,60 EUR od 23.1. 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 5,04 EUR od 24. 2. 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 0,80 EUR od 24. 3. 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 0,85 EUR od 23. 4. 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 0,75 EUR od 23.12. 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 3,71 EUR od 23. 1. 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 4,49 EUR od 23. 2. 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 7,12 EUR od 23. 3. 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 7,75 EUR od 23. 4. 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 6,79 EUR od 23. 5. 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 14,71 EUR od 24. 6. 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 19,67 EUR od 23. 7. 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 25,68 EUR od 24. 8. 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 25,42 EUR od 23. 9. 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 22,06 EUR od 23. 10. 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 25,07 EUR od 23. 11. 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 38,54 EUR od 23. 12. 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 31,06 EUR od 23. 1. 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 32,88 EUR od 23 .2. 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 33,99 EUR od 23. 3. 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 33,50 EUR od 23. 4.2 011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 39,84 EUR od 7. 6. 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 48,40 EUR od 8. 7. 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 59,84 EUR od 9. 8. 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 69,33 EUR od 8. 9. 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 48,90 EUR od 8. 10. 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 47,19 EUR od 9. 11. 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 46,12 EUR od 23. 11. 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 50,26 EUR od 23. 12. 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 54,04 EUR od 8. 2. 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 54,67 EUR od 8. 3. 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 54,49 EUR od 7. 4. 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 55,60 EUR od 8. 5. 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 57,58 EUR od 7. 6. 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 57,06 EUR od 7. 7. 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 55,93 EUR od 8. 8. 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 54,50 EUR od 8. 9. 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 50,39 EUR od 6. 10. 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 55,36 EUR od 8. 11. 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 56,51 EUR od 11.12. 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 55,45 EUR od 8.1. 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 49,95 EUR od 8. 2. 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 53,09 EUR od 8. 3. 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 54,54 EUR od 6. 4.2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 56,01 EUR od 8. 5. 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 49,07 EUR od 8. 6. 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 50,18 EUR od 6. 7. 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 48,93 EUR od 8. 8. 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 50,86 EUR od 7. 9. 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 53,06 EUR od 8. 10. 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 52,55 EUR od 9. 11. 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 54,02 EUR od 10.12. 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 54,95 EUR od 9. 1. 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 49,67 EUR od 8. 2. 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 53,42 EUR od 8. 3. 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 53,56 EUR od 8. 4. 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 52,17 EUR od 9. 5. 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 51,59 EUR od 7. 6. 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 51,33 EUR od 8. 7. 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 52,94 EUR od 9. 8. 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 53,47 EUR od 9. 9. 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 54,69 EUR od 8. 10. 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 55,84 EUR od 8. 11. 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 57,05 EUR od 10.12. 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 56,59 EUR od 15. 1. 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 50,14 EUR od 19. 2. 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 50,14 EUR od 9. 4. 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 50,14 EUR od 9. 5. 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 50,14 EUR od 9. 5. 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 50,14 EUR od 9. 6. 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 50,14 EUR od 9. 7. 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 50,14 EUR od 8. 8. 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 50,14 EUR od 8. 9. 2015. do 29. rujna 2015., za razdoblje od 23. siječnja 2009. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- na iznos od 50,14 EUR od 8. listopada 2015. do 15. travnja 2016. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- potvrđuje pod točkom III. i IV. izreke.

II. Žalba tuženice djelomično se prihvaća kao osnovana, te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-856/2023-22 od 23. svibnja 2025.:

- preinačuje pod točkom I. izreke i odbija zahtjev za isplatu iznosa od 1.325,58 EUR-a i za isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate,

- preinačuje pod točkom II. izreke i odbija zahtjev za isplatu iznosa od 3.137,73 EUR- a i za isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate, time da se zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 50,14 EUR s dospijećem 8. listopada 2015. odbija za razdoblje od 16. travnja 2016. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.325,58 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos od dana izvršenih uplata do isplate. Pod točkom II. izreke presude naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 3.137,73 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos od dana izvršenih uplata do isplate. Pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 6.669,91 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate kao neosnovan. Pod točkom IV. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoj trošak.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuž itelj u točkama III. i IV. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu točku III. izreke na način da usvoji preostali dio tužbenog zahtjeva.

3. Tuženica pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu, podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa plaćenih na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 310391 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 5. studenoga 2004. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednice tuženice Volksbank d.d. Zagreb (dalje: ugovor o kreditu) kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a u odnosu na koji su ugovor o kreditu parnične stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu dana 15. travnja 2016., kao i zahtjev za isplatu razlike glavnice nastale konverzijom kredita.

7. Prvostupanjski sud, polazeći od sljedećih utvrđenih činjenica:

- da je nesporna aktivna i pasivna legitimacija,

- da su nesporno tužitelj kao korisnik kredita i prednica tuženice kao kreditor sklopili ugovor o kreditu 5. studenoga 2004., kojim je prednica tuženice odobrila tužitelju stambeni kredit u iznosu od 47.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora o kreditu) sa ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 5,22% (čl. 4. ugovora), ugovorenim rokom otplate 276 mjeseci i otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF banke na dan plaćanja (čl. 7. ugovora o kreditu),

- da su stranke nesporno 15. travnja 2016. sklopile Dodatak ugovora o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora o kreditu iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/15),

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03) jer iz iskaza tužitelja, te provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba za kupnju stana u kojem je živio, da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio zaposlen u gradskom uredu Grada Zagreba, te predmetni ugovor o kreditu nije sklopio u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (kojom je odbijena žalba tuženice) te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope niti su informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019

– dalje u tekstu: ZPP) i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, dalje: ZZP/07),

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je sama banka ponudila kredit u CHF prezentirajući ga kao najpovoljniji kredit, da nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama sklapanja takvog ugovora, da ga banka nije informirala o parametrima o kojima će ovisiti promjena redovne kamatne stope niti o rizicima ugovaranja kredita u valuti CHF, te da su mu se anuiteti tijekom otplate kredita znatno povećali što je otežalo njegovu mogućnost otplate kredita,

- da je prema nalazu financijskog vještaka EU tužitelj tuženici u razdoblju otplate kredita, uslijed promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu više platio iznos od 1.325,58 EUR-a, a uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platio iznos od 3.137,73 EUR- a, a koji iznosi predstavljaju razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj stvarno platio tuženici i iznosa koje bi tužitelj platio da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćao svoju obvezu prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,22% kao jedinoj mu poznatoj kamatnoj stopi te prema tečaju CHF u vrijeme isplate kredita, te da je konverzijom utvrđen manje uplaćeni iznos tužitelja u iznosu od 3.660,95 EUR- a, a da razlika preostale glavnice po konverziji s osnove promjene kamatne stope i tečaja iznosi 6.669,91 EUR-a,

- da je prigovor zastare neosnovan, jer je sukladno pravnom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. da u slučaju restitucijskih zahtjeva kad je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača , u ovom konkretnom slučaju zastara počela ponovno teći 15. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1402/2012 u odnosu na pravnu prednicu tuženice te do podnošenja tužbe 12. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 73/1991, 111/1993, 3/1994, 7/1996, 91/1996, 112/1999 i 88/2001 – dalje: ZOO/91, a koji se u ovom konkretnom slučaju primjenjuje obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen 5. studenoga 2004.) od pet godina od pravomoćnosti presude,

odlučujući o ništetnosti kao o prethodnom pitanju, zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene te valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita jer su iste sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, te iste kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81., čl. 82., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03).

7.1. Polazeći od utvrđenja da među strankama nije sporno da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, te da tužitelj u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, da to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka, te da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj niti djelomično nije obeštećen za iznose koje je platio uslijed povećanja kamatne stope i tečaja.

7.2. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO/05) prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te naložio tuženici isplatiti tužitelju razliku na ime preplaćenih kamata u iznosu od 1.325,58 EUR-a i preplaćene valute u CHF u iznosu od 3.137,73 EUR-a, sve s pripadajućim zateznim kamatama opisanim u točkama I. i II. izreke, koje kamate su na temelju čl. 214. ZOO/91 (1115. ZOO-a) tužitelju dosuđene od dana izvršenog plaćanja do isplate zaključivši da je tuženica nepoštena stjecateljica jer je je navedene iznose stekla na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, pri čemu je naveo da tuženica neosnovano smatra da je iznos negativnih kamatnih i tečajnih razlika (tzv. negativna razlika) trebalo uračunati prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva jer u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO- a za to potraživanje tuženice ne postoji pravni osnov obzirom da su razlozi krivnje za sklapanje ugovora s ništetnim ugovornim odredbama na strani tuženice, te da tuženica nije potrošač i na nju se ne može odnositi kolektivna zaštita, pa ako je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF, tzv. negativne tečajne razlike, za to ne postoji odgovornost tužitelja, a niti je tužitelj po osnovi tzv. negativne tečajne razlike nešto stekao, pa da bi to stečeno morao vratiti tuženici.

7.3. Prvostupanjski sud, pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. (prema kojem sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ''Narodne novine'' broj 102/15. ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), zaključuje da tužitelj nije dokazao da bi Dodatak ugovora o kreditu bio ništetan i da ne bi proizvodio pravne učinke, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti, pa imajući u vidu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15, te da je tužitelj, prihvaćajući i sklapajući sporazum o konverziji s tuženicom, prihvatio sva prava i obveze iz tog pravnog posla, odbio je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa razlike preostale glavnice od 6.669,91 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamata kao neosnovan.

8. Tužitelj u žalbi navodi da odbijanjem dijela zahtjeva pod točkom III. izreke nije uspostavljena ravnoteža ugovornih strana i da nije u potpunosti obeštećen sklapanjem Dodatka sukladno ZID ZPK/15, jer je utužena razlika u glavnicama do koje je došlo upravo zbog nepoštene i ništetne odredbe o valuti obzirom je zbog povećanja valute tužitelju porasla i mjesečna obveza plaćanja anuiteta te glavnice, a iz financijskog vještačenja proizlazi da glavnica nije vraćena na početne parametre bez nepoštenih i ništetnih odredbi, te da je prvostupanjska odluka suprotna odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2019 od 12. veljače 2019. i odlukama Suda Europske unije

9. Tuženica u žalbi navodi da je sklapanjem Dodatka kreditni odnos između stranaka izmijenjen, da Dodatak ima značenje novog pravnog posla kojim su tužitelj i tuženica uredili pravni odnos nastao temeljem ugovora o kreditu s retroaktivnim učinkom, te da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 19.a., čl. 19.b. i čl. 19.c. ZID ZPK/15 kada je zaključio da tužitelj ima pravo na otplatu kredita prema uvjetima koji su ugovoreni Dodatkom i povrh toga da ima pravo i na preplatu u dosuđenim iznosima kao da konverzija nije prihvaćena od strane tužitelja, jer to tužitelja stavlja u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima, iako je cilj ZID ZPK/15 bio izjednačavanje upravo s tim potrošačima. Nadalje navodi da je Sud Europske unije u predmetu broj C-567/2020 odgovorio da potrošači koji su proveli konverziju kredita nemaju pravo osporavati odredbe Ugovora o kreditu i dodataka iz razloga što su odredbe Glave IV.a ZID ZPK/15 sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti, da je cilj zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova pa je Dodatak isključen od ispitivanja nepoštenosti, te je navedena odluka osnažila i potvrdila argumente Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz oglednog postupka Gos-1/2019, kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je prvi u okviru postupka ocjene ustavnosti Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nedvojbeno potvrdio da se u konkretnom slučaju radi o valjanoj javnopravnoj i restitucijskoj intervenciji zakonodavca. Ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-637/2019- 2 od 15. studenog 2022. zauzeo shvaćanje da korisnik kredita (potrošač) koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka s tuženicom kao kreditorom (trgovcem) nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF zašto što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 uključuje i te uplate, a da je u konkretnom slučaju utvrđeno da među strankama nije sporno da su sve uplate tužitelja iskorištene za ispunjenje budućih obveza te u imovini tuženice više nema imovine tužitelja koju je stekla bez pravne osnove i da je konverzija provedena sukladno ZID ZPK/15. Tuženica ističe da je pobijanom presudom prvostupanjski sud pogrešno odlučio o prigovoru prijeboja, te da je neosnovano usvojio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike, a ne i negativnu razliku tečaja.

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženica, jer presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza i stanju spisa, a odnose se na doseg pravomoćne presude iz postupka kolektivne zaštite. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

11. Međutim, osnovano ističe tuženica da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF.

12. U žalbenom stadiju postupka nije sporno da su stranke dana 15. travnja 2016. sklopile Dodatak, kojim su sukladno odredbama ZID ZPK/15 izvršile konverziju kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je nesporno da tužitelj tijekom postupka nije osporavao valjanost sklopljenog Dodatka, niti je osporavao da je predmetni Dodatak sklopio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Obzirom da je u ovoj fazi postupka sporno da li su stranke sklapanjem Dodatka uredile sve svoje odnose vezano za ništetne odredbe ugovora o kreditu i da li se tim Zakonom uspostavila stvarna ravnoteža u pravima i obvezama stranaka (tužitelja kao potrošača i tuženice kao trgovca), odnosno sporan je pravni doseg Dodatka, to je u ovom konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti zahtjeva odlučno odgovoriti na ta pitanja.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu poslovni broj Gos-1/2019 u rješenju od 4. ožujka 2020., odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava, dao slijedeći odgovor: ''Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.''. Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2015, na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

14. Obzirom da u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZPP/03 ništetnost djeluje ex tunc, pa za ugovornu odredbu u potrošačkom kreditu koja je proglašena nepoštenom i ništetnom vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, te imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske citirano u gore navedenog odluci, nepoštene odredbe ugovora o kred itu o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF nakon sklapanja Dodatka ne obvezuju tužitelja obzirom su izmijenjene na način kao da je za cjelokupno ugovoreno vrijeme vraćanja kredita ispunjenje kreditne obveze bilo ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren neobvezujući učinak ništetnih ugovornih odredbi u skladu s odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03, a posljedica te neobvezujuće prirode ništetnih ugovornih odredbi je pravo potrošača na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe.

15. Stranke su sklapanjem Dodatka izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 30. rujna 2015. (kao dana obračuna konverzije) iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza ugovorenih valjanim Dodatkom, odnosno u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, kako to osnovano ističe i tuženica u svojoj žalbi, što ne osporava niti sam tužitelj.

16. Stoga, prema shvaćanju ovog suda, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostranoj izmjeni kamatne stope iz ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u tužiteljevu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom, čime je de facto konzumirano restitucijsko pravo. Dodatak ne djeluje samo pro futuro, već ima retroaktivni učinak i kao takav čini pravnu osnovu temeljem koje je s pozicije tužitelja kao potrošača konzumirano njegovo restitucijsko pravo, dok s pozicije tuženice čini pravnu osnovu temeljem koje tuženica ima pravo zadržati sve što je primila na ime ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz obveze ugovorene valjanim Dodatkom, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove propisane odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO/05.

17. Navedeno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odlukama Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. (točka 25.), Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. (točka 26.) i Rev- 925/2023-2 od 8. travnja 2025. (točka 54.1).

18. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima je tijekom postupka, kao i sada u žalbenoj fazi, prigovarala visini zahtjeva za isplatu tvrdeći da su za isplatu odlučne tzv. negativne tečajne razlike (kada je primijenjeni tečaj za CHF bio za tužitelja povoljniji od tečaja koji je primijenjen prilikom isplate kredita). Naime, ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena je zbog toga što je riječ o odredbama koje stvaraju znatnu neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja kao potrošača jer je te ugovorne odredbe sama prednica tuženice unijela u ugovor o kreditu pa je na tuženici da snosi posljedice i u situaciji kada se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača obzirom da potrošač nije sudjelovao u njihovu kreiranju i ne mogu mu se predbaciti, a pogotovo ne u situaciji kada je platio anuitet po tečaju koji je u njegovu korist promijenila sama banka. Osim toga, uračunavanje tzv. negativnih tečajnih razlika imalo bi za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/07 kao prisilni propis predviđa, obzirom da ništetnost odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču, a ne prema trgovcu.

19. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO/05 (čl. 210. ZOO/91) u vezi s čl. 1115. ZOO/05 (čl. 214. ZOO/91) kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO /05, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO/05 temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Dodatkom (30. rujna 2015.).

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev- 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije .''

21. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima pobija točku III. izreke presude kojom je odbijen njegov zahtjev za isplatu razlike glavnice. To iz razloga što je sklapanjem Dodatka stvorena nova osnova za otplatu tog kredita, odnosno konverzijom kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR određen je i novi otplatni plan kojim je u skladu s prisilnim propisima iz čl. 19.c st. 1. toč. 7. i 8. ZPK -a formirana nova glavnica na dan 30. rujna 2015. kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. tog stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. tog stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. toga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. toga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača (točka 7.), odnosno riječ je o razlici neotplaćene glavnice za koju je citiranim prisilnim propisima precizno određeno na koji se način utvrđuje i koji je njezin značaj prilikom postizanja zakonom namjeravanih učinaka konverzije, pa stoga nema mjesta da se suprotno čl. 19.c. st. 1. toč. 7. i 8. ZPK-a razlika u konverziji utvrđene neotplaćene glavnice vraća tužitelju.

22. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio žalbu tužitelja i djelomično žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 1. i st. 2. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu pod točkom I. i II. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015. (točka I. izreke ove presude), time da je u dijelu točke II. izreke tužitelju na iznos od 50,14 EUR zatezna kamata dosuđena od 8. listopada 2015. do 15. travnja 2016. na temelju čl. 19.f. ZPK-a i pod točkom III. izreke. Primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a ovaj sud je preinačio presudu pod točkom I. izreke na način da je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 1.325,58 EUR-a, a pod točkom II. izreke za isplatu iznosa od 3.137,73 EUR-a i zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate (točka II. izreke ove presude), time da je zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 50,14 EUR (točka II. izreke prvostupanjske presude) s dospijećem 8. listopada 2015. odbijen za razdoblje od 16. travnja 2016. do isplate.

23. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, to je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučio o troškovima parničnog postupka.

24. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. I. izreke ove odluke), a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice i dijela zateznih kamata na pojedinačne iznose, te zahtjevom za isplatu razlike glavnice (toč. I. i II. izreke ove odluke). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od **.**.2013., Đ protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

25. Stoga je u okolnostima ovog predmeta valjalo odbiti žalbu tužitelja, te primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi točku IV. izreke presude.

26. Iz istih razloga zbog kojih je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, ovaj sud je odbio i zahtjev tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 14. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun