Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-1039/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Rožman & Oredić u Karlovcu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austrija d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima (odvjetnicima) iz OD Šavorić i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženice podnesene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P-565/2019-35 od 20. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice se djelomično odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P-565/2019-35 od 20. svibnja 2024.,

- potvrđuje u toč. II. izreke u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim dio Ugovora o kreditu broj: 148-50-4007722, zaključen 30. ožujka 2007. u Karlovcu na iznos od 23.349,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunat prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita, zaključen između tužitelja i tuženice, i to:

- dio čl. 2. koji glasi: „Kamatna stopa: Redovna kamata: 5,20% (pet zarez dvadeset posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“,

te u dijelu u kojem je naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 5.387,74 EUR (ranije: 40.593,93 kn) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačno naznačenog iznosa do isplate,

kao i u toč. IV. izreke,

- preinačuje u toč. II. izreke u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim dio Ugovora o kreditu broj: 148-50-4007722, zaključen 30. ožujka 2007. u Karlovcu na iznos od 23.349,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunat prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita, zaključen između tužitelja i tuženice, i to:

- čl. 1. koji glasi: „Iznos kredita: Kunska protuvrijednost CHF 23.349,09 (dvadesetritisućetristočetrdesetdevet švicarskih franaka i devet centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“, te se tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija.

II. U nepobijanom dijelu, toč. I. i III. izreke, prvostupanjska presuda nije bila predmet ispitivanja u žalbenom postupku.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se utvrdi ništetnim Ugovor o kreditu sklopljen 30. ožujka 2007. u [adresa], broj ugovora o namjenskom kreditu 148-50-4007722, sklopljen na iznos koji odgovara protuvrijednosti u kunama od 23.349,09 CHF po srednjem tečaju na dan korištenja kredita, sklopljenog između tužitelja i tuženice (dalje: Ugovor o kreditu) te da se naloži tuženici da tužitelju isplati iznos od 171.994,08 kuna/22.827,54 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačno naznačenog iznosa do isplate, u toč. II. izreke utvrđen je ništetnim dio Ugovora o kreditu broj 148-50-4007722, zaključen 30. ožujka 2007. u [adresa], na iznos od 23.349,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunat prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d., na dan korištenja kredita, zaključen između tužitelja i tuženice, i to: članak 1., koji glasi: "Iznos kredita: Kunska protuvrijednost CHF 23.349,09 (dvadesettritisućetristočetrdesetdevet švicarskih franaka i devet centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja." I dio članka 2., koji glasi: "Kamatna stopa: Redovna kamata: 5,20% (pet zarez dvadeset posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.", te je naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 5.387,74 EUR (40.593,93 kn) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačno naznačenog iznosa do isplate, u toč. III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti dijela čl. 7. Ugovora o kreditu, dok je u toč. IV. izreke naloženo tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.787,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. svibnja 2024. do isplate.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženica pobija presudu u toč. II. i IV. izreke i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. primjenjivog Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13 i 89/14-odluka US RH; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelja na plaćanje parničnog troška, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

2.1. Kako prema odredbi čl. 365. st. 1. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom, a tuženica ne pobija presudu u toč. I. i III. izreke, odlučeno je kao u toč. II. izreke ove presude.

2.2. Navedeni ZPP se u ovoj pravnoj stvari koja je započela 11. lipnja 2019. primjenjuje temeljem odredbi čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 70/19) uz iznimke iz st. 2. -4. tog članka i čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 80/22) uz iznimke iz st. 2.-7. tog članka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana, dok djelomično nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda se u cijelosti može ispitati u žalbenom postupku jer je valjano obrazložena, razumljiva i u njoj nema proturječnosti između izreke i obrazloženja te u samom obrazloženju kako to tvrdi tuženica u žalbi, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

5.1. U vezi navedenog ovaj sud mora primijetiti da su proturječni upravo navodi žalbe, s obzirom da tuženica u toč. 33. žalbe navodi:

„Prvostupanjski sud nije izveo dokaz saslušanjem tužitelja. Saslušanjem tužitelja je trebalo utvrditi kako je bio proveden postupak sklapanja Ugovora o kreditu i njegove solemnizacije te je li tužitelju bio pročitan Ugovor, je li bio poučen o pravnim posljedicama sklopljenog pravnog posla, je li sam pročitao Ugovor i druge bitne činjenice konkretnog poslovnog odnosa. (…)“,

da bi odmah potom u dijelu žalbe (toč. 34.) naslovljenom „Saslušanje tužitelja“ naveo:

„Također, prvostupanjski sud je izveo pogrešan zaključak iz iskaza tužitelja potpuno zanemarivši dio iskaza iz kojeg je razvidno da tužitelj nije pročitao Ugovor o kreditu. (…)“,

a u toč. 64. žalbe je naveo i slijedeće:

„Tužitelj ničime nije dokazao da su ispunjene pretpostavke ništetnosti kako su određene materijalnim propisom. Čak i u slučaju da ima mjesta analognoj primjeni utvrđenja iz Parnice Potrošač, takva utvrđenja po kolektivnoj tužbi nisu primjenjiva beziznimno, već iz treba analizirati uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja. U konkretnom slučaju tužiteljica je iskazala i da je Ugovor pročitala i da nije imala nikakvih pitanja za tuženika i javnog bilježnika.“

5.2. Dakle, tuženica u žalbi najprije tvrdi da prvostupanjski sud nije izveo dokaz saslušanjem tužitelja, odmah potom tvrdi da je sud izveo pogrešan zaključak iz iskaza tužitelja jer je potpuno zanemario dio iskaza iz kojeg je razvidno da tužitelj nije pročitao Ugovor o kreditu (dakle, da je sud ipak proveo dokaz saslušanjem tužitelja), da bi na kraju tvrdila da je u konkretnom slučaju tužitelj (kojeg naznačuje kao tužiteljicu) pročitao Ugovor o kreditu i nije imao nikakvih pitanja za tuženika i javnog bilježnika. U odnosu na takve proturječne, a time i neuvjerljive žalbene tvrdnje tuženice, ovaj sud samo kratko odgovara da je prvostupanjski sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja kojeg je pravilno ocijenio u toč. 13. obrazloženja, pa se tuženicu radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje na taj dio pobijane presude.

5.3. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5.4. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 8. u vezi čl. 354. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je prvostupanjski sud odlučne činjenice utvrdio na temelju savjesne i brižljive ocjene i to kako svakog dokaza zasebno, tako i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

6. Nisu ostvareni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu toč. II. izreke prvostupanjske presude u kojem je utvrđen ništetnim dio čl. 2. Ugovora o kreditu i u kojem je naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 5.387,74 EUR (ranije: 40.593,93 kn) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 23.349,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a namjena kredita je bila kupnja vozila,

- da se tužitelj obvezao platiti kredit u 84 mjesečna anuiteta,

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,20% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s

Odlukom o kamatnim stopama kreditora i

- da je tuženica u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavala kamatnu stopu i da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

8. Pozivajući se na pravomoćne odluke donesene u sporu koji se kod Trgovačkog suda u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem: P-1401/2012, radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud utvrđuje da je u tom sporu utvrđeno da je, između ostalih utuženih banaka, i ovdje tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiraju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora potrošače nije u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke i da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tuženice i da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, u konkretnom slučaju Zakona o zaštiti potrošača koji je objavljen u NN br. 96/03 (dalje: ZZP/03), s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 30. ožujka 2007.

9. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno:

- da je Ugovorom o kreditu tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 23.349,09 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važećem na dan korištenja kredita i da je ugovorena promjenjiva redovna kamata u visini od 5,20% uz rok otplate od 84 mjeseca,

- da je tužitelj po osnovama promjene kamatne stope i tečaja CHF prema kn u razdoblju otplate kredita preplatio kredit za ukupni iznos od 5.387,74 EUR (ranije: 40.593,93 kn),

slijedom čega prvostupanjski sud nalaže tuženici da tužitelju plati ukupan iznos od 5.387,74 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačno naznačenog iznosa do isplate.

10. Tuženica u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive stope kamata i valutne klauzule u CHF.

10.1. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno krenuo od činjenice da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženica povrijedila kolektivne interesa i prava potrošača - korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanje ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

10.2. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac informirala potrošače u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana.

10.3. Nastavno, pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, da pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača treba primijeniti u parnicama koje potrošači individualno pokrenu protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim postupcima u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju ništetnost je sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, kod čega se sud osnovano poziva na odredbu čl. 502.c ZPP-a prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog članka da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.4. Zbog tih razloga nisu osnovani žalbeni razlozi koji se odnose na utvrđenje ništetnosti dijela čl. 2. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena početna kamatna stopa od 5,20% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženice), kao i ništetnost ugovorene valutne klauzule, o kojoj je prvostupanjski sud odlučio kao o prethodnom pitanju. U tom kontekstu ovaj sud naglašava da je tuženica tijekom ovog postupka imala mogućnost dokazati da je u postupku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, ali tu procesnu mogućnost nije iskoristila.

11. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ništetnim utvrdio čl. 1. Ugovora o kreditu u kojem je iznos kredita naveden u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.349,09 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Naime, iz presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na utvrđenje ništetnom valutne klauzule u CHF, proizlazi da se utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita u CHF odnosi na činjenicu da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti odgovarajućeg iznosa CHF prema srednjem tečaju na dan korištenja kredita, a da je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta i upravo je takvim ugovaranjem potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Međutim , sporni čl. 1. Ugovora o kreditu definira obvezu tuženice, a ne obvezu tužitelja kao potrošača i zbog toga tužitelj tom odredbom nije stavljen u neravnopravan položaj.

12. U odnosu na prigovor zastare treba navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanom 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 223. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. izraženo mišljenje o dodatnoj potrebi tumačenja shvaćanja iz revizijske odluke poslovni broj: Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020-2 od 20. siječnja 2020. te je zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u slučaju kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u sporu radi kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

12.1. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO-a (koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, dok se ne primjenjuje zastarni rok od tri godine prema čl. 226. ZOO-a, što tvrdi tuženica u žalbi) za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o promjeni kamatne stope počeo je teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji je u odnosu na dio o promjeni kamatne stope potvrđen presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., što znači da je zastara za povrat tog iznosa počela teći 13. lipnja 2014. Zastara za povrat iznos zbog ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli počela je teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na dio presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., što znači da je zastara za povrat tog iznosa počela teći 14. lipnja 2018. Kako je tužitelj podnio tužbu 11. lipnja 2019., prvostupanjski sud je zakonito otklonio prigovor zastare tražbine tužitelja.

13. U odnosu na žalbenu tvrdnju tuženice da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega tuženicu smatra nepoštenim stjecateljem, valja reći da je tuženica kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morala znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već kod sklapanja Ugovora o kreditu, a to iz razloga koji su navedeni u već spomenutim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženica kao nepošteni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. st. 1. ZOO-a dužna tužitelju platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja do isplate.

14. Tužitelj se žali i zbog toga jer prvostupanjski sud kod utvrđenja visine tražbine tužitelja nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike odnosno anuitete koje je tužitelj otplaćivao u vrijeme kada je tečaj kune u odnosu na CHF bio od manji tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci poslovni broj: Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. iznio pravno shvaćanje prema kojem u slučaju izostanka prigovora radi prebivanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj i potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima (po osnovi negativnih tečajnih razlika), koji se odnose na razdoblje kada je tečaj kune u odnosu na CHF bio manji od tečaja kune u odnosu na CHF na dan isplate kredita. Ovo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, pa kako tuženica tijekom postupka nije podnijela prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada nije uzeo u obzir negativne tečajne razlike zbog čega nije osnovan niti taj žalbeni razlog.

15. Što se tiče žalbene tvrdnje da je prvostupanjski sud donio presudu kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu, treba reći da je tuženica u pravu kada smatra da ugovaranje promjenjive kamatne stope nije zabranjeno i da Ugovor o kreditu nije ništetan samo zbog toga što su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojem su stranke odredile način na koji će se kamatna stopa mijenjati tijekom trajanja ugovora, jer u Ugovoru o kreditu nije uspostavljen niti jedan zakonit mehanizam promjene kamatne stope, već je do promjene kamatne stope dolazilo jednostranom odlukom banke (tuženice).

16. Iako se prvostupanjski sud kod donošenja odluke o troškovima postupka pogrešno pozvao na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a, jer očito nije imao u vidu da je odbio (i) dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, i uz pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 154. st. 5. ZPP-a) trebalo je jednako odlučiti o troškovima postupka, s obzirom da tužitelj nije uspio u razmjeno neznatnom dijelu eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Nastavno, na odluku o troškovima postupka ne utječe niti okolnost da je ovom presudom djelomično prihvaćena žalba tuženice i djelomično preinačena prvostupanjska presuda u toč. II. izreke u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim dio Ugovora o kreditu, i to čl. 1. koji glasi: „Iznos kredita: Kunska protuvrijednost CHF 23.349,09 (dvadesetritisućetristočetrdesetdevet švicarskih franaka i devet centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“, te je tužbeni zahtjev tužitelja (i) u tom dijelu odbijen, jer tužitelj i nadalje nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

16.1. Neosnovano tuženica pobija odluku o troškovima u dijelu koji se odnosi na trošak pristupa na ročište 6. veljače 2024., jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da tužitelju taj trošak niti nije priznat. Također, nije osnovana žalbena tvrdnja da prvostupanjski sud nije dao dostatno obrazloženje odluke o troškovima postupka, s obzirom da je sud u toč. 39.4. posebno (precizno i potpuno) naznačio vrstu i visinu troškova koje priznaje tužitelju i koje je odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23; dalje: Tarifa) primijenio na pojedinu vrstu priznatih troškova.

16.2. Neosnovano tuženica prigovara i primjeni navedene Tarife u ovom postupku. Naime, sukladno Tbr. 52. toč. 3. Tarife, kada sud odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je u ovom postupku prvostupanjska presuda kojom je odlučeno o troškovima postupka (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) donesena 20. svibnja 2024., to je prvostupanjski sud zakonito primijenio odredbe predmetne Tarife.

17. Slijedom iznijetog, primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a žalba tuženice je djelomično odbijena i djelomično prihvaćena te je prvostupanjska presuda potvrđena u toč. II. izreke u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim dio Ugovora o kreditu, i to: dio čl. 2. koji glasi: „Kamatna stopa: Redovna kamata: 5,20% (pet zarez dvadeset posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“, te u dijelu u kojem je naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 5.387,74 EUR (ranije: 40.593,93 kn) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačno naznačenog iznosa do isplate, kao i u toč. IV. izreke, dok je preinačena u toč. II. izreke u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim dio Ugovora o kreditu, i to: čl. 1. koji glasi: „Iznos kredita: Kunska protuvrijednost CHF 23.349,09 (dvadesetritisućetristočetrdesetdevet švicarskih franaka i devet centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“, te je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbijen. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

18. Tuženica je sa žalbom uspjela u razmjerno neznatnom dijelu, pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 5. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njezin zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude.

U Varaždinu 14. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun