REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31/III

Poslovni broj: Us I-1312/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja Luxury Apartments Tonka d.o.o., [adresa], OIB: 66940165678 , kojeg zastupa opunomoćenik Slavko Baotić, odvjetnik u Županji, Veliki kraj 55, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Osijek, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja, Hrvatske Republike 21, Osijek, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa AG, službena osoba, radi suzbijanja neprijavljenog rada, 13. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Osijek, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja, KLASA: UP/I- 116-01/24-02/188, URBROJ: 443-02-01-11-24-1 od 12. studenog 2024. i predmet vraća tuženiku na ponovni postupak te tuženik ima obvezu postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu 2.000,00 EUR (dvije tisuće eura) u roku od 60 (šezdeset) dana.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-116-01/24-02/188, URBROJ: 443-02-01-11-24-1 od 12. studenog 2024. u točki 1. izreke nalaže se poslodavcu, ovdje tužitelju, da Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje za radnike: UG, OIB: [osobni identifikacijski broj], sa prebivalištem u [adresa] , MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], OG, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], PG, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], JG, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], ŽG, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], LG, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa] i VG, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], podnese prijave na obvezno mirovinsko osiguranje, na puno radno vrijeme, počevši od 1. listopada 2024., koji je zapisnikom KLASA: 116-01/24-02/996, URBROJ: 443-02-01-11/24-04 od 11. studenog 2024. utvrđen kao početak njihovog rada za poslodavca. Točkom 2. izreke osporavanog rješenja nalaže se poslodavcu da uplati iznos od 2.650,00 EUR za svakog neprijavljenog radnika iz točke 1. ovog rješenja (odnosno ukupni iznos 21.200,00 EUR) u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske na specificirani broj računa. Prema točki 3. izreke rješenja, poslodavac je nalog iz točke 1. i 2. ovog rješenja dužan izvršiti u roku od tri dana od dana dostave rješenja . Nadalje, točkom 4. izreke rješenja utvrđuje se da je radnik UG, OIB: [osobni identifikacijski broj], sa prebivalištem u [adresa], bio prijavljen na obvezno mirovinsko osiguranje na puno radno vrijeme kod poslodavca FINEL PETRINJA d.o.o. do dana 23. listopada 2024. te će se točka 1. izreke za tog radnika izvršiti počevši od dana 24. listopada 2024. Točkom 5. izreke rješenja utvrđuje se da je radnica JG, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], od 9. rujna 2024. mirovinski osigurana u nepunom radnom vremenu (20 sati tjedno) kod poslodavca DJEČJI VRTIĆ VINKOVCI te će se točka 1. izreke rješenja za tu radnicu izvršiti do punog radnog vremena. Nadalje, utvrđuje se da je radnica LG, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], od dana 2. studenog 2023. prijavljena na mirovinsko osiguranje u punom radnom vremenu kod poslodavca MULTINORM d.o.o., da je radnik ŽG, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], od dana 17. listopada 2022 . prijavljen na mirovinsko osiguranje u punom radnom vremenu kod poslodavca MULTINORM d.o.o. te da je radnica OG, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], od dana 5. prosinca 2022. prijavljena na obvezno mirovinsko osiguranje na puno radno vrijeme kod poslodavca PLETER-USLUGE d.o.o. pa se točka 1. izreke rješenja u odnosu na navedene radnike neće izvršiti (točka 6. izreke). Sukladno točki 7. izreke rješenja, ukoliko poslodavac u roku iz točke 3. ovog rješenja ne izvrši nalog iz točke 2. ovog rješenja, provest će se ovrha radi naplate novčanog iznosa od 21.200,00 EUR.

2. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi mu nije omogućena redovna pravna zaštita i ulaganje žalbe po donesenom rješenju. Smatra nejasnim zašto se utvrđuje obveza plaćanja i prijavljivanja u mirovinski sustav kada su radnici sklopili ugovor o djelu, a ne ugovor o radu (određeno ili neodređeno vrijeme). Pojašnjava da je ugovor o djelu sklopljen uredno prije nego je zaposlenik počeo raditi, što je i prezentirano kod nadzora te da su plaćene sve obveze koje prate ugovor o djelu. Također smatra nejasnim kako se radno - pravni status mogao tumačiti kao rad po ugovoru o radu kada je jasno navedeno da se radi o ugovoru o djelu. Navodi da su ovi ugovori u prilogu i da su imena radnika identična kao u rješenju. Napominje kako bi se moglo posumnjati u zakonitost ovog radno - pravnog odnosa i prijave nadležnim tijelima da tužitelj nije imao niti jednog radnika. Dodaje da su u prilogu i ugovori o radu koji nemaju veze s ovim sporom, a kojima se dokazuje da je i ova vrsta rada uredno i zakonski prijavljena tamo gdje je rad trajao duže, a ne kratkotrajno. Nadalje, kako se u društvu javila privremena potreba za radnicima koji bi radili po nekoliko sati dnevno i ne stalno, s njima je sklopljen ugovor o djelu.

2.1. Posebice ističe da veći broj radnika iz izreke rješenja ima osiguran radni odnos kod trećih osoba izvan društva tužitelja pa je nemoguće da ista osoba bude dva puta prijavljena u mirovinskom sustavu, a jedine dvoje osobe koje nisu nigdje osigurane su VG i PG. Nejasnim smatra zašto su obveze prema svim radnicima isto određene, kada je osporavanim rješenjem utvrđeno da konkretni radnik radi u drugom društvu i razlika satnice bi teoretska bila obveza tužitelja, a ne puni iznos od 2.650,00 eura. Predlaže saslušanje direktora i po potrebi svih radnika koji su navedeni u izreci rješenja u svojstvu svjedoka, od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje pribaviti podatke o radno-pravnim statusima svih radnika nabrojanih u izreci osporavanog rješenja, a nakon provedenih dokaznih prijedloga, poništiti osporavano rješenje tuženika i predmet vratiti na ponovni postupak, uz naknadu troška upravnog spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj pogrešno zaključuje kako samo sklapanjem ugovora o radu nastaje obveza prijave radnika nadležnom tijelu mirovinskog osiguranja odnosno da je sklapanjem ugovora o djelu tužitelj od sebe otklonio tu obvezu. Ističe da je tijekom inspekcijskog nadzora utvrđeno da je tužitelj angažirao radnike na obavljanju poslova sakupljanja žireva, dakle na obavljanju poslova koji s obzirom na narav i vrstu rada imaju obilježje posla za koji se zasniva radni odnos, u prilog čemu govori i činjenica da je sa pojedinim radnicima za obavljanje istih poslova tužitelj sklopio ugovore o radu.

3.1. Poziva se na odredbu članka 3. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada i članka 590. Zakona o obveznim odnosima te ističe da je tuženik u obavljanju inspekcijskog nadzora, prije donošenja rješenja nesporno utvrdio da se upravo radi o radno-pravnom statusu koji je neprijavljen, dakle nezakonit jer je odredbom članka 10. i 14. Zakona o radu propisano da se radni odnos zasniva ugovorom o radu. Osim toga, ističe da je člankom 12. Zakona o radu predviđena mogućnost sklapanja ugovora na određeno vrijeme, kao i rad u nepunom radnom vremenu u skladu s člankom 62. Zakona o radu. Ističe da je točno kako je za pojedine radnike utvrđeno kako su prijavljeni po osnovi rada te da se u odnosu na njih točka 1. izreke rješenja neće izvršiti, međutim, da pogrešno tužitelj iz toga zaključuje da zbog neizvršavanja rješenja u odnosu na navedene radnike, kao i njihov rad kod drugih poslodavaca čini zakonitim angažiranje radnika temeljem ugovora o djelu (u tom smislu poziva se na odredbu članka 18.a Zakona o radu).

3.2. Tuženik smatra nespornim da je tužitelj za obavljanje poslova iz svoje redovne djelatnosti koji imaju obilježje poslova za koji se zasniva radni odnos, zaposlio radnike koje nije prije početka njihovog rada podnio prijavu nadležnom tijelu mirovinskog osiguranja, protivno odredbama Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada. Slijedom navedenog, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Tužitelj je uz podnesak od 2. travnja 2026. dostavio presude ovoga Suda poslovni broj: Us I-1321/2024-8 od 16. ožujka 2026. i Us I-1366/2024-9 od 16. ožujka 2026. koje predstavljaju sudsku praksu u identična druga dva spora te u kojima se ovaj Sud poziva na odluke sudova više instance, odnosno Ustavnog suda Republike Hrvatske.

5. U podnesku od 13. travnja 2026. tuženik ističe da se presude ovoga Suda koje je priložio tužitelj ne mogu smatrati sudskom praksom već shvaćanjem jednog suca te nadalje elaborira iz kojih razloga smatra nezakonitima navedene odluke. Smatra da se obveza zasnivanja radnog odnosa i smisao Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada ogleda upravo u činjenici da radnik ne može (zakonito) sklapanjem ugovora o djelu obavljati poslove koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca imaju obilježje posla za koji se zasniva radni odnos. Suprotno tumačenje bi značilo ozakonjenje neprijavljenog rada, čak i bez ikakvog ugovornog odnosa, u slučaju da radnik i poslodavac imaju volju za takvim (nezakonitim) radom. U prilog navedenom, bitnim navodi da čak i odredbe Zakona o tržištu rada koji uređuje pitanje zapošljavanja na privremenim, odnosno povremenim sezonskim poslovima u poljoprivredi, i to putem vrijednosnih kupona (a ne ugovora o djelu) nisu primjenjive u ovoj upravnoj stvari, o čemu je tuženik prethodno pribavio mišljenje nadležnog Ministarstva iz kojeg je razvidno da poslovi sakupljanja šumskih plodova nisu podvedivi pod poslove koji bi se zakonito obavljali čak ni prema odredbama tog Zakona, a posebno ne temeljem ugovora o djelu.

6. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a dana 22. travnja 2026. kod ovoga Suda održana je rasprava kako bi se sukladno odredbi članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24., dalje: ZUS) svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet upravnog spora.

6.1. Na raspravi je opunomoćenik tužitelja ostao kod navoda iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, dok je odustao od predloženih dokaznih prijedloga. Dodao je da se mora poštovati volja ugovornih strana ako ona ne odstupa od zakonskih propisa te uzeti u obzir subjektivne, kao i objektivne okolnosti koje utječu na mogućnost izvršavanja ugovorenih poslova, a to su vremenski uvjeti, prostor u kojem će se sakupljati žir i ostalo što je navedeno u tužbi. Ujedno je zatražio trošak upravnog spora na ime sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 EUR i pristupa na ročište u istom iznosu, odnosno sveukupno 2.000,00 EUR. Službena osoba tuženika na raspravi je ostala kod navoda iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporavanog rješenja.

7. Sud je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 114. stavak 3. ZUS-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Iz dokumentacije u spisu upravnog postupka proizlazi da je tuženik 25. listopada 2024. sastavio zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru poslovanja tužitelja KLASA: 116-01/24-02/996, URBROJ: 443-02-01-11-24-1 ispred poslovnih prostorija tužitelja u [adresa]. Dolaskom na navedenu adresu, inspektor rada utvrdio je da je riječ o obiteljskoj kući na kojoj je naveden naziv tvrtke, no ulazna vrata su bila zaključana i zatvorena, a na poziv (zvonjenje) nitko nije odgovarao.

9. Nadalje, tuženik je u svojim poslovnim prostorijama 30. listopada 2024. sastavio zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru poslovanja tužitelja KLASA: 116-01/24- 02/996, URBROJ: 443-02-01-11-24-2 te je uzeta izjava direktorice društva BG koja je u bitnome izjavila da u društvu zapošljava pet radnika s kojima je sklopila ugovore o radu 1. listopada 2024. te ih prijavila nadležnim tijelima mirovinskog i zdravstvenog osiguranja od prvog dana rada na određeno, nepuno radno vrijeme za obavljanje poslova sakupljanja šumskih plodova budući da se radi o sezonskom poslu. Osim toga, još osam radnika obavlja iste poslove temeljem ugovora o djelu počevši od 1. listopada 2024. do danas iz razloga što su isti zaposleni, ali su željeli (dodatno) raditi i posao sakupljanja žirova.

10. Inspekcijski nadzor ponovno je nastavljen u poslovnim prostorijama tuženika dana 11. studenog 2024. o čemu je sastavljen zapisnik KLASA: 116-01/24-02/996, URBROJ: 443-02-01-11-24-3.

11. Tijekom inspekcijskog nadzora inspektor rada izvršio je uvid u sklopljene ugovore o radu s radnicima ĆG, ZG, IG, ĐG i EG, kao i dostavljene prijave nadležnom tijelu obveznog mirovinskog osiguranja za navedene radnike.

12. Pored navedenog, tijekom inspekcijskog nadzora izvršen je i uvid u sklopljene ugovore o djelu između tužitelja i radnika navedenih u izreci osporavanog rješenja iz kojih proizlazi da su predmetni radnici započeli s radom kod tužitelja dana 1. listopada 2024. na obavljanju poslova sakupljanja žirova, kao i u izvješće Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje pribavljeno po službenoj dužnosti. Uvidom u spomenuto izvješće utvrđeni su statusi navedenih radnika. Tako je za MG, PG i VG utvrđeno kako su nezaposleni, za UG da je nezaposlen od 23. listopada 2024., za ŠG utvrđeno da je zaposlena kod drugog poslodavca od 5. prosinca 2022., za JG da je zaposlena od 9. rujna 2024. u nepunom radnom vremenu kod drugog poslodavca, za ŽG da je zaposlen kod drugog poslodavca od 17. listopada 2022. do danas te za LG da je zaposlena od 9. kolovoza 2023. kod drugog poslodavca.

13. Slijedom navedenoga, u provedenom inspekcijskom nadzoru utvrđeno je da je tužitelj s DG, SG, OG, PG, JG, GG, LG i VG sklopio ugovore o djelu protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a čime se ujedno zaobilazi primjena propisa po osnovi rada te da takvi ugovori imaju obilježje prividnog ili fiktivnog pravnog posla. Slijedom iznijetog, tuženik smatra da je nadzirani poslodavac s navedenim radnicima bio dužan sklopiti ugovor o radu, odnosno ukoliko ugovor o radu nije sklopljen u pisanom obliku izdati im pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu prije početka njihova rada, a što nije učinio te je time postupio protivno članku 14. stavku 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 9/14., 127/17., 98/19., 151/22.) i počinio prekršaj iz članka 229. stavka 1. točke 3. i stavka 2. istog Zakona. Nadalje, da nadzirani poslodavac nije navedene radnike u propisanom roku, odnosno najkasnije prije početka njihova rada rada prijavio nadležnom tijelu obveznog mirovinskog osiguranja te nadležnom tijelu obveznog zdravstvenog osiguranja u roku od osam dana od dana nastanka okolnosti na osnovi kojih se stječe status osigurane osobe.

14. Sukladno članku 3. stavku 1. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada ("Narodne novine", broj: 151/22.), neprijavljeni rad definira se u užem i širem smislu. Prema stavku 2. istog članka neprijavljeni rad u užem smislu je rad koji s obzirom na narav i vrstu rada i ovlasti poslodavca ima obilježje radnog odnosa, a nije zakonito ugovoren ili nema valjanu pravnu osnovu odnosno za koji nije uspostavljena odgovarajuća prijava na obvezna osiguranja u skladu s posebnim propisima te u smislu ovoga Zakona obuhvaća sljedeće pojavne oblike: 1. obavljanje rada bez prijave na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada, s prvim danom početka rada odnosno na odgovarajuće radno vrijeme ili 2. obavljanje rada bez sklopljenog ugovora o radu u pisanom obliku ili bez pisane potvrde o sklopljenom ugovoru o radu ili 3. obavljanje rada na temelju drugih sklopljenih obvezno pravnih ugovora između poslodavca i fizičke osobe kada takav rad s obzirom na svoju narav i vrstu te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos ili 4. zapošljavanje državljanina treće zemlje protivno odredbama propisa kojim se uređuju uvjeti ulaska, kretanja, boravka i rada stranaca koji su državljani trećih zemalja. Sukladno stavku 4. toga članka neprijavljeni rad je zabranjen.

15. Člankom 7. stavkom 2. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada propisano je da će nadležni inspektor u roku od osam dana od dana utvrđenja postojanja neprijavljenog rada iz članka 3. stavka 2. točke 1. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada rješenjem naložiti poslodavcu podnošenje prijave na obvezno mirovinsko osiguranje počevši od dana koji je zapisnikom utvrđen kao početak rada radnika odnosno koji je u skladu s člankom 6. toga Zakona pretpostavljeni dan početka rada i uplatu iznosa od 2650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, sukladno naputku o načinu uplaćivanja prihoda proračuna, obveznih doprinosa te prihoda za financiranje drugih javnih potreba.

16. Prema članku 8. stavku 3. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada, nadležno tijelo ovlašteno za utvrđivanje prava na mirovinsko osiguranje neće donositi rješenje iz stavka 1. ovoga članka odnosno neće postupiti po podnesenoj prijavi koju je poslodavac podnio u skladu s člankom 7. stavkom 4. ovoga Zakona za razdoblje u kojemu je radnik već prijavljen na obvezno osiguranje

17. Predmet ovoga upravnog spora je inspekcijski nadzor radi suzbijanja neprijavljenog rada. Odluka tuženika temelji se na shvaćanju da je tužitelj umjesto sklapanja ugovora o djelu trebao sklopiti ugovore o radu i prijaviti radnike u propisanom roku nadležnom tijelu obveznog mirovinskoga osiguranja.

18. Naime, u dokumentaciji u spisu sadržani su predmetni ugovori o djelu (ukupno osam ugovora o djelu), sklopljeni 1. listopada 2024. između tužitelja kao naručitelja i DG, SG, OG, PG, JG, GG, LG i VG, kao izvršitelja. Prema navedenim ugovorima o djelu, izvršitelji se obvezuju djelo - poslove predati - izvršiti najkasnije do 15. listopada 2024. Nadalje, za navedene poslove ugovoreno je da će naručitelj platiti izvršitelju iznos od 5,00 EUR po satu. Ugovore su izvršitelji vlastoručno potpisa li, dok je tužitelj na iste stavio svoj štambilj.

19. Unatoč danom obrazloženju tuženika o obilježjima i razlikama između ugovora o djelu i ugovora o radu, koje samo po sebi, izvan okolnosti konkretnog slučaja, nisu netočne, ostaje nejasno zašto se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi tužitelja o pravnoj prirodi sklopljenih ugovora. Naime, tužitelj je istaknuo kako su u konkretnom slučaju osobe koje su radile po pravnoj osnovi ugovora o djelu radile taj posao na način da su bile plaćene po količini sakupljenog žira, da je taj posao izrazito specifičan jer se može obavljati jedino kad je za to pogodno vrijeme u smislu samog proizvoda, u smislu odobrenja Hrvatskih šuma, ali i u smislu vremenskih prilika , zatim kako ugovori o djelu podrazumijevaju punu implementaciju načela samostalnosti u radu, što znači da su radnici mogli po slobodnom izboru bez neposrednog nadzora druge ugovorne strane skupljati žir u vremenu kad su to htjeli, a da je uvijek kod ugovora o radu jasno naznačeno mjesto rada, dok se kod ugovora o djelu, ali i u konkretnom slučaju, radi o tome da je mjesto rada prepušteno „izvođaču rada“ jer isti bira na kojem će mjestu vršiti sakupljanje žira.

20. U pogledu razlikovanja potrebe sklapanja ugovora o djelu od ugovora o radu, Sud upućuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem:

Revr 760/2015-3 od 10. travnja 2018., u kojoj se navodi da: „U konkretnom slučaju iz predmetnih ugovora o djelu (koje je tužitelj redovito sklapao), uza svu njihovu brojnost i činjenicu što su sklapani kroz više godina iz mjeseca u mjesec, ne može se zaključiti, u smislu odredbe članka 13. stavka 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03., 30/04., 137/04. – pročišćeni tekst i 68/05., u daljnjem tekstu: ZR) i odredbe članka 8. stavka 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/09., u daljnjem tekstu: ZR/09) da je volja ugovornih stranaka bila da se izvršavanjem obveza iz ugovora o djelu zasnuje radni odnos i da su ispunjeni uvjeti iz te odredbe prema kojima bi se imalo smatrati da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Da bi se određeni ugovori za obavljanje posla (ovdje ugovori o djelu) mogli smatrati ugovorom o radu morale bi se ispuniti sve pretpostavke iz navedene odredbe članka 13. stavka 2. pročišćenog teksta ZR (i članka 8. stavka 2. ZR/09): moralo bi biti riječ o određenoj naravi i vrsti ugovorenog rada s ovlastima radnika i poslodavca u vezi takvog rada zbog kojeg se inače sklapaju ugovori o radu. To što je tužitelj za razdoblja rada po sklopljenim ugovorima dolazio kod tuženika obavljati ugovoreni posao, imao svoje mjesto rada, osobe tuženika koje su mu bile nadređene, pa i to što je tuženik kao poslodavac na istim poslovima s istim obvezama imao i radnike s kojima je sklopio ugovor o radu i koji su imali sva prava zajamčena ugovorom o radu, ne dokazuje nešto suprotno shvaćanju da se uistinu radi o ugovorima o djelu, jer navedene okolnosti (glede ovlasti tužitelja i tuženika) mogu biti i obilježja rada po ugovorima o djelu u raznim modalitetima njihova ispunjenja i nisu vezane samo za ugovore o radu “. Podudarno pravno shvaćanje izraženo je i u nizu drugih presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerice broj Rev-2172/2019, Rev-2549/2018, Rev-2802/2019, Rev 377/2019.

21. U povodu presude Revr 760/2015 podnesena je ustavna tužba koja je odbijena Odlukom Ustavnog suda U-III/2841/2018 od 10. srpnja 2019. U njoj se navodi sljedeće: „Uvidom u obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud ocjenjuje da su nadležni sudovi u osporenim odlukama iznijeli dostatne i relevantne razloge za ocjenu zbog čega smatraju da u konkretnom slučaju prednost u primjeni rješavanja spora između podnositelja i tuženika ima ZOO pa obrazloženja osporenih presuda ne upućuju na zaključak o arbitrarnosti u materijalnopravnom smislu.“

22. Slijedom navedenog, ovaj Sud smatra kako je bilo potrebno uzeti u obzir pravu volju ugovornih strana prilikom ocjene radi li se o prikrivanju radnog odnosa te pri tome ispitati jesu li ispunjene sve pretpostavke za sklapanje ugovora o radu, odnosno je li riječ o određenoj naravi i vrsti ugovorenog rada s ovlastima radnika i poslodavca u vezi takvog rada zbog kojeg se inače sklapaju ugovori o radu. Stoga postoji sumnja u pravilnost utvrđenja tuženika da se za sakupljanje žirova moralo nužno sklopiti ugovore o radu, a ne ugovore od djelu, kako je to učinio tužitelj. Sud smatra kako se navedeno nije nikako moglo zaključiti samo na temelju materijalne dokumentacije, bez utvrđivanja i analiziranja volje ugovornih stranaka i uvažavanja specifičnosti obavljanja posla skupljanja žira. Shodno tome, Sud ocjenjuje kako činjenično stanje u postupku nije pravilno ni potpuno utvrđeno.

23. Stoga je Sud osporavano rješenje tuženika ocijenio nezakonitim i odlučio kao u točki I. izreke presude u skladu s odredbom članka 117. stavka 1. ZUS-a, te vratio predmet na ponovni postupak, a u kojemu će se otkloniti navedeni nedostatci, pridržavajući se pravnih shvaćanja ovoga Suda, kako to propisuje odredba članka 151. stavak 2. ZUS-a.

23.1. U ponovljenom postupku će se u svrhu pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja dati pojašnjenje o obvezi sklapanja ugovora o radu i mogućnosti sklapanja ugovora o djelu, o čemu ovisi zaključak o postojanju neprijavljenog rada, a sve uzimajući u obzir gore navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ispitati će se prava volja ugovornih strana i relevantno materijalno pravo rukovodeći se potrebom istraživanja zajedničke namjere ugovaratelja. U tom smislu, javnopravnom tijelu na raspolaganju stoji instrument saslušanja svjedoka, odnosno stranaka ugovornih odnosa.

23.2. Slijedom navedenog, Sud nije sam riješio stvar, već je odlučio vratiti predmet na ponovni postupak radi potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja na koje će se primijeniti relevantne odredbe materijalnog prava.

24. U pogledu zatraženih troškova upravnog spora od strane tužitelja, Sud je donio odluku primjenom odredbi članka 147. ZUS-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom upravnom sporu, stoga mu pripadaju i troškovi spora.

24.1. S obzirom na to da se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom, to se sukladno Tbr. 27. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23., 107/25. - dalje: Tarifa) i sukladno postavljenom zahtjevu priznaje nagrada od 500 bodova za sastavljanje tužbe i 500 bodova za zastupanje na raspravi održanoj 22. travnja 2026. prema Tbr. 27. točki 2. Tarife, što iznosi ukupno 1000 bodova. Prema Tbr. 54 vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, što računanjem (1000 bodova x 2,00 EUR) sveukupno iznosi 2.000,00 EUR koji se priznaju tužitelju. Slijedom iznijetog, u pogledu troškova Sud je donio odluku kao u točki II. izreke presude.

U Osijeku 13. svibnja 2026.

Sutkinja

Jasenka Beker Rupčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Žalba nije dopuštena protiv točke I. izreke presude, jer je pojedinačna odluka javnopravnog tijela poništena i predmet prvi put vraćen na ponovni postupak (članak 127. ZUS-a u vezi s člankom 126. ZUS-a).

Protiv točke II. ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 128. ZUS-a u vezi s člankom 148. stavkom 5. i 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku