Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Posl. br. P-363/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Željko Samardžić, u pravnoj stvari tužiteljice PH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika APS HVAR d.o.o., OIB: 33155390758, Zagreb, Hektorovićeva ulica 2, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 31. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice, 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice PH koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha tuženika na nekretnini tužitelja, sve to temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Osijeku, br.: Ovr-1921/2021-2 od dana 10.09.2021. god. te se ukidaju sve provedene ovršne radnje, a ovršni postupak se obustavlja."

II. Nalaže se tužiteljici PH tuženiku APS HVAR d.o.o. isplatiti na ime troškova parničnog postupka iznos od 150,00 EUR (stopedeset eura), sve to u roku od 15 dana, dok se zahtjev tuženika za isplatu preostalog iznosa parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 10. listopada 2022. podnijela tužbu u kojoj je navela da je na temelju zaključka Općinskog suda u Osijeku od 05. srpnja 2022. god., broj: Ovr 1921/2021-26 upućena u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a kojeg je zaprimila dana 27.09.2022. Navodi kako je u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.), a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) odredbe, a sve to sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Također, ističe da je predmetna nekretnina jedina nekretnina tuženika u kojoj ista stanuje i koja je nužna za zadovoljenje njezinih osobnih stambenih potreba, a iz predmetnog Ugovora o kreditu je evidentno kako postoje i mnogobrojna druga sredstva osiguranja i za tužiteljicu kao sudužnika te za korisnika kredita (zadužnica, izjava o zaplijeni plaće) stoga je možebitno i namiren dug, ili bar dio duga, o čemu tužiteljica nema detaljnijih saznanja. Navodi i kako pobijano rješenje o ovrsi nema sve potrebne sastojke navedene u čl. 29. OZ-a. Naime, da bi ovršna isprava bila podobna za ovrhu potrebno je navesti i rok za ispunjenje (st. 2.). U slučaju da isti nije naveden, sud ga je dužan navesti (st. 3.). Kako ni ovrhovoditelj niti sud nisu postupili po zakonskoj obavezi, tužiteljica smatra kako se isto rješenje o ovrsi treba ukinuti i prijedlog za ovrhu odbaciti. U slučaju da sud isto rješenje ne ukine iz gore navedenog razloga, tužiteljica želi napomenuti kako nema mjesta za daljnju provedbu ovrhe na predmetnoj nekretnini s obzirom da tužiteljica nije u mogućnosti prekoračiti paricijski rok kada isti nije niti određen. Navodi i da je nejasna računica tražbine iz izvatka iz poslovnih knjiga ovrhovoditelja kao što je nejasan ukupan iznos novčane tražbine koji proizlazi iz prijedloga za ovrhu budući da iz izvatka iz poslovnih knjiga proizlazi kako ukupna dospjela tražbina iznosi 214.704,59 HRK, dok iz prijedloga za ovrhu od dana 30.08.2021. god. proizlazi kako ukupna novčana tražbina iznosi 163.409,40 HRK. Slijedom svega, predlaže sudu donijeti presudu kojom će proglasiti nedopuštenom ovrhu tuženika na nekretnini tužiteljice, sve to temeljem rješenja Općinskog suda u Osijeku pod posl. br. Ovr-1921/2021 od 10. rujna 2021.

2. Tuženik je 27. veljače 2023. podnio odgovor na tužbu u kojemu je naveo da je potrebno preispitati prije svega je li tužiteljica tužbu podnijela pravovremeno sukladno danom joj roka iz zaključka kojim je upućena na pokretanje parnice. Navodi i da se tužba mogla podnijeti samo iz razloga na temelju kojih je ista upućena pokrenuti parnicu, odnosno da je ista na parnicu upućena isključivo radi utvrđivanja jesu li pojedine ugovorne odredbe ništetne, a da ista u tužbi navodi niz drugih razloga koji ne mogu biti predmet tužbe. Ističe da se tužiteljica ne može pozivati na pravo na dom budući da je na predmetnoj nekretnini upisano dobrovoljno založno pravo u korist tuženika. Ističe i da tužiteljica ne može tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi budući da je ugovor o kreditu konvertiran u valutu EUR, no da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u valutnoj klauzuli nisu nepoštene, pa time niti ništetne. Slijedom svega, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u spis te je pročitao Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 od1. kolovoza 2006. (str. 49-60 spisa), Sporazum uz ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 61- 64 spisa), Dopis PP Osijek (str. 69 spisa), spis Općinskog suda u Osijeku Ovr- 1921/2021, te je saslušana tužiteljica PH. Naime, sud je odbio dokazne prijedloge tužiteljice da se od FINA-e zatraže podaci o ustegama koje su vršene ZH i njoj, da se zatraže podaci od Addiko Banke d.d. i tuženika o izvršenim uplatama o sklopljenom kreditu kao i od bivšeg poslodavca korisnika kredita ZH – Žito d.o.o. Osijek o uplatama Addiko Banci d.d. izvršenim izravno s plaće, te provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost do sada plaćenih iznosa. Sud je navedene dokazne prijedloga odbio budući da su isti usmjereni na utvrđivanje okolnosti plaćenih iznosa po predmetnom ugovoru o kreditu, a u smislu osporavanja visine tražbine tuženika kao ovrhovoditelja, a tužiteljica zbog navedenih razloga niti nije upućena pokrenuti ovu parnicu pa oni ne mogu biti predmet raspravljanja. Također, sud je odbio dokazni prijedlog tuženika radi saslušanja svjedoka radnika Slavonske banke budući da isti niti nije konkretno naveo osobu svjedoka (odnosno identitet takve osobe), a činjenično stanje je u predmetnom postupku utvrđeno u dovoljnoj mjeri radi donošenja konačne odluke.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

5. Među parničnim strankama nije sporno da je Općinski sud u Osijeku rješenjem pod posl. br. Ovr-1921/2021-2 od 10. rujna 2021. u korist ovdje tuženika kao ovrhovoditelja odredio ovrhu na nekretnini ovdje tužiteljice kao ovršenice upisanoj u k. o. [katastarska općina], izgrađenoj na kč. br. [katastarska čestica] i to 7. Suvlasnički dio (E-7), a na temelju Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 1. kolovoza 2006., te Sporazuma uz Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljen 2. svibnja 2016. Nadalje, nije sporno niti da je kao druga ugovorna strana u takvim odnosima u svojstvu kreditora nastupala nekadašnja Slavonska banka d.d. i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.), dok je tuženik APS HVAR d.o.o. navedeni ovršni postupak u svojstvu ovrhovoditelja pokrenuo na temelju Ugovora o cesiji kojim je Addiko Bank d.d. na istoga prenijela potraživanja iz navedenih ugovornih odnosa. Među parničnim strankama nije sporno da je tužiteljica kao založni dužnik pristala da se na njezinoj nekretnini upiše založno pravo radi osiguranja takve tražbine kreditora, kao niti činjenica da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran u valutu EUR sukladno sporazumu od 2. svibnja 2016. godine.

6. Među parničnim strankama je sporno je li tužiteljica predmetnu tužbu podnijela u roku kako ju je to uputio Općinski sud u Osijeku zaključkom od 5. srpnja 2022. Nadalje, sporno je jesu li ugovorne odredbe iz ovršnih isprava na temelju kojih je određena ovrha, a koje ugovorne odredbe se odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, nepoštene, a time i ništetne, te povlači li eventualna ništetnost takvih ugovornih odredbi ništetnost cijelog ugovora. Naime, prije svega je sporno može li uopće sud u ovom parničnom postupku u kojemu niti ne sudjeluje druga ugovorna strana iz predmetnih ovršnih isprava utvrđivati ništetnost odredbi iz istih kao prethodno pitanje, te je sporno može li tužiteljica ovom tužbom tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom iz razloga zbog kojih niti nije upućena pokrenuti ovu parnicu i koje nije isticala u žalbi protiv rješenja o ovrsi (koju žalbu ista niti nije podnijela).

7. Iz Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 od1. kolovoza 2006. (str. 49-60 spisa) proizlazi da je isti ugovor sklopljen između kreditora Slavonska banka d.d. (danas Addiko bank d.d.) i ZH kao korisnika kredita, te da je tužiteljica u predmetnom ugovoru o kreditu sudjelovala u svojstvu sudužnika – založnog dužnika i to na način da je dobrovoljno dala pristanak radi osiguranja tražbine iz predmetnog ugovora o kreditu upisati u korist kreditora Slavonske banke d.d. založno pravo na svojoj nekretnini. Također, iz istog ugovora proizlazi da je sklopljen uz ugovorenu valutnu klauzulu vezan za valutu CHF, te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana uz određenu valutnu klauzulu.

8. Iz Sporazuma uz ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 61-64 spisa) proizlazi da su ugovorne strane ugovora o kreditu navedenog u t. 7. obrazloženja, 2. svibnja 2016. godine potpisali sporazum kojim je isti ugovor o kreditu konvertiran u valutu EUR, a sve to sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Također, proizlazi i da je predmetni ugovor o kreditu raskinut još 2. kolovoza 2013. godine.

9. Iz priloženog spisa Općinskog suda u Osijeku posl. br. Ovr-1921/2021 proizlazi da je na temelju već navedenog ugovora o kreditu i Sporazuma uz ugovor o kreditu, na nekretnini ovršenice (u ovom postupku tužiteljice) određena ovrha i to rješenjem istog suda pod posl. br. Ovr-1921/2021-2 od 10. rujna 2021. Nadalje, proizlazi da je navedeno rješenje o ovrsi ovršenica zaprimila 24. studenog 2021., te da na isto rješenje nije u zakonskom roku podnosila žalbu. Također, iz istog spisa proizlazi i da je rješenjem pod posl. br. Ovr-1921/2021-26 od 5. srpnja 2022. Općinski sud u Osijeku po službenoj dužnosti uputio ovršenicu pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i to zbog sumnje da su pojedine odredbe ovršnih isprava kao potrošačkog ugovora nepoštene, odnosno ništetne. Navedeni zaključak ovršenica je zaprimila 27. rujna 2022.

10. Tužiteljica PH saslušana je na ročištu od 31. ožujka 2026. godine te je ista navela kako je predmetni ugovor o kreditu sklopio njezin suprug 2006. godine kao korisnik kredita, a ona je sudjelovala kao založni dužnik i dozvolila je da se kao osiguranje kredita upiše založno pravo na nekretnini koja je predmet ovršnog postupka. Predmetni kredit je sklopljen za svrhu adaptacije stana za njihove potrebe življenja, a tada ni suprug ni ona nisu imali otvoren nikakav obrt niti su se bavili nekakvom trgovačkom djelatnosti. Suprug i ona su zajedno sudjelovali na svim sastancima s djelatnicom banke prilikom pregovaranja oko sklapanja ugovora o kreditu. Djelatnica im je više puta preporučila da sklope ugovor o kreditu u valuti CHF. Nije ih ni na koji način upozorila da bi tečaj CHF mogao rasti u tolikoj mjeri da bi plaćanje rata za njih bilo otežano, a također ih nije upozorila da će kamatna stopa rasti koja je ugovorena kao promjenjiva. Iste odredbe su bile uglavljene u već gotovi pisani ugovor koji im je dan samo na potpis. Ističe da nakon konverzije istog kredita nisu bili u potpunosti obeštećeni.

11. Sud svu pročitanu materijalnu dokumentaciju prihvaća kao istinitu budući da stranke niti nisu sporile istu, odnosno nisu sporile vjerodostojnost i sadržaj takve dokumentacije, već je među istima sporno isključivo tumačenje iste i sadrži li ista nepoštene ugovorne odredbe. Također, sud prihvaća i iskaz tužiteljice PH kao istinit budući da ista iskazuje životno, logično i uvjerljivo, no u predmetnom parničnom postupku ipak postoji zapreka za utvrđivanje nepoštenim ugovornih odredaba iz predmetnih ovršnih isprava kao prethodnog pitanja, što će biti obrazloženo u daljnjem nastavku obrazloženja.

12. Iz ovako reproduciranih i ocijenjenih dokaza sud je nedvojbeno utvrdio da su tužiteljica u svojstvu založnog dužnika, njezin suprug u svojstvu korisnika kredita, te Slavonska banka d.d. u svojstvu kreditora, 1. kolovoza 2006. godine sklopili ugovor o kreditu u valuti CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu vezanu uz određenu valutnu klauzulu, a koji ugovor o kreditu je raskinut 2. kolovoza 2013. godine. Utvrđeno je da je tužiteljica kao založni dužnik dozvolila da se na nekretnini koja je predmet ovršnog postupka u korist kreditora upiše založno pravo u svrhu osiguranja tražbine kreditora. Nadalje, utvrđeno je da su ugovorne strane 2. svibnja 2016. godine potpisali sporazum kojim je isti ugovor o kreditu konvertiran u valutu EUR, a sve to sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Utvrđeno je i da je treća osoba (ovdje tuženik) na temelju istih ovršnih isprava pokrenula ovršni postupak na nekretnini tužiteljice i to sukladno Ugovoru o cesiji kojim je kreditor iz navedenih ovršnih isprava ovdje tuženiku ustupio potraživanje po istima. Utvrđeno je da tužiteljica kao ovršenica nije podnosila žalbu na rješenje o ovrsi u ovršnom postupku, te da je rješenjem pod posl. br. Ovr- 1921/2021-26 od 5. srpnja 2022. Općinski sud u Osijeku po službenoj dužnosti uputio ovršenicu pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i to zbog sumnje da su pojedine odredbe ovršnih isprava kao potrošačkih ugovora nepoštene, odnosno ništetne. Također, utvrđeno je kako je tužiteljica tužbu u ovom parničnom postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom pokrenula u roku danim joj navedenim zaključkom, no istu tužbu između ostalog temelji i na razlozima koji se odnose na navode da se radi o jedinoj nekretnini ovršenice, da pobijano rješenje o ovrsi nema sve potrebne sastojke, te osporava visinu tražbine ovrhovoditelja.

13. Odredbom čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona (NN, 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, 6/2024, dalje OZ) je propisano da tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen, ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu.

14. Dakle, kako je utvrđeno da tužiteljica u ovršnom postupku nije niti podnosila žalbu na rješenje o ovrsi, te kako je upućena pokrenuti ovu parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom samo iz razloga što postoji sumnja da predmetne ovršne isprave kao takve sadržavaju nepoštene ugovorne odredbe, u ovom parničnom postupku nema mjesta raspravljati o visini tražbine ovrhovoditelja, o tome ima li rješenje o ovrsi sve sastojke propisane OZ-om, pa niti o prigovoru tužiteljice da se radi o njezinoj jedinoj nekretnini. Navedeno je tužiteljica kao ovršenica bila dužna istaknuti u žalbi na rješenje o ovrsi, no koju žalbu ista nije podnosila. Štoviše, tužiteljica kao založni dužnik koji je dozvolio da se radi osiguranja tražbine kreditora upiše založno pravo na njezinoj nekretnini (uz sadržanu i clausulu exequendi) se niti ne može pozivati na „pravo na dom“. U skladu s navedenim, sud je raspravnim rješenjem na ročištu od 31. ožujka odbio dokazne prijedloge tužiteljice koji su bili usmjereni na dokazivanje činjenica koje se odnose na osporavanje visine tražbine tuženika u ovršnom postupku.

15. Valja naglasiti da nije sporno da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope pravni prednik Addiko Bank d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Također, i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je u bitnome, utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

16. No, bez obzira na navedeno, valja naglasiti i kako kreditor iz predmetnih ovršnih isprava kao cedent na tuženika kao cesionara ugovorom o cesiji nije prenio ugovor o kreditu, već je na istoga prenesena samo tražbina iz takvih ugovora, a uvjete za utvrđivanje ništetnosti u skladu s navedenim kolektivnim presudama valja posebno utvrđivati za svaki pojedini slučaj i konkretnu situaciju. Dakle, tuženik ne djeluje u svojstvu druge ugovorne strane u odnosu na tužiteljicu pa ista ne može prema cesionaru isticati ništetnost ugovornih odredbi budući da tuženik niti nije bio stranka takvog ugovora. Naime, da bi sud u ovome postupku mogao udovoljiti tužbenom zahtjevu tužiteljice i proglasiti predmetnu ovrhu iz koje proizlazi ova parnica nedopuštenom, nužno je prije svega kao prethodno pitanje utvrditi ništenost ugovornih odredbi iz predmetnih ovršnih isprava, a koje ugovorne odredbe se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i vezanje glavnice kredita uz valutu CHF. Kako je već navedeno, sud u ovome postupku ne može takvo što utvrditi kao prethodno pitanje budući da Addiko Bank d.d. kao pravni slijednik ugovorne strane (kreditora) iz predmetnih ovršnih isprava niti ne sudjeluje u ovome postupku.

17. Bez obzira što je tužiteljica upućena pokrenuti ovakvu parnicu, ista je bez potrebe dokazivanja ikakvog pravnog interesa u mogućnosti pokrenuti parnicu protiv pravnog slijednika kreditora iz predmetnih ovršnih isprava s tužbenim zahtjevom usmjerenim ka utvrđivanju ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, te bi u slučaju ishođenja pozitivne odluke za tužiteljicu isto predstavljalo osnovu za obustavu/djelomičnu obustavu ovrhe, a sve to u skladu s čl. 72. st. 1. OZ-a. Također, pokretanjem takve parnice ista bi bila u mogućnosti i zatražiti odgodu predmetnog ovršnog postupka do pravomoćnog okončanja takve parnice.

18. Slijedom navedenog, za sada nema osnove za proglašenje predmetne ovrhe nedopuštenom, pa je odlučeno kao u t. I. izreke.

19. Također, a sve i da je ovaj sud kao prethodno pitanje utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, na osnovi odredbe čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO), ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer nije utvrđeno da su ugovorena kamatna promjenjiva stopa i valutna klauzula bili uvjet ugovora, niti su bili odlučna pobuda. Sve i da su ispunjene pretpostavke iz čl. 324. st. 1. ZOO-a, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući da bi ustanovljenjem ništetnosti takvih odredbi ugovor bio oslobođen tih odredbi i vrijedio bi bez njih, uz umanjenje tražbine u odnosu na dužnika.

20. Dakle, budući da ništetnost takvih odredbi ne bi za sobom povlačila ništetnost cijelog ugovora, predmetne ovršne isprave kao takve ne bi izgubile svojstvo ovršnih isprava i iste bi i dalje bile podobne za provođenje ovrhe (no u odnosu na manji iznos tražbine nakon djelomične obustave) pa sud opet ne bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice budući da ista traži proglašenje ovrhe nedopuštenom u cijelosti. Naime, tužiteljica nije do zaključenja prethodnog postupka (pa niti do zaključenja glavne rasprave) predložila provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost izračuna tražbine vjerovnika bez primjene spornih ugovornih odredbi, odnosno tražbine u skladu s početnom kamatnom stopom i valute CHF na dan isplate kredita uvažavajući učinke provedene konverzije u valutu EUR, a sve to kako bi sud mogao barem djelomično proglasiti predmetnu ovrhu nedopuštenom u odnosu na određeni iznos tražbine ako bi predmetne ugovorne odredbe kao prethodno pitanje utvrdio ništetnima. Dakle, tužbeni zahtjev tužiteljice kao takav u svakom slučaju nije podoban za usvajanje pa niti djelomično, a bez provođenja odgovarajućeg vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke.

21. Slijedom svega, tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

22. Sud je o troškovima parničnog postupka odlučio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/22, dalje ZPP).

23. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 27. veljače 2023. zatražio trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 199,08 EUR, te trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 26,54 EUR. Sud je tuženiku priznao troškove u skladu s vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje OT). Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 150,00 EUR u skladu s Tbr. 8. t. 1. OT-a.

24. Sud tuženiku nije priznao trošak sastava odgovora na tužbu u cijelom zatraženom iznosu od 199,08 EUR budući da istome u skladu s vrijednosti predmeta spora od 1.237,23 EUR za takvu radnju u skladu s važećim odredbama OT-a pripada 75 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR čini 150,00 EUR. Naime, tuženik nije naveo da za takvu radnju traži i uvećanje po osnovi PDV-a. Također, sud tuženiku nije priznao niti trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu budući da obveza plaćanja takve pristojbe sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN, 118/18, 51/23) nastaje tek po pravomoćnosti postupka i to za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Budući da je tuženik u cijelosti uspio u ovome postupku, za istoga niti ne postoji obveza plaćanja takve pristojbe.

25. Slijedom navedenog, o troškovima parničnog postupka odlučeno je kao u t. II. izreke.

U Đakovu 13. svibnja 2026.

SUDAC

Željko Samardžić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku