Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-146/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice FG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-483/2024-13 od 29. listopada 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-483/2024-13 od 29. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 5. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 136- 170/2007 sklopljenog dana 14. svibnja 2007. između pravnog prednika tuženika, trgovačkog društva Hypo Alpe-Adria-bank d.d. Zagreb, i tužiteljice FG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koji je solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić-Sevšek u Varaždinu pod br. OV-8796/2007 dana 14. svibnja 2007., koja glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženiku, Addiko bank d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužiteljici, FG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od ukupno 326,77 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. svibnja 2007. do isplate i to: po stopi od 15% godišnje od 16. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za stri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku, Addiko bank d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužiteljici, FG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove postupka u iznosu od 238,66 EUR (dvijesto trideset osam eura i šezdeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 11. studenog 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže ju da tuženiku naknadi troškove prvostupanjskog i žalbenog postupka ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Nedostaci da se sastoje u tome što presuda proturječi sama sebi obzirom da prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da tuženik nije na transparentan način tužiteljici objasnio značajke ulazne naknade i odnos s drugim odredbama na temelju kojih bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze, odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužiteljice o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, dok isto ne proizlazi iz spisa.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nisu učinjene niti druge bitne povrede i članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9.,13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP- a.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 136-170/2007 sklopljenog 14. svibnja 2007. koji glasi „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita.“, te zahtjev za povrat iznosa od 326,77 eura plaćenog po navedenoj osnovi.

6.1. Između stranaka nije sporno da je tuženik kao kreditor s tužiteljicom kao korisnikom kredita 14. svibnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 136-170/2007 (dalje: Ugovor), kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 37.119,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, da je člankom 5. stavak 2. Ugovora ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 1,50% od iznosa kredita koja se naplaćuje prije isplate kredita (odbija se od iznosa kredita), kao i da je tužiteljica tuženiku 15. svibnja 2007. platila jednokratnu naknadu u visini od 1,50% iznosa kredita, odnosno iznos od 556,78 CHF, što je prema tečaju CHF za HRK na dan naplate naknade iznosilo 2.462,10 kuna, odnosno sada 326,77 eura.

6.2. Sporno je je li članak 5. stavak 2. Ugovora kojim je ugovorena naknada za troškove obrade kredita ništetna, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja i je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice, te tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata.

6.3. Iz iskaza tužiteljice prvostupanjski sud je utvrdio da je kredit podigla za kupnju osobnog vozila koji je koristila isključivo u osobne svrhe, da se prilikom sklapanja Ugovora nije pregovaralo niti o jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o članku 5. stavak 2. Ugovora, niti je upozorena na obvezu plaćanja, a niti joj je prilikom potpisivanja Ugovora objašnjeno na što se odnosi ulazna naknada, kakva je njena struktura, odnosno koji se troškovi pokrivaju tom naknadom.

6.4. S pozivom na članak 96. stavak 1. i članak 102. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.; dalje: ZZP) prvostupanjski sud je ocijenio da predmetni Ugovor predstavlja tipski, unaprijed formuliran ugovor od strane tuženika te da tužiteljica nije pregovarala o spornom članku 5. stavak 2., te da ju tuženik nije obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna naknada i na što se ona odnosi. Tužiteljica da je imala dvije mogućnosti - ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavila sredstva potrebna za kupnju osobnog vozila. Iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, kako tužiteljici prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha naknade, to da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužiteljici zapravo nije isplaćen, već joj je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Na taj način da je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača jer tuženik nije dokazao opravdanost naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita. To što su korisnici kredita koji su podigli veći kredit plaćali i veću naknadu za obradu kredita koja je određena u postotku od visine kredita da ukazuje da se ne radi o stvarnim troškovima.

6.5. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva (shvaćanje od 30. siječnja 2020.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena prvostupanjskom presudom, to da zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) počinje teći tek od dana pravomoćnosti ove sudske odluke, odnosno ista još nije počela teći.

6.6. U odnosu na prigovor da tužiteljica ne bi imala status potrošača prvostupanjski sud se pozvao na članak 3. ZZP-a kojim je propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te je zaključio da taj prigovor nije osnovan jer da je tužiteljica Ugovor sklopila kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila, pa se ima smatrati potrošačem. Tuženik da nije dokazao da to ne bi bilo tako.

6.7. Kako visina i datum plaćanja naknade za obradu kredita nisu bili sporni, to je prvostupanjski sud temeljem članka 323. stavak 1. ZOO-a i članka 1111. ZOO-a tužiteljici dosudio iznos plaćene naknade od 326,77 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 16. svibnja 2007. (naknada naplaćena 15. svibnja 2007.) temeljem članka 1115. ZOO-a, jer da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je stekao određenu korist na temelju ništetne ugovorne odredbe koju je sam tuženik unio u tipski ugovor, bez ikakve mogućnosti tužiteljice kao protivne strane da utječe na njezin sadržaj.

6.8. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018. i 51/2023.).

7. Tuženik u žalbi osporava i primjenu materijalnog prava u odnosu na prigovor zastare, te utvrđenja da se radi o ugovornoj odredbi koja je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ponavlja kako je navedena odredba jasna i lako razumljiva, te je tužiteljica jednostavnom matematičkom formulom mogla utvrditi kolika je njezina obveza, odnosno kakve su ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Ugovaranje navedene odredbe da nije bilo nedopušteno. Prigovara se i tijeku zakonske zatezne kamate jer da se ista mogla odrediti samo od dana podnošenja tužbe, obzirom da se tužiteljica prije toga nije obratila tuženiku radi vraćanja spornog iznosa.

7.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci.

7.2. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ispunjene pretpostavke iz članka 96. ZZP-a na temelju iskaza tužiteljice jer drugi dokazi na činjenicu pojedinačnog pregovaranja nisu pruženi od strane tuženika. Kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da se s njom nije pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi, to je provođenjem tog dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

7.3. Kako tuženik nije tužiteljici prezentirao o kakvim se troškovima stvarno radi, da se radilo o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, i po ocjeni ovog suda povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

7.4. Prilikom ocjene poštenosti neke ugovorne odredbe potrebno je istu ocijeniti polazeći od pitanja bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu. Kako sama ugovorna odredba članka 5. stavak 2. Ugovora ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka koji je prethodio žalbi ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.5. Što se tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao „slabije“ stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP-a o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Ugovaranje navedene naknade nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Iako je sporna odredba Ugovora jasna i uočljiva, u Ugovor je unesena od strane tuženika protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je tuženik mogao biti svjestan da je primjena iste stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade, odnosno koje joj se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa sporne naknade).

7.6. Zbog toga je u odnosu na utvrđenje ništetnim članka 5. stavak 2. Ugovora prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo te posljedično pravilno obvezao tuženika da tužiteljici vrati plaćeni iznos i to sa zakonskom zateznom kamatom od prvog dana nakon dana plaćanja, 16. svibnja 2007., obzirom da je i po ocjeni ovog suda tuženik nepošten stjecatelj.

7.7. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o prigovoru zastare, jer zastara počinje teći od trenutka kada je pravomoćnom odlukom suda utvrđena ništetnost odredbe na temelju koje je izvršena isplata iznosa čiji se povrat traži. Kako je to pravilno utvrđeno pobijanom odlukom, zastarni rok još nije niti počeo teći. Izneseno pravno shvaćanje podudarno je s ustaljenom sudskom praksom izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev-1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev-210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev-425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.).

7.8. Tuženik osporava i odluku o naknadi parničnog troška u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari. Konkretno osporava samo dio parničnog troška koji se odnosi na dosudu iznosa nagrade za zastupanje punomoćniku tužiteljice za pristup na ročište za objavu presude smatrajući taj trošak nepotrebnim u smislu članka 155. stavak 1. ZPP- a.

7.9. Po ocjeni ovog suda, pravilno je utvrđena visina parničnog troška tužiteljice te je isti pravilno dosuđen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi sa člankom 155. stavak 1. istog Zakona. U odnosu na naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023. odgovorio na pitanje: „Pripada li stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude na temelju odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP?“, na način da: „Stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude na temelju odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP.“ U obrazloženju ovog pravnog shvaćanja navodi se da iz članaka 335. i 336. ZPP-a „…proizlazi da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište, na koji poziv su se dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude). Na ovom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude.“, te da „…je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na roč. za objavu presude izravno povezano sa pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/105/14 - dalje: Ustav), te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17, dalje: Konvencija) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude – za koju je pravilo da se izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka.“ Ovakvo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud.

8. Zbog navedenih razloga odbijena je žalba tuženika te je pobijana odluka potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 13. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković