Poslovni broj: Us I-569/2026-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R I J E Š E N J E

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja ŠT vlasnik ugostiteljskog obrta [obrt], [adresa], otok Levrnaka, Uvala Levrnaka 7, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Juri Marović, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka u Zagrebu, Ivana Lučića 2a/18, protiv tuženika Ministarstva financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split, Zrinsko-Frankopanska 60, zastupanog po opunomoćeniku HT, zaposleniku tuženika, radi naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije (u daljnjem tekstu naknada s obilježjem naknade za koncesiju), odnosno oduzimanja imovinske koristi, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 07. svibnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja sa zamjenikom opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, 13. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje II. izreke rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog ureda Split, KLASA: UP/I-471- 01/26-07/15, URBROJ: 513-02-8008/9-26-1 od 25. veljače 2026. godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odgađa se izvršenje rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog ureda Split, KLASA: UP/I-471-01/26-07/15, URBROJ: 513-02-8008/9-26-1 od 25. veljače 2026. godine do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravodobno podnijetoj tužbi protiv rješenja tuženika, navodi se da se tužba podnosi isključivo u odnosu na točku II. izreke istog rješenja kojim se obračunava i tužitelju oduzima imovinska korist u iznosu od 83.579,27 eura; da je tuženik kod obračuna imovinske koristi samo uzeo bruto primitke ostvarenu u predmetnom razdoblju bez priznavanja nastalih troškova tj. bez da je iznos bruto primitaka umanjio za nužne troškove, pozvavši se pritom na članak 89. stavak 7. Zakona o koncesijama. Tužitelj se u tubi poziva na pravomoćnu presudu Upravnog suda u Splitu broj: UsI- 3322/2021-15 od 25. srpnja 2022. godine i stav iznijet u toj presudi, prema kojem se kod utvrđivanja imovinske koristi zbog nezakonitog korištenja pomorskog dobra ostvareni prihodi trebaju umanjiti za iznos troškova koji su nastali u vezi ostvarenja istog prihoda. Navodi se da je tuženik kod utvrđivanja imovinske koristi trebao primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima. (članak 1116). u tužbi je iznijet prijedlog za odgodni učinak tužbe tj. predložio je da sud donese rješenje kojim se odgađa izvršenje rješenja u dijelu točke II. izreke rješenja kojim se utvrđuje i oduzima imovinska korist, do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora ili drugačije odluke suda. Isto tako je predloženo da se odredi privremena mjera kojom se tuženiku zabranjuje pokretanje i provedba postupka prisilne naplate (ovrhe) radi naplate utvrđenog iznosa imovinske koristi kako je utvrđeno u točki II osporenog rješenja, do pravomoćnog okončanja upravnog spora ili drugačije odluke suda. U prijedlogu je naveo da bi izvršenjem točke II izreke rješenja i prisilnim naplatom iznosa utvrđene imovinske koristi u iznosu od 83.579,27 eura tužitelju nastala teško popravljiva šteta iz slijedećih razloga: - da je tužitelj fizička osoba, vlasnik sezonskog ugostiteljskog obrta koji obavlja djelatnost na udaljenom, slabo naseljenom otoku bez stalne infrastrukture, pa da bi prisilnom naplatom iznosa utvrđene imovinske koristi onemogućilo tužitelja u daljnjem obavljanju djelatnosti (koja je u međuvremenu u potpunosti usklađena sa svim zakonima), - da blokada računa i/ili ovrha na imovini tužitelja bi u postojećoj poslovnoj sezoni dovela do otpuštanja, odnosno ne bi došlo do zapošljavanja dodatnih sezonskih radnika, koji bi time bili pogođeni jer ne bi ostvarivali prihode, - da u istoj situaciji postoji navedena pravomoćna presuda kojom je o predmetnom pitanju odlučeno na drugačiji način. Tužbenim zahtjevom je zatražio da se poništi točka II. izreke rješenja tuženika od 25. veljače 2025. godine.

2.Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem je u bitnom ostao kod obrazloženja osporenog rješenja. Naveo je da je tužbeni navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava time što je izjednačava bruto prihod s imovinskom koristi, neosnovan; da se odredbom članka 89. stavak 7. Zakona o koncesijama jasno i strogo penalizira subjekte koji obavljaju djelatnost bez koncesije ili prekoračenjem koncesije, na način daje određena naplata naknade s obilježjem naknade za koncesiju te im se oduzima imovinska korist; da se prema formulaciji imovinske koristi iz članka 89. stavka 7. Zakona o koncesijama vidi da se radi o sredstvima uloženim na bilo koji način u nezakonitu djelatnost odnosno da se radi o širem pojmu kojim se obuhvaćaju i ulaganja (investicije) u pribavljanju stvari za obavljanje djelatnosti, kao i razni troškovi koji ne predstavljaju investiciju , kao što su troškovi građevinskih zahvata, plaća, troškovi struje, vode sl. Ističe da je za razumijevanje imovinske koristi kako je određena u članku 89. stavak 7. Zakona o koncesijama nije važan ni izvor ni namjena ni (ekonomska) kvalifikacija uloženih sredstava već je bitno da su ta sredstva na bilo koji način omogućila stjecanje nezakonite koristi. Svakako da oduzeta imovinska korist se ne umanjuje za iznos sredstava na bilo koji način uloženih u nezakonito obavljanje djelatnosti; da je tužitelj svjesno preuzeo rizik obavljanja djelatnosti bez valjane koncesije te da snosi sve pravne i ekonomske posljedice takvog postupanja. Stoga da ne može zahtijevati priznavanje troškova nastalih u okviru nezakonite djelatnosti; da se tužitelj pozvao na označenu prvostupanjsku presudu Upravnog suda u Splitu koja je pravomoćna ali da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske donio presudu broj:

Usž-1678/23-2 od 06. prosinca 2023. godine kojom je potvrđena presuda Upravnog suda u Rijeci i prihvaćeno iznijeto stajalište da imovinska korist u provedbi članka 89. Zakona o koncesijama predstavlja ukupni prihod, dakle, da novija sudska praksa VUS- a potvrđuje stav kojeg je iznio tuženik. Tuženik je otklonio mogućnost da se u konkretnoj stvari primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima, pa i članka 1116. istog Zakona, jer se treba postupati isključivo prema odredbama Zakona o koncesijama koji predstavlja poseban propis (lex specijalis) u odnosu na opće odredbe Zakona o obveznim odnosima; da bi primjena odredbe članka 1116 Zakona o obveznim odnosima na konkretan slučaj bi bila protivna načelu primjene posebnog propisa (lex specijalis derogat legi generali), budući da Zakon o koncesijama izričito i nedvosmisleno uređuje pitanje oduzimanja imovinske koristi te isključuje mogućnost umanjenja za bilo kakva ulaganja i troškove. Predložio je da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

3.Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-471-01/26-07/15, URBROJ: 513-02-8008/9-26-1 od 15. veljače 2026. godine, u dijelu točke II. izreke rješenja, koji se tužbom osporava utvrđuje se i oduzima imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru, bez ugovora o koncesiji, u razdoblju od 01. siječnja do 31. prosinca 2023. godine u iznosu od 83.579,27 eura.

4.Sud je u predmetu održao glavnu raspravu na koju je pozvao stranke te im omogućio da iznesu svoje stavove i da se očituju o stavovima protivne stranke. Na ročištu od 07.svibnja 2026. godine zamjenik opunomoćenika tužitelja je iskazao da u cijelosti ostaje kod sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva. Navela je da bi pravno i logično bilo da se imovinska korist utvrđuje kao razlika između prihoda i rashoda; da je predmetnim rješenjem od tužitelja oduzima imovinska korist na način da je iznos iste veći od dohotka kojeg je tužitelj ostvario u predmetnom razdoblju. Popisao je trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu, za svaku radnju u iznosu od po 1.260,00 eura, sve uvećano za PDV.

Opunomoćenik tuženika je iskazao da ostaje kod odgovora na tužbu i obrazloženja osporenog rješenja.

5.U dokaznom postupku pregledana je tužba, odgovor na tužbu, te se pregledao sudski spis i spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

6.Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, a uzimajući u obzir navode stranaka, tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.Predmet spora je ocjena pravilnosti i zakonitosti točke II. izreke osporenog rješenja tuženika, KLASA: UP/I-471-01/26-07/15, URBROJ: 513-02-8008/9-26-1, odnosno da li je točkom II. izreke rješenja zakonito utvrđen iznos imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru, bez koncesije, u označenom razdoblju, koji se oduzima od tužitelja.

Među strankama je jedino sporno da li je tuženik kod utvrđivanja iznosa imovinske koristi trebao cijeniti troškove koji su nastali u vezi ostvarenja iskazanog prihoda (primitaka) donosno ostvarene primitke umanjiti za troškove koji su nastali u vezi sa ostvarivanjem tih primitaka u predmetnom razdoblju.

8.Iz spisa upravnog tijela proizlazi: da je Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split obavilo nadzor obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju, podugovora i ugovora s takvim svojstvom koje je sklopljen s koncesionarom, a koji su formalno/sadržajno vezani za ugovor o koncesiji te obavljanja djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dodijeljene koncesije, ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 31.svibnja 2025. godine kod tužitelja, o čemu je sastavljen zapisnik od 28. studenog 2025. godine, na koji su tužitelji podnijeli prigovor, koji je djelomično usvojen o čemu je sastavljen Dopunski zapisnik od 21. siječnja 2026. godine.

9.Točkom I. izreke predmetnog rješenja tužitelju je utvrđena naknada s obilježjem naknade za koncesiju za stalni i promjenjivi dio, za razdoblja u 2023, 2024. i 2025. godini, u ukupnom iznosu od 5.802,71 eura uvećano za kamatu zbog nepravodobnog plaćanja iste naknade.

Iznos naknade za koncesiju za stalni i promjenjivi dio kako je utvrđen označenim rješenjem te kamate, tužitelj ne osporava tužbom. Navedeni iznos naknade je tužitelj i platio o čemu je u spisu priložen dokaz iz kojeg proizlazi da je dana 13. ožujka 2026. godine uplatio iznos od 6.474,60 eura.

10.Člankom 12. stavak 1. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", broj: 69/17. i 107/20, dalje: ZoK-a), propisano je da je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dane koncesije.

11.Člankom 89. st. 1. ZK-a propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljane djelatnosti bez koncesije. Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz st. 1. ovog članka. Stavkom 3. istog članka propisao je da se iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju utvrđuje na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine nakade za koncesiju. Prema stavku 6. istog članka utvrđenje i plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ne predstavlja ozakonjenje nezakonitog obavljanja djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka i ne može se smatrati osnovom za stjecanje prava koncesije te ne isključuje obvezu oduzimanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, kao ni pravo na naknadu svake druge štete koja je nastala zbog nezakonitog obavljanja djelatnosti.

Stavkom 7.istog Zakona propisano je da ako posebnim propisom nije drugačije propisano, imovinska korist ostvarena nezakoniti obavljanjem djelatnosti oduzet će se rješenjem iz stavka 1. ovoga članka kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa naknade s obilježjem naknade za koncesiju. Na uvjete i način oduzimanja imovinske koristi primjenjuju se odredbe posebnih zakona i propisa donesenih na temelju posebnih zakona. U svakom slučaju, oduzeta imovinska korist neće se umanjiti za iznos sredstava na bilo koji način uloženih u nezakonito obavljanje djelatnosti. Imovinska korist koja se ne može ili može pouzdano utvrditi na temelju poslovnih knjiga ili evidencija mora se procijeniti, odgovarajućom primjenom odredbi o procijeni porezne osnovice sukladno propisu kojim se uređuje porezni postupak. Ako ovim Zakonom, posebnim zakonima i propisima donesenim na temelju posebnih zakona nisu uređeni ili nisu u cijelosti uređeni uvjeti i način oduzimanja imovinske koristi, na odgovarajući način se primjenjuju propisi kaznenog prava kojima se uređuje oduzimanje imovinske koristi.

12. Iz sadržaja članka 89. stavka 7. ZoK-a jasno proizlazi da se oduzeta imovinska korist neće se umanjiti za iznos sredstava na bilo koji način uloženih u nezakonito obavljanje djelatnosti.

Uložena sredstva kako se određuju istim stavkom treba tumačiti u odnosu na sredstva koja se u vidu investicije u trajnija sredstva ulažu za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru kroz osnovna sredstva i sli ali i u odnosu na ostale troškove kao režijske i druge troškove za izdatke temeljem kojih se ostvaruju konkretni prihode od obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru.

13.Ključno je u ovoj upravnoj stvari da je tužitelj obavljao ugostiteljsku djelatnost na pomorskom dobru, bez dobivene koncesije za gospodarsko korištenje pomorskog dobra te da je takvim nezakonitim obavljanjem djelatnosti ostvarivao prihode. Stoga, ukoliko bi se tužitelju priznali svi troškovi koji su nastali u vezi obavljanja ugostiteljske djelatnosti u predmetnom ugostiteljskom objektu u navedenom razdoblju, odnosno kada bi se ukupni prihodi umanjili za nastale troškove, te taj iznos tužitelju oduzeo kao imovinska korist, tužitelju bi se ustvari oduzela dobit ostvarena poslovanjem tj. nezakonitim obavljanjem djelatnosti poslovanja.

14.Kako je dobit po definiciji je ukupni prihod umanjen za troškove nastale u ostvarenju tog prihoda, navedena odredba ne bi imala smisla jer ne bi destimulativno djelovala po moguće počinitelje nezakonitog korištenja pomorskog dobra tj. da nezakonitim obavljanjem djelatnosti pokušaju ostvariti dobit.

Suprotno navedenom po ocijeni suda smisao navedene odredbe je da destimulira sve moguće počinitelje koji bi nezakonito koristili pomorsko dobro, jer će im se u slučaju takvog korištenja pomorskog dobra oduzeti ukupni prihod kojeg tim radom ostvare. Zakonito se stoga tužitelju ukupni prihodi ne umanjuju za troškove u vezi ostvarenja tih prihoda.

15.Navedeni stav zastupa i tuženik i detaljno je obrazložen u odgovoru na tužbu, s čime se sud u cijelosti slaže, a isti stav je iznijet u novijoj sudskoj praksi (navedenoj presudi VUS-a), s tim da presuda na koju se tužitelj poziva je prvostupanjsko presuda.

16.Slijedom navedenog, zakonito je tužitelju sukladno članku 89. stavak 7. Zakona o koncesijama utvrđena i oduzima se imovinska korist za gospodarsko korištenje pomorskog dobra bez dodijeljene koncesije u navedenom iznosu. 121.178.16 eura, pa je u tom dijelu osporeno rješenje zakonito.

17.Sud ocjenjuje da je u postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene mjerodavne odredbe propisa, pa je osporeno rješenje zakonito. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje, ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev tj. odlučiti kao u izreci presude.

18.Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 147. st. 1. ZUS-a, kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano, radi čega je zahtjev za naknadom troška, valjalo odbiti iz razloga jer je tužiteljev zahtjev odbijen, pa je slijedom navedenog riješeno kao u izreci pod točkom II. izreke.

19.Prijedlog za odgodu izvršenja osporenog rješenja (određivanje odgodnog učinka tužbe), je osnovan.

20.Odredbom članka 42. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24, dalje: ZUS-a) propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kad je za to zakonom propisano. Stavkom 2. istog članka propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu. Stavkom 3. istog članka propisano je je da sud može na prijedlog stranke izdati privremenu mjeru ako je to nužno kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti, a privremena mjera nije protivna javnom interesu, niti bi se njome nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranki. Stavkom 4. istog članka propisano je da o odgodnom učinku tužbe i privremenoj mjeri sud odlučuje rješenjem. Stavkom 5. istog članka propisano je da se protiv rješenja o odgodnom učinku i privremenoj mjeri može izjaviti žalba. Stavkom 6. istog članka propisano je da odgodni učinak tužbe i privremene mjere vrijede do pravomoćnog okončanja spora ili drugačije odluke suda.

21.Imajući u vidu citirane odredbe Zakona, navode stranke iznijete u tužbi u odnosu na razloge za određivanje privremene mjere kao i cjelokupnu dokumentaciju priloženu u spisu predmeta (obrasca Prijave poreza na dohodak za 2023. godinu koju je tužitelj podnio zajedno sa prilozima – popis dobavljača, iz kojih se može ocijeniti financijsko stanje poslovanja tužiteljevog obrta, prihodi i rashodi.

Sud smatra da je prijedlog za odgodu izvršenja osporenog rješenja (odgodni učinak tužbe), do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora osnovan, budući da je tužitelj priloženim dokazima učinio vjerojatnim na dostatnom stupnju vjerojatnosti, da bi mu izvršenjem predmetnog rješenja tuženika nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti, u vidu nemogućnosti nastavka rada obrta u kojem tužitelj obavlja ugostiteljsku djelatnost, na način da bi bila onemogućena priprema rada i rad u predstojećoj turističkoj sezoni. Naime, nastavkom rada obrta (restorana), za kojeg navodi da je uskladio sa Zakonom, tužitelj će ostvarivati prihode (i dobi), a temeljem čega će moći isplaćivati plaće zaposlenicima i imati sredstava za svoju egzistenciju. Istaći je da određivanje predmetne privremene mjere je privremenog karaktera, do pravomoćnosti odluke u ovom upravnom sporu, te se smatra kako se ovom odlukom neće nanijeti veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci, ovdje tuženiku.

U Splitu 13. svibnja 2026.

SUDAC

Studenko Vuleta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 126. st. 1. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl.126.st.6. ZUS-a).

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka istog, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (članak 42. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja, Odvjetničkom društvu Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka u Zagrebu, Ivana Lučića 2a/18,

- tuženiku Ministarstvu financija RH, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Split, Zrinsko-Frankopanska 60,

- u spis.