Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Posl.br. Gž 1725/2025-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužiteljice KZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Buzina odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta br. 69., OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbama stranaka, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 6170/2024 od 7. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljice KZ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 6170/2024 od 7. kolovoza 2025.

II Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđen je ništetnim čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od 21. prosinca 2006., koja glasi: „...3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...“, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici temeljem ništetnosti odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula iznos od 430,49 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 553,08 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu, pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a), dok tužiteljica pobija odluku o trošku sadržanu u točki III. izreke u dijelu u kojem joj nije dosuđen preostali zatraženi parnični trošak iz žalbenog razloga sadržanog u čl. 353. st.1. t.3. ZPP-a.

3.Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4.Žalbe stranaka nisu osnovane.

5.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga parničnih stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP -a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

5.2.Nije u pravu tuženik kada upire na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi čl. 326., te čl. 186.c. ZPP -a, smatrajući da tražbina tužiteljice na isplatu nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, zbog čega da je sud trebao taj zahtjev tužiteljice odbaciti, budući da ranije spomenute odredbe ZPP-a, na koje se tuženik poziva, prema uvjerenju ovog suda nisu primjenjive u konkretnoj pravnoj situaciji.

Isto tako, neosnovano tuženik upire i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi čl. 338. st.4. ZPP-a, iz razloga jer pobijana presuda prema prosudbi ovog suda sadrži sve što je potrebno u smislu spomenute odredbe ZPP-a.

6.Neosnovano tuženik upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke presude.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi pored ostalog:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor sklopili uvodno citirani Ugovor, da je čl.3. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita,

-da je tužiteljica po osnovu predmetne naknade isplatila tuženiku iznos od 430,49 eur,

-da je iz iskaza tužiteljice u bitnome razvidno da je kupovala osobno vozilo za svoje potrebe, kod tuženika da je uzela kredit, da je uočila da treba platiti spornu naknadu da je pitala da li se ista može umanjiti, no da je rečeno da to nije moguće, da nije sudjelovala u sastavljanju tog Ugovora, da joj je predočen gotov ugovori, te da joj nitko nije objasnio zbog čega plaća predmetnu naknadu,

-da je Ugovor o kreditu u cijelosti isplaćen.

8.1.Obzirom na prednje izloženo, sud prvog stupnja zaključuje da je tužiteljica pri sklapanju predmetnog Ugovora imala svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje: ZZP/03), a da je tuženik bio taj na kojem je bio teret dokaza suprotnog.

Nadalje, odlučujući o zahtjevu tužiteljice za ništetnost sporne ugovorne odredbe, uvažava čl. 81. st.1. i 2., čl. 82., 87. ZZP/03), odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ). Nastavno tome, te cijeneći sva činjenična utvrđenja koja proizlaze iz provedenog dokaznog postupka, ocjena je suda da sporna odredba iako je transparentna, dakle jasna, lako razumljiva i uočljiva u smislu čl. 85. ZZP/03, da to ipak ne znači da je i poštena.

8.2.U svezi prednjeg, sud prvog stupnja utvrđuje da predmetni Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova, ni usluga koje se plaćanjem sporne naknade naplaćuju prilikom sklapanja Ugovora, pri čemu sam sud smatra da troškove i usluge koji se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu nisu samorazumljivi, niti da su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Nastavno tome, po ocjeni prvostupanjskog suda razumno u troškove banka treba uključiti u materijalni trošak kao što su uredski materijal, informatička oprema, korištenje energenata, no neovisno o tome, sud drži da nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita, budući da je jasno da je ipak ovdje riječ o troškovima koji ne ovise o visini kredita. Slijedom toga, stajalište je suda da su predmetni troškovi, čije je plaćanje prebačeno na teret tužiteljice, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

Uvažavajući prethodno izneseno, te cijeneći i činjenicu da je zatraženi trošak obrade kredita iznosio 3,30%, da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje o spornoj odredbi, kao ni o ne/prihvaćanju predmetne odredbe, prosudba je prvostupanjskog suda da je to sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.3.Pored toga, sud vodi računa i o čl. 1021. -1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), te shodno tome zaključuje da iako dakle nije bilo zabranjeno, ni na koji drugi način ograničeno ugovaranje ovakve odredbe, da je to ipak nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača.

Cijeneći sve prethodno navedene razloge, sud drži da je zbog toga odredba kojom je ugovorena naknada za obradu i odobrenje kredita nepoštena u smislu čl. 81. ZZP-a/03.

Nastavno rečenom, prvostupanjski sud smatra da kako spornom odredbom nije povrijeđen samo interes tužiteljice, već isto tako i javni interes, zbog čega da se ne radi o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st.2. ZOO-a, unatoč tome što je Ugovor kojeg su stranke sklopile u cijelosti ispunjen.

Zbog svega toga, sud prvog stupnja odlučuje kao u točki I. izreke.

8.4.Rukovodeći se svime prethodno izloženim, ocjena je suda da je sukladno čl. 323., kao i čl. 1111. ZOO-a, tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici iznos od 430,49 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, uz primjenu čl. 1115. i čl. 29. ZOO -a. Ne prihvaća također ni tuženikov prigovor zastare, pozivom na čl. 225. i 328. ZOO-a, kao i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., slijedom čega odlučuje kao u točki II. izreke.

Odluku o trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.1.Cijeneći razloge temeljem kojih je sud prvog stupnja udovoljio zahtjevu tužiteljice na ništetnost sporne ugovorne odredbe, nisu ovome sudu prihvatljive žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ističe da sud nije utvrđivao odlučne činjenice, dakle da li je sporna odredba nepoštena, a time i ništetna, ističući da svoj zaključak o nepoštenju sud izvodi samo zbog toga što se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

U svezi prednjeg, valja naglasiti da je prema uvjerenju ovog suda, prvostupanjski sud utvrdio sve činjenice o kojima ovisi odluka o osnovanosti zahtjeva tužiteljice na ništetnost. Drugim riječima, to znači da sud prvog stupnja, osim što je cijenio to da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje o spornoj odredbi, kao ni o ne/prihvaćanju predmetne odredbe, da je isto tako utvrdio da sporna ugovorna odredba ne sadrži konkretan opis troškova koji su tom naknadom obuhvaćeni, kao ni konkretan opis usluga za koje je ova naknada ugovorena, a onda i naplaćena od tužiteljice, da dakle ti troškovi nisu razumljivi, da kako se visina naknada ugovara u visini svakog odobrenog kredita, da se očito istom ne naplaćuju troškovi određeni razumni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, korištenje energenatai sl.), pa da se nastavno tome radi o troškovima koji su prebačeni na teret tužiteljice i da su nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

9.2.Obzirom na prednje, protivno tumačenju tuženika, ovaj sud drži da nema govora o tome da prvostupanjski sud nije utvrdio sve relevantne činjenice za konkretan spor, budući da sve ranije opisane okolnosti nesumnjivo predmetnu ugovornu odredbu nerazumljivom, nedovoljno jasnom, što dalje dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što ima za posljedicu nepoštenost, te time i ništetnost iste u smislu čl. 81. ZZP-a/03, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja.

Ujedno, u sa time, ukazuje se i na čl. 3. st.1. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), kao i drugih odredaba te Direktive, iz čijeg sadržaja proizlazi da tuženik treba tužitelju na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz istog proizlaze, što uključuje i spornu kojom je ugovorena predmetna naknada, a o kojoj ista nije bila u poziciji da pojedinačno pregovara, zbog čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača.

9.3.Vezano za prednje, podredno se skreće pažnja tuženiku da moguća neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, proizlazi i iz činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljena tužiteljica kao potrošač i to u obliku nametanja dodatne obveze koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije bila predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima, već isključivo odlukom tuženika kao davatelja kredita.

10.U odnosu na tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ističe da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, nije postojala zakonska zabrana ugovaranja takve naknade, valja odgovoriti da je to točno, budući da je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 120/2017), propisana zabrana ugovaranja predmetne naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita.

11.U kontekstu razloga iznesenih od strane ovog suda u dosadašnjem dijelu obrazloženja (t.9.1.-9.3.), neutemeljenim smatra ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika i u dijelu u kojem ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava obzirom na čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP/07), jer da sud nije utvrdio da li je sporna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, te da li se nastavno tome uopće moglo ocjenjivati da li je ista poštena, zbog čega se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, upućuje tuženika na taj dio obrazloženja.

12.1.Pogrešnim drži ovaj sud i tumačenje tuženika vezano za prigovor zastare potraživanja tužiteljice, kao posljedice ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, ističući da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., jer da se radi o preuranjenom zahtjevu.

Ovo stoga, što je i prema prosudbi ovog suda, pravilno postupio sud prvog stupnja kada nije prihvatio ovaj prigovor tuženika, te se u svezi toga pozvao na čl. 323. st.1. ZOO-a, te spomenuto pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. ZOO -a/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

12.2.Primijenjeno na konkretan slučaj, to znači da kako se u ovoj parnici ponajprije odlučivalo o ništetnosti predmetne odredbe (točkom I. izreke), a zatim i osnovanosti zahtjeva za isplatu kao posljedici te ništetnosti, te je i prema prosudbi ovog suda sporna odredba ništetna, odnosno odluka suda prvog stupnja u tom potvrđena, dakle pravomoćna, to nije bilo pravne zapreke, da se odluči i o zahtjevu za isplatu.

13.Neutemeljenim također smatra ovaj sud i žalbene navode tuženika u dijelu u kojem pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, nedvojbeno proizlazi da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, zbog čega se utemeljenim ukazuje ocjena suda prvog stupnja da je u konkretnim okolnostima tuženik nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

14.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u točkama I. i II. izreke pobijane presude zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da prvostupanjska presuda u ranije navedenom dijelu nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

15.1.Obzirom na do sada rečeno, pogrešno tuženik smatra da nije pravilan odluka o trošku sadržana u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu.

15.2.Isto tako, neosnovano prema stavu ovog suda, tužiteljica pobija odluku o trošku u dijelu u kojem joj nije dosuđen preostali zatraženi parnični trošak. Naime, iz obrazloženja pobijane presude, razvidno je pored ostalog da je prvostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka, kao vrijednost predmeta spora uzeo samo visinu zahtjeva za isplatu (430,49 eur), a ne i vrijednost deklaratornog zahtjeva sadržanog u točki I. izreke, a koje stajalište ovaj sud drži pravilnim. Ovo stoga, što iako je u konkretnom slučaju tužiteljica postavila i deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti, a isto tako i kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa od 430,49 eur, kao posljedicu ništetnosti ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom spomenutim deklaratornim zahtjevom.

U tom kontekstu, prosudba je ovog suda da deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu-isplatu, uz napomenu da za ocjenu ništetnosti neke ugovorne odredbe nije neophodno da se radi o zasebnom tužbenom zahtjevu, budući da se to može raspraviti u svakoj parnici i kao prethodno pitanje. To po stavu ovog suda upućuje na zaključak da nema valjanog pravnog uporišta da se vrijednost deklaratornog zahtjeva u ovakvoj pravnoj situaciji uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

Stoga je ispravno postupio sud prvog stupnja kad je za vrijednost predmeta spora uzeo samo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva i tužiteljici odmjerio samo dio zatraženog parničnog troška u iznosu pobliže navedenom u točki III. izreke, odnosno što joj nije dosudio preostali dio zatraženog troška.

16.Zbog svih do sada navedenih razloga, valjalo je odbiti žalbe stranaka, potvrditi presudu suda prvog stupnja primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

17.Tužiteljici i tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nisu uspjeli u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković