REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5709/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Štefičiću, odvjetniku u Zagrebu, Preradovićeva 16, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, Maksimirska 25, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 15. travnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužitelju EU, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.097,93 eur sa zateznim kamatama na iznos od

-1,24 eur od 03.10.2005. pa do isplate

-0,51 eur od 17.11.2005. pa do isplate

-0,28 eur od 16.01.2006. pa do isplate

-4,93 eur od 01.11.2008. pa do isplate

-6,17 eur od 01.01.2009. pa do isplate

-7,60 eur od 01.02.2009. pa do isplate

-8,32 eur od 01.03.2009. pa do isplate

-6,66 eur od 01.04.2009. pa do isplate

-6,27 eur od 01.05.2009. pa do isplate

-3,72 eur od 01.06.2009. pa do isplate

-1,25 eur od 01.07.2009. pa do isplate

-2,25 eur od 01.08.2009. pa do isplate

-3,82 eur od 01.09.2009. pa do isplate

-2,70 eur od 01.10.2009. pa do isplate

-1,91 eur od 01.11.2009. pa do isplate

-4,18 eur od 01.12.2009. pa do isplate

-6,41 eur od 01.01.2010. pa do isplate

-8,69 eur od 01.02.2010. pa do isplate

-8,09 eur od 01.03.2010. pa do isplate

-12,33 eur od 01.04.2010. pa do isplate

-11,02 eur od 01.05.2010. pa do isplate

-12,85 eur od 01.06.2010. pa do isplate

-24,03 eur od 01.07.2010. pa do isplate

-21,38 eur od 01.08.2010. pa do isplate

-30,56 eur od 01.09.2010. pa do isplate

-25,75 eur od 01.10.2010. pa do isplate

-26,85 eur od 15.11.2010. pa do isplate

-33,73 eur od 15.12.2010. pa do isplate

-36,04 eur od 14.01.2011.pa do isplate

-30,72 eur od 16.02.2011. pa do isplate

-35,25 eur od 16.03.2011. pa do isplate

-31,30 eur od 14.04.2011. pa do isplate

-46,56 eur od 15.06.2011. pa do isplate

-57,09 eur od 15.07.2011. pa do isplate

-50,43 eur od 15.09.2011. pa do isplate

-50,43 eur od 15.09.2011. pa do isplate

-45,24 eur od 14.10.2011. pa do isplate

-45,24 eur od 14.10.2011. pa do isplate

-44,33 eur od 14.11.2011. pa do isplate

-45,14 eur od 15.12.2011. pa do isplate

-50,00 eur od 13.01.2012. pa do isplate

-51,92 eur od 15.02.2012. pa do isplate

-52,30 eur od 01.03.2012. pa do isplate

-50,65 eur od 01.04.2012. pa do isplate

-51,17 eur od 01.05.2012. pa do isplate

-52,30 eur od 01.06.2012. pa do isplate

-51,33 eur od 01.07.2012. pa do isplate

-51,19 eur od 01.08.2012. pa do isplate

-50,06 eur od 01.09.2012. pa do isplate

-48,27 eur od 01.10.2012. pa do isplate

-50,42 eur od 01.11.2012. pa do isplate

-51,44 eur od 01.12.2012. pa do isplate

-51,07 eur od 01.01.2013. pa do isplate

-47,27 eur od 01.02.2013. pa do isplate

-49,84 eur od 01.03.2013. pa do isplate

-50,77 eur od 01.04.2013. pa do isplate

-49,37 eur od 01.05.2013. pa do isplate

-45,96 eur od 01.06.2013. pa do isplate

-44,08 eur od 01.07.2013. pa do isplate

-45,47 eur od 14.08.2013. pa do isplate

-46,73 eur od 12.09.2013. pa do isplate

-48,54 eur od 14.10.2013. pa do isplate

-48,67 eur od 13.11.2013. pa do isplate

-48,61 eur od 14.01.2014. pa do isplate

-51,34 eur od 18.02.2014. pa do isplate

-50,99 eur od 12.03.2014. pa do isplate

-50,61 eur od 14.04.2014. pa do isplate

-48,66 eur od 13.05.2014. pa do isplate

-48,84 eur od 12.06.2014. pa do isplate

-51,27 eur od 13.08.2014. pa do isplate

-52,19 eur od 10.09.2014. pa do isplate

-52,19 eur od 10.09.2014. pa do isplate

-52,24 eur od 14.10.2014. pa do isplate

-53,94 eur od 12.11.2014. pa do isplate

-54,19 eur od 12.12.2014. pa do isplate

-54,52 eur od 13.01.2015. pa do isplate

-54,28 eur od 12.02.2015. pa do isplate

-54,28 eur od 12.03.2015. pa do isplate

-54,28 eur od 13.05.2015. pa do isplate

-54,28 eur od 12.06.2015. pa do isplate

-54,28 eur od 14.07.2015. pa do isplate

-54,28 eur od 14.07.2015. pa do isplate

-54,28 eur od 30.07.2015. pa do isplate

-108,29 eur od 30.07.2015. pa do isplate

po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužitelju EU, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 217,11 eur sa zateznom kamatom od 17. kolovoza 2005. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se ostali dio zahtjeva u iznosu od 391,66 eur.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika u iznosu od 233,64 eur te se odbija tuženikov prigovor radi prijeboja.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužitelju EU, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.974,10 eur sa zateznom kamatom od 13. svibnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 16. kolovoza 2005. sa pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 kojim mu je odobren i stavljen na raspolaganje stambeni kredit za adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF, kojeg je kasnije u cijelosti otplatio. Člankom 2. i 3. Ugovora određena je valutna klauzula koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti činidaba te načelu zabrane prouzročenja štete pri čemu se poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda poslovni broj PŽ-6632/17. Nadalje ističe kako je odredba o troškovima (tzv. ulazna naknada) propisana čl. 6. Ugovora u nedefiniranom iznosu a prije plaćanja prvog anuiteta prednik tuženika mu je naplatio iznos od 225,70 eur. Slijedom navedenog, prema konačno postavljenom zahtjevu (podnesak od 1. rujna 2025.), traži da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 3.097,93 eur po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sve sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa pa do isplate. Također da mu tuženik po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi isplati iznos od 217,11 eur sa zateznim kamatama od 17. kolovoza 2005. pa do isplate, a traži i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare pa predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u specifikaciju uplata, otplatni plan, Ugovor o kreditu i pregled prometa za klijenta, proveden je dokazsaslušanjem tužitelja kao i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan do visine u toč. I. i II. izreke ove presude.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu koji se temelji na tvrdnji o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazne naknade te posljedično zahtjev za isplatu.

6. Iz dokumentacije u spisu kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora zaključen 16. kolovoza 2005. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita i to kao stambeni kredit za adaptaciju kuće i zatvaranje kredita i tekućeg računa kod PBZ d.d. (čl. 2.), u kunskoj protuvrijednosti 23.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 2.), uz promjenjivu kamatnu stopu (čl. 4.) i uz rok otplate kredita 10 godina (čl. 3.) u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize na dan plaćanja

-da su u otplatnom planu i knjigovodstvenoj kartici precizno navedeni anuiteti i datum dospijeća istih.

7. U odnosu na stajalište tuženika da su se u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, na koji se tužitelj poziva, zaštita pružala na apstraktnoj, općenitoj razini i u istom se nisu izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe ugovora nepoštene, a da u predmetnoj parnici tužitelj treba dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive odnosno da su nepoštene, valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018) pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična

- potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

8. Polazeći od uvjerljivog i okolnosno uvjerljivog iskaza tužitelja koji je naveo da se nije pojedinačno pregovaralo već je samo dobio na potpis unaprijed formuliran standardni ugovor trgovca (prednika tuženika) pri čemu niti nije upozoren da bi rate mogle toliko rasti to proizlazi kako tuženik niti nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi.

8.1. Naime, tuženik u postupku niti nije predložio saslušanje djelatnika (osobnog bankara) koji je sudjelovao u postupku sklapanja predmetnog ugovora (prijedlog povučen na pripremnom ročištu).

9. Prijedlog tuženika da se izvede dokaz saslušanjem javnog bilježnika nije prihvaćen jer saslušanjem istog nije moguće dokazivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora s obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji nije mogao objasniti potrošaču rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg solemnizira niti je imao takve ovlasti.

10. Dakle, a kako je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, to je valjalo utvrditi ništetnim ugovor u tom dijelu temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 14/14, 110/15, 14/19) u vezi s čl. 3-4., 269., čl.272. i 323. ZOO te čl.502. a i c ZPP te posljedično utvrditi postojanje osnove predmetnog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

11. Valja istaći i to da je tužitelj kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač upravo na tuženiku. Također, a u odnosu na navod tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač, valja navesti da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-18/18).

11.1. Pored toga, iz uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da je kredit zatražen i sredstva dobivena utrošena na adaptaciju obiteljske kuće u kojoj i danas živi sa obitelji.

11.2. Iz navedenog se ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti, pa stoga iz navedenog proizlazi tužiteljevo svojstvo potrošača, a ukoliko tvrdi suprotno, tuženik je to trebao i dokazati, a ne samo paušalno osporiti to svojstvo tužitelju bez predlaganja bilo kakvih dokaza na tu okolnost.

12. U odnosu na navode da određene uplate po predmetnom Ugovoru nije vršio tužitelj, već druga osoba, pa da tužitelj u tom smislu ne bi bilo aktivno legitimiran tražiti povrat, valja navesti da je spomenuta okolnost neodlučna kod činjenice da su uplate vršene po Ugovoru o kreditu kojeg je zaključio tužitelj kao korisnik i da je tuženik primio te uplate upravo po tom Ugovoru te da u konkretnom slučaju nije došlo do preuzimanja duga, niti pristupanja dugu. Ukoliko je došlo do preuzimanja ispunjenja u smislu odredbe članka 103. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima tada tuženik kao vjerovnik nema nikakvo pravo prema trećoj osobi koja je preuzela ispunjenje (stavak 3. članka 103. ZOO) jer ta osoba odgovara samo dužniku. Stoga ako je i na ovaj način povećana imovina tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe, tada je korisnik kredita legitimiran tražiti povrat, a ne treća osoba jer ona nije ni u kakvom odnosu s tuženikom kao vjerovnikom.

12.1. U tom smislu sud niti nije provodio dokaz saslušanjem svjedoka PU, sudužnika po predmetnom ugovoru, ocijenivši provođenje tog dokaza nepotrebnim i irelevantnim.

13. U odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća jer je izrađen objektivno, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, pri čemu valja dodati da je vještak nalaz i mišljenje sačinio u skladu sa zadatkom suda te na isti u računskom dijelu stranke niti nisu stavljale primjedbi.

13.1. Vještak je u pisanom nalazu i mišljenju utvrdio da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 3.097,93 eur za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos.

13.2. Prema pravnom shvaćanju ovog suda glede stava tuženika da bi trebalo obračunati i umanjiti eventualno dosuđeni iznos za manje plaćene iznose koji su bili niži od početno ugovorenih, ističe se da plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja, odnosno uračunavanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je za štetu sugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF. Sukladno navedenom, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Pri tome se napominje da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP odnosi samo na potrošače. Naime, pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži iznos u odnosu na početnu ugovoreni zbog tečajne razlike nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe čl. 1111. ZOO.

13.3. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog te da tzv. negativna razlika iznosi 233,64 eur koji iznos je tuženik i stavio u prijeboj. Međutim, uzevši u obzir pravno shvaćanje VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023., sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav Ugovor o kreditu, te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora. Tako je tuženik unaprijed znao i morao znati za tečajne razlike ove valute te je svakako uzrokovao štetu tužitelju u vidu tzv. pozitivne razlike u tečaju CHF. K tomu je tuženik svjesno pristao na dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF, znajući i morajući znati da će eventualno biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Stoga kao što je već naprijed navedeno, tužitelj zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što, odnosno smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, sud utvrđuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv. pozitivnu razliku tečaja CHF tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pažnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, pa bi proizlazilo da je jedino tuženik ostvario korist usuprot svim načelima obveznog prava, koja korist je zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se zahtjev tužitelja umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po shvaćanju ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl. 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori 18/97). Stoga je po shvaćanju ovog suda, a primjenjujući smisao odredaba čl. 1111. i čl. 322. te čl. 323. ZOO, tuženik taj koji treba vratiti sve ono što je stekao na osnovi takve ništetne ugovorne odredbe, pa u rečenom smislu niti nema osnove prihvaćanja prigovora prijeboja, pri čemu se upućuje i na odluku Rev-549/23 ali i odluku C-140/22, SM, KM protiv mBank, presuda Suda EU od 7.12.2023., koja isključuje mogućnost umanjenja naknade koju potrošač zahtijeva za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je ugovor ostao na snazi jer je to protivno Direktivi 93/13, koje tumačenje je primjenjivo i u slučaju eventualne tzv. negativne tečajne razlike.

14. U odnosu pak na pitanje zastare ističe se da najstarija tražbina tužitelja s naslova valutne klauzule dospijeva 1. listopada 2005., pa kako je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. prekinuta zastara u smislu čl. 241. ZOO i pravomoćnošću odluke u tom postupku je počela ponovno teći, tj. 14. lipnja 2018., a tužitelj je podnio tužbu 8. lipnja 2023., to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu odredbe čl. 225. ZOO. Kod toga posebno valja napomenuti da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.).

15. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 3.097,93 eur, pri čemu su pojedini mjesečni iznosi s datumima dospijeća pobliže navedeni u tablici to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke presude, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO.

16. Posebno valja dodati kako se odluka o zateznim kamatama temelji na odredbi čl. 1115. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

17. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi valja ponoviti kako je u postupku utvrđeno

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača

("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP),

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP,

- da se tužitelj obvezao platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je trenutačno iznosila 1,50% jednokratno, unaprijed (čl. 6. ugovora).

17.1. Provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću utvrđeno je da su tužitelju 17. kolovoza 2005. naplaćeni troškovi obrade kredita u iznosu od 217,11 eur.

18. Tužitelj je u iskazu naveo i to da mu nije bilo rečeno da će morati platiti ulaznu naknadu niti mu je objašnjeno na što se ta naknada odnosi.

19. Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

19.1. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini iste iz čl. 6. Ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno, pri čemu valja dodati da je tijekom postupka tuženik povukao prijedlog da se kao svjedok sasluša djelatnik banke.

19.2. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornom dijelu odredbe čl. 6. ugovora po pitanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi.

20. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

21. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, riječ je o odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03.

22. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,50% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

23. Odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03.

23.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

23.2. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

23.3. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

23.4. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

23.5. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu s fiksnom kamatnom stopom koji se otplaćuje u 84 mjesečna obroka koji se otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

23.6. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

23.7. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

23.8. Imajući na umu navedeno, odredba članka 3. ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

24. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

24.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

24.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

24.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

24.4. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

24.5. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

24.6. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

24.7. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 6. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

24.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

25. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbi čl. 6. ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u iznosu od 217,11 eur.

26. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

27. Prigovor zastare niti u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi ulazne naknade nije osnovan.

27.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je u ovom postupku kao prethodno pitanje, sukladno odredbi čl. 12. ZPP, utvrđena djelomična ništetnost ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćenje naknade za prijevremenu otplatu kredita neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario, a to jer odluka još niti nije pravomoćna pa zastarni rok niti nije počeo teći.

28. S obzirom da je tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu djelomično smanjio tužbeni zahtjev za ukupan iznos od 391,66, a tuženik se usprotivio toj procesnoj dispoziciji, to nije bilo mjesta donošenju odluke u smislu odredbe čl. 193. ZPP već je taj dio zahtjeva valjalo ocijeniti neosnovanim obzirom na utvrđenje vještaka i odlučiti kao pod toč. IV. izreke presude.

29. Kako tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi to se odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP.

29.1. Trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika a priznat mu je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podneska od 29. svibnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 eur, za zastupanje na ročištu 6. prosinca 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, za zastupanje na ročištu 7. travnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podneska od 9. svibnja 2025. prema Tbr. 8. toč. 4. – 50,00 eur, za sastav podneska od 23. kolovoza 2025. prema Tbr. 8. toč. 4. – 50,00 eur, za sastav podneska od 1. rujna 2025. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 eur te za zastupanje na ročištu 15. travnja 2025. 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, sve uz 25 % PDV-a u iznosu od 325,00 eur, a što ukupno iznosi 1.625,00 eur. Priznat mu je i trošak vještačenja u iznosu od 264,55 eur te u iznosu od 84,55 eur tako da mu je konačno dosuđen trošak u iznosu od 1.974,10 eur. Nije mu priznat trošak za sastav podneska od 11. lipnja 2024. jer taj podnesak ne prileži spisu dok mu trošak za sastav podneska od 3. lipnja 2024. kojim dopunjuje navode iz podneska od 29. svibnja 2024. u kojem je omaškom propustio nešto navesti, nije priznat jer se ne radi o trošku koji može pasti na teret protivne strane.

30. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu 13. svibnja 2026.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA.

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika