Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-1249/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6454/2024-10 od 26. svibnja 2025., na sjednici vijeća 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalbe tužitelja i tuženice odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6454/2024-10 od 26. svibnja 2025. u cijelosti.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke presude utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012332780 od 12. ožujka 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita....sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih voz ila.''. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici platiti tužitelju iznos od 144,94 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od 22. ožujka 2007. do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 214,04 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od 26. svibnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odbaciti tužbu podredno odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prvostupanjski sud odlučio o troškovima postupka (odluci o trošku) zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući uvažiti žalbu i dosuditi mu daljnji parnični trošak.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9011628303 od 04. srpnja 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora (dalje: ugovor o kreditu), te zahtjev za isplatu iznosa koji je tužitelj platio tuženici temeljem te ništetne odredbe na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

7. Prvostupanjski sud, polazeći nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da je među strankama nesporna aktivna i pasivna legitimacija,

- da su tužitelj i tuženica 12. ožujka 2007. sklopili ugovor o kreditu, kojim je tuženica kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita kredit za kupnju vozila u iznosu od 15.948,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je nesporno odredbom čl. 11.3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita,

- da je nesporno tuženica 21. ožujka 2007. od tužitelja naplatila tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 144,94 EUR-a,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da su ga u auto kući, u kojoj je izabrao auto, uputili na tuženicu radi dizanja kredita, da je u banci predao svu potrebnu dokumentaciju te došao na termin za sklapanje ugovora gdje ga je već dočekao sastavljen ugovor o kreditu, da nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju ugovora o kreditu pa tako niti o spornoj odredbi, da mu u banci nisu ništa objašnjavali vezano za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, da je utuženi iznos naplaćen iz odobrenog iznosa kredita,

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03) jer iz njegovog iskaza, kao i sadržaja ugovora o kreditu, proizlazi da je predmetni ugovor sklopio kao fizička osoba, da je automobil kupljen sredstvima kredita koristio isključivo za osobne potrebe, te da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i tijekom otplate kredita nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva, a tuženica, na kojoj je teret dokazivanja da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije dokazala suprotno (sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.),

- da nije osnovan prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO), kao i posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ništetnost sporne odredbe čl. 11.3. ugovora o kreditu utvrđena je u ovom parničnom postupku,

- da otplatom kredita tužitelju nije prestao pravni interes za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, jer u smislu odredbe čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi,

zaključuje da je odredba čl. 11.3. ugovora nepoštena ugovorna odredba, a time i ništetna jer se o istoj nije pregovaralo, istu je unaprijed formulirala tuženica i tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, ugovorena je od strane trgovaca po sistemu ''uzmi ili ostavi'' u postotku od odobrenog kredita, a tužitelju nije bilo jasno i na transparentan način predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, čime je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženicu koja je svojom jednostranom odlukom odredila naknadu koju je bio dužan platiti tužitelj, pa su takvim postupanjem tuženice povrijeđena prava tužitelja kao potrošača jer je tuženica koristila nepoštenu ugovornu odredbu. Prvostupanjski sud je, stoga, na temelju čl. 59., 81., 84., 85. i 87. ZZP/03. čl. čl. 295. i čl. 1021. do 1024. ZOO-a. te čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ utvrdio ništetnom odredbu čl. 11.3. ugovora o kreditu te primjenom odredbe čl. 1111. u vezi čl. 323. ZOO-a naložio tuženici platiti tužitelju iznos od 144,94 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od 22. ožujka 2007. do isplate zaključivši da je tuženica nepošten stjecatelj jer je spornu odredbu nametnula tužitelju -potrošaču bez mogućnosti pregovaranja.

8. Tuženica u vrlo opširnoj žalbi osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 1., čl. 84. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, u bitnome navodeći da je u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ugovornoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva trebalo odbaciti tužbu jer tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti (postavljeni deklaratorni zahtjev) obzirom je kondemnatorni zahtjev u zastari; da je sporna odredba transparentna, uočljiva i jasna, predočena i objašnjena tužitelju pa nema osnove za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe; da naknada za obradu kredita ne predstavlja neravnotežu ugovornih strana jer je tužitelj bio svjestan ekonomskog značenja ugovorene odredbe, a volja ugovornih strana jasno je i nesumnjivo određena ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači; da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji jer je isti kao i presuda zakon među strankama; da nema stjecanja bez osnove te da je u konkretnom slučaju ugovor ispunjen u cijelosti pa se u smislu čl. 326. st. 2. ZOO-a ništetnost više ne može isticati. Tuženica i u žalbenoj fazi postupka ustraje kod prigovora zastare, te osporava tužitelju status potrošača. Navodi da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje jer je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2007., a što je prije stupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije. Zaključno navodi da je uz pogrešnu primjenu, odnosno neprimjenu materijalnog prava, prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023– dalje u tekstu: ZPP), jer je izreka presude u suprotnosti s obrazloženjem, a napose je suprotna provedenim dokazima, te su obrazloženje presude i provedeni materijalni dokazi dijametralno suprotni sa zaključkom sudu, koji je prilikom ocjene dokaza pogrešno primijenio odredbu čl. 8. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju obrazlaže tuženica u žalbi, jer suprotno tvrdnji tuženice, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, te je obrazloženje pobijane presude sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Protivno žalben im tvrdnjama tuženice, prvostupanjski sud je pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP -a, pri čemu valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženice, prvostupanjski sud nije ostvario bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud osnovom čl. 365. st. 2. ZPP -a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnom odredbu čl. 11.3. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kada je na temelju dokumentacije priložene u spisu i rezultata dokaznog postupka utvrdio da se nije pojedinačno pregovaralo o toj spornoj ugovornoj odredbi, da se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženici, koji tužitelj nije mogao mijenjati, te, protivno žalbenim navodima tuženice, i po ocjeni ovog suda ista nije dokazala da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljem udovoljila zahtjevu transparentnosti. Naime, zahtjev transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženicu da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, kao i u pogledu njezinog konkretnog dosega u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe. Obzirom na opseg informiranosti koja proizlazi iz stanja spisa, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

11. Kako je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu imao samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ''ulazne naknade'' (''…platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1 ,50 % ...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.'') bez da je informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), te da je bio ograničen uvjetima iz ponude banke i bez plaćanja te naknade nije mogao realizirati predmetni kredit, to i prema stavu ovog suda tuženica u ovom postupku nije dokazala opravdanost ugovaranja navedene naknade koju je naplatila u trenutku odobravanja kredita niti je postupala u dobroj vjeri, a sve navedeno prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Navedeno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

12. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. '', pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 12. ožujka 2007., a kako to ukazuje i tuženica u svojoj žalbi, to je i u duhu prava Europske unije zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu valjalo ocijeniti osnovanim.

13. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno, uzimajući u obzir pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., te sada već ustaljenu sudsku praksu, ocijenio prigovor zastare neosnovanim, zaključivši da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva s osnove ništetnih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, tako da i po ocjeni ovog suda u smislu odredbe čl. 216. i čl. 225. ZOO-a nije nastupila zastara, obzirom da će zastarni rok početi teći pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 11.3. ugovora o kreditu.

14. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od uplate naknade za obradu kredita, jer i po ocjeni ovog suda tuženica je nepošteni stjecatelj, obzirom je utuženi iznos primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva koju je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenih iznosa, te je u sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužna platiti tužitelju zatezne kamate od dana stjecanja, pa su stoga u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice.

15. Pogrešno tuženica pozivom na članak 326. stavak 2. ZOO smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se, imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženica.

16. Prvostupanjski sud je, a obzirom je tuženica osporila vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi, raspravnim rješenjem od 16. travnja 2025. sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 144,94 EUR-a.

16.1. Odluku o troškovima parničnog postupka, prvostupanjski sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te je tužitelju dosudio trošak parničnog postupka u iznosu od 214,04 EUR-a, a čija je visina sukladno vrijednosti predmeta spora od 144,94 EUR-a i uspjehu u sporu odmjerena primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje: Tarifa), te se odnosi na trošak zastupanja za parnične radnje navedene pod točkom 42.2. obrazloženja, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR-a i na presudu u iznosu od 13,27 EUR-a.

17. Tužitelj pobija odluku o trošku vezano za utvrđenu vrijednost predmeta spora navodeći da je vrijednost predmeta spora u tužbi bila postavljena sukladno odredbi čl. 37. ZPP-a kao zbroj vrijednosti kondemnatornog i deklaratornog zahtjeva, pa mu je, stoga, za svaku radnju trebalo priznati trošak u visini 100 bodova, a ne u visini 25 bodova, kako mu je to priznao prvostupanjski sud.

18. Tuženica odluku o trošku osporava vezano za osporavanje glavnog zahtjeva, te navodi da svi troškovi tužitelja nisu bili nužni jer nije bilo potrebe za tužiteljevim očitovanjem na navode odgovora na tužbu.

19. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja kojima osporava utvrđenu vrijednost predmeta spora po prvostupanjskom sudu, jer i prema stavu ovog suda deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, pa je, stoga, pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 144,94 EUR-a, koliko tužitelj potražuje kondemnatornim zahtjevom, te je pravilno obračunao visinu prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 50,00 EUR-a za svaku radnju.

20. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno priznao tužitelju trošak sastava tužbe i obrazloženog podneska od 25. veljače 2025. kojim se tužitelj očitovao na navode tuženičinog odgovora na tužbu, te trošak zastupanja na ročištu 16. travnja 2025. kao troškove potrebne za vođenje parnice, te navedeno nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

21. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbiti žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

22. Tužitelju i tuženici nisu priznati troškovi žalbenog postupka, jer nisu uspjeli sa svojim žalbama (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu 14. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun