Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-1484/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužiteljice mlt. SŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po majci i zakonskoj zastupnici BŽ, a obje zastupane po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženice Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P- 376/2025-11 od 25. studenoga 2025., na sjednici vijeća 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-376/2025-11 od 25. studenoga 2025. pod točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-376/2025-11 od 25. studenoga 2025.:

- potvrđuje pod točkom III. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljicama trošak parničnog postupka u iznosu od 481,25 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama,

- preinačuje pod točkom III. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljicama trošak parničnog postupka u iznosu od 481,25 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama te se u tom dijelu odbija zahtjev tužiteljica za naknadu troškova parničnog postupka.

II. U nepobijanoj točki IV. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke presude utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 5140030250-27000052286/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 16. ožujka 2006. zaključenog između RŽ iz [adresa] i Slavonske banke d.d. Osijek (dalje: ugovor o kreditu) u dijelu koji glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed''. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljicama iznos od 632,06 EUR-a na jednake dijelove s pripadajućim zateznim kamatama od 17. ožujka 2006. do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljicama trošak parničnog postupka u iznosu od 962,50 EUR na jednake dijelove s pripadajućim zateznim kamatama od 25. studenoga 2025. do isplate. Pod točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužiteljica za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 68,75 EUR-a kao neosnovan.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (točke I., II. i III. izreke) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljica u cijelosti kao neosnovan, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o trošku.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 7. ugovora o kreditu u dijelu opisanom u izreci prvostupanjske presude, te zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji je prednik tužiteljica platio tuženici temeljem te ništetne odredbe na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su tužiteljice zakonske nasljednice sada pok. RŽ,

- da su RŽ kao korisnik kredita i prednica tuženice Slavonska banka d.d. kao kreditor dana 16. ožujka 2006. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 85.000,00 CHF s rokom otplate od 20 godina u jednakim mjesečnim anuitetima ,

- da je u čl. 7. ugovora o kreditu ugovoreno da se "Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.''

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je njezin pokojni suprug dana 16. ožujka 2006. sklopio ugovor o kreditu s prednicom tuženice u svrhu adaptacije nekretnine, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu suprug nije imao otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu niti je kredit koristio kao poreznu olakšicu, da se za ovu banku odlučio jer je bio njihov dugogodišnji klijent i kod nje primao plaću, da su mu u banci ponudili kredit u CHF kao najpovoljniji i jedini mogući koji može dobiti, da je ugovor bio unaprijed pripremljen i samo ga je trebalo potpisati, da je suprug pročitao ugovor i sam ga nosio na ovjeru kod javnog bilježnika, da je bila prisutna sa suprugom u banci prilikom sklapanja ugovora o kreditu te da suprug nije mogao pregovarati niti o visini naknade niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora niti mu je itko posebno objašnjavao odredbu oko naknade, da je naknada naplaćena odmah iz kredita,

- da među strankama nije sporna visina plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva,

te pozivajući se na odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03) , čl. 96. st. 1. i 102. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, dalje: ZZP/07)

i primjenjujući pravne stavove izražene u presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998,

zaključuje da o predmetnoj odredbi čl. 7. ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 1,50% od iznosa kredita, stranke nisu pregovarale jer se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirala tuženica za veći broj ugovora i na čiji sadržaj prednik tužiteljica nije mogao utjecati, da predniku tužiteljica prilikom zaključenja ugovora o kreditu tuženica nije pojasnila razloge ugovaranja navedene naknade niti na što se točno ta naknada odnosi, čime je isti doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženicu koja je svojom jednostranom odlukom odredila naknadu koju je bio dužan platiti prednik tužiteljica, pa su takvim postupanjem tuženice povrijeđena prava prednika tužiteljica kao potrošača jer je tuženica koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je cjelokupan rizik prebacila samo na prednika tužiteljica, slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdio ništetnom odredbu čl. 7. ugovora o kreditu u dijelu opisanom u točki I. izreke presude.

6.1. Primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a, a imajuću u vidu da među strankama nije bilo sporno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva plaćena u utuženom iznosu, prvostupanjski sud je obvezao tuženicu isplatiti tužiteljicama iznos koji je primila po osnovi ništetne odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama od dana uplate sukladno čl. 1115. ZOO-a, zaključivši da je tuženica nepoštena stjecateljica jer je taj iznos primila s osnova ništetne ugovorne odredbe.

7. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a, koju obrazlaže tvrdnjom da u postupku nije izveden niti jedan bitan dokaz važnih tuženikovih navoda o činjenicama čime je povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje u bitnom aspektu ravnopravnosti i procesne ravnoteže, da pobijana presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati budući je izreka proturječna razlozima presude, da presuda nema razloga o pojedinim odlučnim činjenicama, a o pojedinim odlučnim činjenicama postoji i proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika niti je obrazloženo zbog čega nije proveden test poštenja odredbe o naknadi za obradu kredita propisan u čl. 84. ZZP/03, pa je, uz navedenu bitnu povredu, ujedno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. Daljnjim navodima žalbe u bitnome ističe da prvostupanjski sud nije obrazložio razloge nepoštenosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi već je samo zaključio da je ista nepoštena iz razloga što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i što je sadržana u tipskim ugovorima.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju obrazlaže tuženica u žalbi, jer suprotno tvrdnji tuženice, pobi jana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Protivno žalbenim tvrdnjama tuženice, prvostupanjski sud je pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP - a, pri čemu valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženice, prvostupanjski sud nije ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, koje obrazlaže tuženica u svojoj žalbi. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno na temelju dokumentacije u spisu te saslušanjem tužiteljice utvrdio da prednik tužiteljica i tuženica nisu pregovarali o sadržaju čl. 7. ugovora o kreditu, prema kojem se naknada za troškove obrade kreditnog zahtjeva obračunava kao jednokratni troškovi obrade u visini od 1,50% od iznosa odobrenog kredita, da se radi o odredbi koju je u ugovor unaprijed sastavljen po tuženici unijela upravo tuženica, a prije toga nije predniku tužiteljica pojasnila razloge ugovaranja te naknade niti na što se točno ta naknada odnosi, dok s druge strane prednik tužiteljica nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe.

10. Iako tuženica smatra da je odredba čl. 7. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita jasna, lako razumljiva i lako uočljiva jer je ugovoreno da se plaća naknada za obradu u visini 1,50% od iznosa odobrenog kredita, radi čega nije dopušteno ocjenjivati poštenost iste, a kada bi i bilo dopušteno ocjenjivanje poštenosti, navodi da ista nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženica u ovom konkretnom postupku nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita niti je dokazala da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu s prednikom tužiteljica udovoljila zahtjevu transparentnosti. Naime, iako točno tuženica u žalbi, pozivajući se na presude Suda Europske unije broj C-621/2017 od 3. listopada 2019. i C-84/2019 od 3. rujna 2020. te Direktivu 93/13 (Direktiva 93/13 se ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 16. ožujka 2006.), navodi da zahtjev transparentnosti sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 ne zahtijeva da se u ugovoru o kreditu detaljno specificiraju sve usluge koje čine troškove obrade kredita, ispušta iz vida da isti zahtijeva da odredbe budu jasne, razumljive i lako uočljive te da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti znači da ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, kao i u pogledu njihovog konkretnog dosega u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz tih odredbi. Obzirom na opseg informiranosti koja proizlazi iz dokumentacije u spisu (prednik tužiteljica bio je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade odnosno nije informiran koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih niti o krajnjoj svrsi plaćanja te naknade), u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

11. Imajući u vidu da je istim čl. 7. ugovora o kreditu ugovoreno da je prednik tužiteljica dužan podmiriti ''…sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbe, kao i druge eventualno nastale troškove.'', kraj činjenice da je visina naknade za obradu kredita određena u postotku od odobrenog kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, pa i to upućuje na zaključak da ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu ''pokriveni'' stvarni troškovi koje tuženica ima pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je sporna ugovorna odredba čl. 7. ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade u iznosu od 1,50% jednokratno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljica kao potrošača, što pravilnim prihvaća i ovaj sud, te je isto sukladno i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

12. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.'' , pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 16. ožujka 2006., to je i u duhu prava Europske unije zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 7. ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed'' i isplatu valjalo ocijeniti osnovanim.

13. Nije osnovan prigovor zastare, jer zastara restitucijskih zahtjeva s osnove nepoštenih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su- IV-47/2020-2. teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, pa obzirom da je tužba podnesena 25. srpnja 2025., to nije protekao rok iz čl. 225. ZOO- a, te je pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženicu na isplatu restitucijskog zahtjeva tužiteljice pod toč. II. izreke presude.

14. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dana plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, jer i po ocjeni ovog suda tuženica je nepošteni stjecatelj, obzirom je utužen i iznos primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva koju je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenog iznosa, te je u sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužna platiti tužiteljicama zatezne kamate od dana stjecanja.

15. Pogrešno tuženica pozivom na članak 326. stavak 2. ZOO smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se, imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženica.

16. Prvostupanjski sud je, obzirom je tuženica osporila vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi, raspravnim rješenjem donesenim na pripremnom ročištu 30. listopada 2025. sukladno čl. 40. ZPP-a utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 1.959,07 EUR-a (za deklaratorni tužbeni zahtjev u iznosu od 1.327,01 EUR-a, a za kondemnatorni tužbeni zahtjev u iznosu od 632,06 EUR-a).

17. Odluku o troškovima parničnog postupka, prvostupanjski sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je tužiteljicama dosudio trošak parničnog postupka u iznosu od 962,50 EUR-a, a čija je visina sukladno vrijednosti predmeta spora i uspjehu u sporu odmjerena primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje: Tarifa), te se odnosi na trošak zastupanja za parnične radnje navedene pod točkom 16. i 16.1. obrazloženja.

18. Tuženica osporava odluku o trošku jer je odmjerena s pogrešno utvrđenom vrijednosti predmeta spora obzirom da za vrijednost predmeta spora mjerodavan može biti isključivo kondemnatorni zahtjev, pa tužiteljicama može pripasti maksimalno 75 bodova po radnji, a ne 100 bodova kako je dosuđeno pobijanom presudom. Osporava priznati trošak sastava podneska od 15. listopada 2025. jer ga je primila na dan zaključenja glavne rasprave 30. listopada 2025.

19. Osnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava utvrđenu vrijednost predmeta spora po prvostupanjskom sudu, jer i prema stavu ovog suda deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, pa stoga pravilnom primjenom materijalnog prava utvrđena vrijednost predmeta spora iznosi 632,06 EUR-a, koliko tužiteljice potražuju kondemnatornim zahtjevom.

20. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno priznao tužiteljicama trošak sastava tužbe i obrazloženog podneska od 15. listopada 2025. kojim su se tužiteljice očitovale na navode tuženičinog odgovora na tužbu, te trošak zastupanja na ročištu 30. listopada 2025., kao i trošak pristupa na ročište za objavu presude, ali je za navedene parnične radnje pogrešno utvrdio visinu u iznosu od 200,00 EUR-a (100 bodova) za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR- a (50 bodova), jer pravilno obračunata visina prema vrijednosti predmeta spora iznosi 100,00 EUR-a (50 bodova) za svaku radnju, osim za pristup na ročište za objavu presude za koju iznosi 50,00 EUR-a (25 bodova).

21. Tužiteljicama pravilno obračunato pripada trošak zastupanja u iznosu od 350,00 EUR-a (175 bodova) uvećano za trošak PDV-a u iznosu od 87,50 EUR-a, uz uvećanje od 10% za zastupanje dvije osobe (Tbr. 40. Tarife) u iznosu od 43,75 EUR-a odnosno ukupni trošak parničnog postupka u iznosu od 481,25 EUR-a.

22. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. i II. izreke.

23. Kako je prvostupanjskom presudom tužiteljicama dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 962,50 EUR-a, to je valjalo djelomično odbiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi točku III. izreke u odluci o trošku za iznos od 481,25 EUR-a, dok je primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo djelomično uvažiti žalbu tuženice te preinačiti točku III. izreke i za iznos od 481,25 EUR-a odbiti zahtjev tužiteljica za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

24. Obzirom da tuženica u odnosu na glavnu stvar nije uspjela sa svojom žalbom, već je uspjela samo u odnosu na trošak postupka koji sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP - a nije mjerodavan za ocjenu uspjeha u žalbenom postupku, to joj sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

25. Nepobijana točka IV. izreke nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku, pa ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu, 14. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun