Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-1279/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A (nom. P) Pavlovića, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici AI, Nedjeljko Tutavac i Luka Šiljeg, odvjetnici u Pločama, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbi tužitelja i tuženice podnesenih protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-59/2023-26 od 2. kolovoza 2024., ispravljene rješenjem istog suda, poslovni broj: P-59/2023-31 od 20. kolovoza 2024., na sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-59/2023-26 od 2. kolovoza 2024., ispravljena rješenjem istog suda, poslovni broj: P-59/2023-31 od 20. kolovoza 2024.,

- potvrđuje u toč. I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 266-380/2006, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili 8. prosinca 2006., a koji ugovor je solemniziran 11. prosinca 2006. od strane javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod brojem: OU-1299/2006 te u toč. II. i III. izreke,

- preinačuje u toč. I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 266-380/2006, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili 8. prosinca 2006., a koji ugovor je solemniziran 11. prosinca 2006. od strane javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod brojem: OU-1299/2006 te se tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj odustao od žalbe podnesene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-59/2023-26 od 2. kolovoza 2024., ispravljene rješenjem istog suda, poslovni broj: P-59/2023-31 od 20. kolovoza 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 266-380/2006, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili 8. prosinca 2006., a koji ugovor je solemniziran 11. prosinca 2006. od strane javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod brojem: OU-1299/2006, u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF), u toč. II. izreke naloženo je tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 2.625,97 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, dok je u toč. III. izreke naloženo tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime naknade troška postupka iznos od 1.717,77 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. kolovoza 2024. do isplate.

1.1. Prvostupanjski sud je donio i rješenje (o ispravku pobijane presude), poslovni broj: P-59/2023-31 od 20. kolovoza, protiv kojeg stranke nisu izjavile žalbu, a čija izreka glasi:

„I. Ispravlja se presuda ovog suda poslovni broj Pr-59/2023-26 od 2. kolovoza 2024 u točki III. izreke presude tako da umjesto ¨1.717,77 eura ¨ pravilno piše ¨2.217,77 eura¨.

II. Ispravlja se presuda ovog suda poslovni broj Pr-59/2023-26 od 2. kolovoza 2024 u točki 21.1. obrazloženja tako da umjesto ¨1.250,00 eura ¨ pravilno piše ¨1.750,00 eura¨ te u točki 21.3. obrazloženja tako da umjesto ¨1.717,77 eura¨ pravilno piše ¨2.217,77 eura¨.

III. U ostalom dijelu presuda ostaje neizmijenjena.“

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu u cijelosti i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 -odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH; 70/19; 80/22; 114/22; 155/23 i 146/25; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno da usvoji žalbu, ukine presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

2.1. U odnosu na žalbeni postupak ovaj sud primjećuje da je protiv odluke o troškovima postupka sadržane u toč. III. izreke prvostupanjske presude i tužitelj podnio žalbu. Međutim, nakon što je prvostupanjski sud donio naprijed navedeno rješenje o ispravku presude, tužitelj je podneskom od 21. kolovoza 2024. povukao žalbu (čime je odustao od već podnesene žalbe), pa je ovaj sud primjenom odredbe čl. 349. st. 2. ZPP-a, prema kojem do donošenja odluke drugostupanjskog suda stranka može odustati od već podnesene žalbe, odlučio kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika djelomično nije osnovana, dok je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, a kojim je otplata kredita vezana za tečaj švicarskog franka (CHF) u odnosu na kunu te vraćanje stečenog temeljem takvih ugovornih odredbi.

6. Nakon što je konstatirao da između stranaka nije sporno:

- da su stranke 8. prosinca 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj: 266-380/2006, i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka, koji ugovor je solemniziran 11. prosinca 2006. od strane javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod brojem: OU-1299/2006, u kojem je ugovorena valutna klauzula kojom se isplata i otplata kredita vežu za tečaj kune u odnosu na CHF (dalje: Ugovor o kreditu),

- da se zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita mijenjala visina pojedinačnih anuiteta otplate kredita,

- da je kredit otplaćen u cijelosti,

dok je bilo sporno:

- da li se presuda donesena povodom kolektivne tužbe primjenjuje na pojedinačne tužbe radi isplate,

- da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula nerazumljive i nejasne i da li uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka ugovora,

- da li su stranke pregovarale o spornim odredbama Ugovora o kreditu i da li je tužitelj obaviješten o rizicima tih odredbi,

- način obračuna pretplate kredita po spornim odredbama o primjeni valutne klauzule,

- zastara potraživanja tužitelja,

- je li tuženik bio nepošteni stjecatelj, a time je bio sporan i tijek zakonskih zateznih kamata na pojedinačne pretplate,

prvostupanjski sud utvrđuje ove odlučne činjenice:

- da se radi o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila po kojem je tuženik tužitelju isplatio iznos od 20.080,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da iz sadržaja Ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“ pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/12, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika (njegovog pravnog prednika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF,

- da se tužitelj, sukladno čl. 502.c ZPP-a, ima pravo pozvati na utvrđenja iz kolektivnog spora po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-a, a da se o istima nije individualno pregovaralo, uz potpuno informiranje potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka,

- da iz provedenih dokaza proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čiji bi sadržaj potrošač mogao utjecati, već je riječ o ponudi koju je tužitelj kao potrošač mogao prihvatiti ili odbiti u ponuđenom sadržaju,

- da je tužitelj kao potrošač iz sadržaja Ugovora o kreditu mogao shvatiti, pa shodno tome i pristati, da tijekom otplate kredita iznos anuiteta ovisi o tečaju CHF -a, no isti u trenutku sklapanja ugovora nije mogao znati raspon takvih promjena jer isti nije određen u Ugovoru o kreditu na način da bi se vezao za konkretne objektivne parametre, a niti je tuženik pri sklapanju ugovora o tome jasno informirao tužitelja,

- da činjenica da je u unaprijed formuliranom ugovoru o kreditu pisanom malim fontom bez proreda, navedeno da se uplate i isplate točno određenih iznosa vežu za nepoznati tečaj i to za razdoblje od 7 (sedam) godina, ne predstavlja dokaz da se radi o jasnim, uočljivim i razumljivim odredbama ugovora, a kada se navedeno dovede u vezu s činjenicom da niti službenik banke koji je razgovarao s tužiteljem o ponudi tuženika nije znao parametre o kojima ovise promjene ugovorenih iznosa plaćanja, jasno je da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu poštene i da su dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, slijedom čega je utvrđeno da odredbe Ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana za tečaj CHF u odnosu na kunu (valutna klauzula) predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03; dalje: ZZP/03), a time i ništetne ugovorne odredbe,

- da je tužitelj bio jedini obveznik otplate kredita i sve su uplate vršene u njegovo ime i za njegov račun, čime on sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22; 145/23 i 155/23; dalje: ZOO), ima pravo zahtijevati razliku imovine koja je u njegovo ime i za njegov račun prešla u imovinu tuženika bez valjane pravne osnove,

- da nije osnovan tuženikov prigovor zastare jer uzimajući u obzir da je o ništetnosti odredbe o primjeni valutne klauzule odlučeno pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zastara za povrat stečenog temeljem ništetnosti valutne klauzule nije nastupila do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari tj. do 30. siječnja 2023., obzirom da nije protekao opći zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje sukladno čl. 225. ZOO-a,

- da je nakon provedenog financijskog vještačenja utvrđeno da je tužitelj zbog promjene tečaja tijekom otplate platio ukupno 2.625,97 EUR više od početno ugovorenog iznosa,

- da tužitelj nije prigovorio nalazu i mišljenju vještakinje te je sukladno tome postavio tužbeni zahtjev, dok je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju jer bi po njegovom izračunu razlika iznosila 2.679,08 EUR, dakle i više od utvrđenog i traženog iznosa,

slijedom čega sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja.

7. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. U odnosu na žalbu tuženice u dijelu u kojem ukazuje na počinjenje bitnih povreda odredaba parničnog postupka treba navesti da razmatranjem pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik jer se pobijana presuda može u cijelosti ispitati s obzirom da sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama te su izneseni razlozi potpuno jasni, određeni i bez ikakvog proturječja.

8.1. U kontekstu bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a tuženik u žalbi tvrdi da pobijana presuda proturječi sama sebi obzirom da prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio značajke valutne klauzule CHF i odnos s drugim odredbama na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze, odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje o spornim odredbama Ugovora u kreditu, dok prvostupanjski sud nije uzeo u obzir saslušanje javnog bilježnika jer je Ugovor o kreditu solemniziran.

8.2. U odnosu na prijedlog tuženika da se u ovom postupku u svojstvu svjedoka sasluša javni bilježnik koji je solemnizirao Ugovor o kreditu, naglašava se da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. (toč. 23.) jasno istakao da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (Ustavni sud se poziva na svoju raniju odluku broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Stoga je prvostupanjski sud odbijanjem provedbe tog dokaza postupio u okviru svojih zakonskih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a prema kojoj sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Nastavno, nije osnovana žalbena tvrdnja da je prvostupanjski sud bio dužan izvesti (sve) dokaze koje je predložio tuženik.

8.3. Na žalbene tvrdnje tuženika da prvostupanjski sud nije dao jasne i konkretne razloge zbog kojih je našao da su sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli CHF ništetne, što ukazuje da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te ju nije moguće ispitati, valja odgovoriti da su nerazumljive upravo takve žalbene tvrdnje, a ne obrazloženje pobijane presude, s obzirom da predmet ovog spora uopće nije utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope.

9. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 7. (st. 1.) u vezi čl. 354. st. 1. ZPP -a na koju se tuženik poziva u žalbi navodeći da je tijekom cijelog postupka isticao da je sukladno čl. 7. ZPP-a dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenice, ali da tužitelj to nije učinio te su neosnovani njegovi navodi kako nije bio informiran o svim značajkama ugovora, odnosno svim mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, o kojoj okolnosti sud nije dopustio izvođenje dokaza , jer su prilikom svakog sklapanja ugovora potrošačima objašnjene sve značajke ugovora, kao i mogućnost sklapanja ugovora u različitim valutama.

9.1. Prije svega, tvrdnja tuženika da prvostupanjski sud nije dopustio izvođenje dokaza na okolnost (ne)informiranosti tužitelja o značajkama Ugovora o kreditu nema podlogu u stanju prvostupanjskog spisa i sadržaju provedenih dokaza. Naime, prvostupanjski je sud na ročištu za glavnu raspravu održanom 12. ožujka 2024. (na prijedlog tuženika) proveo dokaz saslušanjem svjedokinje PI koja je, prema vlastitom iskazu, tijekom 2006. bila osobni bankar odnosno kreditni referent u tadašnjoj Hypo-Alpe-Adria Bank d.d., ali da se ne sjeća sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, već samo načelno opisuje postupak sklapanja ugovora o kreditu.

9.2. Stoga ovaj sud prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda da iz sadržaja Ugovora o kreditu, kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, iskaza navedene svjedokinje, kao i iz iskaza tužitelja, da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, već isključivo o ponudi koju je tužitelj kao potrošač mogao prihvatiti u unaprijed određenom sadržaju, kod čega sud posebno navodi da iz iskaza svjedokinje proizlazi da službenici koji su u ime banke informirali potrošače o ponudi kreditiranja nisu niti znali niti bili upućeni u makroekonomska kretanja koja bi mogla utjecati na kretanje visine anuiteta kredita i da su jedino znali i mogli prezentirati klijentima da su krediti vezani za valutu CHF tada bili najpovoljniji i da se radi o valuti koja nije imala oscilacija, pored činjenice da se radilo o novoj valuti kreditiranja koja se počela nuditi tek tijekom 2003. ili 2004.

10. Neosnovano tuženik tvrdi u žalbi da prvostupanjski sud nije obrazložio i ocijenio zašto smatra da su nalaz i mišljenje vještaka izrađeni u skladu s pravilima struke te nije obrazložio i naveo zašto smatra da su prigovori tuženika neosnovani. Naime, nakon što je obrazložio koji je zadatak dao stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke, prvostupanjski sud navodi da je vještakinja jasno, potpuno i razumljivo, temeljem pregleda relevantnih isprava, iskazala ukupnu razliku uplata po kreditu i izvršila obračun kako joj je naloženo te je utvrdila da je tužitelj zbog promjene tečaja tijekom otplate platio ukupno 2.625,97 EUR više od početno ugovorenog iznosa. Prvostupanjski sud dodaje da tužitelj nije prigovorio nalazu i mišljenju vještakinje, dok je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da bi po njegovom izračunu razlika iznosila 2.679,08 EUR, dakle i više od utvrđenog i traženog iznosa.

10.1. Neosnovana je i žalbena tvrdnja tuženika da je sudska vještakinja izradila nalaz i mišljenje po prijedlogu tužitelja, s obzirom da iz stanja spisa jasno proizlazi da je prvostupanjski sud (a ne tužitelj) odredio zadatak vještakinji, čime je postupio u okviru zakonskih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbi čl. 258. -260. ZPP-a, pa nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka u vezi čl. 354. st. 1. ZPP-a.

11. Navodima žalbe nije dovedeno u sumnju utvrđeno činjenično stanje i primjena materijalnog prava u odnosu na utvrđenje ništetnosti čl. 4. Ugovora o kreditu i naloga tuženiku da plati tužitelju iznos od 2.625,97 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

11.1. Prije svega, nije dovedena u sumnju ocjena prvostupanjskog suda da odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula (čl. 4.) nije poštena i da je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, što proizlazi ne samo iz činjenice da je tužitelj zbog nje imao obvezu plaćati znatno više od prvotno jasno ugovorenih anuiteta, već i iz činjenice da je tuženik kao banka koja je svoje potraživanje osigurala prijenosom vlasništva kupljenog vozila (fiducij) bila u znatno povoljnijem položaju jer je svoje osnovno potraživanje osigurala. Nastavno, nije doveden u sumnju niti zaključak da odredba Ugovora o kreditu u kojoj je otplata kredita vezana za tečaj CHF u odnosu na kunu (valutna klauzula) predstavlja nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03; dalje: ZZP/03).

12. Naglašava se da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao okolnosti iz kojih bi proizlazilo suprotno od utvrđenja sadržanih u presudama donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a na koja se pozvao tužitelj u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu. Naime, polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglase i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanje okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, to je Ustavni sud Republike Hrvatske u toč. 22. svoje odluke broj U -III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022. izrazio stajalište prema kojemu: "(…) ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora." Kod toga je teret dokazivanja obaviještenosti potrošača na bankama (toč. 26.).

12.1. Nije odlučan žalbeni navod tuženika da je ugovaranje valutne klauzule izričito dopušteno i predviđeno odredbom čl. 22. ZOO-a, a to iz razloga što je prednik tuženika s tužiteljem ugovorio valutnu klauzulu u CHF, a da prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, prednik tuženika kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim rizicima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Naime, činjenica što je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno odredbom čl. 22. ZOO-a nije odlučna u ovoj pravnoj stvari, zbog toga što se u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu prosuđuje kroz odredbe ZZP/03, pa se temeljem čl. 81. st. 5. ZZP/03 odredbe ZOO-a ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, a odredba čl. 22. ZOO -a ne predstavlja prisilnu zakonsku odredbu.

13. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare pri čemu treba navesti da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo Objedinjeno pravno shvaćanje pod poslovnim brojem: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje shvaćanje prihvaća i ovaj sud, prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga je opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017), posljedično čemu je pravilno utvrđeno da nije nastupila zastara tražbine tužitelja s osnove preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je tužitelj podnio tužbu prvostupanjskom sudu 30. siječnja 2023., dakle prije proteka zastarnog roka od pet godina (čl. 225. ZOO-a).

14. Neosnovana je i žalbena tvrdnja da je u odnosu na dosuđene iznose glavnice pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom dosude tijeka zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom da bi dan otkad teku zakonske zatezne kamate trebao biti dan podnošenja tužbe.

14.1. Naime, nakon što se je u toč. 20.1. obrazloženja pozvao na odredbe čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, prvostupanjski sud u toč. 20.2. pravilno oc jenjuje da je tuženik od trenutka stjecanja (trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora) znao ili morao znati da nema pravo na naplatu istih pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio.

15. Međutim, ispitujući pobijanu presudu u okviru ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je žalbu tuženika djelomično ocijenio osnovanom jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pravni doseg presuda proizašlih iz spora radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača primijenio i na ugovornu odredbu iz čl. 2. Ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno da banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.080,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, prvostupanjski sud prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje da je ništetan sporazum stranaka sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu koji se odnosi na isplatu (korištenje), a ne na otplatu (vraćanje) kredita, izlazi iz okvira pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, s obzirom da u tom sporu odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu, presuda donesena u kolektivnom sporu nema obvezujući učinak pa je prvostupanjski sud uz pogrešnu primjenu materijalnog prava prihvatio zahtjev tužitelja (i) u tom dijelu pozivom na pravne učinke presude iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača.

15.1. Prema tome, odredba čl. 2. Ugovora o kreditu predstavlja jasnu odredbu u kojoj je definirana obveza tuženice (kao trgovca) na isplatu kredita, a ne obveza potrošača (tužitelja) te se nedvojbeno ne radi o obvezi koja u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZPP/03, koji je mjerodavan obzirom na vrijeme zasnivanja predmetnog kreditnog odnosa, stvara znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača, već se radi o transparentnoj ugovornoj odredbi u kojoj je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora), pa navedena odredba primjenom odredbe čl. 87. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti.

16. Slijedom iznijetog, primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a žalba tuženika je djelomično odbijena i djelomično uvažena te je prvostupanjska presuda potvrđena u toč. I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu te u toč. II. i III. izreke, dok je preinačena u toč. I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu te je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbijen.

17. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu u kojem pobija odluku o troškovima postupka. Prije svega, nije odlučna tvrdnja tuženika da je na ročištu za glavnu raspravu na kojem je zaključena glavna rasprava sukladno odredbama ZPP-a, izradio i predao troškovnik u spis, ali da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi propustio odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnog troška, kao da isti zahtjev nije ni podnio. Naime, u konkretnoj situaciji kada je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, nema obveze suda da posebno odluči (iako to može učiniti) o zahtjevu protivne strane (tuženika) za naknadom parničnog troška.

17.1. Iako sada prema ocjeni ovoga suda, nakon djelomičnog prihvaćanja žalbe tuženika (i posljedično djelomičnog uspjeha tuženika u sporu u razmjerno neznatnom dijelu) na odluku od troškovima postupka valja primijeniti odredbu čl. 154. st. 5. ZPP - a (a ne čl. 154. st. 1. ZPP-a) prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, i uz pravilnu primjenu materijalnog prava treba jednako odlučiti o troškovima postupka.

17.2. Nije osnovana žalba tuženika niti u dijelu u kojem osporava primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23; dalje: Tarifa) koja se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem Tbr. 52. toč. 3. Tarife, s obzirom da je pobijana presuda donesena 2. kolovoza 2024. Naime prema Tbr. 52. toč. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako ovaj sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda iz toč. 21.1. i toč. 21.2. u odnosu na opseg, vrstu i visinu priznatih i dosuđenih troškova, a što tuženik u žalbi posebno ne pobija, to je sud uz pravilnu primjenu materijalnog prava naložio tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu 2.217,77 EUR, time da se još jednom napominje da je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj: P-59/2023-31 od 2. kolovoza 2024. ispravio presudu u tom dijelu, a protiv tog rješenja parnične stranke nisu podnijele žalbu.

17.3. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđena pobijana presuda, ispravljena naprijed navedenim rješenjem, i u odluci o troškovima postupka.

18. Tuženik je sa žalbom uspio u razmjerno neznatnom dijelu pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 5. u vezi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP -a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 14. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun