REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-3806/19-52

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 24. travnja 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Nede Marasović, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika ŠE, odvjetničkog vježbenika, dana 13. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužiteljici PE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 3.392,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 24,40 eura od 15. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 24,40 eura od 15. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 23,90 eura od 15. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 24,50 eura od 15. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 24,04 eura od 15. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 24,80 eura od 15. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 43,40 eura od 15. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 44,68 eura od 15. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 44,39 eura od 15. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 42,92 eura od 15. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 43,39 eura od 15. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 43,02 eura od 15. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 42,81 eura od 15. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 42,92 eura od 15. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 44,42 eura od 15. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 45,53 eura od 15. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 44,03 eura od 15. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 47,91 eura od 15. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 47,94 eura od 15. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,83 eura od 15. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,98 eura od 15. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 47,11 eura od 15. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,44 eura od 15. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,73 eura od 15. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,23 eura od 15. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,77 eura od 15. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,18 eura od 15. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,65 eura od 15. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,48 eura od 15. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 47,54 eura od 15. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 48,17 eura od 15. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 48,01 eura od 15. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 48,81 eura od 15. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 49,99 eura od 15. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 50,11 eura od 15. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 51,73 eura od 15. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 51,72 eura od 15. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 54,57 eura od 15. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 52,85 eura od 15. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 53,27 eura od 15. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 45,33 eura od 15. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 45,46 eura od 15. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 44,90 eura od 15. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 45,24 eura od 15. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 45,39 eura od 15. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 46,31 eura od 15. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 41,21 eura od 15. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 43,16 eura od 15. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 45,67 eura od 15. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 34,77 eura od 15. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 33,75 eura od 15. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 33,82 eura od 15. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 34,02 eura od 15. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 34,83 eura od 15. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 35,07 eura od 15. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 34,77 eura od 15. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 34,75 eura od 15. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 34,93 eura od 15. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 35,13 eura od 15. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 34,84 eura od 15. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 34,70 eura od 15. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 34,07 eura od 15. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 34,75 eura od 15. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 34,99 eura od 15. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 34,78 eura od 15. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 34,50 eura od 15. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 34,44 eura od 15. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 34,31 eura od 15. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 34,94 eura od 15. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 34,02 eura od 15. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 33,91 eura od 15. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 33,95 eura od 15. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 33,93 eura od 15. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 34,24 eura od 15. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 34,49 eura od 15. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 34,57 eura od 15. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 34,91 eura od 15. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 34,57 eura od 15. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 11,98 eura od 15. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 12,08 eura od 15. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 12,00 eura od 15. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 11,90 eura od 15. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 11,91 eura od 15. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 12,00 eura od 15. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 12,03 eura od 15. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 12,06 eura od 15. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 12,12 eura od 15. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 12,22 eura od 15. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 12,23 eura od 15. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 12,23 eura od 15. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 12,23 eura od 15. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 12,23 eura od 15. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 12,23 eura od 15. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 12,23 eura od 15. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 12,23 eura od 15. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 12,23 eura od 15. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 12,23 eura od 15. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 12,23 eura od 15. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 15. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužiteljici PE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 6.282,40 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 0,52 eura od 15. rujna 2006. godine do isplate,

- iznos od 3,36 eura od 15. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 19,73 eura od 15. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 19,90 eura od 15. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 12,30 eura od 15. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 13,36 eura od 15. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 14,25 eura od 15. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 9,63 eura od 15. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,63 eura od 15. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 8,17 eura od 15. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,92 eura od 15. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 7,83 eura od 15. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,05 eura od 15. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 9,91 eura od 15. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 17,16 eura od 15. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 21,46 eura od 15. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 20,42 eura od 15. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 25,85 eura od 15. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 33,98 eura od 15. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 34,78 eura od 15. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 45,89 eura od 15. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 45,80 eura od 15. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 65,32 eura od 15. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 53,58 eura od 15. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 56,45 eura od 15. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 69,44 eura od 15. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 70,56 eura od 15. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 65,89 eura od 15. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 68,68 eura od 15. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 69,98 eura od 15. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 77,63 eura od 15. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 95,45 eura od 15. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 114,62 eura od 15. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 139,23 eura od 15. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 102,97 eura od 15. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 90,87 eura od 15. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 91,66 eura od 15. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 94,06 eura od 15. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 103,66 eura od 15. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 106,51 eura od 15. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 102,93 eura od 15. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 102,72 eura od 15. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 104,84 eura od 15. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 107,16 eura od 15. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 103,76 eura od 15. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 102,10 eura od 15. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 94,62 eura od 15. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 102,65 eura od 15. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 105,54 eura od 15. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 103,01 eura od 15. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 99,71 eura od 15. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 99,01 eura od 15. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 97,41 eura od 15. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 104,87 eura od 15. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 94,00 eura od 15. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 92,75 eura od 15. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 93,21 eura od 15. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 92,92 eura od 15. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 96,62 eura od 15. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 99,54 eura od 15. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 100,59 eura od 15. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 104,55 eura od 15. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 100,53 eura od 15. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 97,41 eura od 15. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 100,60 eura od 15. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 98,06 eura od 15. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 94,77 eura od 15. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 95,16 eura od 15. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 97,92 eura od 15. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 98,95 eura od 15. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 99,84 eura od 15. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 101,91 eura od 15. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 104,88 eura od 15. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 105,10 eura od 15. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 105,30 eura od 15. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 105,25 eura od 15. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 105,25 eura od 15. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 105,25 eura od 15. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 105,25 eura od 15. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 105,25 eura od 15. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 105,25 eura od 15. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 105,25 eura od 15. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 105,25 eura od 15. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 15. rujna 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužiteljici PE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 585,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. prosinca 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, naknaditi tužiteljici PE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 5.912,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. svibnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 3.196,44 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate kao neosnovan.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 585,00 eura od 30. rujna 2015. godine do 14. prosinca 2025. godine kao neosnovan.

VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 3.271,94 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. prosinca 2015. godine do isplate.

VIII. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka

preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IX. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva u odnosu na tužbeni zahtjev na ime razlike glavnice.

II. Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 24,49 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 790,46 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9011452597 od 30. svibnja 2006. godine, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio kredit u iznosu od 77.815,00 CHF u protuvrijednosti kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je odredbom članka 4. i članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za CHF bez jasnih parametara po kojima bi tužiteljica mogla bila obaviještena i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogla utjecati ili pregovarati s tuženikom, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužiteljice. Isto tako punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno koristio je nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude su potvrđene i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik tužiteljice je ističući da je tužiteljica s tuženikom dana 09. prosinca 2015. godine sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, naglasio da se time tužiteljica nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 3.392,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 6.282,40 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 3.781,44 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate, s time da je drugim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom zatražio na ime obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 3.933,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, jer je tužiteljica u potpunosti namirena i restituirana prilikom konverzije. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da je tužiteljica sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija, potvrđen od strane javnog bilježnika, radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), s time da je Vrhovni sud RH u oglednom postupku vođenim pod brojem P1/19 rješenjem od 04. ožujka 2020. godine utvrdio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle korisnici kredita u CHF koji su svoje obveze konvertirali sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u obveze s naslova ugovora o kreditu u eur nemaju pravni interes za vođenjem postupaka usmjerenih na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Nadalje punomoćnik tuženika je napomenuo da je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju došlo do uspostavljana ravnoteže interesa između ugovornih strana te je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno uklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredbe članka 138 a Zakona o zaštiti potrošača pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije. Naime položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačuje se s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit u euri, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF se izjednačava s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, s time da se navedena intervencija zakonodavca odnosila i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, što je regulirano odredbama članka 19 b i 19 c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. S obzirom da se pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev, odnose isključivo na ugovore o kreditu u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakve učinke na nove, konvertirane, ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana za CHF već uz eur, a tužiteljica je mogla odbiti ponuđenu konverziju koju joj je tuženik, banka, morala ponuditi. Isto tako punomoćnik tuženika je ujedno istaknuo prigovor zastare potraživanja, kao i prigovor radi prijeboja i to u odnosu na priznatu razliku u provedenoj konverziji te sve iznose kada je tečaj bio niži, odnosno kada je kamata bila niža u iznosu od 3.271,94 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. prosinca 2015. godine do isplate. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužbeni zahtjev povišen, čime je tužba preinačena, čemu se protivi i ujedno je za povišeni dio istaknuo prigovor zastare potraživanja, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 9011452597 od 30. svibnja 2006. godine (list 11-17 spisa), u presliku solemniziranog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011452597 od 09. prosinca 2015. godine (list 18-22 spisa), u presliku izvatka iz knjige položenih ugovora (list 23 spisa), u presliku pregleda uplata po kreditu na dan 18.03.2019. (list 24-27 spisa), u presliku plana otplate (list 28-30, 36-42 spisa), u presliku otplatne tablice s prikazom efektivne kamatne stope (list 31-35 spisa), u presliku sudske prakse (list 70-87; stranica 132-161, 173-187, 192-202, 226-232 i 257-269 spisa), u presliku pravnog mišljenja prof.dr.sc. GE i doc.dr.sc. OE (stanica 98-109 spisa), u presliku stručnih članaka (stranica 110-131 i 188-191 spisa), u iskaz svjedokinje SE (stranica 298-299 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 299-300 spisa), u presliku obavijesti o konverziji kredita po ugovoru o kreditu broj 9011452597 (stranica 325-327 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine (stranica 329-337 spisa), u presliku izvatka otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015. godine po ugovoru o kreditu broj 9011452597 (stranica 339 spisa), u presliku knjigovodstvene kartice (stranica 349- 379 spisa), u presliku pregleda uplata po kreditu na dan 28.05.2025. (stranica 380- 385 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 388-406 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 450 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) u svezi s odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a sud je utvrdio da je prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik, kao kreditor dana 30. svibnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 77.815,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate 240 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,65%, koja je promjenjiva sukladno „odluci Banke o kreditiranju građana“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor dana 09. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice, a sporno je i potrošačko svojstvo tužiteljice, zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, s time da je ujedno sporno i pitanje ima li tuženik prema tužiteljici potraživanje na ime preplate priznate konverzijom te tzv. negativnih razlika.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 15. prosinca 2025. godine povisio tužbeni zahtjev na ime razlike glavnice, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika protivio preinaci. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, jer osim što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužiteljica, koja je predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Isto tako treba napomenuti da je punomoćnik tužiteljice tužbenim zahtjevom od 15. prosinca 2025. godine ujedno smanjio dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 24,49 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 790,46 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika nije očitovao pristaje li na djelomično povlačenje tužbe smanjenje tužbenog zahtjeva, pa se smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenje tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. i točkom II. izreke rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom Ugovoru o kreditu broj 9011452597 od 09. prosinca 2015. godine (list 18-22 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011452597 od 09. prosinca 2015. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, a niti je određen tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač, nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-5751/16 od 03. listopada 2017. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne, kao i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu svjedokinje SE, ranije Š (stranica 298-299 spisa) u dijelu kojim je u bitnom istaknula da je kao osobni bankar sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, kojeg se ne sjeća, ali zna da su tada u ponudi imali stambene kredite u valuti euro i u valuti CHF te je „na svakom klijentu bilo da izabere kredit koji želi dići“, s time da osobno niti jednog klijenta nije nagovarala na sklapanje ugovora o kreditu u CHF valuti, a nisu dobili uputu na što upozoravati klijente kod odabira kredita u valuti CHF, a niti što odgovoriti ukoliko klijent nešto pita vezano uz valutu CHF, koji kredit su inače bili povoljniji od kredita u valuti euro, s obzirom da je za kredite u valuti CHF bila niža početna kamatna stopa, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza svjedokinje kako se ne sjeća da li je tužiteljicu informirala o tome o čemu ovisi promjena kamatne stope, a niti se sjeća da li je sudjelovala u sklapanju dodatka ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija.

12. Nastavno iskazu tužiteljice (stranica 299-300 spisa), koja je u bitnom istaknula da je otišla u banku radi dizanja stambenog kredita, ponudili su joj stambeni kredit u valuti CHF, rekli su da je to za nju „najpovoljniji kredit, da će biti niža mjesečna rata“, čemu je povjerovala, znala je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj dižu kredit, ali je nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, a niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužiteljice da nije mogla pregovarati da kamatna stopa bude fiksna, a nisu joj objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je uvjerljiv i logičan dio iskaza tužiteljice da je ovim kreditom kupila stan u kojem i danas živi, to je njezin obiteljski dom, taj stan nikada nije iznajmljivala, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate bila je zaposlena u KB Sveti Duh, nije imala svoj obrt, niti je bila vlasnica trgovačkog društva. Konačno sudu je razumljiv i uvjerljiv dio iskaza tužiteljice da je pristala na konverziju, jer se time smanjila rata kredita, iako joj u banci nisu ništa objašnjavali. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, sud je utvrdio da je tužiteljica potrošač, što rezultira time da se ima pravo pozivati na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

13. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice, počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO- a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 03. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na preinačenu tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe.

14. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 388-406 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 4.741,98 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 25.561,75 kuna, što predstavlja iznos od 3.392,59 eura, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 47.334,98 kuna, odnosno iznosi 6.282,40 eura, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do 30. rujna 2015. godine iznose 3.933,54 eura. Nastavno sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 28.491,25 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.781,44 eura, s time da Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđena preplata u iznosu od 3.196,44 eura na dan 30. rujna 2015. godine.

15. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka na način da punomoćnik tužiteljice nije imao nikakvih prigovora, za razliku od punomoćnika tuženika koji je prigovorio nalazu i mišljenju u cijelosti navodeći da predmetni kredit nije otplaćen, već se radi o kreditu koji je u otplati, pa je izračun sudskog vještaka vezan uz razliku glavnice neosnovan.

16. Sudski vještak financijske struke Darko Prpić se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu 24. travnja 2026. godine (stranica 450 spisa) navodeći da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja, koji je izradio temeljem dostavljene dokumentacije te sukladno zadatku vještačenja.

17. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen. Treba naglasiti da je odredbom članka 11 b Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13, 78/15, 128/22 i 156/23 – u daljnjem tekstu ZPK-a) propisana maksimalna kamatna stopa na stambene kredite u valuti euro i u valuti CHF koja ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope na stanja takvih kredita odobrenih u RH određene za svaku valutu uvećane za 1/3, što za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF iznosi 3,23%, koja se primjenjuje od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje. Imajući na umu navedenu zakonsku odredbu sud je utvrdio da je sudski vještak opravdano od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje pri izračunu preplate po osnovi promjenjive kamatne stope umjesto početno ugovorene kamatne stope primjenjivao maksimalno dopuštenu zakonsku kamatnu stopu od 3,23%. Isto tako treba ponovno napomenuti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužiteljicu, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, kao i početno ugovorena kamatna stopa i to do 31. prosinca 2013. godine, a od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje maksimalno dopuštena zakonska kamatna stopa od 3,23%.

18. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011452597 od 09. prosinca 2015. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao i razliku glavnice koja iznosi 3.781,44 eura, s time da je ujedno utvrdio da je provedenom konverzijom priznata preplata u iznosu od 3.196,44 eura. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na te preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužiteljica, potrošač nije u cijelosti obeštećena, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu oduzimati od preplate, a niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

19. U odnosu na prvi tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 3.392,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 6.282,40 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice u iznosu od 3.781,44 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke u nalazu i mišljenju utvrdio da preplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 3.392,59 eura, dok ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 6.282,40 eura, sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano potraživati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 3.392,59 eura, a na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 6.282,40 eura i to sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate. Treba ponovno naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 3.781,44 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate sud je utvrdio da tužiteljica na ime razlike glavnice može osnovano zahtijevati iznos od 585,00 eura (što predstavlja iznos koji se dobije kada se utvrđena razlika glavnice u iznosu od 3.781,44 eura umanji za iznos preplate utvrđene konverzijom u iznosu od 3.196,44 eura) i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tog tužbenog zahtjeva do isplate, odnosno tekućom od 15. prosinca 2025. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.

20. Isto tako u odnosu na prigovor radi prijeboja sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da prigovor radi prijeboja u iznosu od 3.271,94 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. prosinca 2015. godine do isplate, predstavlja preplatu priznatu konverzijom te sve iznose kada je tečaj bio niži, odnosno kada je kamata bila niža sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u navedenom iznosu, jer je dakle u pitanju iznos priznat konverzijom i to sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, po kojoj osnovi tuženik niti ne može imati potraživanje prema tužiteljici, a ujedno vezano uz tzv. negativne razlike, kada je tečaj, odnosno kamatna stopa bila niža, tužiteljica niti nije išta stekla da bi isto bila obvezna vratiti, isplatiti tuženiku.

21. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 3.392,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 6.282,40 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, kao i dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 585,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. prosinca 2025. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan kako dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 3.196,44 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate, tako i dio tužbeno zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 585,00 eura od 30. rujna 2015. godine do 14. prosinca 2025. godine, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 3.271,94 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. prosinca 2015. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., II., III., V., VI. i VII. izreke presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 5.912,50 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 03. lipnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 03. listopada 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 01. listopada 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 01. listopada 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 06. prosinca 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 06. veljače 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 12. lipnja 2025. godine u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. točka 4.), troška sastava podneska od 15. prosinca 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 05. veljače 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 3.), troška zastupanja na ročištu 24. travnja 2026. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 1.062,50 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 13. svibnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

23. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 13. ožujka 2020. godine, podneska od 21. rujna 2020. godine, podneska od 16. studenog 2020. godine, zatim podneska od 10. svibnja 2021. godine, podneska od 03. lipnja 2024. godine i podneska od 25. studenog 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podnescima punomoćnik tužiteljice u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, pa tužiteljica ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tih podnesaka, nego je dužna sama snositi trošak sastava tih podnesaka. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 12. lipnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 500,00 eura, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice izvijestio sud da je od tuženika zatražio dostavu dokumentacije vezane uz predmetni Ugovor o kreditu, što rezultira time da tužiteljica može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska po Tbr. 8. točci 4., dakle kao za neobrazloženi podnesak, što isti sadržajno i jest, a što je tužiteljici i dosuđeno. Nadalje zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 05. veljače 2026. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 500,00 eura, s obzirom da se tim podneskom punomoćnik tužiteljice očitovao na prigovore tuženika na nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke, pa tužiteljica može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska po Tbr. 8. točci 3., što je tužiteljici dosuđeno. Jednako tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s troškovima koji su bili potrebni, dok trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije bio potreban, a niti opravdani trošak, a to tim više što za tu parničnu radnju sasvim sigurno nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužiteljice, koje bi moglo opravdati taj trošak. Konačno zahtjev tužiteljice za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 400,00 eura, jer tužiteljica niti nije platila sudsku pristojbu na tužbu, za što je u međuvremenu nastupila zastara potraživanja, a niti je obvezna platiti sudsku pristojbu na presudu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.

24. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica nije uspjela u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao ikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a tim više što je tuženik ujedno tijekom postupka neosnovano osporavao osnovu tužbe te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IX. izreke presude.

25. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 15. rujna 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 13. svibnja 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 13. svibnja 2026. godine