Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-270/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Franji Matkoviću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Matković & Bezjak u Rijeci, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćniku Eugenu Kujundžiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 1463/2023-20 od 17. prosinca 2024., na sjednici vijeća 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, te se presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1463/2023-20 od 17. prosinca 2024.:

- potvrđuje pod točkom II. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,92 eura od 31. siječnja 2009. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 3,33 eura od 28. veljače 2009. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 78,69 eura od 01. srpnja 2009. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 8,09 eura od 01. veljače 2010. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 2,91 euro od 02. ožujka 2010. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 17,43 eura od 03. travnja 2010. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 24,85 eura od 21. svibnja 2010. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 86,67 eura od 31. svibnja 2010. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 154,70 eura od 30. lipnja 2010. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 32,51 euro od 11. kolovoza 2010. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 80,05 eura od 08. rujna 2010. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 54,49 eura od 09. listopada 2010. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 49,86 eura od 31. listopada 2010. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 82,23 eura od 30. studenog 2010. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 648,63 eura od 07. veljače 2011. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 1,93 eura od 01. travnja 2011. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 39,68 eura od 08. lipnja 2011. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 266,32 eura od 31. srpnja 2011. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 177,76 eura od 12. kolovoza 2011. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 258,62 eura od 06. rujna 2011. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 146,98 eura od 30. rujna 2011. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 143,30 eura od 21. studenog 2011. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 132,98 eura od 23. prosinca 2011. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 16,76 eura od 31. siječnja 2012. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 231,93 eura od 04. ožujka 2012. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 262,61 euro od 30. ožujka 2012. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 262,76 eura od 20. travnja 2012. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 203,98 eura od 14. svibnja 2012. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 19,16 eura od 31. svibnja 2012. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 53,54 eura od 31. srpnja 2012. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 4,84 eura od 31. kolovoza 2012. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 36,08 eura od 12. rujna 2012. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 153,56 eura od 17. listopada 2012. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 140,81 euro od 31. listopada 2012. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 283,97 eura od 18. siječnja 2013. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 25,33 eura od 25. veljače 2013. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 244,50 eura od 08. ožujka 2013. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 290,13 eura od 31. ožujka 2013. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 151,94 eura od 21. svibnja 2013. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 811,09 eura od 31. srpnja 2013. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 137,59 eura od 22. kolovoza 2013. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 147,63 eura od 31. kolovoza 2013. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 156,88 eura od 30. rujna 2013. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 84,62 eura od 15. studenog 2013. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 75,30 eura od 20. siječnja 2014. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 141,66 eura od 06. ožujka 2014. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 781,89 eura od 13. ožujka 2014. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 211,11 eura od 13. ožujka 2014. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 234,56 eura od 25. svibnja 2014. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 367,29 eura od 14. srpnja 2014. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 473,47 eura od 20. kolovoza 2014. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 8,94 eura od 06. rujna 2014. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 340,74 eura od 30. prosinca 2014. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 128,39 eura od 23. ožujka 2015. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 380,56 eura od 22. svibnja 2015. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 632,73 eura od 29. lipnja 2015. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 208,02 eura od 23. srpnja 2015. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 340,74 eura od 13. kolovoza 2015. godine do 29. rujna 2015.

- na iznos od 473,47 eura od 22. rujna 2015. godine do 29. rujna 2015., za razdoblje od 31. siječnja 2009. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Žalba tuženice djelomično se prihvaća kao osnovana, te se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1463/2023-20 od 17. prosinca 2024.:

- preinačuje u točki I. izreke presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 9011650364, sklopljenog 10. srpnja 2006. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, solemniziranog 14. srpnja 2006. godine po javnoj bilježnici Maji Muhvić iz Krka pod brojem OU-282/06- 1, koji glasi: ''Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 119.529,27 CHF (slovima: sto devetnaest tisuća petsto dvadeset devet CHF i dvadeset sedam C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.'', na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

- preinačuje pod točkom II. izreke presude i odbija zahtjev za isplatu iznosa od 10.191.94 EUR-a i za isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1463/2023-

20 od 17. prosinca 2024.:

- potvrđuje pod točkom VI. izreke presude (odluci o trošku),

- preinačuje pod točkom IV. izreke presude (odluci o trošku) i rješava:

Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.

II. U nepobijanim točkama III. i V. izreke presude te nepobijanom rješenju, prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom odlukom pod točkom I. izreke presude utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu broj 9011650364, sklopljenog 10. srpnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, solemniziranom 14. srpnja 2006. po javnoj bilježnici Maji Muhvić iz [adresa] pod brojem OU-282/06-1 (dalje: ugovor o kreditu), koji glasi: ''Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 119.529,27 CHF (slovima: sto devetnaest tisuća petsto dvadeset devet CHF i dvadeset sedam C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.''. Pod točkom II. izreke presude naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 10.191,04 EUR-a pripadajućim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos od dana izvršenih uplata do isplate. Pod točkom III. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu iznad iznosa iz točke II. do zatraženog iznosa od 10.428,52 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama. Pod točkom IV. izreke presude naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.585,00 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 17. prosinca 2024. do isplate. Pod točkom V. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka po osnovi sudskih pristojbi. Pod točkom VI. izreke presude odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

Rješenjem je pod točkom I. izreke utvrđeno da tuženica nije pristala na djelomično povlačenje tužbe u s iznosa od 10.428,52 EUR-a na iznos od 10.191,94 EUR-a. Pod točkom II. izreke rješenja naloženo je tužitelju platiti sudskom vještaku Darku Haniku nagradu u iznosu od 58,39 EUR-a za pristup na ročište glavne rasprave 26. studenoga 2024.

2. Navedenu prvostupanjsku odluku pravodobnom žalbom pobija tuženica u točkama I., II., IV. i VI. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice djelomično je neosnovana i djelomično je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 1. ugovora o kreditu, te zahtjev za isplatu iznosa plaćenih na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a u odnosu na koji su ugovor o kreditu parnične stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu dana 22. prosinca 2015.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od utvrđenih činjenica:

- da je nesporna aktivna i pasivna legitimacija,

- da su nesporno tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 10. srpnja 2006. ugovor o kreditu, kojim je tuženica odobrila tužitelju stambeni kredit u iznosu od 119.529,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF tuženice na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora o kreditu) sa ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 4,20% (čl. 4. ugovora), ugovorenim rokom otplate 240 mjeseci i otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja (čl. 7. ugovora o kreditu),

- da je nesporno tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja CHF,

- da su stranke nesporno 22. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovora o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora o kreditu iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/15),

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025– dalje: ZPP)

- da je prema nalazu financijskog vještaka TO tužitelj tuženici u razdoblju otplate kredita, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platio iznos od 10.191,94 EUR-a, a koji iznosi predstavljaju razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj stvarno platio tuženici i iznosa koje bi tužitelj platio da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćao svoju obvezu prema tečaju CHF u vrijeme isplate kredita,

- da je prigovor zastare neosnovan jer je prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (ispravno 31. siječnja 2022. – opaska ovog suda) u slučaju restitucijskih zahtjeva zastarni rok počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora,

- da vezano za tzv. negativnu razliku tuženica nije postavila protutužbeni zahtjev ili slično, te da se na tuženicu ne može odnositi kolektivna zaštita jer nije potrošač, pa za eventualno nastale "negativne razlike" u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF ne postoji odgovornost potrošača,

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03) jer iz njegovog iskaza, detaljno opisanog pod točkom 39. obrazloženja, proizlazi da je ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu rješavanja stambenog pitanja, kako je to navedeno i u čl. 2.1. ugovora o kreditu, dok, s druge strane, tuženica tijekom postupka nije dostavila niti jedan dokaz kojim bi tužitelj osporila status potrošača,

utvrdio je ništetnom ugovornu odredbu ''čl. 1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita'' jer je ista sadržajno jednaka odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, te ista kao odredba unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču ni je bila jasna i razumljiva u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81., čl. 82., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03).

7. Polazeći od utvrđenja da među strankama nije sporno da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15 te da je Dodatkom od 22. prosinca 2015. stvorena nova pravna osnova pa zato jer je takva nova pravna osnova stvorena pro futuro (za buduće razdoblje), za period između trenutka sklapanja ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. i trenutka zaključivanja Dodatka od 22. prosinca 2015., sve učinke osnovnog pravnog posla treba procjenjivati po tom osnovnom pravnom poslu, prvostupanjski sud zaključuje da su kroz konverziju potrošači izjednačeni s onim potrošačima koji su kredite ishodili u eurima i u kunama, ali da, istodobno, konverzijom potrošači nisu izjednačeni s onim potrošačima kojima su sudovi u sudskim postupcima redovno dosuđivali restituciju svodeći njihove tražbine na početno ugovorene uvjete , pa stoga tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te ima pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

7.1. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO- a prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 10.191,94 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama opisanim u točk i II. izreke presude, koje kamate su na temelju čl. 1115. ZOO-a tužitelju dosuđene od dana izvršenog plaćanja do isplate zaključivši da je tuženica nepoštena stjecateljica jer je znala za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

8. Tuženica u žalbi navodi da je sklapanjem Dodatka kreditni odnos između stranaka izmijenjen, da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR-ima, da je konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15, pa je stoga neosnovano vraćanje na početni tečaj CHF. Tuženica navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 19.a., čl. 19.b. i čl. 19.c. ZID ZPK/15 kada je zaključio da tužitelj ima pravo na otplatu kredita prema uvjetima koji su ugovoreni Dodatkom i povrh toga da ima pravo i na preplatu u dosuđenim iznosima kao da konverzija nije prihvaćena od strane tužitelja, jer to tužitelja stavlja u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima, iako je cilj ZID ZPK/15 bio izjednačavanje upravo s tim potrošačima. Ističe da je ZID ZPK/15 lex specialis u odnosu na ZOO i njegove odredbe imaju prednost pred odredbama ZOO-a i ZZP-a u smislu ništetnosti ugovornih odredbi, pa u odnosu na tematiku konverzije kredita sudovi mogu primjenjivati i tumačiti pravo jedino u odnosu na ZID ZPK/15 koji izričito uređuje konverziju spornih ugovora. Navodi da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. istaknuo kako pravni interes za vođenje postupka o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu imaju samo i isključivo oni korisnici koji nisu iskoristili pravo na konverziju, iz čega proizlazi da je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK/15. Nadalje navodi da je Sud Europske unije u predmetu broj C-567/2020 odgovorio da potrošači koji su proveli konverziju kredita nemaju pravo osporavati odredbe Ugovora o kreditu i dodataka iz razloga što su odredbe Glave IV.a ZID ZPK/15 sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti, da je cilj zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova pa je Dodatak isključen od ispitivanja nepoštenosti, te je navedena odluka osnažila i potvrdila argumente Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz oglednog postupka Gos-1/2019. Osporava zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti dijelova ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli zaključivši da se temeljem čl. 502.c ZPP-a utvrđenja iz presude iz kolektivnog spora primjenjuju i u ovoj konkretnoj parnici. Osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženica, jer presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza i stanju spisa, a odnose se na doseg pravomoćne presude iz postupka kolektivne zaštite. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

10. Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita (osim u odnosu na čl. 1. ugovora o kreditu) ništetne, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice. Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovoranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, pa imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, kao i činjenicu da se tužitelj u tužbi pozvao na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a u kojim presudama su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ocijenjene nepoštenim i dani su dostatni i relevantni razlozi o tome zašto je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i u ovom konkretnom slučaju, a na koja se utvrđenja pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao i prvostupanjski sud, a da tuženica nije dokazala postojanje razloga na temelju kojih se presuda iz postupka kolektivne zaštite prava ne bi primijenila, to je prvostupanjski sud, odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju, pravilno zaključio da su sporne ugovorne odredbe u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula ništetne temeljem odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03. Stoga su žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena obzirom je u ovom sporu valutna klauzula utvrđena ništetnom iz razloga što tuženica nije tužitelja na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, pri čemu valja istaknuti da nije sporno da ZOO izričito dopušta zaključenje ugovora uz valutnu klauzulu.

12. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 12. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

13. Prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom materijalnog prava, a na koji žalbeni razlog temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, utvrdio ništetnom odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 119.529,27 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

13.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi da ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, pa zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. Prema ocjeni ovog suda, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) i ona kao takva ne podliježe testu poštenosti (čl. 84. ZZP/03), jer se radi o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, a nije ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, kako to navodi prvostupanjski sud, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača.

14. Osnovano ističe tuženica da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF.

15. U žalbenom stadiju postupka nije sporno da su stranke dana 22. prosinca 2015. sklopile Dodatak, kojim su sukladno odredbama ZID ZPK/15 izvršile konverziju kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je nesporno da tužitelj tijekom postupka nije osporavao valjanost sklopljenog Dodatka, niti je osporavao da je predmetni Dodatak sklopio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Obzirom da je u ovoj fazi postupka sporno da li su stranke sklapanjem Dodatka uredile sve svoje odnose vezano za ništetne odredbe ugovora o kreditu i da li se tim Zakonom uspostavila stvarna ravnoteža u pravima i obvezama stranaka (tužitelja kao potrošača i tuženice kao trgovca), odnosno sporan je pravni doseg Dodatka, to je u ovom konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti zahtjeva odlučno odgovoriti na ta pitanja.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu poslovni broj Gos-1/2019 u rješenju od 4. ožujka 2020., odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava, dao slijedeći odgovor: ''Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.''. Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2015, na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

17. Obzirom da u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZPP/03 ništetnost djeluje ex tunc, pa za ugovornu odredbu u potrošačkom kreditu koja je proglašena nepoštenom i ništetnom vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, te imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske citirano u gore navedenog odluci, nepoštene odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nakon sklapanja Dodatka ne obvezuju tužitelja obzirom su izmijenjene na način kao da je za cjelokupno ugovoreno vrijeme vraćanja kredita ispunjenje kreditne obveze bilo ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren neobvezujući učinak ništetnih ugovornih odredbi u skladu s odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/2003, a posljedica te neobvezujuće prirode ništetnih ugovornih odredbi je pravo potrošača na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe.

18. Stranke su sklapanjem Dodatka izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 30. rujna 2015. (kao dana obračuna konverzije) iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza ugovorenih valjanim Dodatkom, odnosno u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kako to osnovano ističe i tuženica u svojoj žalbi, a utvrđena preplata je iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta kredita u valutnoj klauzuli u EUR-ima, što ne osporava niti sam tužitelj, a isto proizlazi i iz čl. 5. Dodatka.

19. Stoga, prema shvaćanju ovog suda, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u tužiteljevu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom, čime je de facto konzumirano restitucijsko pravo. Dodatak ne djeluje samo pro futuro, već ima retroaktivni učinak i kao takav čini pravnu osnovu temeljem koje je s pozicije tužitelja kao potrošača konzumirano njegovo restitucijsko pravo, dok s pozicije tuženice čini pravnu osnovu temeljem koje tuženica ima pravo zadržati sve što je primila na ime ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz obveze ugovorene valjanim Dodatkom, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove propisane odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

20. Navedeno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odlukama Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. (točka 25.), Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. (točka 26.) i Rev- 925/2023-2 od 8. travnja 2025. (točka 54.1).

21. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Dodatkom (30. rujna 2015.).

22. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev- 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije .''

23. Slijedom navedenog, ovaj sud djelomično je odbio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke presude u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015. (točka I. izreke ove presude). Primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP- a ovaj sud je preinačio presudu na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba čl. 1. ugovora o kreditu, te u dijelu pod točkom II. izreke presude za isplatu iznosa od 10.191,94 EUR-a i zateznih kamata na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate (točka II. izreke ove presude).

24. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, to je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučio o troškovima parničnog postupka.

25. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (točka I. izreke ove odluke), a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice i dijela zateznih kamata na pojedinačne iznose, te zahtjevom za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 1. ugovora o kreditu (točka II. izreke ove odluke). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od **.**.2013., N protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitel ju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

26. Stoga je u okolnostima ovog predmeta valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice, te primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačiti točku IV. izreke presude i temeljem čl. 154. st. 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a žalbu tuženice valjalo djelomično odbiti kao neosnovanu i potvrditi točku VI. izreke presude.

27. Iz istih razloga zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, odbijen je i zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

28. U nepobijanim točkama III. i V. izreke presude, te nepobijanom rješenju, prvostupanjska odluka nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupka pa ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 14. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun