REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-740/2024-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja 1. OL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. TL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Martinu Garašiću, odvjetniku u Zagrebu, te umješača na strani tužitelja SL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika JEDINSTVO KRAPINA d.o.o., Krapina, Mihaljekov Jarek 33, OIB: 98656691838, zastupanog po punomoćniku Dražanu Gunjači, odvjetniku u Puli, radi utvrđenja prava služnosti, nakon zaključene glavne rasprave održane dana 1. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, zakonskog zastupnika tuženika BL te njegovog punomoćnika i umješača na strani tužitelja, 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su tužitelji, a nakon otuđenja povlasne nekretnine i njihov pravni slijednik SL (ranije GL) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dosjelošću stekli pravo služnosti prolaza puta pješice i prava služnosti kolnika preko poslužne nekretnine kč. br. [katastarska čestica] u naravi prolaz površine 152 m2 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a u katastarskom operatu upisana pod brojem 1116/1, a sve u korist nekretnine kč. br. [katastarska čestica] u naravi obiteljska stambena zgrada, dvorište, [adresa], površine 506 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao povlasnog dobra.

II Tužitelji odnosno njihov pravni slijednik SL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], su po pravomoćnosti ove presude ovlašteni upisati pravo služnosti iz točke I izreke ove presude u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli- Pola, a što je tuženik dužan trpjeti, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 2.528,20 eura, sa zateznim kamatama od 13. svibnja 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za priznanje parničnog troška se odbija, kao neosnovan.

V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelji su podnijeli tužbu radi utvrđenja stjecanja prava služnosti prolaza pješice i prava služnosti kolnika preko nekretnine tuženika, radi upisa tog prava u zemljišne knjige, iz razloga što je to pravo stečeno dosjelošću, a tuženik im je to odbio priznati tijekom pokušaja mirnog rješenja spora. U tužbi u bitnom navode da su tužitelji vlasnici u jednakim suvlasničkim udjelima na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja u naravi predstavlja njihovu obiteljsku kuću u [adresa], a koju su naslijedili iza svojih pokojnih roditelja, oca ĆL i majke JL. Tvrde da se predmetna nekretnina počela graditi 70-ih godina te da je istu izgradio njihov otac, sada pokojni ĆL. Predmetna nekretnina nikada nije imala prikladnu vezu s javnim putem pa su se prednici tužitelja (i sami tužitelji), od trenutka izgradnje kuće pa do podnošenja tužbe, za prolaz pješice i vozilima između javnog puta u ulici Sad u [adresa] i vlastitog objekta i dvorišta, koristili nekretninom kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja je tako upisana u katastru, a koja je u zemljišnim knjigama zbog pogreške upisana pod brojem kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Činjenicu korištenja poslužne nekretnine od strane tužitelja i njihovih prednika svojim izjavama potvrdili su i susjedi tužitelja. Navedeno korištenje potvrđeno je i dvama sporazumima sklopljenim s tuženikovim prednicima, i to sudskom nagodbom tadašnjih vlasnika povlasne i poslužne nekretnine sklopljenom 2. lipnja 1993. pred ovim sudom te izvansudskom nagodbom od 11. srpnja 2005.

1.1. Tužitelji neometano drže posjed prava služnosti i nakon tuženikovog stjecanja nekretnine, a cijelo vrijeme posjeduju i ključ kolne ograde između poslužne nekretnine i Ulice Sad, a što je tuženiku poznato. Tužitelji ističu da preko četrdeset godina nesmetano i trajno u kontinuitetu izvršavaju posjed prava služnosti prolaza i kolnika, taj posjed je pošten, zakonit i istinit, pa smatraju da su temeljem dosjelosti stekli služnost prolaza, provoza i kolnika na povlasnoj nekretnini tuženika kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Tuženik je poslužnu nekretninu stekao u ovršnom postupku. U trenutku stjecanja vlasništva, izvanknjižno pravo služnosti prolaza i kolnika tužitelja već je bilo izvršavano i ono je postojalo, samo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama. Smatraju da se tuženik ne može pozivati na odredbu čl. 230. Zakona o vlasništvu jer tuženik kao stjecatelj nije bio pošten i u dobroj vjeri. Smatraju da se tuženik nije mogao u potpunosti osloniti na zemljišnoknjižno stanje koje može biti različito od stvarnog stanja na terenu. Također ističu da je tuženik kao stjecatelj nekretnine bio nepošten jer je kod stjecanja propustio redovitu i uobičajenu pažnju prosječnog gospodarstvenika, koju je u svakom slučaju kod ovakve situacije morao imati i s kojom bi bez sumnje odmah mogao ustanoviti nevaljanost ili neistinitost zemljišnoknjižnog upisa. Stoga, tuženikovo stjecanje prava vlasništva na poslužnoj nekretnini nije obavljeno u dobroj vjeri, jer je tuženik primjenom dužne pažnje morao ustanoviti nepotpunost zemljišnoknjižnog upisa, odnosno postojanje prava prolaza i kolnika trećih osoba na poslužnoj nekretnini. Naime, tuženik je već letimičnim pogledom na poslužnu nekretninu mogao primijetiti da garaža tužitelja jedini kolni izlaz ima upravo na poslužnu nekretninu. Osim toga, sama poslužna nekretnina je vizualno odvojena od ostatka tuženikove nekretnine na način da je odvojena žardinjerama koje priječe parkiranje s ostatka nekretnine na tom mjestu, ukazujući da taj dio nekretnine ima posebnu namjenu. Također, na izlazu s poslužne nekretnine prema javnom putu postoje zasebna kolna vrata, koja mogu služiti samo prometu prema garaži tužitelja, a sam naziv poslužne nekretnine, koja u zemljišnim knjigama nosi naziv "prolaz", upućuje na njenu namjenu. Zbog svih spomenutih okolnosti, posebno uzimajući u obzir da je tuženik kao trgovac osoba za koju se zahtjeva postupanje s pojačanim stupnjem pažnje, njemu nije moglo ostati nepoznato da tužitelji koriste njegovu nekretninu kao poslužnu nekretninu za dolazak do svoje kuće. Ističu kako su se nekoliko puta obraćali tuženiku radi mirnog rješenja spora i dobrosusjedskih odnosa, međutim tuženik na to nije htio pristati. Predlažu usvajanje tužbenog zahtjeva i potražuju naknadu parničnog troška.

2. U tijeku postupka, tužitelji su prodali svoju obiteljsku kuću, dakle povlasnu nekretninu, te su sa GL (sada SL) **.**.2021. zaključili kupoprodajni ugovor. Slijedom navedenog, SL je u ovom postupku raspravnim rješenjem od 22. studenog 2021. priznat status umješača na strani tužitelja jer ona ima očiti pravni interes da tužitelji uspiju u sporu. Tužitelji su 8. listopada 2021. izvršili preinaku tužbe s obzirom na novonastalu situaciju, zahtijevajući od tuženika da se predmet zahtjeva prizna umješaču na strani tužitelja, a ne tužiteljima. Sud je raspravnim rješenjem od 16. veljače 2022., unatoč protivljenju tuženika, dopustio preinaku tužbe, smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama (čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/1, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP).

3. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbenom zahtjevu. Ne osporava da su tužitelji vlasnici obiteljske kuće sagrađene na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao ni da je tuženik vlasnik kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na kojoj se traži utvrđenje prava služnosti prolaza i provoza. Tuženik smatra da tužitelji nemaju nikakav posjed služnosti prolaza preko predmetne nekretnine te da se tom nekretninom nikada nisu služili za dolazak do svoje nekretnine. Ističe da je on kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] stekao u ovršnom postupku zajedno sa kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na kojoj je izgrađen hotel Minerva. Predmetne nekretnine predstavljaju jednu funkcionalnu cjelinu odnosno hotel s parkiralištem. Ističe kako je tuženik prije kupnje u ovršnom postupku proučio sve okolnosti do kojih je mogao doći redovnim putem, a koje su se ticale pravnog statusa nekretnine. Utvrđeno je da na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u zemljišnim knjigama u trenutku kupnje, a niti danas, nije bila upisana nikakva služnost niti se iz zemljišne knjige moglo zaključiti da ista postoji. Da je tuženik znao za postojanje služnosti, upitno je bi li uopće kupio predmetne nekretnine, a sve obzirom na kupoprodajnu cijenu koju je platio. Također navodi da je u ovršnom postupku izrađen nalaz i mišljenje vještaka o procjeni nekretnine, u kojem nije bilo navedeno da postoji bilo kakva služnost puta. Predmetni prolaz na kojeg se tužitelji pozivaju, u naravi predstavlja njegovo uređeno parkiralište, na kojem tijekom ljeta automobile parkiraju njegovi gosti. Ističe da je njegov pravni prednik Minerva d.o.o. u trenutku provođenja ovrhe i dosude predmetne nekretnine bio u stečaju, da mu je stečajni upravitelj ZL izrijekom potvrdio da na nekretnini nema nikakvih tereta osim onih upisanih u zemljišne knjige, te da nije prijavio postojanje nikakve služnosti. Tužitelji od 2015. pa do 2019. (koliko je bio otvoren stečaj nad njegovim pravnim prednikom) nisu našli za shodnim upoznati stečajnog upravitelja s predmetnom služnošću pa se nameće zaključak da je sve te godine nisu ni koristili. Dakle, tuženik smatra da tužiteljima ne pripada pravo na služnost jer ju nikada nisu ni izvršavali, u zemljišnoj knjizi ista nije bila upisana, o postojanju služnosti nisu nikada obavijestili stečajnog upravitelja pravnog prednika tuženika, predmetna nekretnina u naravi predstavlja parkiralište, pa stoga smatra da bi zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan. Ističe da služnost koja nije bila upisana u zemljišnoj knjizi prestaje kada poslužnu stvar stekne osoba koja nije znala niti je morala znati za tu služnost pa predlaže da se zahtjev tužitelja odbije i po čl. 243. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Isto tako smatra da je tuženik postupao sukladno odredbi čl. 230. istog zakona, jer se pravo stvarnih služnosti koje je na teret nekretnine osnovano na temelju zakona, ali nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može ni kada je to utvrđeno odlukom suda suprotstaviti pravu onoga koji je postupao sa povjerenjem u zemljišne knjige, a smatra da je tuženik upravo ta osoba te da je postupao u dobroj vjeri. Poziva se i na čl. 124. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojem stjecatelj koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana u zemljišnu knjigu, niti je iz zemljišne knjige bilo vidljivo da je zatražen njihov upis. Osim toga, služnost na koju se pozivaju tužitelji je stečena na temelju pravnog posla izvansudskom nagodbom, a ne na temelju zakona. Slijedom navedenog, predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva i potražuje naknadu parničnog troška.

4. Presudom ovoga suda poslovni broj P-144/2020-34 od 18. ožujka 2022. je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 3.000,00 kuna.

4.1. Povodom žalbe tuženika, navedena je presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3339/2022-2 od 5. studenog 2024. te je predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak.

5. U ponovljenom postupku pročitana je cjelokupna dokumentacija sadržana u spisu, vlasnički listovi, Rješenje o uvjetima uređenja prostora, Rješenja o nasljeđivanju, povijesni vlasnički list, izvodi iz kopije katastarskog plana, Izjave na listovima 44 do 49 spisa, Sudska nagodba na listu 50 spisa, vansudska nagodba na listu 52 spisa, izvršen je uvid u fotografije, pročitani su završni račun i stečajno izvješće, završni izvještaj stečajnoj upravitelja, vansudski dopisi o uređenju susjedski odnosa, e-mail prepiske, zapisnik s očevida, nalaz i mišljenje vještaka mjernične struke Veting d.o.o., rješenje Trgovačkog suda u Rijeci na listu 100 spisa, rješenje na listu 110 spisa, izvršen je uvid u fotografije s očevida, pročitani su posjedovni listovi, izvršen je uvid u račune na listu 162 do 173 spisa, pročitan je Ugovor o kupoprodaji, pročitani su iskaz svjedoka RL, DL, UL, ZL, NL, iskazi parničnih stranaka TL i OL, zakonskog zastupnika tuženika BL te umješača na strani tuženika SL.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja osnovan je u cijelosti.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava stvarne služnosti puta (staze i kolnika) dosjelošću na nekretnini kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u vlasništvu tuženika, a u korist nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u vlasništvu SL, pravne slijednice tužitelja.

7.1. Tužitelji istaknuti tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava služnosti na temelju dosjelosti temelje na tvrdnjama da su tužitelji i njihovi pravni prednici od izgradnje kuće na nekretnini kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao povlasnoj, tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća, nesmetano prolazili pješice i vozilima po putu na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao poslužnoj, te da ih nitko nikada u tome nije ometao. Tuženik takve tvrdnje osporava ističući da tužitelji godinama ne koriste poslužnu nekretninu koju je tuženik stekao u ovršnom postupku, jer o korištenju kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kao puta ne postoje nikakvi vanjski znakovi ili tragovi budući da ista predstavlja parkiralište, niti je stečajni upravitelj prednika tuženika informirao tuženika o postojanju bilo kakvih tereta na predmetnoj nekretnini.

8. Uvidom u vlasnički list koji je sadržan na listu 13 spisa sud je utvrdio da su tužitelji suvlasnici u jednakim dijelovima na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi obiteljska stambena zgrada i dvorište u [adresa], površine 506 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a u ovom postupku radi se o povlasnoj nekretnini. Nadalje, uvidom u vlasnički list na listu 29 spisa sud je utvrdio da je tuženik upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik na kč. br. [katastarska čestica]/ZGR u naravi dvorište, hotel, garaža, površine 3.733 m2 i na kč. br. [katastarska čestica] u naravi prolaz površine 152 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], uz napomenu da potonja predstavlja poslužnu nekretninu.

8.1. Valja pojasniti da je kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi prolaz, u zemljišnim knjigama upisana pod navedenim brojem greškom. Naime, u katastru se ta ista čestica vodi pod brojem 1116/1 u površini od 152 m2. Sud je utvrdio da je parcela formirana kroz katastar zemljišta po arhivskom elaboratu broj 1818 R te da je prilikom provedbe prijavnog lista kroz zemljišnu knjigu najvjerojatnije došlo do krivog upisa katastarske čestice, pa je ista uknjižena u zemljišnim knjigama kao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] prolaz površine 152 m2, a u katastru kao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi prolaz površine 152 m2. Sud će za potrebe ovog postupka predmetnu česticu kao poslužnu nekretninu navoditi pod brojem kč. br. [katastarska čestica] jer smatra da je to njen pravi broj koji je naveden u katastru kod formiranja zemljišta.

9. Uviđajem na licu mjesta te uvidom u nalaz i mišljenje vještaka mjerničke struke Veting d.o.o. Pula, na koji nalaz i mišljenje parnične stranke nisu imale primjedbi, sud je utvrdio slijedeće činjenice. Naime, sud je izvršio identifikaciju predmetnih nekretnina u prvom redu prema podacima iz katastara zemljišta, jer su se pokazali kao točnijim nego vlasnički listovi. Tako je identificirana kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja u naravi predstavlja ulaz prema kući tužitelja, s time što u prednjem dijelu te parcele do njihove garaže predstavlja dio asfaltiranog parkirališta sa označenim parkirnim mjestima i smjerokazima, a od garaže tužitelja do njihove obiteljske kuće predstavlja asfaltirani prolaz. Nadalje, identificirana je kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja u naravi predstavlja obiteljsku kuću tužitelja i dvorište, u površini od 506 m2, koja je kuća definirana ogradama u odnosu na susjede i nalazi se u posjedu tužitelja. Sud je identificirao i poslužnu nekretninu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je na skici lica mjesta prikazana crvenom bojom te dio kč. br. [katastarska čestica]/ZGR koja u naravi predstavlja hotel Minerva, parkiralište na sjevernoj, južnoj i istočnoj strani dvorišta, sve u posjedu tuženika.

9.1. Dakle, na skici lica mjesta mjerničkog vještaka Veting d.o.o. od 9. veljače 2021. i fotografijama sadržanim u nalazu i mišljenju (list 127 do 131 spisa), jasno je vidljiv ulaz na poslužnu nekretninu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja je na skici označena crvenom bojom i pokazuje prolaz koji su tužitelji koristili za dolazak do svoje obiteljske kuće koja je sagrađena na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (u naravi povlasna nekretnina). Skica mjerničkog vještaka čini sastavni dio ove presude.

10. Saslušanjem tužitelja kao parničnih stranaka te svih navedenih svjedoka osim ZL, koji u bitnom u cijelosti potvrđuju navode tužitelja, sud je utvrdio da se obiteljska kuća tužitelja počela graditi negdje krajem 60-ih, početkom 70-ih godina te da su tu kuću gradili sada pokojni roditelji tužitelja ĆL i njegova supruga. Predmetna nekretnina od samog početka gradnje nije imala pristup na javnu površinu. Obiteljsku kuću su roditelji tužitelja, nakon njene gradnje, najčešće koristili tijekom ljeta, pa su je tako koristili i tužitelji do odlaska u mirovinu, kada su po nekoliko mjeseci u godini boravili u [adresa], a ostatak u Zagrebu. Nakon gradnje kuće tužitelja u približno isto vrijeme počele su se graditi i obiteljske kuće na susjednim parcelama kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], te su i njihovi vlasnici koji su u ovom postupku saslušani kao svjedoci, u to vrijeme obzirom da drugog pristupnog puta nije bilo, koristili upravo kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za dolazak do svojih nekretnina zajedno s roditeljima i pravnim prednicima tužitelja.

10.1. Dakle, sud je utvrdio da su pravni prednici tužitelja i tužitelji koristili kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kao prolaz za dolazak do svojih nekretnina i to nesmetano, mirno od početka 70-ih godina, pa sve do danas, jer drugog pristupnog puta, kako onda, tako ni danas, nije bilo. Nadalje, utvrđeno je da je do unatrag deset godina taj isti prolaz i na isti način kao i tužitelji koristili i susjedi, i to vlasnici kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (u ovom postupku saslušani svjedok UL), te kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina] (u ovom postupku saslušani svjedok NL).

11. Nesporno je između stranaka da je na strani poslužne nekretnine od 1970. do danas promijenjeno više vlasnika. Dakle, kč. br. [katastarska čestica] i poslužna kč. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], imale su više različitih vlasnika kroz promatrano razdoblje. Tako je sud utvrdio da je prije tuženika vlasnik predmetnih nekretnina bio gospodin O, nastavno njegovo društvo Minerva d.o.o., a prije njega neka pravna osoba iz Slovenije. Na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je da ni jedan od pravnih prednika tuženika nije tužiteljima osporavao pravo služnosti puta (staze i kolnika) po predmetnoj nekretnini, te tužitelji, a ni ostali susjedi koji su u to vrijeme koristili poslužnu nekretninu kao prolaz do svojih nekretnina, nisu nikada imali problema s načinom korištenja.

12. Da su navodi tužitelja istiniti glede načina korištenja poslužne nekretnine govori u prilog i zaključena vansudska nagodba od 11. srpnja 2005. na list 52 spisa. Predmetnu nagodbu zaključili su tadašnji pravni prednik tuženika Minerva d.o.o. sa susjedima UL, VL, JL (majka parničnih stranaka), OL i ČL. Tom sudskom nagodbom pravni prednik tuženika priznao je tužiteljima i tada njihovoj živoj majci JL pravo prolaza pješice i provoza preko kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upravo na način kako je to i prikazano na skici mjerničkog vještaka u ovom postupku. Dakle, ta nagodba u potpunosti potvrđuje navode tužitelja da su dugi niz godina i prije zaključenja nagodbe koristili poslužnu nekretninu za dolazak do svoje obiteljske kuće. Te njihove tvrdnje u cijelosti potvrđuju i saslušani svjedoci, a dio tih saslušanih svjedoka je također koristio predmetni put za dolazak do svojih nekretnina.

12.1. Međutim, svjedoci UL i NL su predmetnu poslužnu nekretninu koristili do unatrag deset godina, jer se njima u međuvremenu promijenilo stanje stvari na terenu, tako da im je otvoren kontakt sa javnim putem preko kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od strane Općine Medulin, pa su zbog toga prestali koristiti poslužnu nekretninu. No, prije toga su isto kao i tužitelji imali pristup na svoje nekretnine isključivo po spornoj kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

13. Da bi se steklo pravo služnosti dosjelošću, potrebno je da se ispune iste pretpostavke kao i za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Dakle, potrebno je da se kumulativno ispune slijedeće pretpostavke: sposobnost stjecatelja, sposobnost stvari, posjed određene kvalitete i vrijeme dosjelosti određene zakonom.

13.1. Odredbom čl. 229. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje: ZVDSP), koji na jednaki način određuje stjecanje služnosti dosjelošću kao i Zakon o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 6/80 i 36/90), a koji se primjenjivao u razdoblju od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996., propisano je da se stvarna služnost osniva na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio. Ne može se dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva. No toga u ovom slučaju nije bilo.

13.2. Odredbom čl. 230. ZVDSP propisano je da se pravo stvarnih služnosti koje je na teret neke nekretnine osnovano na temelju zakona, ali nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može, niti kad je utvrđeno odlukom suda, suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano to pravo služnosti koje je osnovano na temelju zakona.

13.3. Sukladno citiranoj odredbi čl. 229. st. 1. i 2. ZVDSP za zasnivanje prava stvarne služnosti dosjelošću propisane su pozivitne i negativne pretpotavke i to: faktično posjedovanje odnosno vršenje sadržaja služnosti, posjed određene kakvoće

– pošten i istinit posjed, protek određenog vremena izvršenja sadržaja služnosti (20 godina) i neprotivljenje vlasnika poslužnog dobra, koje pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjenje da bi pravo služnosti bilo osnovano (čl. 218. st. 3. ZVDSP).

14. Ovaj sud smatra da su tužitelji ispunili sve zakonom predviđene pretpostavke za stjecanje stvarne služnosti dosjelošću i to služnosti puta i kolnika po poslužnoj nekretnini kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Tužitelji su najkasnije od početka 70-ih godina prošloga stoljeća pošteno i istinito izvršavali sadržaj stvarne služnosti preko nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na način da su osobno i putem svojih prednika (roditelja) predmetnu poslužnu nekretninu koristili kao prolaz između javnog puta u Ulici Sad i svoje obiteljske kuće na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Sud smatra da je njihov posjed prava stvarne služnosti bio pošten (savjestan), jer tužitelji i njihovi pravni prednici od samog početka gradnje njihove kuće nisu imali pristupa sa javnim putem, a tadašnji vlasnici poslužne nekretnine su im dozvoljavali da se koriste spornim prolazom za dolazak do svoje kuće. Dakle, njihov posjed je i savjestan i istinit, a on je svakako i efektivan jer se od 70-ih godina do danas neprekidno i stvarno izvršavao kroz cijelo vrijeme dosjelosti. U tijeku postupka, na temelju izvedenih dokaza, utvrđeno je su svi pravni prednici tuženika dozvolili korištenje predmetne služnosti puta, a prvi koji se tome usprotivio je upravo tuženik.

14.1. Pritom, okolnost da su vezano za spornu služnost u dva navrata sklapane nagodbe, sama po sebi ne znači da su se tadašnji vlasnici poslužne nekretnine protivili izvršavanju služnosti. Naime, sudskom nagodbom sklopljenom 2. lipnja 1993. u predmetu poslovni broj P-399/2021-22 (list 50 spisa) je potvrđeno postojanje do tada već dosjelošću stečene služnosti (jer je do tada bio protekao 20-godišnji rok izvršavanja služnosti) te je među strankama utvrđeno kuda ide put. Tako je nagodbom utvrđeno da put od kuće tuženika (ovdje tužitelja) do garaže tužitelja (ovdje tuženika) ostaje nepromijenjen (u granicama već postojećeg ugaženog puta), dok je nagodbom utvrđen pravac novog puta od garaže do javne ceste Sad te su se tužitelji, odnosno vlasnici poslužne nekretnine, obvezali o svom trošku odstraniti raslinje, otvoriti ogradu i napraviti podlogu puta. Ovako utvrđena obveza vlasnika poslužne nekretnine, po stavu suda, ukazuje da je služnost postojala, a da je nagodbom samo utvrđena (moguće i dijelom preložena - od garaže do javne ceste).

14.2. Nadalje, iz sadržaja vansudske nagodbe od 11. srpnja 2005. (list 52-55 spisa) utvrđeno je da je predmetne nagodba sklopljena između tadašnjeg vlasnika poslužne nekretnine – društva Minerva d.o.o., ovdje tužitelja i njihove majke JL kao vlasnika kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te VL i UL kao vlasnika kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. U čl. 1. nagodbe navedeno je da se nagodba sklapa povodom tužbe u predmetu poslovni broj P-1951/2003, koja je od strane društva Minerva d.o.o. (tadašnjeg vlasnika poslužne nekretnine) podnijeta radi prestanka prava služnosti prolaza i provoza preko kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Tom nagodbom ponovo je tužiteljima i njihovoj majci JL dozvoljen prolaz pješice i provoz preko kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dok je služnost ukinuta u odnosu na VL i UL, jer je utvrđeno da oni imaju drugi prikladni pristupni put do svojih nekretnina. Istom nagodbom određeno je da će društvo Minerva d.o.o. odmah po potpisivanju nagodbe povući tužbu u predmetu poslovni broj P-1951/2003. Kada se predmetna nagodba sagleda u kontekstu iskaza tužiteljice OL i iskaza svjedoka UL, nameće se zaključak da je predmetni parnični postupak (P-1951/2003) pokrenut jer je u to vrijeme, u odnosu na druge susjede koji su također koristili taj put, s druge strane otvoren drugi put, zbog čega je vlasnik poslužne nekretnine, društvo Minerva d.o.o., tražio ukidanje postojeće služnosti. Međutim, služnost je u konačnici ukinuta samo u odnosu na T, ne i u odnosu na tužitelje. Stoga, iz sadržaja obje nagodbe ne proizlazi da bi vlasnici poslužne nekretnine tvrdili da služnost ne postoji niti da bi se, u odnosu na ovdje tužitelje, protivili vršenju sadržaja stvarne služnosti. Stav je ovoga suda da se pokretanje postupka za prestanak prava služnosti, u situaciji poput predmetne, kada je taj postupak okončan sklapanjem izvansudske nagodbe i povlačenjem tužbe, a kojom nagodbom je ovdje tužiteljima i njihovoj majci JL dozvoljeno izvršavanje sadržaja služnosti, ne može tumačiti kao osporavanje služnosti od strane vlasnika poslužne nekretnine.

15. Nadalje, tuženik tijekom dokaznog postupka nije dokazao da služnost puta na teret njegove nekretnine nije nikada postojala te da se nije nikada izvršavala, a posebno ne od kada je on vlasnik. U pravcu tih svojih tvrdnji, tuženik sudu nije ponudio ni jedan pravno relevantni dokaz pa je ta njegova tvrdnja ostala samo kao paušalna tvrdnja kojom se protivi zahtjevu tužitelja. Dapače, u postupku je dokazano da su tužitelji, i prije nego što je tuženik postao vlasnik, ali i nakon što je on postao vlasnik, koristili predmetnu nekretninu za prolaz pa ih čak ni on u tome nije ometao, iako pred ovim sudom tvrdi drugačije. U tom dijelu sud ne vjeruje iskazu zakonskog zastupnika tuženika BL te smatra da je njegov iskaz usmjeren na postizanje uspjeha u ovom sporu.

16. Nije sporno da predmetna služnost tužitelja nije nikada bila upisana u zemljišnim knjigama, niti je u zemljišnim knjigama postojala bilo kakva naznaka da predmetna služnost u stvarnosti postoji. Isto tako nije sporno da tužitelji o postojanju predmetne služnosti nisu obavijestili stečajnog upravitelja društva Minerva d.o.o., pravnog prednika tuženika nad kojim je otvoren i okončan stečajni postupak o postojanju služnosti. Naime, tuženik je nakon okončanja stečajnog postupka u ovršnom postupku kupio, kako spornu nekretninu, tako i sam hotel Minerva sagrađen na kč. br. [katastarska čestica]/ZGR. k. o. [katastarska općina].

17. Odredbom čl. 243. ZVDSP propisano je da služnost koja nije upisana u zemljišnoj knjizi prestaje kada poslužnu stvar stekne osoba koja nije znala niti je morala znati za tu služnost. To se odnosi i na neupisana izvanknjižno stečena prava. Tuženik u ovom postupku tvrdi da dosta nije znao a niti da je morao znati za predmetnu služnost, te se poziva na načelo povjerenja u zemljišne knjige iz čl. 230. istog zakona. Ta odredba zakona propisuje da pravo stvarnih služnosti koje je na teret neke nekretnine osnovano na temelju zakona, ali nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može se, niti kada je utvrđeno odlukom suda, suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisano svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano to pravo služnosti koje je osnovano na temelju zakona.

17.1. Tuženik tijekom cijelog postupka tvrdi da je postupao u dobroj vjeri, da mu se ne može staviti na teret što nije istraživao zemljišnoknjižno stanje, da je nekretninu kupio u ovršnom sudskom postupku te da u to vrijeme na njoj nisu postojala tuđa prava, tereti niti ograničenja, pa da on kao treća savjesna osoba nije dužan tužiteljima priznati služnost puta.

17.2. Sud je utvrdio da je tuženik stekao poslužnu nekretninu zajedno sa predmetnim hotelom 3. svibnja 2018. u ovršnom postupku poslovni broj Ovr- 3515/2016. Tada je pravni prednik tuženika bilo društvo Minerva d.o.o. u stečaju. Stečaj nad tim društvom je trajao više godina. Tuženik tvrdi kako je od stečajnog upravitelja ZL, u ovom postupku saslušanog svjedoka, tražio da ga upozna sa svim teretima bilo upisanim ili neupisanim na predmetnoj nekretnini, a prije kupnje spornih nekretnina u ovršnom postupku. Stečajni upravitelj da mu je potvrdio kako predmetne nekretnine nemaju neupisanih tereta osim onog što je već do tada bilo upisano u zemljišnim knjigama i što je bilo vidljivo. Stečaj je zatvoren 2019., a tuženik je predmetnu nekretninu kupio u ovršnom postupku za 14.000.000,00 kuna te se upisao kao zemljišnoknjižni vlasnik sporne kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica]/ZGR, obje k. o. [katastarska općina].

17.3. Saslušanjem svjedoka ZL sud je utvrdio da je isti obavljao dužnost stečajnog upravitelja u stečajnom postupku nad društvom Minerva d.o.o., pravnim prednikom tuženika. On je u svom iskazu naveo da tijekom stečajnog postupka u zemljišnim knjigama nije bilo vidljivo da bi postojala neka služnost na spornoj nekretnini, a da se predmetna služnost nije spominjala ni u drugim sudskim postupcima koji su se vodili. Tek je kasnije u ovršnom postupku, nakon prodaje nekretnine, od zakonskog zastupnika tuženika BL bio upitan je li mu poznato nešto oko služnosti puta. Međutim, ono što je sudu indikativno jeste činjenica da je stečajni upravitelj koji je vodio stečajni postupak, prije prodaje spornih nekretnina, pregledao samo zgradu hotela, dok uopće nije pregledao okoliš hotela, međe, pristupne puteve, ulaze, prolaze, parkirališta. Dapače, i sam kaže da mu nije uopće palo na pamet da bi mogla postojati neka služnost puta jer da okoliš hotela nije niti pregledavao i da se vodio isključivo zemljišnim knjigama. Ni zakonski zastupnik tuženika prije same kupnje nije nikada došao na teren da pogleda i vidi što kupuje, već je nekretninu očito kupio na neviđeno.

18. Ovaj sud smatra da se u konkretnom slučaju, iako su zakonske odredbe na koje se tuženik poziva nedvojbene i vrlo jasne, ne mogu primijeniti odredbe čl. 243., čl. 230., čl. 122., ni čl. 124. ZVDSP, jer sud smatra da tuženik prilikom kupnje predmetne nekretnine nije postupao dobroj vjeri te se stoga ne može pozivati na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige i ostale odredbe koje iz nje izviru. Ovaj sud smatra da tuženik kao pravna osoba koja kupuje nekretninu, u naravi hotel i dvorište, a prethodno sam uopće ne pregleda nekretninu na licu mjesta, već se oslanja na navode stečajnog upravitelja koji također nije pregledao okoliš hotela i sada se poziva na povjerenje u zemljišnim knjigama, ne postupa u dobroj vjeri, odnosno da u najmanju ruku nije bio savjestan i pošten prilikom kupnje, već je očito vrlo olako u ovršnom postupku kupio predmetne nekretnine na neviđeno. Tuženik je kod stjecanja nekretnina propustio redovitu i uobičajenu pažnju prosječnog čovjeka, koja se čak na njega ne može odnositi, jer je on gospodarstvenik pa mora biti naročito pažljiv u sklapanju pravnih poslova.

18.1. Nije prihvatljiva tvrdnja tuženika da nije znao ili imao dovoljno razloga posumnjati da predmetna služnost postoji. Da je bio na licu mjesta, već bi letimičnim pregledom primijetio garažu tužitelja, sporni prolaz koji ima posebna vrata i poslužnu nekretninu koja je vizualno odvojena od ostatka njegovog dvorišta. Osim toga, da je obišao svoje međe, vidio bi i kuću tužitelja i primijetio da, osim preko njegove nekretnine, ona nema pristupa do javnog puta. Dakle, da je tuženik postupao sa pažnjom dobrog gospodarstvenika njemu ne bi moglo ostati nepoznato da postoji predmetna služnost. Kao što je već rečeno, s obzirom na to da je tuženik pravna osoba i gospodarstvenik, prema mišljenju ovog suda, on u pravnim poslovima ne može pristupati s pažnjom prosječnog čovjeka, već s povećanom pažnjom, što nije učinio.

18.2. Tuženik se oslanjao isključivo na podatke iz zemljišnih knjiga, na podatke koje je dobio od stečajnog upravitelja koji također nije pregledao cijelu nekretninu već samo zgradu hotela. S druge strane, zakonski zastupnik tuženika prije kupnje nije uopće pristupio na teren da pogleda što kupuje, već je kupio nekretninu na neviđeno. Takvo ponašanje ovaj sud ne može okarakterizirati kao ponašanje u dobroj vjeri, pa se stoga ne prihvaćaju prigovori tuženika koji proizlaze iz zaštite povjerenja u zemljišne knjige i druge odredbe čl. 243., 230., 122. i 124. ZVDSP. Ti prigovori su u ovom konkretnom slučaju neosnovani upravo zbog nesavjesnosti tuženika koji nije postupao u dobroj vjeri prilikom kupnje predmetne nekretnine, slijedom čega su svi prigovori tuženika na koje se poziva u odgovoru na tužbu odbijeni kao neosnovani.

18.3. Osim toga, a što je u svojoj odluci ukazao i drugostupanjski sud, s obzirom na to da je tuženik kupio nekretninu u ovršnom postupku, valja ukazati da je odredbom čl. 89. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24), koja je bila na snazi u vrijeme kada je tuženik kupio predmetnu nekretninu, propisano da će sud u zaključku o prodaji odrediti vrijeme kad zainteresirane osobe za kupnju nekretnine mogu razgledati nekretninu i osigurati putem sudskog ovršitelja nesmetano razgledavanje nekretnine, pri čemu tuženik u ovom postupku ne tvrdi da ovršni sud takav zaključak nije donio, pa je tuženik, po ocjeni ovog suda, prije kupovine, obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, a osobito da dio kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] predstavlja prolaz do garaže na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], imao dovoljno razloga posumnjati u to da na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] postoji pravo stvarne služnosti puta u korist kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

19. Slijedom svega navedenog, kako je sud utvrdio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 229. ZVDSP za osnivanje prava stvarne služnosti dosjelošću, te kako su svi prigovori tuženika koji se odnose na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige utvrđeni neosnovanima, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev na utvrđenje prava stvarne služnosti puta dosjelošću na poslužnoj nekretnini kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tuženika, a u korist povlasne nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu SL, pravne sljednice tužitelja.

20. Valja još napomenuti da su tužitelji u tijeku postupka prodali kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] SL, sada umješaču na strani tužitelja, na temelju ugovora o kupoprodaji od 31. kolovoza 2021. (list 184 spisa). Zaključenim kupoprodajnim ugovorom tužitelji su se SL obvezali da će, bez obzira na prodaju nekretnine, nastaviti voditi ovaj parnični postupak do njegova pravomoćnog okončanja. U tom pravcu su tužitelji, a što je već navedeno u gornjem tekstu, preinačili tužbu, a koju preinaku je sud dopustio.

20.1. Nije osnovan navod tuženika da tužitelji nakon prodaje nekretnine više nemaju pravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, s obzirom na to da su služnost prolaza i provoza stvarne služnosti, prodajom povlasne nekretnine je na novog vlasnika po samom zakonu prenesena i služnost koju su dosjelošću stekli tužitelji, i to na temelju odredbe čl. 186. st. 2. ZVDSP, kojom je propisano da se stvarna služnost osnovana u korist neke nekretnine kao povlasne ne može razdvojiti od vlasništva te nekretnine te je njezin pripadak prenosiv samo zajedno s tom nekretninom. Isto tako, odredbom čl. 195. ZPP propisano je da ako koja od parničnih stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši. Stoga, suprotno navodu tuženika, tužitelji itekako imaju interesa za vođenjem ovog postupka jer su se i kupoprodajnim ugovorom kupcu obvezali okončati postupak, a sve kako bi se sredilo imovinsko pravno stanje nekretnine koju su prodali.

20.2. Tužitelji su ispravno nakon otuđenja nekretnine uskladili tužbeni zahtjev s novim materijalno pravnim stanjem pa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtijevaju od suda da se tuženiku naloži da tražbinu ne ispune tužiteljima već SL, koja je aktualni zemljišnoknjižni vlasnik povlasne nekretnine.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP. Tužitelji su uspjeli u sporu pa im je tuženik dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti. Primjenom iste zakonske odredbe, tuženiku ne pripada pravo na trošak pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

21.1. Tužitelji su u ovom postupku bili zastupani po punomoćniku odvjetniku pa im u skladu s odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa) pripada jednokratna nagrada u visini od 275 bodova za četiri radnje u "prvom" prvostupanjskom postupku (Tbr. 7.2. i Tbr. 36. Tarife), i to za sastav tužbe, zastupanje na pripremnom ročištu 25. svibnja 2020., sastav obrazloženog podneska od 24. lipnja 2020. i zastupanje na uviđaju 5. veljače 2021. Nadalje, za svaku daljnju radnju tužiteljima pripada nagrada od 55 bodova (Tbr. 7.2. i Tbr. 36. Tarife), i to za zastupanje na ročištu 13. srpnja 2021., 6. rujna 2021., za sastav obrazloženog podneska od 8. listopada 2021., zastupanje na zamolbenom ročištu 15. studenog 2021., zastupanje na ročištu 22. studenog 2021. i zastupanje na ročištu 16. veljače 2022. Zatim, pripada im jednokratna nagrada od 275 bodova za zastupanje u novom prvostupanjskom postupku (nakon ukidne odluke). Ukupno je tužiteljima za zastupanje po punomoćniku odvjetniku priznata nagrada od 880 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.760,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 440,00 eura (Tbr. 46. Tarife), ukupno iznosi 2.200,00 eura.

21.2. Nadalje, tužiteljima je priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 eura i za presudu u iznosu od 26,55 eura (puni iznos sudske pristojbe na presudu iznosi 53,09 eura, a tužitelji imaju mogućnost u roku od 3 dana platiti polovicu toga iznosa, odnosno 26,55 eura). Priznat im je i trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja i izlazak suda na lice mjesta u iznosu od 248,56 eura, dok će preostali neutrošeni predujam tužiteljima biti vraćen.

21.3. Slijedom navedenog, ukupni trošak priznat tužiteljima iznosi 2.528,20 eura. Tužiteljima pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

21.4. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za priznanje parničnog troška je odbijen kao neosnovan. Tužiteljima nije priznat putni trošak dolaska njihovog odvjetnika na ročište, jer po stavu ovoga suda, a u skladu s čl. 155. ZPP, trošak zastupanja od strane odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se postupak vodi, može iznositi samo onoliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu suda pred kojim se postupak vodi.

U Puli 13. svibnja 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje Županijski sud u Zagrebu.

DNA:

1. Tužiteljima po punomoćniku, uz sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku

3. Umješaču na strani tužitelja