REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4317/2024-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud, u Zagrebu po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužiteljice ON iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iz koju zastupa punomoćnica Lea Erak, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se da su dijelovi Ugovora o kreditu od 02.06.2008. pod brojem ugovora 041-50 4909330 sklopljenog između tužiteljice ON, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, solemniziranog 03.06.2008.godine od strane Javnog bilježnika Zorana Jelavića iz Zagreba, pod podlovnim brojem: Ov- 9748/2008, u članku 2. u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ništetni i bez pravnog učinka.

II./ Utvrđuju se dijelovi Ugovora o kreditu od 02.06.2008. pod brojem ugovora 041- 50-4909330 sklopljenog između tužiteljice ON, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, solemniziranog 03.06.2008.godine od strane Javnog bilježnika Zorana Jelavića iz Zagreba, pod podlovnim brojem: Ov-9748/2008, u članku 3., kojim je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu, u dijelu u kojemu je ugovoreno da je Korisnik kredita obvezan Kreditoru platiti jednokratnu naknadu 3.82% od iznosa odobrenog kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvoj korištenja kredita, ništetni i bez pravnog učinka.

III./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535 isplatiti tužiteljici ON, [adresa], 10340 O, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove razlike između ugovorene početne kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika, iznos od 563,08 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako slijedi i to na iznos od:

- na iznos od 8,50 EUR počevši od 01.04.2009.

- na iznos od 8,47 EUR počevši od 01.05.2009.

- na iznos od 8,35 EUR počevši od 01.06.2009.

- na iznos od 8,31 EUR počevši od 01.07.2009.

- na iznos od 8,36 EUR počevši od 01.08.2009.

- na iznos od 8,35 EUR počevši od 01.09.2009.

- na iznos od 8,31 EUR počevši od 01.10.2009.

- na iznos od 8,24 EUR počevši od 01.11.2009.

- na iznos od 8,34 EUR počevši od 01.12.2009.

- na iznos od 8,33 EUR počevši od 01.01.2010.

- na iznos od 8,34 EUR počevši od 01.02.2010.

- na iznos od 8,29 EUR počevši od 01.03.2010.

- na iznos od 8,28 EUR počevši od 01.04.2010.

- na iznos od 8.26 EUR počevši od 01.05.2010.

- na iznos od 8,28 EUR počevši od 01.06.2010.

- na iznos od 8,20 EUR počevši od 01.07.2010.

- na iznos od 8,26 EUR počevši od 01.08.2010.

- na iznos od 8,29 EUR počevši od 01.09.2010.

- na iznos od 8,31 EUR počevši od 01.10.2010.

- na iznos od 8,37 EUR počevši od 01.11.2010.

- na iznos od 8,46 EUR počevši od 01.12.2010.

- na iznos od 8,42 EUR počevši od 01.01.2011.

- na iznos od 8,45 EUR počevši od 01.02.2011.

- na iznos od 8,45 EUR počevši od 01.03.2011.

- na iznos od 8,42 EUR počevši od 01.04.2011.

- na iznos od 8,38 EUR počevši od 01.05.2011.

- na iznos od 8,47 EUR počevši od 01.06.2011.

- na iznos od 8,41 EUR počevši od 01.07.2011.

- na iznos od 8,50 EUR počevši od 01.08.2011.

- na iznos od 8,52 EUR počevši od 01.09.2011.

- na iznos od 8,54 EUR počevši od 01.10.2011.

- na iznos od 8,53 EUR počevši od 01.11.2011.

- na iznos od 8,55 EUR počevši od 01.12.2011.

- na iznos od 8,59 EUR počevši od 01.01.2012.

- na iznos od 8,62 EUR počevši od 01.02.2012.

- na iznos od 8,64 EUR počevši od 01.03.2012.

- na iznos od 8,56 EUR počevši od 01.04.2012.

- na iznos od 8,59 EUR počevši od 01.05.2012.

- na iznos od 8,62 EUR počevši od 01.06.2012.

- na iznos od 8,56 EUR počevši od 01.07.2012.

- na iznos od 8,57 EUR počevši od 01.08.2012.

- na iznos od 8,53 EUR počevši od 01.09.2012.

- na iznos od 8,49 EUR počevši od 01.10.2012.

- na iznos od 8,59 EUR počevši od 01.11.2012.

- na iznos od 8,61 EUR počevši od 01.12.2012.

- na iznos od 8,60 EUR počevši od 01.01.2013.

- na iznos od 8,64 EUR počevši od 01.02.2013.

- na iznos od 8,65 EUR počevši od 01.03.2013.

- na iznos od 8,65 EUR počevši od 01.04.2013.

- na iznos od 8,67 EUR počevši od 01.05.2013.

- na iznos od 8,62 EUR počevši od 01.06.2013.

- na iznos od 131,74 EUR počevši od 29.06.2013.

pa do isplate i to sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi zateznih kamata, koja se određuje se za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana."

IV./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535 isplatiti tužiteljici ON, [adresa], 10340 O, OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime plaćene jednokratne naknade iznos od 465,59 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim počev od 06.06.2008. do 31. srpnja 2015. po stopi, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 31. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

V./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb OIB 53056966535 naknaditi tužiteljici ON OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.654,79 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 13. svibnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. U ovom parničnom postupku između tužiteljice ON i tuženika

Raiffeisenbank Austria d.d. nije sporno:

- da je tuženik kao kreditor Ugovorom o kreditu zaključenim između parničnih stranaka 02. lipnja 2008. tužiteljici kao korisnici kredita na raspolaganje stavio iznos od 12.669,03 EUR po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita;

- da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. Ugovora o kreditu);

- da je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade, koja iznosi 3,82 % od iznosa kredita te se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita (čl. 3. Ugovora o kreditu) te da je tuženik 5. lipnja 2008. tužiteljici naplatio iznos od 465,59 EUR po toj osnovi.

1.2 Nadalje nije sporno da je tuženik tužiteljici otkazao ugovor o kreditu te da je preostali iznos duga tužiteljice iz tog ugovora, nakon otkaza istoga, tuženiku isplatio osiguratelj Croatia osiguranje d.d., koji je potom iznos isplaćen tuženiku regresno potraživao od tužiteljice te je tužiteljica taj iznos Croatia osiguranju d.d. platila.

2. Tužiteljica u tužbi navodi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu, i to dio odredbe čl. 2. toga Ugovora, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, u skladu s Odlukom o redovnim kamatnim stopama kreditora, kao i dio odredbe čl. 3 istoga Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naplata jednokratne naknade, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te slijedom navedenih tvrdnji postavlja tužbene zahtjeve citirane pod točkom I./ i II./ izreke ove presude.

2.1 Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama (točka I./ izreke ove presude) tužiteljica temelji na tvrdnjama da ugovor o kreditu ne sadrži odredbe prema kojima bi se kamatna stopa mogla egzaktno odrediti u budućnosti, niti bilo kakve kriterije za izračun, već je određivanje kamatne stope u cijelosti ostavljeno na jednostranu odluku tuženika. U trenutku podizanje isplate kredita kamatna stopa iznosila 6,95 %, za vrijeme trajanja ugovornog odnosa došlo je do jednostrane promjene kamatne stope na način da ju je tuženik, jednostrano, bez ikakvih pregovora i parametara određenih s tužiteljicom povećao te je kamatna stopa jednostrano i nezakonito s 6,95 % povećana na 8,45 %. Tužiteljica tvrdi da je ugovorna odredba kojom je na taj način ugovorena kamatna stopa nepoštena, protivna Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva te osnovnim načelima obveznog prava i prava zaštite potrošača, slijedom čega je ništava i ne proizvodi pravni učinak. U Ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope i metode izračuna tih parametra niti su tužiteljici na bilo koji način niti prije, niti u trenutku sklapanja ugovora objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope koji bi joj omogućili da na temelju ugovornih i poznatih kriterija sama izračuna i predvidi promjenu kamatne stope, pa time i visinu svoje obveze. Ugovorena visina kamatne stope stoga nije određena niti odrediva. Tužiteljica tvrdi nadalje da su povrijeđena njezina prava kao potrošača jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe kojima mu je omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu te da cjelokupno ponašanje prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu. Ugovor je sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, o predmetnoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo te je stoga navedena odredba ništetna. Tužiteljica ističe da se pravna shvaćanja i utvrđenja iz postupka koji se kod Trgovačkog suda u Zagrebu vodio radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača mogu posredno primijeniti na meritum u ovoj parnici, pogotovo na ocjenu nepoštenosti te tome nevaljanosti ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u kreditima s valutnom klauzulom u EUR, kakav je zaključila tužiteljica. Slijedom svega izloženog, tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev citiran pod točkom I./ izreke ove presude.

2.2 Tužiteljica nadalje, tužbenim zahtjevom citiranim pod točkom II./ izreke ove presude predlaže utvrditi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade. Tužiteljica obrazlaže da se radi o odredbi koja je dio Ugovora unaprijed sročenog i pripremljenog od strane tuženika, na tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, u kojem nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 3,82 % od iznosa kredita. Navedeni postotak jednostrano je odredio tuženik te je na taj način doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj jer ona na visinu te naknade nije mogla nikako utjecati, niti je o njoj imala pravo pregovarati. Tužiteljica zaključuje da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, da tužiteljica o spornoj odredbi kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada nije mogla pregovarati te da je to prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

2.3 Tužiteljica slijedom izloženog pod točkama 2.1 i 2.2 ovog obrazloženja zaključuje da je tuženik na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te tzv. ulaznoj naknadi neosnovano stekao iznose vraćanje kojih potražuje kondemnatornim tužbenim zahtjevima, citiranim pod točkama III./ i IV./ izreke ove presude.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenim zahtjevima. U pogledu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, tuženik ističe da se presuda kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koje je promjenjiva tijekom postojanja ugovorne obveze u skladu s jednostranom odlukom banke odnosi isključivo na kredite uz valutnu klauzulu uz CHF, dok je ugovor o kreditu zaključen s valutnom klauzulom u EUR, što znači da se utvrđenja iz te kolektivne parnice za zaštitu potrošača ne primjenjuju na ovaj parnični predmet. Tuženik ističe nadalje da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) donesen radi izjednačenja položaja potrošača koji su zaključili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s položajem potrošača koji su ugovore o kreditu zaključili s valutnom klauzulom u EUR te je propisana konverzija na način da se u odnosu na kamatnu stopu umjesto početno ugovorene kamatne stope CHF kredita primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite s valutnom klauzulom u EUR, iste vrste i trajanja na datum sklapanja ugovora o kreditu (čl. 19. C. st. 1 točka 2. ZIDZKP 2015). Tuženik navodi da je time sam zakonodavac potvrdio valjanost ugovaranja kredita s promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u EUR, koji kredit je i predmet ovog postupka. Tuženik navodi nadalje da je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi valjana te da ugovaranjem promjenjive kamatne stope nije oštetio tužiteljicu kao potrošača te tvrdi da promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za kredit u valutnom klauzulo u EUR bili su kretanje šestomjesečnog LIBOR-a za EUR, trogodišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i šestomjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka te propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka, u skladu s obvezama tuženika prema regulatoru. Promjene navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope kredita tužiteljice. Tuženik je svoje djelatnike obućavao da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozorena i on joj nije mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Stoga se tuženik protivi zahtjevu za utvrđenje ništetnom odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i zahtjevu za vraćanjem iznosa koji je tužiteljica u ispunjenju svoje obveze platila primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

3.1. Tuženik se protivi nadalje i zahtjevu za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, navodeći da je ta odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te da stoga prema odredbama ZZP nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost. Osim toga, obveza tužiteljice koja proizlazi iz te odredbe je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječan potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze te da je tužiteljica stoga mogla shvatiti financijsku obvezu koja za nju proizlazi i procijeniti je li joj je takva odredba prihvatljiva ili nije. Tuženik navodi nadalje da predmetna odredba, čak i da je provođenje testa poštenosti dopušteno, nije prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka suprotno načelu savjesnosti i poštenja, koje pretpostavke trebaju biti ispunjene da bi se ta odredba mogla smatrati nepoštenom. Naposljetku tuženik ističe da je ugovor ispunjen u cijelosti te da se prema odredbi čl. 326. ZOO ništetnost u situaciji kada je ugovor u cijelosti ispunjen ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja. Tuženik slijedom svega izloženog zaključuje da je navedena sporna ugovorna odredba valjane te se stoga protivi i tužbenom zahtjevu za vraćanje plaćenoga po osnovi tzv. ulazne naknade, kao i potraživanju zatezne kamate od dana plaćanja naknade jer tvrdi da se tuženika ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem.

3.2. Tuženik naposljetku ističe prigovor zastare te se protivi visini tužbenog zahtjeva.

3.3 Tijekom postupka tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, koju obrazlaže navodeći da je kredit otkazan zbog neuredne otplate te da je potom Croatia osiguranje d.d. kao osiguratelj tuženika, umjesto tužiteljice kao korisnice kredita, isplatio tuženiku ostatak duga iz predmetnog Ugovora o kreditu. Tuženik čini nespornim (zapisnik od 11. ožujka 2026. ) da je osiguratelj tuženika Croatia osiguranje d.d. koji je nakon otkaza ugovora o kreditu ispunio preostalu obvezu tužiteljice prema tuženiku iz predmetnog iz Ugovora o kreditu, nakon ispunjenja obveze prema tuženiku, iznos koji je tuženiku po toj osnovi platio, regresno potraživao od tužiteljice te da je tužiteljica po regresnom zahtjevu Croatia osiguranje d.d. isplatila Croatia osiguranju d.d. iznos koji je umjesto tužiteljice navedeno osiguranje isplatilo tuženiku.

4. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu te su izvedeni dokazi financijskim vještačenjem i saslušanjem tužiteljice.

5. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

6. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija tužiteljice. Nadalje je sporno jesu li ništetni dijelovi odredaba čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, citirani pod točkama I./ i II./ izreke ove presude. Pod pretpostavkom da su navedene odredbe ništetne, sporno je između stranaka jesu li kondemnatorni tužbeni zahtjevi citirani pod točkama II./ i IV./ izreke ove presude zastarjeli, visina potraživanja isplate plaćenoga po osnovi promjenjive zatezne kamate, kao i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate.

7. Imajući u vidu da između stranaka nije sporno da je tužiteljica stranka ugovora o kreditu zaključenog s tuženikom te da joj je tuženik po osnovi tzv. ulazne naknade 05. lipnja 2008. naplatio iznos od 465,59 EUR, kao i da je tužiteljica do otkaza ugovora o kreditu dio svoje obveze iz tog ugovora isplatila izravno tužitelju, a dio duga tužiteljice iz tog ugovora koji je preostao nakon otkaza istoga Ugovora o kreditu tuženiku je isplatio njegov osiguratelj Croatia osiguranje d.d. te je potom tužiteljica ostatak svoje obveze iz tog ugovora isplatila navedenom osiguratelju postupajući po regresnom zahtjevu istoga, proizlazi da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije, kako u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti tako i u pogledu zahtjeva za isplatu. Naime, aktivna legitimacija tužiteljice za utvrđenje ništetnosti proizlazi iz činjenice da se taj zahtjev odnosi na ugovor koji je s tuženikom zaključila upravo tužiteljica, dok aktivna legitimacija tužiteljice za isplatu iznosa koji joj je tuženik naplatio po osnovi tzv. ulazne naknade proizlazi iz činjenice da je ta ulazna naknada naplaćena upravo tužiteljici te naposljetku aktivna legitimacija tužiteljice za isplatu iznosa plaćenih po osnovi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju tužiteljica tvrdi da je ništetna, proizlazi iz činjenice da nije sporno da je tuženiku plaćen iznos obračunat primjenom te između stranaka sporne odredbe, i to od strane osiguratelja, te da nije sporno da je tom istom osiguratelju tužiteljica isti iznos na njegov zahtjev platila. Dakle, ako su sporne ugovorne odredbe ništetne (kao što to tužiteljica tvrdi, a tuženik osporava), došlo je do stjecanja bez osnove na strani tuženika, i to prelazom imovine tužiteljicu u imovinu tuženika, bilo izravno, bilo putem regresne isplate po ispunjenju tužiteljičine obveze od strane osiguravajućeg društva. Stoga je tužiteljica aktivno legitimirana za postavljanje svih tužbenih zahtjeva istaknutih u ovoj parnici te prigovor tuženika da joj nedostaje aktivna legitimacija nije osnovan.

8. Čitanjem Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka 02. lipnja 2008. utvrđeno je, a što između stranaka nije niti sporno, da je odredbom čl. 2. toga Ugovora (između ostalog) ugovorena redovna kamatna stopa od 6,95 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i da je odredbom čl. 3. Ugovore o kreditu ugovoreno da se naknada od 3,82 %, od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (tzv. ulazna naknada).

9. Tužiteljica je iskazala da je ugovor o kreditu zaključila s tuženikom jer joj je bio potreban osobni automobil te da su joj u auto salonu u kojem se prodaju vozila marke Opel rekli da imaju ugovorenu suradnju s tuženikom za dodjelu kredita koji se prodaju u tom salonu te ju uputili u poslovnicu tuženika. Prema daljnjem iskazu tužiteljice, ona je postupila po uputi iz auto salona, jer bez kredita nije imala sredstava za kupnju automobila, te je došla u poslovnicu tuženika, u kojoj ju je dočekao već unaprijed sastavljen ugovor o kreditu, koji je pročitala te u kojem nije niti pokušala ništa mijenjati jer joj je bilo potpuno jasno da ako želi automobil, da ugovor mora prihvatiti u sadržaju u kojem joj je on ponuđen te da ga je iz tog razloga, ugovor već unaprijed sastavljen od strane tuženika, prihvatila i potpisala. Naposljetku je tužiteljica iskazala da je sredstvima pribavljenim kreditom kupila automobil koji je koristila za svoje osobne potrebe, zajedno sa svojom kćerkom i sa svojom snahom te da ga tako koriste i danas, kao i da je cijeli život, do svojeg umirovljenja, radila kao prodavačica u trgovini mješovite robe u Vrbovcu.

10. Ovaj sud nalazi da je tužiteljica iskazivala jasno i logično te potpuno suglasno sadržaju pregledanog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, pa stoga ovaj sud njezin iskaz ocjenjuje u cijelosti istinitim. Naime, iz ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita bila kupnja rabljenog automobila (čl. 6. Ugovora) te da je radi osiguranja kredita tuženiku kao kreditoru u vlasništvo preneseno osobno vozilo marke Opel (čl. 8. Ugovora o kreditu).

11. Prihvaćanjem tužiteljičinog gore izloženoga uvjerljivog i logičnog iskaza utvrđeno je da tužiteljici nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, pa tako niti o ovdje spornim odredbama, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora ( čl.2. Ugovora) te plaćanje tzv. ulazne naknade koja iznosi 3,82 % od iznosa kredita te se naplaćuje jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita (čl. 3. Ugovora). Nadalje je čitanjem, odnosno pregledavanjem predmetnog Ugovora o kreditu, kao i saslušanjem tužiteljice, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. tuženika. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2. ZZP), a što tuženik i ne osporava.

12. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 9. Zakona o zaštiti propisano je da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužiteljica bila kreditiran kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bila kreditirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac. Nadalje, saslušanjem tužiteljice te prihvaćanjem njezinog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza utvrđeno je da je tužiteljica sredstvima pribavljenima kreditom kupila automobil, koji zajedno sa svojom kćerkom i snahom koristila isključivo za osobne potrebe. Stoga ovaj sud zaključuje da tužiteljica Ugovor o kreditu s tuženikom nije zaključila u svrhe koje bi bile namijenjene njezinoj trgovačkoj, poslovnoj, obrtničkoj ili profesionalnoj djelatnosti, što znači da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. al. 9. ZZP te da kao potrošač uživa zaštitu prema odredbama ZZP.

13. Prema odredbi čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Predmet ugovora o kreditu obveza je banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO).

13.1. Predmet spornog dijela odredbe čl. 2. je kamatna stopa; dakle, odredba o cijeni u Ugovoru o kreditu jer je kamata cijena novca kojeg kreditor stavlja korisniku kredita na raspolaganje za vrijeme određeno trajanjem ugovora. Stoga se radi o odredbi poštenje koje nije dopušteno ocjenjivati pod pretpostavkom da je ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva potrošaču. Prema ocjeni ovog suda, sporni dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, koji glasi: "Redovna kamata: 6,95 % (šest zarez devedesetpet posto) godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora." nije jasna prosječnom potrošaču. Naime, notorno je da je u Republici Hrvatskoj prosječna financijska pismenost niska, a tužiteljičino zvanje i zanimanje za vrijeme radnog vijeka (danas umirovljena prodavačica u trgovini) ne upućuje na zaključak da je njezina financijska pismenost viša od prosječne. Razlikovanje, primjerice već ugovorne i zatezne kamate, predstavlja teškoću prosječno financijski pismenoj osobi, a tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljici, putem svojih djelatnika koji su sudjelovali u zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu, objasnio značenje ugovaranja promjenjive kamatne stope, pa stoga ovaj sud primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221. a ZPP) kao i prihvaćanjem uvjerljivog iskaza tužiteljice, zaključuje da tuženik značenje ove sporne odredbe tužiteljici prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pojasnio. Stoga je dopušteno ocjenjivati poštenost sporne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, pri čemu treba ovaj sud nije vezan odlukom u kolektivnom sporu na koji tužiteljica upućuje u tužbi, jer je predmet tog spora bila promjenjiva kamatna stopa ugovorena kao dio potrošačkih ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

13.2 Nadalje, budući da je sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik tužiteljici naplatio tzv. ulaznu naknadu prilikom isplate kredita, a plaćanje naknade nije predmet ugovora o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno ocjenjivati je li poštena sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka (s tim da navedeno proizlazi i iz t. 8. Zaključka VSRH od 5. studenog 2020. posl.br. Su IV – 308/2020). Stoga netočno navodi tuženik da činjenica da je odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora točno navedena visina, odnosno parametar izračuna jednokratne naknade prilikom isplate znači da valjanost te odredbe nije dopušteno ispitivati.

13.3 Načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da u trenutku sklapanja pravnog posla odredbe ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već je tuženik kao trgovac bio dužan pružiti tužiteljici dovoljno informacija na temelju kojih ona može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno trgovac je dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača, a jednostrano nametanje promjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (sporni dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu), kao i jednostrano nametanje određenog parametra izračuna tzv. ulazne naknade (sporni dio odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu) ne predstavljaju punu informaciju, ako tuženik pritom u cijelosti ne informira tužiteljicu kao potrošača o riziku ugovaranja promjenjive kamatne stope te o razlogu ugovaranja parametra za izračun visine tzv. ulazne naknade upravo u ugovorenom postotku od 3,82 %. Naime, tek s takvom pruženom informacijom tužiteljica kao potrošač bila bi u mogućnosti ocijeniti predstavlja li joj zaključenje ugovora o kreditu tj. preuzimanje obveze iz takvog ugovora, u sadržaju ponuđenom od strane tuženika, prihvatljiv ekonomski rizik ako zaključi ugovor s promjenjivom kamatnom stopom te opravdan trošak ako pristane na plaćanje tzv. ulazne naknade u visini od 3,82% odobrenog kredita.

13.4 Gore izloženom potrebno je dodati da ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo po sebi, nije ništetno slijedom same činjenice koju tužiteljica iznosi u tužbi da tužiteljica nije bila u mogućnosti sama izračunati i predvidjeti promjenu kamatne stope, pa time i visinu svoje obveze. Naime, ispravno tuženik navodi da se kamatna stopa mijenja u skladu s tržišnim okolnostima. Tome treba dodati da te tržišne okolnosti nisu unaprijed potpuno predvidive niti bankama, jer kriteriji uslijed kojih se stopa mijenja predstavljaju objektivno ne u potpunosti predvidive događaje - ovise o makroekonomskim kretanjima, koja se nikada ne mogu s potpunom sigurnošću predvidjeti. Nadalje, niti jedan potrošač ne može unaprijed egzaktno izračunati visinu svoje obveze u situaciji kada je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, naprosto iz razloga što se tržišne okolnosti koje utječu na promjenu kamatne stope izražavaju u parametrima za primjenu kojih je, u svrhu izračuna visine obveze, potrebno posebno stručno znanje (promjena LIBOR-a, promjena kreditnog rizika zemlje itd.). U tom smislu, kod promjenjive kamatne stope, obveza potrošača ne može nikada unaprijed biti u potpunosti određena.

13.5 Razlog iz kojeg je zakonom dopušteno ugovaranje promjenjivih kamatnih stopa zaštita je stabilnosti financijskog sustava – ugovaranje promjenjive kamatne stope potrebno je prvenstveno zbog izloženosti banaka riziku kod dugoročnih kredita, što je ujedno interes i korisnika kredita, jer bi bez mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope fiksna kamatna stopa morala biti znatno viša, što znači da bi krediti bili skuplji, što bi imalo negativan utjecaj na cjelokupno gospodarstvo. U protivnom, regulator bi u svrhu zaštite potrošača naprosto zabranio ugovaranje bilo koje kamatne stope, osim fiksne. Stoga ugovaranje promjenjive kamatne stope, neovisno o činjenici što prosječni potrošač zbog kompliciranosti materije ionako ne može biti u mogućnosti unaprijed izračunati visinu svoje obveze, samo po sebi ne navodi na zaključak da je kamatna stopa tijekom ugovornog razdoblja mijenjana prema parametru koji je tuženik jednostrano nametnuo.

13.6 Međutim, takvo stanje stvari ne oslobađa tuženika od obveze da potrošaču izloženo pojasni, kako bi potrošač mogao, a kao što je gore navedeno, donijeti informiranu odluku o zaključenju ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, a kakvo postupanje tuženika je, kao što je gore navedeno, u konkretnoj situaciji izostalo te ovaj sud ocjenjuje da je takvo postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, u pogledu tzv. ulazne naknade tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je prije zaključenja ugovora o kreditu tužiteljicu informirao zašto je naknada izračunata te naplaćena upravo u iznosu od 3,82 % odobrenog kredita, koju odredbu je tuženik jednostrano nametnuo, koje postupanje je isto tako prema ocjeni ovoga suda protivno načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, tuženik niti tijekom ovog postupka ne navodi radi podmirenja kojih troškova prouzročenih jednostavnom bankarskom operacijom isplate kreditnog iznosa je tužiteljici naplatio iznos od 465,59 EUR.

14. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. st.1. ZZP).

15. Imajući u vidu da je slijedom svega izloženoga dopušteno ocjenjivati valjanost (poštenost) odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valjanost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, kao i utvrđene činjenice da je tužiteljica ugovor o kreditu s tuženikom zaključila kao potrošač (točka 12. ovog obrazloženja), da tužiteljici nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu (točka 11. ovog obrazloženja) slijedom citirane odredbe čl. 96. st.1. ZZP potrebno je ocijeniti uzrokuju li predmetne sporne odredbe značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

15.1 Radi utvrđivanja visine iznosa koji je tužiteljica platila primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, izveden je dokaz vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković.

15.2 Nalaz i mišljenje vještaka ovaj sud ocjenjuje stručnim i jasnim te na njezin matematički izračun primjedbi nisu imale niti stranke, pa ga stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća.

15.3 Tako je po provedenom financijskom vještačenju utvrđeno da je tužiteljica ispunjenjem svoje ugovorne obveze uslijed primjene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, isplatila iznos od ukupno 563,08 EUR, s tim da su datumi dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa (razlike u odnosu na početnu kamatnu stopu) navedeni pod točkom III./ izreke ove presude, a u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

15.4 Nadalje, nije sporno da je po osnovi odredbe kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade u iznosu od 3,82% od iznosa ugovorenog kredita, tuženik tužiteljici 5. lipnja 2008. naplatio iznos od 465,59 EUR.

15.5 Stavljajući u odnos iznos kredita odobrenog tužiteljici u svrhu kupnje rabljenog vozila – tadašnja kunska protuvrijednost iznosa od 12.699.03 EUR te iznos od ukupno 563,08 EUR koji je tužiteljica platila primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i iznos od 465,59 EUR koji je tužiteljici tuženik naplatio primjenom spornih ugovornih odredbi, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, proizlazi da je tužiteljica primjenom navedenih spornih odredbi platila iznos koji odgovara 8,1% odobrenog kredita (ukupno 1.028,67 EUR primjenom spornih odredbi u odnosu na iznos odobrenog kredita od 12.699.03 EUR). Stoga ovaj sud zaključuje da sporne odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, koje je tuženik, koji je bankarska institucija ekonomske snage neusporedive s tužiteljičinom, bez mogućnosti pregovaranja nametnuo tužiteljici, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača.

16. Slijedom izloženoga, ovaj sud zaključuje da su sporne odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, citirane pod točkom I./ i II./ izreke ove presude nepoštene u smislu odredbe čl. 96. st.1. ZZP. Naime, o tim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo te one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna (čl. 102. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkama I./ i II./ izreke ove presude.

17. U odnosu na navode tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, treba reći da u ovom postupku nije potrebno ocjenjivati značaj zabrane u smislu odredbe čl. 326. st.2. ZOO jer se radi ocjenjivanja valjanosti potrošačkih ugovora primjenjuje ZZP, kao lex specialis.

18. Kao što je gore navedeno, financijskim vještačenjem utvrđeno je da je tužiteljica, primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, isplatila iznos od ukupno 563,08 EUR te da je njezina u cijelosti (izravno tuženiku ili njegovom osiguratelju, po regresnom zahtjevu) ispunjena obveza dospijevala kao što je to navedeno pod točkom III./ izreke ove presude. Nadalje, nije sporno da je primjenom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi u iznosu od 3,82% od iznosa ugovorenog kredita, tuženik tužiteljici 5. lipnja 2008. naplatio iznos od 465,59 EUR. Stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno kao pod točkama III./ i IV./ izreke ove presude. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da su u istome sadržane sporne odredbe, koje je tuženik u taj ugovor ugradio, te je propuštanjem davanja potpune informacije tužiteljici tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, što znači da je nesavjesni stjecatelj.

19. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Osim što je odredbom čl. 328. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tek ovom presudom, koja još nije ni pravomoćna, utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu kao što je to navedeno pod točkama I./ i II./ izreke ove presude, proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg roka zastare za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. odredbe 225. ZOO.

20. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155 ZPP.

20.1 Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici, i to za sastavljanje tužbe 75 bodova prema Tbr. /1 OT, za sastavljanje podnesaka od 27.09.2024., 24.09.2025. i od 17.02.2026. – po 75 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištima 08.07.2025. i 11.03.2026. – po 75 bodova prema Tbr 9/1 OT, što iznosi ukupno 450 bodova, odnosno 900,00 EUR te uvećano za PDV 1.125,00 EUR. Nadalje joj je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 89,97 EUR i na presudu u iznosu od 39,82 EUR te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom V./ izreke ove presude tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 1.654,79 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

20.2 Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu 08.05.2025. jer se na radi o ročištu odgođenom prije početka raspravljanja, nego ročište uopće nije održano, zbog neuredne dostave poziva tuženiku. Neuredna dostava poziva jednoj od stranaka u postupku te posljedično neodržavanje ročišta slučaj je koji pogađa obje stranke, pa ne može pasti na teret jednoj od njih (arg. iz čl. 156. st.1. ZPP). Nadalje joj nije priznat zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer taj trošak od uvođenja e-komunikacije, odnosno e-oglasne ploče, više nije trošak potreban radi vođenja parnice. Naime, nije potrebno da punomoćnica tužiteljice pristupi sudu kako bi na ročištu na kojem se presuda objavljuje saznala za sadržaj presude, jer joj se ta presude odmah dostavlja i odmah joj je vidljiva. Stoga taj trošak, kao nepotreban za vođenje parnice, ne može pasti na teret suprotne strane.

20.3 Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom VI./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 13. svibnja 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku osam dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, županijskom sudu, putem ovoga suda.

DNA:

1. Tužiteljici po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 39,82

EUR, prema osnovici od 1.028,67 EUR

2. Tuženiku po pun.