Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-474/2023-26
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja ŠI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije: [adresa]), zastupanog po punomoćniku Saši Kačeru, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 21. travnja 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 13. svibnja 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I/I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb (Grad Zagreb) Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.319,51 eura sa zakonskom zateznom kamatom i to od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od dana 1. siječnja 2023.g. do dana 31. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primi jenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbama članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima i to:
- na iznos od 6,99 eura od 31. kolovoza 2009.g. do isplate,
- na iznos od 14,13 eura od 30. rujna 2009.g. do isplate,
- na iznos od 12,69 eura od 31. listopada 2009.g. do isplate,
- na iznos od 15,40 eura od 30. studenog 2009.g. do isplate,
- na iznos od 17,58 eura od 31. prosinca 2009.g. do isplate,
- na iznos od 20,68 eura od 31. siječnja 2010.g. do isplate,
- na iznos od 19,97 eura od 28. veljače 2010.g. do isplate,
- na iznos od 24,17 eura od 31. ožujka 2010.g. do isplate,
- na iznos od 23,37 eura od 30. travnja 2010.g. do isplate,
- na iznos od 24,92 eura od 31. svibnja 2010.g. do isplate,
- na iznos od 38,37 eura od 30. lipnja 2010.g. do isplate,
- na iznos od 35,60 eura od 31. srpnja 2010.g. do isplate
- na iznos od 37,40 eura od 31. kolovoza 2010.g. do isplate,
- na iznos od 34,92 eura od 30. rujna 2010.g. do isplate,
- na iznos od 30,93 eura od 31. listopada 2010.g. do isplate,
- na iznos od 39,35 eura od 30. studenog 2010.g. do isplate,
- na iznos od 50,06 eura od 31. prosinca 2010.g. do isplate,
- na iznos od 42,48 eura od 31. siječnja 2011.g. do isplate,
- na iznos od 45,14 eura od 28. veljače 2011.g. do isplate,
- na iznos od 41,75 eura od 31. ožujka 2011.g. do isplate,
- na iznos od 42,36 eura od 30. travnja 2011.g. do isplate,
- na iznos od 56,72 eura od 31. svibnja 2011.g. do isplate,
- na iznos od 58,12 eura od 30. lipnja 2011.g. do isplate,
- na iznos od 70,11 eura od 31. srpnja 2011.g. do isplate,
- na iznos od 63,95 eura od 31. kolovoza 2011.g. do isplate,
- na iznos od 57,20 eura od 30. rujna 2011.g. do isplate,
- na iznos od 56,48 eura od 31. listopada 2011.g. do isplate,
- na iznos od 55,96 eura od 30. studenog 2011.g. do isplate,
- na iznos od 59,18 eura od 31. prosinca 2011.g. do isplate,
- na iznos od 61,98 eura od 31. siječnja 2012.g. do isplate,
- na iznos od 59,50 eura od 29. veljače 2012.g. do isplate,
- na iznos od 57,65 eura od 31. ožujka 2012.g. do isplate,
- na iznos od 58,90 eura od 30. travnja 2012.g. do isplate,
- na iznos od 59,76 eura od 31. svibnja 2012.g. do isplate,
- na iznos od 58,32 eura od 30. lipnja 2012.g. do isplate,
- na iznos od 58,70 eura od 31. srpnja 2012.g. do isplate,
- na iznos od 57,62 eura od 31. kolovoza 2012.g. do isplate,
- na iznos od 76,31 eura od 30. rujna 2012.g. do isplate,
- na iznos od 79,74 eura od 31. listopada 2012.g. do isplate,
- na iznos od 81,39 eura od 30. studenog 2012.g. do isplate,
- na iznos od 80,23 eura od 31. prosinca 2012.g. do isplate,
- na iznos od 73,76 eura od 31. siječnja 2013g. do isplate,
- na iznos od 79,26 eura od 28. veljače 2013.g. do isplate,
- na iznos od 79,74 eura od 31. ožujka 2013.g. do isplate,
- na iznos od 77,59 eura od 30. travnja 2013.g. do isplate,
- na iznos od 70,89 eura od 31. svibnja 2013.g. do isplate,
- na iznos od 70,72 eura od 30. lipnja 2013.g. do isplate,
- na iznos od 72,36 eura od 31. srpnja 2013.g. do isplate,
- na iznos od 75,00 eura od 31. kolovoza 2013.g. do isplate,
- na iznos od 78,65 eura od 30. rujna 2013.g. do isplate,
- na iznos od 76,77 eura od 31. listopada 2013.g. do isplate,
- na iznos od 78,10 eura od 30. studenog 2013.g. do isplate,
- na iznos od 79,62 eura od 31. prosinca 2013.g. do isplate,
- na iznos od 69,19 eura od 31. siječnja 2014.g. do isplate,
- na iznos od 70,90 eura od 28. veljače 2014.g. do isplate,
- na iznos od 70,34 eura od 31. ožujka 2014.g. do isplate,
- na iznos od 68,45 eura od 30. travnja 2014.g. do isplate,
- na iznos od 67,84 eura od 31. svibnja 2014.g. do isplate,
- na iznos od 68,11 eura od 30. lipnja 2014.g. do isplate,
- na iznos od 70,26 eura od 31. srpnja 2014.g. do isplate,
- na iznos od 72,07 eura od 31. kolovoza 2014.g. do isplate,
- na iznos od 71,69 eura od 30. rujna 2014.g. do isplate,
- na iznos od 73,25 eura od 31. listopada 2014. do isplate,
- na iznos od 74,32 eura od 30. studenog 2014.g. do isplate,
- na iznos od 73,69 eura od 31. prosinca 2014.g. do isplate,
- na iznos od 74,54 eura od 31. siječnja 2015.g. do isplate,
- na iznos od 74,54 eura od 28. veljače 2015.g. do isplate,
- na iznos od 74,54 eura od 31. ožujka 2015.g. do isplate,
- na iznos od 74,54 eura od 30. travnja 2015.g. do isplate,
- na iznos od 74,54 eura od 31. svibnja 2015.g. do isplate,
- na iznos od 74,54 eura od 30. lipnja 2015.g. do isplate,
- na iznos od 74,54 eura od 31. srpnja 2015.g. do isplate,
- na iznos od 74,54 eura od 31. kolovoza 2015.g. do isplate,
- na iznos od 74,54 eura od 30. rujna 2015.g. do isplate,
sve u roku od 15 dana.
I/II. Sa ostatkom tužbenog zahtjeva, a za isplatu iznosa od 2.187,37 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od dana 1. siječnja 2023.g. do dana 31. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbama članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj se odbija.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu br. 218-50-4329214 od 23. kolovoza 2007.g. sklopljenog između tužitelja ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb (Grad Zagreb) Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koja glasi: " Naknada, 0,50 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita".
III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb (Grad Zagreb) Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 179,41 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 30. kolovoza 2007.g. do dana 31. prosinca 2007.g. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od dana 01. siječnja 2008.g. do dana 31. srpnja 2015.g po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od dana 1. siječnja 2023.g. do dana 31. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbama članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.
IV. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. stavak 2. Ugovora o kreditu br. 218 - 50-4329214 od 23. kolovoza 2007.g. sklopljenog između tužitelja ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb (Grad Zagreb) Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koja glasi: "korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor".
V. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb (Grad Zagreb) Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 132,72 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 14. rujna 2018.g. g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od dana 1. siječnja 2023.g. do dana 31. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbama članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.
VI. Utvrđuje se da tražbina tuženika prema tužitelju, istaknuta radi prebijanja u iznosu od 284,78 EUR, a niti u bilo kojem drugom iznosu, ne postoji.
VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.643,05 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u skladu sa odredbama članka 29. stavaka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, računatom od dana 13. svibnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 9. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja i isplate, u kojoj se navodi:
- da tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio je sa tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu br. 218-50-4329214 od 23. kolovoza 2007.g. (dalje: Ugovor o kreditu) koji je solemniziran dana 27. kolovoza 2007.g. kod javnog bilježnika Ivana Marodia iz [adresa] pod brojem OV-18264/07, na iznos od 60.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, sa rokom otplate od 360 mjeseci; da tužitelj je uzeo predmetni kredit radi rješavanja stambenog pitanja sa flexi otplatom bez počeka, zbog čega je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor; da u članku 1. Ugovora o kreditu utvrđen je iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 60.400,00 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, u članku 7. Ugovora o kreditu utvrđena je otplata kredita prema kojoj se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu od 30. kolovoza 2007.g., koji je bio uručen korisniku kredita, ovdje tužitelju, po isplati kredita ; da anuiteti su dospijevali na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a uplate po kreditu valutirale su se s danom odobrenja računa tuženika, te da prvi anuitet dospio je na naplatu dana 30. rujna 2007. godine, a iznosio je 256,48 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća; te da predmetni kredit je prijevremeno otplaćen u cijelosti dana 14. rujna 2018.g.;
- da temeljem odredbe članka 3. Ugovora o kreditu tuženik je jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, naplatio od tužitelja naknadu u iznosu 0,50 % od iznosa kredita; te da iz kontrolnog ispisa unosa korištenja tuženika od 30. kolovoza 2007.g., proizlazi da je tuženik od tužitelja dana 30. kolovoza 2007.g. naplatio od tužitelja naknadu prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 1.351,74 kune, a što je iznosilo 302,00 CHF;
- da u članku 10. stavak 2. Ugovora o kreditu u odlomku "Ostali uvjeti" navodi se da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, ovdje tuženik; te da tuženik je od tužitelja dana 14. rujna 2018.g. naplatio naknadu prilikom prijevremene otplate kredita sukladno tada važećim Općim aktima banke u iznosu od 1.000,00 kuna, a što proizlazi iz potvrde tuženika od 3. svibnja 2023.g. te Prijepisa knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 31. kolovoza 2007.g. do 29. prosinca 2022.g.;
- da Dodatkom broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50-4329214 (dalje: Dodatak) koji je tužitelj sklopio sa tuženikom dana 3. veljače 2016.g., temeljem odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015 i 102/2015, dalje: ZID ZPK) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, regulirana je konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR;
- da pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. presuđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.g. do 31. prosinca 2008.g. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenom presudom utvrđeno je da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer je tuženik prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.g.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope; da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu tuženika sklopljenima u spornom razdoblju sa korisnicima kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019.g.;
- da Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju br. Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g. utvrdio je da potrošač kao korisnik kredita koji je sklopio na temelju ZID ZPK dodatak ugovoru te proveo konverziju CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne; da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, dalje : ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO;
- da u samom Ugovoru o kreditu nisu objašnjeni razlozi, niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, niti je tuženik sukladno načelu savjesnosti i poštenju informirao tužitelja o svim rizicima koje sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu prihvaća, unatoč tome što je znao koji rizik za sobom nosi švicarski franak; te da stoga su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, zbog čega se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti te je tuženik tužitelju dužan isplatiti preplaćene iznose anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF;
- da Dodatkom koji je tužitelj sklopio sa tuženikom dana 3. veljače 2016.g. regulirana je konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, a na čije sklapanje je tuženik pristupio u svrhu ispunjenja njegovih zakonskih obveza propisanih ZID ZPK-om, a tužitelj je samo mogao potpisati ili ne potpisati ponuđeni Dodatak u cijelosti; da u samom Dodatku nije riješeno pitanje preplaćenih iznosa zbog kredita uzetog u CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika, niti je određeno da se za iznos koji je preplaćen umanjuje glavnica duga po kreditu; da stoga, izvršena konverzija kredita nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se navedenim Dodatkom ne spominje na koji način bi se trebala riješiti ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli; da osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu na druge izvanugovorne odnose među strankama, odnosno da tuženik temeljem instituta stjecanja bez osnove vrati tužitelju što je primio temeljem ništetnih odredbi;
- da tuženik, prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbi članka 3. Ugovora o kreditu, već je tužitelj i vezano za tu odredbu bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi"; da tuženik tužitelju nije prezentirao ni objasnio o kakvoj se to naknadi radi, zašto je iznos te naknade u izravnoj koleraciji sa iznosom kredita koji je tražio, niti kakve je sve to troškove imao kod odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi; da također u Ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, da li prema tečaju tuženika ili HNB, niti je tužitelju precizirano koji će biti relevantan tečaj, onaj koji vrijedi na dan sklapanja Ugovora o kreditu, na dan isplate kredita ili na neki treći dan; da dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se je odnosila na naplatu naknade prilikom prvog korištenja kredita bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojoj odredbi se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj, jer se radi o unaprijed pripremljenom ugovoru, a kojom odredbom je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpunosti neopravdana obveza (osim želje za ekstraprofitom), zbog čega se nameće zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača, ovdje tužitelja kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava; da tuženik je na taj način postupio i suprotno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97.; te da stoga, ništetna je odredba članka 3. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena naplata predmetne naknade, zbog čega se ta odredba među strankama ne može primijeniti te je tuženik tužitelju dužan isplatiti plaćeni iznos na ime predmetne naknade;
- da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbi članka 10. stavak 2. Ugovora o kreditu, već je tužitelj i vezano za tu odredbu bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi"; da tuženik tužitelju nije prezentirao ni objasnio da bi uopće trebao platiti neku naknadu prilikom prijevremene otplate kredita, niti o kakvoj bi se to naknadi eventualno radilo; da također, u samom Ugovoru o kreditu nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna naknade za prijevremenu otplatu, tako da tužitelj nije ni znao što mora platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se izračun vrši, odnosno o čemu ista ovisi, zašto ista iznosi upravo 1.000,00 kuna; da dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se je odnosila na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojoj odredbi se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj, jer se radi o unaprijed pripremljenom ugovoru, a kojom odredbom je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpunosti neopravdana obveza (osim želje za ekstraprofitom), zbog čega se nameće zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača, ovdje tužitelja kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava ; da odredba članka 10. stavak 2. Ugovora o kreditu, a prema kojoj je tuženik naplatio naknadu za zatvaranje kredita je neodređena, nije jasna, budući da iz same odredbe nije jasno treba li se bilo kakva naknada uopće platiti, niti razumljiva u smislu njezinog funkcionalnog djelovanja jer iznos visine naknade nije naznačen u samom Ugovoru, a po navedenoj odredbi tuženik je bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita; da tuženik je na taj način postupio i suprotno odredbama važećeg ZZP/07 u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i to člancima 96. i 97. ZZP/07; da tužitelj ističe da je i mišljenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto dana 5. studenog 2021.g. takvo da ugovorna odredba iz ugovora o kredita kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što je ovdje slučaj; te da stoga, ništetna je odredba članka 10. stavak 2. Ugovora o kreditu koja se odnosi na prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, ovdje tuženik, zbog čega se ta odredba među strankama ne može primijeniti te je tuženik tužitelju dužan isplatiti plaćeni iznos na ime predmetne naknade;
- da obzirom da je gore navedenom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovornih odredba kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koje je sklapao tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., a stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da potrošač provedenom konverzijom kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR ne gubi pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, što je i stav Suda Europske unije, to je tuženik dužan sukladno čl. 323. ZOO -a vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredaba Ugovora, sve to u svezi s čl. 1111., čl. 1115., te čl. 1046. ZOO-a;
- da s obzirom da je svatko u Republici Hrvatskoj prema odredbi članka 6. stavka 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15) dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), da u skladu sa mišljenjem izraženim u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g. izvršenom konverzijom tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti navedenih odredbi Ugovora o kreditu, da je tužitelj s osnove valutne klauzule te razlike glavnice preplatio iznos od 4.401,78 eura, da je s osnove naknade platio iznos od 179,41 eura, dok je s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita platio iznos od 132,72 eura, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.401,78 eura / 33.165,10 kuna sa zakonskom zateznom kamatom i to od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (točka I tužbenog zahtjeva); utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu br. 218-50-4329214 od 23. kolovoza 2007.g. sklopljenog između tužitelja ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb (Grad Zagreb) Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koja glasi :"Naknada, 0,50 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" (točka II tužbenog zahtjeva); nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 179,41 eura / 1.351,74 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 30. kolovoza 2007. do isplate (točka III tužbenog zahtjeva); utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. stavak 2. Ugovora o kreditu br. 218-50-4329214 od 23. kolovoza 2007.g. sklopljenog između tužitelja ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb (Grad Zagreb) Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koja glasi: "korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor" (točka IV tužbenog zahtjeva); nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 132,72 eura / 1.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 14. rujna 2018. do isplate (točka V tužbenog zahtjeva); te nalaže tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom od dana donošenja presude pa do isplate (točka VI tužbenog zahtjeva).
2. U danom odgovoru na tužbu tuženik navodi:
- da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 23.08.2007. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-4329214 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 60.400,00 a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva ; da stranke su dana 03.02.2016.g. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218- 50-4329214 kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR; da tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom;
- da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF; da Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten; da tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora; da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja; da tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja; da tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti; te da tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati;
- da odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! ; da pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora; da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika ; da Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja ; da prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovorio spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor; te da tuženik ističe prigovor zastare;
- da tuženik se protivi i tvrdnjama tužitelja da je ništetna i odredba čl. 10. stavak 2. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora; da nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima; no da i u odnosu na takvo potraživanje tužitelja, tuženik ističe prigovor zastare;
- da člankom 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR; da tužitelj i tuženik su dana 03.02.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV - 01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50-4329214 kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR ; da sakle, Sporazum o konverziji je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu; da provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama; da naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”; da o pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“, te da prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka;
- da slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih navoda, osporavajući navode tuženika iz odgovora na tužbu.
4. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, te ističe prigovor radi prebijanja i to za iznos koji je tužitelju priznat dodatkom o konverziji u iznosu od 34,90 eura i za iznos eventualne negativne tečajne razlike koju tuženik predlaže da vještak prikaže u svom nalazu.
5. Očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke tuženik navodi da vještak je matematički utvrdio slijedeće: - u razdoblju od dana korištenja kredita korisnik je preplatio iznos od 4.476,42 EUR u odnosu na iznos koji bi platio da nije bilo promjena tečaja; - nakon prijeboja utvrđenih preplata s priznatom preplatom iz konverzije korisnik do datuma konverzije ima ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 4.319,51 EUR; - korisnik je nakon konverzije nastavio otplaćivati 2.187,37 EUR veću glavnicu (koliko je glavnica konvertiranog kredita više utvrđena); da tuženik ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, te specificira prethodno istaknuti prigovor radi prebijanja na iznos od 284,78 EUR priznatog tužitelju konverzijom (2.145,72 HRK/7,5345); te da obzirom na utvrđenje da je tužitelj nastavio otplaćivati veću glavnicu, odnosno da je glavnica konvertiranog kredita više utvrđena, predlaže se pozvati vještaka da se očituje je li tuženik proveo konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. Tuženik izričito ukazuje da ostaje kod svih navoda te i dalje izričito osporava osnov potraživanja tužitelja. Tuženik ističe da je konverziju proveo u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) uzevši u obzir sve uplate tužitelja, dakle iznose koji su ovdje iskazani kao preplata po valuti u odnosu na ništetnost valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužitelja s jednakim kreditima podignutim sa valutnom klauzulom EUR; da sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi članka 19.c ZID ZPK/15, to stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca ; pozivajući se na djelomično citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 925/2023-2 od 8. travnja 2025. Slijedom svega navedenog, tuženik u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i istaknutih prigovora, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka.
6. Tužitelj je tužbeni zahtjev specificirao podneskom od 20. studenog 2025., kojim se očitovao na Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Matije Mikaca od 15. listopada 2025., navodeći da vještak u nalazu i mišljenju utvrđuje da je u razdoblju od dana korištenja kredita do dana 30. rujna 2015.g. tužitelj temeljem promjena tečaja preplatio iznos od 33.727,90 HRK odnosno 4.476,42 eura u odnosu na iznos koji bi platio da nije bilo promjene tečaja, da nadalje, nakon prijeboja utvrđenih pozitivnih i negativnih preplata s priznatom preplatom iz konverzije, tužitelj do datuma konverz ije tj. do dana 30. rujna 2015.g. ima ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 32.545,60 kuna, odnosno 4.319,51 eura prema fiksnom tečaju; da vještak u nalazu i mišljenju utvrđuje da razlika konvertirane glavnice na datum 30. rujna 2015.g. i glavnice koja se dobije po početnom tečaju iznosi 16.694,17 kuna odnosno 2.187,37 eura prema fiksnom tečaju te da je za navedeni iznos glavnica konvertiranog kredi ta više utvrđena, odnosno, da je tužitelj nakon konverzije nastavio otplaćivati 16.694,17 kuna veću glavnicu nego što bi otplaćivao da se kredit nije konvertirao već se plaćao prema početnom tečaju. Tužitelj ovim podneskom ujedno obavještava sud da je promijenio adresu prebivališta tako da njegova adresa prebivališta sada glasi [adresa] te i u skladu sa navedenim uređuje tužbeni zahtjev. Nadalje, tužitelj ovim podneskom nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja specificira svoj tužbeni zahtjev, te sada pod točkom I tužbenog zahtjeva traži da mu tuženik isplati iznos od 6.506,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom i to od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate; dok su tužbeni zahtjevi tužitelja pod ostalim točkama, tj. točkama II, III, IV, V i VI , isti kao u tužbi.
7. Tuženik se očitovao da nakon provedenog vještačenja vještak je matematički utvrdio slijedeće: - u razdoblju od dana korištenja kredita korisnik je preplatio iznos od 4.476,42 EUR u odnosu na iznos koji bi platio da nije bilo promjena tečaja; - nakon prijeboja utvrđenih preplata s priznatom preplatom iz konverzije korisnik do datuma konverzije ima ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 4.319,51 EUR; - korisnik je nakon konverzije nastavio otplaćivati 2.187,37 EUR veću glavnicu (koliko je glavnica konvertiranog kredita više utvrđena); da vještak je također utvrdio da je konverzija provedena u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Dalje tuženik navodi da podneskom od 20.11.2025., nakon zaključenja prethodnog postupka, tužitelj „precizira“ tužbeni zahtjev, te visinu svojeg zahtjeva ističe na iznos od 6.506,88 EUR, a na koji iznos potražuje daljnju zakonsku zateznu kamatu počev od svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate; da dakle, tužitelj je zbrojao tečajnu razliku i „razliku glavnice“, te sada potražuje zakonsku zateznu kamatu na tako dobiven iznos, to ponovno od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate?; te da u odnosu na iznos od 2.187,37 EUR s osnova „razlike glavnice“, tuženik se izričito protivi ovakvom proširenju tužbenog zahtjeva nakon što je gotovo cijeli postupak proveden, navodeći da prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, te da prema čl. 190 ZPP tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a što tužitelj nije učinio već to čini pred sam kraj postupka. Iznimno, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, što je tužitelj bez sumnje mogao jer je iznos manjka jasno utvrđen Dodatkom o konverziji; da ovakvim zahtjevom tuženik, već pred sam kraj postupka, uvodi potpuno novi osnov iz kojeg traži potpuno novi iznos, i to iznos koji tuženik nije niti stekao te je nejasno kako bi ga točno trebao vratiti; a opreza radi, tuženik ističe prigovor zastare na iznos koji tužitelj potražuje s ovog novo uvedenog osnova. Tuženik ujedno ostaje pri stavu, koji je jasno artikuliran u odluci VSRH, Rev- 925/2023-2, 8. travnja 2025., da su se sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi članka 19.c ZID ZPK/15, to stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca; te da gotovo identičan stav zauzet je u presudi i rješenju VSRH, Rev 9/2025-2 od 15. srpnja 2025.
8. Tužitelj ističe da pravo na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu obuhvaća i pravo na isplatu iznosa razlike glavnice, i to razlike između iznosa glavnice koji bi postojao na dan konverzije pri primjeni početno ugovorene kamatne stope i početno ugovorenog tečaja, uz uračunavanje svih izvršenih uplata, te iznosa glavnice koji je tuženik sam utvrdio prilikom provedbe konverzije kredita; da slijedom navedenog, razlika glavnice ne predstavlja samostalan niti novi zahtjev, već izravnu i nužnu posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi koje su predmet ovog postupka; da razlika glavnica nastaje uslijed činjenice da je glavnica po početnom tečaju manja od konvertirane glavnice te da je jedino glavnica po početnom tečaju ona koja uvažava ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (za razliku od konvertirane glavnice koja je dobivena simulacijom Euro kredita, a ne ništetnošću) i da konverzijom nije postignuto umanjenje glavnice na koje potrošač ima pravo na temelju izuzeća ništetnih odredaba uz primjenu početnog otplatnog plana te početnog tečaja, budući da glavnica nakon konverzije ne predstavlja ravnotežu prava i obveza, nego je nakon konverzije i dalje preostala glavnica opterećena utjecajem ništetne valutne klauzule i ništetne promjenjive kamatne stope. Stoga, tužitelj ističe da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvoj preinaci tužbe, a kamoli da bi se radilo o nedopuštenoj preinaci; da nadalje, posebno se ističe kako je tužitelj već u tužbi jasno zatražio da mu tuženik, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, vrati sve ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu, primjenom instituta stjecanja bez osnove i da pri tome je tužitelj izričito naveo da se navedeni zahtjev odnosi i na „razliku glavnice“, i to iz razloga što je glavnica priznata konverzijom kao otplaćena manja od one koja je stvarno otplaćena prema početnom otplatnom planu, kako je to navedeno u historijatu tužbe pod točkom XII; da slijedom navedenog, nije osnovana tvrdnja tuženika da tužitelj tijekom postupka ranije nije isticao razliku glavnice, niti da bi se radilo o potpuno novom osnovu iz kojeg potražuje novi iznos; da iznos po osnovi razlike glavnice mogao se utvrditi tek nakon provedenog vještačenja, slijedom čega je tužitelj tek tada mogao precizno specificirati tužbeni zahtjev u pogledu istog, te da stoga se ne radi o manjku koji bi bio unaprijed poznat ili utvrđen Dodatkom o konverziji, kako to ističe tuženik. Ujedno, tužitelj potražuje zakonske zatezne kamate na iznos razlike glavnice počevši od 30. rujna 2015. godine, kao dana provedbe konverzije. Tužitelj se poziva na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji je javno objavljen na stranicama - izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 16. studenog 2021.g., a prema kojem je "u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem"; da navedenu mogućnost tužitelj je u konkretnom slučaju iskoristio te je, nakon provedenog vještačenja, povisio tužbeni zahtjev, kako je to i specificirao u podnesku od 20. studenoga 2025. godine. U odnosu na prigovor zastare koji tuženik ističe u pogledu razlike glavnice, tužitelj navodi kako je isti u cijelosti neosnovan. Tužitelj, a što je već u toku postupka istaknuo, ponovno ističe da se sklapanjem Dodatka od 3. veljače 2016.g. Ugovora o kreditu nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak, a nije, ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. Zaključno, tužitelj ističe da, unatoč tome što je konverzija kredita provedena ispravno sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, što utvrđuje vještak u svom nalazu i mišljenju, a na što ukazuje tuženik u predmetnom podnesku, nastojeći osporiti tužbeni zahtjev tužitelja, tužitelj i dalje ima pravo na potpuno obeštećenje za posljedice koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako one o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i one koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF te na ime razlike glavnice; da naime, iznos koji je tužitelju priznat na ime preplate prilikom provedbe konverzije nije u potpunosti sanirao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu; da drugim riječima, tužitelj ni nakon konverzije nije u cijelosti obeštećen. S obzirom na iznijeto, tužitelj ostaje u cijelosti kod tužbenog zahtjeva specificiranog u podnesku od 20. studenog 2025.
9. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu , i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu br. 218-50-4329214 od 23.08.2007. (listovi br. 14-18 spisa), Otplatni plan (listovi br. 19-32 spisa), Prijepis knjigovodstvene kartice (listovi br. 33-43 spisa), Potvrdu od 03.05.2023. (list br. 44 spisa), Kontrolni ispis unosa korištenja od 30.08.2007. (list br. 45 spisa), Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50-4329214, od 03.02.2016. (listovi br. 46- 50 spisa), Izračun više plaćenih anuiteta po kreditu od 20. svibnja 2023. (listovi br. 51- 59 spisa), Zahtjev za izdavanjem potrebne dokumentacije i isplate od 20. travnja 2023. (listovi br. 60-61 spisa), Dopis od 04.05.2023. (list br. 62 spisa), Otpremnicu Račun max xvz j.d.o.o. od 22.05.23. (list br. 63 spisa), uplatnicu i potvrdu o plaćanju (listovi br. 64-65 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: Zahtjev za kredit i revolving kreditnu karticu (listovi br. 76-77 spisa) i Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50-4329214, od 03.02.2016. (listovi br. 78-81 spisa); te u sudsku praksu dostavljenu po tužitelju (listovi br. 102-146 spisa; listovi br. 202-221 spisa).
9.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.
9.2. Provedeno je i financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, grana financije, Matiji Mikacu iz [adresa], te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 15. listopada 2025. (listovi br. 159-172 spisa) i u Očitovanje sudskog vještaka od 27. siječnja 2026. (list br. 188 spisa).
10. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je djelomično osnovanim.
11. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, te tuženik kao banka kreditor dana 23. kolovoza 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-4329214.
12. Po predmetnom Ugovoru o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen stambeni kredit, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 60.400,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, sa rokom otplate 360 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.
13. Nesporno je da je između tuženika i tužitelja dana 3. veljače 2016. zaključen Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50-4329214, kojim je Dodatkom izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to pozivanjem na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015 i 102/2015).
14. Nedvojbeno je da je predmetnim osnovnim Ugovorom o kreditu broj 218-50- 4329214 od 23. kolovoza 2007. ugovorena valutna klauzula u CHF.
15. Odredbom članka 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07; u daljnjem tekstu: ZZP/07), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom st. 2. istoga članka propisano je da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
15.1. Prema odredbi članka 100. ZZP/07 ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo, te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 101. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
15.2. Odredbom članka 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a u st. 2. istoga članka da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
16. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
17. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
18. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
19. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
20. Tužitelj je saslušan u svojstvu stranke iskazao da 2007. godine u osmom mjesecu je on, već prije radio u zagrebačkoj firmi i prosjek je bio dobar, ali je zatražio stambeni kredit da kupi stan, ali mu je gospođa, misli da je bila Š koja mu je rješavala te papire i napravila da mu je bila rata ispočetka 1150,00 kuna, da on ju je triput ili više čak pitao, a ona mu je tvrdila da će mu rata tako ostat, nije mu govorila da će se povisiti možda 20 – 30 kuna, ali uvijek je tvrdila da će rata biti tolika, ali nažalost nakon 15 – 16 mjeseci mu je bila rata 1400,00 kuna već, i to je trajalo stalno tako nakon tih 15 – 16 mjeseci rata je sve veća i veća, da nakon par godina bila je, došli su do 3.600,00 kuna, i on je išao u banku da vidi šta se dešava i zašto je to tako, nije mogao ništa napraviti; da onda je bilo to 2016. za tu promjenu franke u eure, ali njemu to nije ništa značilo, jer nije više mogao plaćati, sina je školovao, žena mu je bila u invalidskoj mirovini i nije imao više ni za život; da on je bio i u Zagrebu, jer gospođa mu je rekla da tamo su glavne papire radili, on je njima rekao da stana riješe kako god znaju, da on više ne može, ili neka mu smanje ratu kakva je početna bila, ali oni nisu ništa napravili, oni su ga onda držali su ga jedno 5 godina u blokadi i imao je posebno zaštićeni račun da je mogao živjeti dalje, ali banka nije ništa napravila 5 godina, dok mu nije gospođa s juga, za nekretnine, našla pravoga kupca i da je to bilo sigurno, čovjek si je uzeo kredita u PBZ banci i tužitelju je ostatak što je ostao negdje 28.000,00 eura, to se njemu kredit zatvorio i on je poslije dobio samo rješenje doma. Na pitanje svog punomoćnika kakav je kredit htio ugovoriti u Raiffeisen banci, u kojoj valuti, tužitelj je odgovorio da on je tražio od početka u eurima, ali mu je gospođa nudila samo franke, pošto je franak bio manja kamatna stopa, da puno ljudi uzimaju, čim je rata tako niska, kamatna stopa je bila niska i on je onda pristao, da pitao je par puta i ona je njemu tvrdila non-stop, da nema brige, da će rata takva biti. Na pitanje da li su ga u banci upoznali sa kakvim rizicima vezanim za uzimanje kredita vezanog za švicarski franak, odgovorio je da samo je bilo rečeno da bi osiguranje platilo za kredit nekih 1 .350 i na kraju dok se zatvaralo je bilo 1000 kuna kao plaćanje, ali nije mu rekao što bi plaćao. Na pitanje kada je došao ugovarati kredit u banku, i kad je razgovarao sa službenicom u banci da li mu je službenica spominjala postojanje bilo kakvih opasnosti, postojanje bilo kakvih rizika vezanih za uzimanje kredita u švicarskom franku, da li je bio upozoravan na mogućnost da rata može narasti puno više od tih 20 -30 kuna koje je ranije spomenuo, odgovorio je da ne, ništa o tome, da ona je njemu uporno tvrdila da će mu rata biti 1150 kuna, da će povremeno toliko otići gore, to mu nije ništa rekla. Na pitanje tko je pripremio sadržaj ugovora, odgovorio je da ta Š, ne zna sad, zna da je bila Š, ime. Na pitanje je li ona službenica u banci, odgovorio je da da, ona je rješavala kredite. Na pitanje nakon što je pripremljen ugovor, je li ga pročitao, odgovorio je da sve kompletno pročitao je i onda je odlučio, normalno, da potpiše kredit. Na pitanje da li je mogao mijenjati koje odredbe u tom ugovoru o kreditu ili je morao prihvatiti sadržaj ugovora tako kako ga je pripremila banka, odgovorio je da da, tako kako su pripremili takav je bi, tako je bilo rečeno njemu, stalno. Na pitanje da li je prilikom ugovaranja kredita morao platiti banci i neku novčanu naknadu za troškove obrade kredita, odgovorio je da da, to je bilo prvih 1350 kuna. Na pitanje je li u banci prije sklapanja ugovora o kreditu razgovarao o tome da li baš mora platiti tu naknadu, odnosno da li postoji mogućnost da sklopi ugovor o kreditu bez plaćanja te naknade, odgovorio je da ona je njemu samo rekla da je to kao neko osiguranje za to kredit, da ga mora platiti, ako ne plati onda možda ne bi ni dobio taj kredit stambeni. Na pitanje da li je razgovarao o visine te naknade, odgovorio je da nisu baš ništa razgovarali, da rekla je gospođa da bi to osiguranje platio 1350 kuna i da će to biti možda na kraju povrat dok se kredit isplati. Na pitanje da li mu je bilo rečeno prije sklapanja ugovora o kreditu da će morati platiti banci naknadu ukoliko odluči prijevremeno zatvoriti, odnosno otplatiti kredit, odgovorio je da misli da ne, da nije mu ništa rekla, da ako bi ga mogao to bi bila opet njegova stvar ako bi ga mogao zatvorit. Na pitanje da li bi uzeo takav kredit da je znao da će mu rata toliko narasti, dakle sa početnih 1150,00 kuna na 3.600,00 kuna, da li bi uzeo takav kredit, odgovorio je da ne bi uzeo sigurno da su ga obavijestili da će mu rata biti veća i veća, ali nažalost ništa, kad mu je tvrdila da će rata biti toliko i on je pristao na to, normalna stvar. Na pitanje da li se sjeća konvertiranja kredita 2016., odgovorio je da sjeća se, da, ali nije velika razlika bila u tome što se prebacilo na euro. Na pitanje što su mu u banci rekli kad je ugovarao konverziju, odgovorio je da ništa previše nisu rekli, rekli su da će biti rata u eurima, ali rata mu je ostala ista kakva je i bila. Na pitanje tko je pripremio dodatak ugovoru o kreditu, što se tiče konverzije, odgovorio je da misli da gospođa Š je bila. Na pitanje da li ga je pripremila banka, odgovorio je da misli da je ona njemu papire te dala, ali misli da je banka pripremila ugovore, ne može čovjek to sam izmislit. Na pitanje da li je mogao mijenjati odredbe tog dodatka ugovora o kreditu koji se odnosi na konverziju, odgovorio je da nije ga mogao mijenjati, da ona je samo dok je bilo u euro to prebačeno, ali veli, rata mu je bila ista i onda je dalje dok više nije mogao plaćati, prekinuo je, jednostavno. Na pitanje da li mu je prilikom konverzije priznata kakva preplata, odgovorio je da ne, ništa, da ono što je plaćao rate. Na pitanje punomoćnice tuženika da li je htio bilo koju odredbu ugovora o kreditu izmijeniti i na koji način, odgovorio je da ne, da ako mi je bilo tako rečena rata 1.150 kuna, on je na to pristao, normalna stvar kad mu nije bila velika rata.
21. Nesporno je da je tužitelj potpisao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužitelju dao upravo tuženik, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužitelj i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.
22. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužitelju na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF.
23. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF.
24. Kako se o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo, ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.
25. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
26. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno od redbama Zakona o obveznim odnosima.
27. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.
28. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.
29. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
30. Prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
31. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.
32. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
33. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
34. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.
35. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/07. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.
36. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 102. st. 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
37. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja, nepoštene i time ništetne.
38. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
39. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
40. U presudi ŠIN i ŠINM protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
41. Obzirom da je i čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.
42. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju tuženika kao kreditora na dan plaćanja. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.
43. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu tj. Dodatka o konverziji nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
44. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
45. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Aneksa uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
46. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
47. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.
48. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
49. U pogledu provedenog postupka konverzije ugovora o kreditu ističe se i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 174/2020-2 od 15. studenog 2022., u kojoj Vrhovni sud potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog konkretnog postupka, međutim iz navedene recentne sudske prakse je vidljiv stav sudova o provedenom postupku konverzije kredita ugovorenih u valuti CHF.
50. Također je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.
51. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.
52. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
53. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.
54. Po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovoru nije odrekao tog prava niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.
55. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak tj. konkretno Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
56. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
57. Financijskim vještačenjem provedenim po sudskom vještaku Matiji Mikacu utvrđeno je:
- da u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. korisnik je preplatio iznos od 33.727,90 HRK (4.476,42 EUR) u odnosu na iznos koji bi platio da nije bilo promjena tečaja, specificirano po datumima dospijeća;
- da Banka je na datum 30.9.2015 utvrdila iznos preplate iz konverzije od 266,37 HRK, no međutim, zadnji anuitet koji je dospio na datum 30.9.2015 nije podmiren od strane korisnika već je knjigovodstveno namiren iz same preplate iz konverzije u ukupnom iznosu od 1.879,35 HRK, te s obzirom na navedeno, u slučaju da je korisnik sam podmirio zadnji anuitet, iznos preplate iz konverzije bi iznosio 2.145,72 HRK, te se ovaj iznos može smatrati iznosom obeštećenja korisnika na datum konverzije;
- da u slučaju da se prethodno utvrđene preplate od strane korisnika, zajedno s zakonskom zateznom kamatom zatvaraju s iznosom priznate preplate od strane banke, proizlazi da je banka priznatim iznosom preplate koji proizlazi iz konverzije korisniku kredita na datum 30.9.2015 podmirila sve mjesečne preplate koje sežu do 31.7.2009 godine i dio preplate od 31.8.2009 zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na te iznose do 30.9.2015, dok su sve kasnije mjesečne preplate ostale nepodmirene; da iznosom od 2.145,72 HRK je na datum 30.9.2015 podmireno ukupno 1.182,30 HRK glavnice uvećano za zatezne kamate na tu glavnicu u iznosu od 963,42 HRK;
- da nakon prijeboja utvrđenih preplata (pozitivnih i negativnih) s priznatom preplatom iz konverzije korisnik do datuma konverzije ima ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 32.545,60 HRK, odnosno 4.319,51 EUR prema fiksnom tečaju, sa specifikacijom mjesečnih iznosa prikazanih u prikazu ostatka nepodmirenih mjesečnih preplata u Tabeli na stranicama 11-13 Nalaza vještaka;
- da korisnik je nakon konverzije nastavio otplaćivati 16.694,17 HRK veću glavnicu nego što bi otplaćivao da se kredit nije konvertirao već se plaćao prema početnom tečaju. Prema tečaju EUR/HRK na datum konverzije navedeno iznosi 2.187,37 EUR, za koliko je glavnica konvertiranog kredita više utvrđena;
- da tuženik je proveo konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR.
58. Dani nalaz i mišljenje sudskog vještaka, sud ocjenjuje stručnim i objektivnim, te u skladu s dokumentacijom u spisu, dok u odnosu na primjedbe tuženika valja istaknuti kako tuženik ne prigovora matematičkom izračunu vještaka, dok su prigovori tuženika koji predstavljaju pravna pitanja prethodno već raspravljeni.
59. U odnosu na po tuženiku izneseno protivljenje preinaci tužbe, sud utvrđuje kako je tužitelj već u samoj tužbi naznačio da s osnova ništetnosti dijela odredbi predmetnog ugovora o kreditu potražuje isplatu s osnova preplaćenih iznosa radi promjene tečaja CHF i s osnova razlike konvertirane glavnice, no nedvojbeno je da je tužitelj povišenjem utuženog iznosa iz točke I tužbenog zahtjeva sa iznosa od 4.401,78 EUR na iznos od 6.506,88 EUR, izvršio preinaku tužbe. Međutim, sud ističe da uređenje tužbenog zahtjeva prema danom nalazu i mišljenju sudskog vještaka predstavlja dopuštenu preinaku tužbe, sukladno odredbama članka 190. st. 2. ZPP-a, te Zaključku poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. prema kojem je Zaključku u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
60. Na osnovu svega iznesenoga, tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom I tužbenog zahtjeva za isplatu utuženog iznosa od 4.319,51 EUR, preplaćenog s osnova promjene tečaja CHF, sud utvrđuje osnovanim.
61. Naime, radi se o iznosu preplaćenom uslijed utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu br. 218-50-4329214 od 23. kolovoza 2007. kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF, koji je osnovni Ugovor o kreditu do dana konverzije tj. sklapanja Dodatka broj KONV-01/2016, bio na snazi, a provedenim je vještačenjem utvrđeno da za navedeni iznos preplate tužitelj provedenom konverzijom nije obeštećen.
62. No, tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu iz točke I tužbenog zahtjeva, a za isplatu iznosa od 2.187,37 EUR s osnova razlike glavnice tj. više utvrđene glavnice konvertiranog kredita, je u cijelosti neosnovan, iz razloga kako slijedi.
63 Sklapanjem Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50- 4329214, od 3. veljače 2016., između stranaka je uspostavljen novi pravni odnos, a koji Dodatak ni u kom dijelu nije ništetan, te isti proizvodi pravne učinke između parničnih stranaka kao ugovornih strana.
64. Naime, ZID ZPK/15 uređene su obveze vjerovnika i potrošača u postupku konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR, te sklapanje Anexa ili Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora, mogućnost potrošača da prihvati izračun konverzije kredita. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK, kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19.c točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Nadalje, ZID ZPK/15 je bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, a i Sud Europske unije je u odluci C-567/20 iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti sukladno odredbi čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 jer se radi o prisilnom propisu, koji ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti, u skladu s kojim stavom su doneseni i zaključci Vrhovnog suda RH u odlukama Gos - 1/2019 i Rev-637/19 jer je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža.
65. Budući je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima koje je tuženik zaključivao sa korisnicima kredita kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te to na identičan način ustanovljeno i u ovom postupku, zaključuje se da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO -a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.
66. Kako je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule, ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.
67. Stoga tužitelju na utvrđeni osnovani iznos glavnice od 4.319,51 EUR pripada pravo na isplatu zatezne kamate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa (navedenih u ranije spomenutom Tabličnom prikazu sadržanom u Nalazu vještaka), do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
68. Nesporno je da je u članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu br. 218 -50- 4329214 od 23. kolovoza 2007. ugovorena tzv. ulazna naknada za obradu kredita, od 0,50 % od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.
69. Također je nesporno da je navedena ulazna naknada obračunata u visini od 0,50% iznosa kredita, tj. u iznosu od 1.351,74 HRK, te u tom iznosu i naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita, dana 30.08.2007., a kako to proizlazi i iz priložene Potvrde tuženika od 03.05.2023. i Kontrolnog ispisa unosa korištenja od 30.08.2007., a koji naplaćeni iznos od 1.351,74 HRK prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 179,41 EUR.
70. Nedvojbeno je da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ugovaranje navedene naknade za obradu kredita nije bilo zabranjeno, no ugovaranje takve naknade nije bilo ni predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba, odnosno iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
71. Prema Direktivi 2008/48/EEZ ugovaranje takve naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca. Dakle, da bi navedena odredba kojom je ugovoreno plaćanje nakade bila ništetna, potrebno je utvrditi da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu te naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
72. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
73. U tumačenju članka 3. st. 1. Direktive 93/13 iz presuda suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.
74. Osnovom ranije iznesenih utvrđenja, nedvojbena je činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu sačinio tuženik, a da tužitelj i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora, pao tako niti o odredbi kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade za obradu kredita, nisu posebno pregovarali.
75. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o spornoj odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, te da prema dokazima provedenima u ovom postupku tužitelj o bilo kojim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pregovarao s tuženikom kao bankom kreditorom, niti je mogao utjecati na sadržaj istih, to sud zaključuje da se o odredbi članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, prema kojoj je banka ovlaštena tužitelju zaračunati naknadu od 0,50 % od iznosa kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da se ta odredba smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.
76. Iako se radi o ugovornoj odredbi koja je gramatički razumljiva, budući je osnovom te ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi od 0,50 % od ukupnog iznosa kredita tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio u mogućnosti ocijeniti visinu te naknade te time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, no sama činjenica da je navedena odredba gramatički razumljiva ne znači i da je ta odredba poštena.
77. Naime, ovdje tužitelj stavljen je u neravnopravan položaj, obzirom je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, a niti je tužitelj imao stvarne mogućnosti pregovarati o sadržaju te naknade, niti mu je bilo objašnjeno što čini visinu te tzv. ulazne naknade, te je time tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nametanje obveze tužitelju plaćanja navedene ulazne naknade prema mišljenju suda predstavlja znatnu novčanu obvezu, te plaćanje navedene naknade očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tuženik nije dokazao da ta naknada, kakva je ugovorena, odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, zbog čega je predmetna odredba članka 3. Ugovora u kreditu nepoštena, te slijedom toga ništetna sukladno odredbi članka 107. st. 1. ZZP/07, te članka 322. u vezi s člankom 324. ZOO-a.
78. Shodno iznesenom, osnovano tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu.
79. Nesporno je da je tužitelj kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplatio.
80. Također je nesporno da je tuženik tužitelju dana 14. rujna 2018. prilikom prijevremene otplate kredita naplatio tzv. izlaznu naknadu, i to kako to proizlazi iz Potvrde tuženika od 03.05.2023. u iznosu od 1.000,00 kuna, sukladno tada važećim Općim aktima Banke, koji iznos od 1.000,00 kuna prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 132,72 EUR.
81. Prema odredbi članka 1024. st. 1. ZOO-a korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a prema st. 3. istog članka u tom slučaju korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio.
82. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je glede prijevremene otplate u članku 10. Ostali uvjeti, st. 2. tog članka, ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.
83. Osnovnom ranije iznesenih utvrđenja iz čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993., te Direktive 2008/48/EEZ, ugovorna odredba kojom je ugovorena tzv. izlazna naknada može predstavljati nepoštenu i time ništetnu ugovornu odredbu.
84. Nadalje, prema stavu sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV – 308/2020, ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo:
85. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju naknada koju je banka ovlaštena zaračunati u slučaju prijevremene otplate kredita određuje u skladu s važećim Općim aktima banke, znači jednostranom odlukom koju je donio tuženik, te da tužitelj nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj, to se opravdano može zaključiti da se o odredbi članka 10. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se ta odredba smatra nepoštenom jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
86. Naime, u konkretnom slučaju radi se o odredbi koja nije razumljiva jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade, tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina, a koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužitelj ne može utjecati, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07.
87. Nadalje, iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi zbog navedene prijevremene otplate predmetnog kredita tuženik pretrpio kakvu štetu, a u smislu ranije citirane odrede 1024. st. 2. ZOO-a. Osim toga, iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu ne može se zaključiti da bi se naknada za prijevremenu otplatu kredita uopće odnosila na naknadu za pretrpljenu štetu.
88. Stoga ugovaranje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita vodi do neosnovanog obogaćenja banaka (tuženika), budući da banke naplaćuju uslugu stavljanja novca na raspolaganje kreditoru, koju u pogledu prijevremeno otplaćenog iznosa kredita uopće nisu izvršile, u prilog čemu govori i sudska praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske u odlukama broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023.
89. Slijedom navedenoga, utvrđen je osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti navedene odredbe članka 10. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu.
90. Zahtjevi tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu, a s osnove utvrđene ništetnosti odredbi članka 3. i članka 10. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, restitucijski su zahtjevi kao posljedica činjenice da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnosi na tzv. uzlaznu naknadu i tzv. izlaznu naknadu, ništetne.
91. Obzirom da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, to tužitelju osnovom odredbe članka 233. st. 1. ZOO-a pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu primio, i to primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a.
92. Stoga je utvrđen osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja postavljen pod točkom III tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 179,41 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. kolovoza 2007. do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
93. Osnovom iznesenog utvrđen je osnovanim i tužbeni zahtjev tužitelja postavljen pod točkom V tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 132,72 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. rujna 2018. do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
94. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO -a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu deklaratorni tužbeni zahtjevi tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz članka 3. i članka 10. st. 2. Ugovora o kreditu nisu u zastari.
95. Neosnovan je prigovor zastare i u odnosu na novčane tužbene zahtjeve tužitelja, budući u odnosu na novčane tražbine tužitelja zastara nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da je sporna odredba ugovora ništetna (čl. 215. st. 1. ZOO-a), a kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a isti stav o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito proizlazi i iz pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda održane 31. siječnja 2022.
96. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
97. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
98. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 1. lipnja 2023., po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan, kako u odnosu na prvotno utuženi iznos iz točke I tužbenog zahtjeva, tako i u odnosu na povišeni iznos iz te točke tužbenog zahtjeva.
99. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio je pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“.
100. U odnosu pak na kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz točke III tužbenog zahtjeva i točke V tužbenog zahtjeva, petogodišnji zastarni rok u smislu prednje izloženog bi počeo tek od pravomoćnosti ove sudske presude kojom se utvrđuje ništetnost spornih odredbi članka 3. i članka 10. st. 2. Ugovora o kreditu, pa stoga u konkretnom slučaju zastara nije ni počela teći.
101. Na temelju svega iznesenoga odlučeno je kao u točkama I/I., I/II., III., IV. i V izreke.
102. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos koji je tužitelju priznat u konverziji u iznosu od 284,78 EUR, sud utvrđuje da navedena tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja ne postoji.
103. Naime, nije sporno da je tuženik tužitelju prilikom konverzije priznao iznos od 2.145,72 kn / 284,78 EUR, no navedeni je iznos obuhvaćen izračunom sudskog vještaka, odnosno za navedeni je iznos umanjen po tužitelju preplaćeni iznos s osnova razlike tečaja CHF.
104. Nadalje, u odnosu na po tuženiku paušalno stavljeni prigovor radi prebijanja za iznos eventualne negativne tečajne razlike koju je tuženik predložio da vještak prikaže u svom nalazu, sud ističe kako su provedenim financijskim vještačenjem prilikom utvrđivanja preplaćenog iznosa s osnova promjene tečaja CHF uzete u obzir i tzv. negativne razlike, kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, te je ukupni iznos preplate obračunom sudskog vještaka već umanjen za tzv. negativne razlike, te nakon provedenog vještačenja tuženik nije ni postavio nikakav određeni prigovor radi prebijanja po ovoj osnovi.
105. Slijedom prednje izloženog, odlučeno je kao u točci VI. izreke.
106. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 2. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa).
106.1. Tužbeni zahtjev tužitelja postavljen pod točkom I po ocjeni suda predstavlja polovinu ukupno postavljenih tužbenih zahtjeva, sa kojim je tužitelj uspio 66,38 %, dok preostali tužbeni zahtjevi pod točkama II, III, IV i V zajedno predstavljaju polovinu ukupno postavljenih tužbenih zahtjeva, sa kojima je tužitelj uspio 100,00%, slijedom čega ukupni uspjeh tužitelja u ovom sporu iznosi 83,19 % (66,38 % + 100,00 % = 166,38 % : 2), a uspjeh tuženika iznosi 16,81 %, te shodno postotku koji preostaje nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, tužitelju pripada pravo na naknadu 66,38 % troškova ovog postupka.
106.2. Tužitelju su priznati troškovi sastava zahtjeva za izdavanje dokumentacije od 20.04.2023. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 37. t. 1. Tarife), sastava tužbe od 9.6.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 25.10.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 9.1.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 24.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 20.11.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 13.4.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 21.4.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 13.5.2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.600,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 400,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), plaćeni trošak naknada za pribavu dokumentacije od 22.12.2022. u iznosu od 10,22 EUR, plaćeni trošak izračuna više plaćenih anuiteta po kreditu od 20.5.2023. u iznosu od 65,00 EUR, te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, sveukupno 2.475,22 EUR.
106.3. Tužitelju nije priznat traženi trošak sastava podneska od 26.9.2025. kojim je sudu dostavljen dokaz o plaćenom predujmu za vještačenje, jer sud putem sustava ima pristup podacima o predujmljenim troškovima za vještačenje, pa stoga dostavljanje dokaza o istom nije bilo potrebno.
106.4. Osnovom iznesenog naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.643,05 EUR (2.475,22 EUR x 66,38 %), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. i 8. ZOO -a.
Čakovec, 13. svibnja 2026.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1. tužitelj po punomoćniku
2. tuženik po punomoćniku
