REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2274/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Rikardu Perkoviću, odvjetniku u Zadru, Elizabete Kotromanić 11, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 6, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 15. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika, 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535 da tužitelju UA, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.700,86 eur sa zateznom kamatom od 1. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se ostali dio zahtjeva u iznosu od 9.811,23 eur kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 4.700,86 eur za razdoblje od 1. siječnja 2015. pa do 30. studenoga 2025.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535 da tužitelju, UA, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 3.650,00 eur sa zateznom kamatom 13. svibnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 6. veljače 2008. sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 138-50-4690457 na iznos od 160.560,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu. Radilo se o standardnom ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom odnosno ugovornom odredbom prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita te koji sadrži ugovornu odredbu prema kojoj je ugovorena kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora, a iste predstavljaju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara, a takvo postupanje rezultiralo je neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja čime je kreditor postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu i Zakona o obveznim odnosima. Smatra da radi navedenog ima pravo na podnošenje restitucijskog zahtjeva u visini iznosa kojeg je preplatio tuženiku a tuženik stekao bez pravne osnove. Stoga tužbom traži da mu tuženik uslijed promjene tečaja po valutnoj klauzuli isplati iznos od 112.052,96 kn/14.871,98 eur. Nadalje navodi da je sa tuženikom 15. veljače 2016. zaključio Dodatak osnovnom ugovoru o kreditu broj KONV-0172016 kojim su izvršene izmjene osnovnog ugovora na način da je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iznos konverzije kredita denominiran u CHF, zamijenjen iznosom kredita denominiranim u valuti EUR te je u čl. 4. utvrđeno kako tražbina tužitelja prema tuženiku prema izvršenoj konverziji iznosi 4.966,75 eur na dan 30. rujna 2015. Tvrdi da takav sporazum o konverziji ne udovoljava kriterijima testa transparentnosti te da je nepostojeći odnosno ništetan. Slijedom svega navedenog, prema konačno postavljenom zahtjevu (podnesak od 1. prosinca 2015.), traži da sud presudom naloži tuženiku da mu isplati iznos od 14.512,09 eur sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. pa do isplate, pri čemu navodi da taj iznos predstavlja pretplatu anuiteta (14.777,98 eur) i zateznu kamatu do 30. rujna 2015. (4.700,86 eur), umanjeno za iznos priznat konverzijom (4.966,75 eur). Također traži i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti te predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, Dodatak Ugovoru o kreditu, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, novi otplatni plan, izjavu o prihvatu izračuna konverzije i dopis. Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu.

6. Iz dokumentacije u spisu kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 6. veljače 2008. Ugovor o kreditu sa namjenom stambenog kredita (čl. 6.), u kunskoj protuvrijednosti 160.560,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.), uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,95% uz rok otplate kredita 276 mjeseci (čl. 4.) u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća (čl. 7.)

-da su stranke 15. veljače 2016. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15)

7. Pravni interes za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018. U toj je odluci izražen stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

7.1. Valjanost Dodatka ugovora proizlazi iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, u kojem je izraženo pravno shvaćanje da isti ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

8. Nadalje valja reći kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., pravomoćno je utvrđeno da je da je tuženiku razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., dakle, riješeno je prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima u utuženim razdobljima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi, valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Na okolnost postojanja aktivne legitimacije, svojstva potrošača te informiranosti tužitelja o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, saslušan je tužitelj, time da stranke drugih dokaznih prijedloga na te okolnosti niti nisu stavljale.

11.1. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužitelja kojeg sud u cijelosti prihvaća proizlazi da predmetni ugovor sklopio jer su mu bila potrebna sredstva za rješavanje stambenog pitanja te je iz iznosa kredita kupio stan u kojem i sada stanuje. Nije bilo mogućnosti pregovaranja o sadržaju ugovora odnosno o sadržaju pojedinih ugovornih odredbi već je dobio gotov tekst ugovora na potpis. Ugovor je pročitao, razumio je da je ugovorena valutna klauzula no značenje takve klauzule nije mu posebno objašnjeno niti je upozoren da bi rate mogle toliko rasti a osobito ne u dvostrukom iznosu u odnosu na početno ugovorenu. Djelatnica banke sugerirala je upravo predmetni kredit u valuti CHF jer da se radi o povoljnoj valuti i kreditu sa niskim tečajem.

11.2. Valja istaći kako u ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), pa tako niti nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe.

11.3. Prijedlog tuženika da se izvede dokaz saslušanjem javnog bilježnika nije prihvaćen jer saslušanjem istog nije moguće dokazivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora s obzirom da javi bilježnik pri solemnizaciji nije mogao objasniti potrošaču rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg solemnizira niti je imao takve ovlasti.

12. Nadalje valja reći kako je tužitelj kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječan potrošač upravo na tuženiku. Također, a u odnosu na navod tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač, valja navesti da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-18/18).

12.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu razvidno da je predmetni kredit tužitelj podigao kao fizička osoba i to za izričitu namjenu ugovorenu u čl. 6. Ugovora, a to je stambeni kredit pri čemu se upućuje i na prihvaćeni iskaz tužitelja te se iz ničeg ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužitelja.

13. Odredbom čl. 5. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 125/07 i 79/07, dalje: ZZP) potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. S obzirom na sve ranije navedeno utvrđen je tužiteljev status potrošača.

14. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05i 41/08, dalje: ZOO) propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a tužitelj je postavio kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa koji su plaćeni tuženiku na temelju ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, čija ništetnost je utvrđena presudom u kolektivnom sporu, iz čega jasno proizlazi da se radi o pojedinačnoj parnici vezanoj za utvrđenja iz kolektivnog spora, s obzirom i na utvrđenje u ovome postupku kako tužitelj ima svojstvo potrošača te kako nije bio informiran od tuženika u pogledu rizika sklapanja ugovora vezanog uz valutu švicarski franak.

15. Stoga, s obzirom da je na temelju uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno da se pravni učinci pravomoćne presude iz kolektivnog spora protežu i na odredbe predmetnog Ugovora o vezanosti otplate kredita uz valutu švicarski franak, s obzirom na razdoblje u kojemu je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen, kao i s obzirom da je korištena ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to su predmetne ugovorne odredbe, u dijelu kojim je ugovorena protuvrijednost valute CHF i otplata u toj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, ništetne.

16. S obzirom da se radi o ništetnim odredbama, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno odredbi čl. 323. ZOO, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj bi imao pravo na povrat u dijelu u kojem je njezina obveza preplaćena, i to kao razliku između iznosa obračunatog po tečaju za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja na dan isplate kredita.

17. Međutim, s obzirom da su stranke 15. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u Eur, to je cjelokupan iznos koji je tužitelj uplatio do dana obračuna konverzije iskorišten za zatvaranje obveza po kreditu uz valutnu klauzulu u Eur. Kako je cjelokupni iznos svih uplata koje je tužitelj izvršio do datuma konverzije iskorišten za zatvaranje obveza po novom eurskom kreditu, to nije preostao nikakav iznos preplate koji bi se u ovome postupku tužitelju mogao vratiti. Naime, tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, a to uključuje i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO.

18. Pritom se ne može prihvatiti shvaćanje da je eurski kredit trebalo zatvoriti i u većem dijelu od onoga kako je obračunato, s obzirom da je navedeno provedeno u skladu s metodologijom i postupkom propisanim odredbama ZID ZPK, a koji Zakon je prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio je spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom, ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti. Dakle, imajući u vidu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

19. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Aneks na temelju odredbi ZID ZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala. Sklapanjem Aneksa sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO, a prema odredbama ZID ZPK tužitelj je restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu, jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom, pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom u odnosu na glavnicu.

20. Sklapanjem Aneksa na način propisan odredbama čl. 19.c ZID ZPK osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača (tužitelja) za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR-u koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informativnog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je tužitelj kao korisnik kredita slobodno pristao.

21. Naime, Aneksom Ugovora o kreditu stranke su suglasno utvrdile da se preplata koristi za sukcesivno namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR sve dok se u potpunosti ne iskoristi. Na taj je način valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i promjene valutne klauzule, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika.

22. Slijedom navedenog, tražbina tužitelja za povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu je podmirena, jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita (u zatraženom iznosu od 9.811,23 eur).

23. Međutim, tužitelj prema konačno postavljenom zahtjevu traži i zatezne kamate pozivom na odredbu članka 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači, pa je u tom dijelu opravdano intervenirati prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na temelju općeg propisa, ZOO, na čiju primjenu upućuje odredba članka 4. ZZP. Dakle, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO.

20. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. naveo je kako pravno shvaćanje izraženo u odluci broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. koje slijedi pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. broj Su-IV-33/2022-21, a koja je imala funkciju proširenoga sudskog vijeća, glasi:

„Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ('Narodne novine' broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“.

20.1. U istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske, u svrhu ujednačavanja sudske prakse najvišeg suda, zauzima stajalište da potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

21. U ovome postupku provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, čiji nalaz i mišljenje sud kao jasan i izrađen u skladu sa pravilima struke sud prihvaća u cijelosti pri čemu valja dodati da na isti stranke u dijelu izračuna niti nisu stavljale primjedbi.

22. Vještak je utvrdio:

- da zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do 30. rujna 2015. iznose 4.700,86 eur

- da više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 14.777,98 eur

- da preplata utvrđena konverzijom iznosi 4.966,75 eur

- da zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamata umanjen za iznos preplate utvrđen konverzijom i iznosi 14.512,09 eur 23. Kako je prethodno obrazloženo da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025), a vještak je u nalazu i mišljenju koje je u cijelosti prihvaćeno sačinio obračun tih zateznih kamata i utvrdio da iznosi 4.700,86 eur to je upravo za taj iznos valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev, dok je u preostalom dijelu, iz naprijed navedenih razloga, tužbeni zahtjev odbijen kao djelomično neosnovan.

24. Na dosuđeni iznos priznata je i zatezna kamata koja na taj iznos teče od postavljanja zahtjeva za isplatu tih kamata i to u podnesku od 1. prosinca 2025. Naime, zatezne kamate imaju obilježje akcesornosti, jer nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja (čl. 29. st. 1. ZOO). Dok glavna obveza, to jest glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom (čl. 160. st. 2. ZOO). Tek nakon podmirenja glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju se u apsolutnom iznosu i kao za glavnu tražbinu, radi njihove isplate, može se podnijeti zahtjev sudu radi ostvarivanja prava na tzv. procesne kamate (čl. 31. st. 2. ZOO).

24.1. Dakle, kako je prethodno ovom odlukom obrazloženo, glavni dio je prestao s obzirom je cjelokupan iznos koji je tužitelj uplatio do dana obračuna konverzije iskorišten za zatvaranje obveza po kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, dok je preostalo potraživanje po osnovi zatezne kamate, koja se osamostalila po prestanku glavnog duga. Odredbom čl. 31. st. 2. ZOO propisano je kako se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. S obzirom da je u ovome postupku zahtjev za njihovu isplatu postavljen podneskom od 1. prosinca 2025. to je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude dok je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice za razdoblje od 1. siječnja 2015. pa do 30. studenog 2025.

25. U odnosu pak na pitanje zastare valja uputiti na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača odnosno od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

25.1. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019. to se u rečenom smislu prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu odredbe čl. 225. ZOO.

26. Što se zahtjeva za naknadu troškova postupka tiče, u predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1014/18 od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C- 224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.). Stranke su uspjele u sporu djelomično - tužitelj sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, a tuženik u odnosu na zahtjeve za isplatu glavnice. Međutim u okolnostima konkretnog slučaja, u kojem tužitelj postavlja kondikcijski zahtjev zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unio nepoštene ugovorne odredbe, obzirom na visinu troškova sukladno vrijednosti predmeta spora, troškovi postupka koje je već snosio tužitelj i oni koje bi morao platiti tuženiku bili bi veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena čl. 1. Protokolom 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje svog vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26. rujna 2023., koji se u sporovima u kojima nije stranka država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). Osim toga, o predmetu spora kakav je predmetni - osnovanost kondicijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena sudska praksa, pa se ne može zaključiti da je predmetna tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljao bi miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku. Priznat mu je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 500,00 eur, za sastav podneska od 17. srpnja 2020. prema Tbr. 8. toč. 1. – 500,00 eur, za sastav podneska od 12. siječnja 2023. prema Tbr. 8. toč. 4. – 50,00 eur, za zastupanje na ročištu 9. lipnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. – 500,00 eur, za sastav podneska od 16. lipnja 2025. prema Tbr. 8. toč. 4. – 50,00 eur, za sastav podneska od 1. prosinca 2025. prema Tbr. 8. toč. 1. – 500,00 eur te za zastupanje na ročištu 15. travnja 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. – 500,00 eur, sve uz 25 % PDV-a u iznosu od 650,00 eur, što ukupno iznosi 3.250,00 eur. Tom iznosu pribrojen je trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eur tako da mu je dosuđen trošak u iznosu od 3.650,00 eur.

28. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu 13. svibnja 2026.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika