Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-616/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dijani Hofer, u pravnoj stvari tužitelja ZV (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Branku Čuturi i Jeleni Mandarić, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Lubina & Čutura j.t.d. iz Splita, protiv tužene Republike Hrvatske, (OIB:52634238587), zastupane po Građansko-upravnom odjelu Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, radi naknade štete, povodom žalbi parničnih stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pn-1073/2024-10 od 6. ožujka 2026., dana 14. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe parničnih stranaka odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj Pn-1073/2024-10 od 6. ožujka 2026. u toč.I.izreke.

r i j e š i o  j e

I/ Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana, dok se žalba tužene djelomično uvažava pa se odluka o troškovima postupka sadržana u toč.II. izreke presude Općinskog suda u Splitu broj Pn-1073/2024-10 od 6. ožujka 2026. preinačava i određuje da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

II/ Odbijaju se parnične stranke sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Izrekom prvostupanjske presude u toč.I. naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 37,16 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2020. do isplate, dok je tužbeni zahtjev za daljnji iznos od 308,13 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 5. siječnja 2013. do isplate kao i zahtjev za zateznu kamatu na dosuđeni iznos počam od 5. siječnja 2013. do dosuđenog početka tijeka - odbijen. Toč.II. izreke tužena je obvezana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 66,89 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, dok je sa preostalim zahtjevom s tog osnova tužitelj odbijen (ne navodi se nominalni iznos).

2. Navedenu presudu pravovremenim žalbama pobijaju obje parnične stranke, tužitelj

- za zaključiti je iz sadržaja žalbe – u odnosu na odbijajući dio, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a tužena u odnosu na dosuđujući dio i u odnosu na odluku o troškovima postupka iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23). Oboje žalitelja predlažu ovom sudu da pobijane dijelove prvostupanjske presude preinači sukladno žalbenim navodima odnosnog žalitelja, podredno da ih ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Žalitelji zahtijevaju troškove žalbenog postupka.

2.1. Na žalbe nije odgovoreno.

3. Žalbe parničnih stranaka su neosnovane u odnosu na meritum predmetne pravne stvari, dok je žalba tužene osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

4. Predmet postupka je tužiteljev zahtjev radi isplate naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na slobodu, ugled, čast i dostojanstvo zbog neosnovanog lišenja slobode temeljem odredbe čl. 480. stav. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku (dalje: ZKP/97 - "Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03, 178/04, 115/06, 152/08, 76/09, 80/11 i 143/12 koji se u predmetnoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 573. al. 3. ZKP/08 - "Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25) u vezi a odredbom čl. 19. stav. 2., čl. 1046. i čl. 1100. stav. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO - "Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11) i to zbog neutemeljenog boravka u pritvoru dana 4. siječnja 2013.

5. Polazeći od činjenica koje su između parničnih stranaka nesporne – da je tužitelj bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz odredbe čl. 90. Kaznenog zakona (dalje: KZ - "Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 84/05, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 71/06 i 110/07), da je u kaznenom postupku koji se vodio pred Županijskim sudom u Splitu protiv tužitelja donesena presuda broj K-13/18 od 16. listopada 2018. kojom je tužitelj oslobođen od optužbe te koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019., da je punomoćnik tužitelja presudu broj Kž-679/2018 7 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020., a sam tužitelj 9. siječnja 2020., da je tužitelj bio u pritvoru ukupno 1240 dana (od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.) te da se tužitelj dana 10. travnja 2020. obratio Ministarstvu pravosuđa i uprave sa zahtjevom za mirno rješenje spora koje je dopisom Klasa: UP/I- 702-03/20-01/52 od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu ponudilo isplatu ukupnog iznosa od 46.078,40 Eur, odnosno po danu provedenom u pritvoru iznos od 37,16 Eur - prvostupanjski sud je analizom iskaza tužitelja (danog u činjenično i pravno istovjetnim postupcima pred Općinskim sudom u Splitu pod brojem Pn-269/2023 i Pn-321/2023) utvrdio da je tužitelj tri godine i 144 dana bio u istražnom zatvoru, da je patio jer je bio okrivljen za zločin ubojstva vlastite majke, da je bio obilježen osudom okoline i da se osuda javnosti, pa čak i njegove obitelji i prijatelja, nastavila i nakon oslobađajuće presude , da je postupak koji se vodio protiv njega ostavio neizbrisiv trag jer je iz zatvora izašao obilježen i stigmatiziran, da se tijekom boravka u istražnom zatvoru nalazio u izrazito teškom psihičkom stanju, da je loše spavao, plakao, da nije mogao jesti, da je bio tužan, potišten i deprimiran, da mu nije mu bilo ni do čega, da je izgubio kontakt s rodbinom jer su uglavnom svi, pa i njegov brat, povjerovali onome što se pisalo u novinama i drugim medijima, da je imao nesanice, socijalno povlačenje, izbjegavanje kontakta s okolinom, stigme, gubitak sigurnosti, strahove te da je trpio duševne bolove jakog intenziteta zbog toga što mu je bila povrijeđena njegova sloboda, kao najistaknutije i najvažnije pravo osobe koje treba i najviše štititi odnosno u najvećoj mjeri onemogućiti oduzimanje slobode boravkom u istražnom zatvoru koji se kasnije pokaže neosnovanim i da mu s toga temeljem odredbe čl. 480. stav. 1. toč. 1. ZKP/97 u vezi sa odredbom čl. 1100. ZOO pripada naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu 37,16 Eur za jedan dan neutemeljenog boravka u pritvoru i to sa zateznom kamatom tekućom od dana upućivanja tuženoj zahtjeva za mirno rješenje spora, do isplate.

5.1. Prigovor zastare prvostupanjski sud je prosuđivao pozivom na odredbu čl. 477.stav.1. ZKP/97 prema kojoj pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višega suda, zaključivši da je zastara u konkretnom slučaju počela teći od dana kada je tužitelj primio presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-679/2018 7 od 17. prosinca 2019. – dakle od 10. siječnja 2020., da je podnošenjem zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa i uprave dana 10. travnja 2020. došlo do zastoja zastarijevanja u smislu odredbe čl. 478. stav. 2. ZKP/97 koji je trajao tri mjeseca, odnosno do 10. srpnja 2020. obzirom da je odredbom čl. 478. stav. 1. ZKP/97 propisano ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu iz čega proizlazi da tada, kada su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe, zastarni rok počinje teći iznova, pa je u konkretnoj pravnoj situaciji zastarni rok za podnošenje tužbe računajući od 10. srpnja 2020. istekao s danom 10. travnja 2023. pri čemu prvostupanjski sud uračunava i vrijeme zastare koje je proteklo do nastupa zastoja zastare pa zaključuje da je utužena tražbina iz predmetne tužbe koja je podnijeta 2. travnja 2024. podnesena nakon nastupa zastare - osim u dijelu postavljenog tužbenog zahtjeva za koji je tužena očitovanjem svog Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. tužiteljev podneseni zahtjev za naknadu štete ocijenila pravno osnovanim za ukupan iznos od 46.078,40 Eur odnosno po jednom danu u iznosu 37,16 Eur pa je u odnosu na priznati iznos nastupio prekid zastare u smislu odredbe čl.240.stav.1. ZOO koja je potom prema nastavnoj odredbi čl.245.stav.1. ZOO počela teći ispočetka i nije se u odnosu na priznat i novčani iznos za jedan dan proveden u pritvoru navršila danom podnošenja predmetne tužbe (2. travnja 2024.).

5.2. Osnovom prednjeg, prvostupanjski sud je djelomično usvojio tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na slobodu, ugled, čast i dostojanstvo zbog neosnovanog lišenja slobode u iznosu od 37,16 Eur za dan (4.siječnja 2013.) sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja pisanog zahtjeva nadležnom ministarstvu, a sve temeljem odredbe čl. 1103. ZOO -a to jest od 10. travnja 2020. pa do konačne isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. ZOO. U preostalom dijelu, za iznos od ukupno 308,13 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 5. siječnja 2013. do isplate a i sa zatraženim početkom tijeka kamate na dosuđeni iznos od 5. siječnja 2013. do dosuđenog početka tijeka, tužbeni zahtjev je odbijen.

6. Tužitelj u žalbi ističe da je u tužbi predložio pregled spisa Županijskog suda u Splitu broj K-13/2018 i pregled spisa Ministarstvo pravosuđa i uprave UP/I702- 03/20-01/52, no da prvostupanjski sud navedene dokaze nije pregledao iako ih je pribavio na ročištu održanom dana 22. siječnja 2026. i konstatirao da ih je pregledao. i time ostvario žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP.

6.1. Iznoseći sadržaj utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljenih na iskazu tužitelja iz pravno – i činjenično istovjetnih postupaka prvostupanjskog suda, tužitelj ističe da je prvostupanjski sud propustio navesti razloge na osnovu kojih je zaključio da presuđena naknada od 37,16 Eur dnevno po danu provedenom u pritvoru predstavlja pravičnu novčanu naknadu pa i u navedenom nalazi ostvarenom bitnu povredu iz odredbe čl.354.stav.2.toč.11. ZPP. Smatra da je prvostupanjski sud trebao tužitelju dosuditi cjelokupni utuženi novčani iznos pozivajući se (i iznoseći cjelokupni sadržaj) presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 2011. broj Rev-766/2009 kojom je za lišenje slobode koje je trajalo 22 dana oštećeniku dosuđena neimovinska šteta u iznosu od 60.000,00 kn, te na sadržaj presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž- 1105/2025-2 od 1. prosinca 2025. kojom je tužbeni zahtjev tužitelja u istovjetnim činjenično - i materijalno-pravnim okolnostima usvojen i dosuđena mu naknada po jednom danu neutemeljenog pritvora u iznosu od 345,29 Eur. Tužitelj u žalbi osporava i utvrđeno činjenično stanje smatrajući da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir članke iz novina i portala koji se nalaze u predmetu Županijskog suda u Splitu broj K-13/2018.

7. Tužena u žalbi nakon iznošenja činjenica koje su između parničnih stranaka nesporne i materijalno-pravne osnove predmetnog spora sadržane u odredbama ZKP i ZOO – u bitnome – smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio o prekidu zastare u odnosu na iznos od 37,16 Eur/dnevno kao pravične novčane naknade tužitelju po danu koje je proveo u pritvoru jer da tužena ponudom nespornog iznosa nije priznala dug u smislu odredbe čl.240.stav.1. ZOO te se u prilog takvog stajališta poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015. i Rev-724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. Ističe i žalbeni razlog iz odredbe čl.354.stav.2.toč.14. ZPP jer je prvostupanjski sud meritorno odlučivao o dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 278,93 Eur koji iznos međutim nije bio predmet mirnog postupka iniciranog kod tužene prije pokretanja predmetnog parničnog postupka a uz to da prvostupanjski sud ostvario i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP jer pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

8. Ispitujući presudu u okviru odredbe čl. 365. stav. 2. ZPP ovaj sud ne nalazi da je počinjena i jedna od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku, a nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. koju ističu oboje žalitelja obzirom da suprotno žalbenom stajalištu oboje žalitelja pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja.

8.1. Žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. stav. 2. toč. 14. ZPP kojeg tužena temelji na tvrdnji da je prvostupanjski sud meritorno odlučivao o dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 278,93 Eur koji iznos međutim nije bio predmet mirnog postupka iniciranog kod tužene prije pokretanja predmetnog parničnog postupka, također nije osnovan. Naime, činjenica da je tužitelj u zahtjevu podnesenom Ministarstvu pravosuđa i uprave radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade kao procesne pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe zahtijevao isplatu iznosa od 66,36 EUR po danu provedenom u pritvoru, a da u konkretnom slučaju u tužbi potražuje isplatu iznosa od 345,29 Eur (za jedan dan proveden u pritvoru), ne čini tužbu nedopuštenom za iznos od 278,93 Eur (kao razlike između 345,29 Eur i 66,36 Eur) i to obzirom da je tužitelj zahtjev koji je uputio Ministarstvu pravosuđa i uprave radi postignuća nagodbe utemeljio na identičnim činjeničnim tvrdnjama o neimovinsko j šteti nastaloj zbog neosnovanog lišenja slobode kao i predmetnu tužbu, slijedom čega postoji identitet zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe, te je o istome prvostupanjski sud pravilno meritorno odlučio.

9. Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja sukladno odredbi čl.375.stav.1. ZPP valja navesti da tužitelj neutemeljeno u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije pregledao kazneni spis broj K-13/2018 i upravni spis povodom tužiteljevog zahtjeva upućenog tuženoj radi mirnoj rješenja spora, obzirom da iz sadržaja obrazloženja pobijane prvostupanjske presude proizlazi potpuno suprotno. Sadržaj sudskih presuda donesenih u postupcima sličnog činjeničnog utemeljenja za koje tužitelj u žalbi tvrdi da prileže kaznenom spisu broj K-13/2018 nije ni obvezujući niti od utjecaja na materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda koje je u odnosu na visinu tužitelju dosuđene naknade prihvaća i ovaj sud jer je utemeljeno na valjanim i uvjerljivim razlozima koji imaju uporište u sadržaju tužiteljevog iskaza.

10. Tužena neutemeljeno u žalbi ponavlja tijekom postupka isticani prigovor zastare i stajalište da se dopis Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. ne može smatrati priznanjem duga nego tek ponudom za sklapanje nagodbe koja nije prihvaćena od tužitelja (pri čemu se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-724/2007 od 31. prosinca 2008. i Rev-x-216/2015 od 6. listopada 2015.).

10.1. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, u kojemu je inicijativa da se predmetni spor riješi mirnim putem prije podnošenja tužbe nadležnom sudu na tužitelju koji se obratio Ministarstvu pravosuđa i uprave s ciljem da spor riješi mirnim putem, da se Ministarstvo nije očitovalo u zakonskom roku od tri mjeseca ali se unutar zastarnog roka jasno, određeno i bezuvjetno očitovalo da je zahtjev tužitelja za cjelokupni period proveden u pritvoru osnovan do iznosa od 46.078,40 Eur - tužitelj se razumno mogao osloniti da tužena priznaje osnov, a do priznatog iznosa i visinu tražbine. Tumačenje sadržaja ponude tužene – da se radilo "samo o ponudi" koju tužitelj nije prihvatio pa ista više niti ne obvezuje tuženu niti je prekinula zastaru (u odnosu na iznos od 37,16 Eur) po ocjeni ovoga suda je odraz pretjeranog formalizma od kojeg bi (s jedne strane) korist imala isključivo tužena koja je takvo očitovanje dala, dok bi (s druge strane) imalo za posljedicu ograničenje prava tužitelja (radi zastare) na pristup sudu zajamčen čl. 6. stav.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja nije razmjerno legitimnom cilju kojem služi.

10.2. Pri tome je neodlučno pozivanje tužene na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesene u predmetima Rev 724/2007 od 30. kolovoza 2008. i Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015. jer su pravna shvaćanja izražena u tim odlukama odnose na privatnopravni odnos između oštećenika i osiguravajućeg društva, dok je u ovom predmetu valjalo primijeniti pravno shvaćanje razvijeno u praksi Europskog suda za ljudska prava, konkretno u predmetu Lelas protiv Hrvatske (Zahtjev br. 55555/08, presuda od 20. svibnja 2010.), u kojem je istaknuto da „...Sud nalazi da je pobijano miješanje bilo nespojivo s načelom zakonitosti i stoga protivno članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju (vidi, mutatis mutandis, predmete Frizen protiv Rusije, br. 58254/00, odlomak 35., 24. ožujka 2005.; naprijed citirani predmet Z, odlomak 34. i naprijed citirani predmet H, odlomci 46. -47.), jer način na koji je sud tumačio i primijenio mjerodavno domaće pravo, posebice članak 387. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., nije bio predvidljiv za podnositelja zahtjeva, koji je mogao razumno očekivati da izjave koje je u ime Ministarstva obrane dao njegov zapovjednik o tome da njegova potraživanja nisu bila sporna i da će isplata uslijediti nakon što budu doznačena sredstva, predstavljaju priznanje duga koje može prekinuti tijek zakonskog zastarnog roka (vidi, na primjer i mutatis mutandis, naprijed citirane predmete V i A, odlomci 51.-60. i Fokas protv Turske, br. 31206/02, odlomci 42. - 44., 29. rujna 2009.). Stoga je podnositelj zahtjeva mogao razumno očekivati da nije istekao zakonski zastarni rok.“

10.3. Kako između paničnih stranaka nije sporno da je tužena dopisom od 2. veljače 2023. ponudila tužitelju za 1240 dana neosnovanog lišenja slobode isplatu iznosa od 46.078,40 Eur i da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se isto ima smatrati priznanjem zahtjeva tužitelja u iznosu od 37,16 Eur po danu provedenom u pritvoru, to je u konkretnom slučaju za taj iznos nastupio prekid zastare sukladno čl. 240. stav. 1. ZOO, nakon čega je zastara počela ponovno teći 3. veljače 2023. (sukladno čl. 245. stav. 2. ZOO) i do podnošenja tužbe tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 Eur po utuženom danu nije zastarjela.

10.4. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud dosudio zateznu kamatu na iznos od 37,16 Eur počam od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora u izvansudskom postupku pozivom na odredbu čl. 1103. ZOO.

11. Osnovom svega iznesenog, valjalo je žalbe parničnih stranaka odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu u odnosu na toč.I. izreke pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP.

12. Tužena u žalbi (osnovano) osporava stajalište prvostupanjskog suda o omjeru uspjeha parničnih stranaka u provedenom postupku.

12.1. Naime, imajući u vidu da je tužitelj u odnosu na osnovu tužbe uspio u opsegu od 11% (u opsegu od 89% tužbeni zahtjev je odbijen zbog zastare) te je u istom opsegu uspio u odnosu na visinu, to bi u primjeni odredbe čl.154.stav.2. ZPP tužitelj bio u obvezi naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka obzirom da je njezin uspjeh u provedenom postupku veći od tužiteljevog i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode zbog boravka u pritvoru sveukupno 1240 dana pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženoj to bi troškovi tužitelja bili veći od tražbine koja mu je predmetnom prvostupanjskom presudom dosuđena pa bi znatno smanjenje iznosa tog potraživanja predstavljalo miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023.).O predmetu spora kao što je konkretni - u kojem je pitanje zastare i pravnog značaja odgovora tužene iz postupka koji je prethodio predmetnom sudskom – sporno, a imajući u vidu da je tužitelj za svaki dan proveden u pritvoru podnio zasebnu tužbu i da postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske) to se u konkretnom okolnostima u kojima su sporna pitanja podložna tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nisu bila pojašnjena, ne može zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženoj predstavljao bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

12.2. Slijedom izloženog pravnog shvaćanja valjalo je povodom žalbi parničnih stranaka izjavljenih protiv odluke o troškovima istu preinačiti pozivom na odredbu čl.380.toč.3. ZPP i čl. 154. stav. 4. ZPP i odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove – i troškove žalbenog postupka pa je stoga odbijen zahtjev parničnih stranaka radi naknade im troškova žalbenog postupka.

13. Konačno, u odnosu na žalbene navode tužitelja u kojima ističe manjkavosti u postupanju prvostupanjskog suda u odnosu na predmet broj Pn-34/2024. za kojeg navodi da je spojen na predmetni prvostupanjski spis, valja tek kratko navesti da u prvostupanjskom postupku nije određeno spajanje drugih sudskih predmeta na spis broj Pn-1073/2024.

U Varaždinu 14. svibnja 2026.

Sutkinja

Dijana Hofer