Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl.br. Gž 1645/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužitelja RČ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz OD Kardum i partneri j.t.d. odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta br. 50., OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude i rešenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 2768/2022 od 13. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 2768/2022 od 13. kolovoza 2025. u točkama III. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d., te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 2768/2022 od 13. kolovoza 2025. u točkama I. i III. izreke.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđene su ništetnim čl. 4., 5. i 6. Ugovora o kreditu [broj kredita], točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju temeljem ništetnosti odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula iznos od 2.839,92 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 211,18 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, na ime neosnovane naplaćene naknade za obradu kredita, točkom IV. izreke utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju radi prebijanja u iznosu od 123,90 eur, točkom V. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio da se: 1) utvrde ništetnim čl. 1. i 11.t.9. Ugovora, 2) utvrdi ništetnim čl. 11.t.3. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita.

Rješenjem istog suda, točkom I. izreke dopuštena je preinaka tužbe od 9. svibnja 2025., točkom II. izreke utvrđeno je da je u preostalom dijelu tužba tužitelja povučena, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.975,25 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Prvostupanjsku presudu u točkama III. i IV. izreke, te rješenje istog suda u točkama I. i III. izreke, pobija tuženik, iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u točkama III. i IV. izreke, te rješenje istog suda u točkama I. i III. izreke, u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP -a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP -a, jer presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu nema nedostatak zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Neosnovano tuženik upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama III. i IV. izreke presude.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi pored ostalog:

-da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor 28. kolovoza 2006. sklopili uvodno citirani Ugovor o kreditu, da je čl.11.t.3. Ugovora propisano da se korisnik kredita obvezuje da prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita, plati banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita,

-da je tužitelj po osnovu predmetne naknade isplatio tuženiku iznos od 211,18 eur,

-da je iz iskaza tužitelja u bitnome razvidno da je predmetni kredit koristio za kupnju osobnog vozila, da su mu u auto kući rekli da je kod tuženika najpovoljniji kredit upravo onaj kojeg je zaključio s tuženikom, da ga nitko ni u auto kući, ni u banci, a ni kod javnog bilježnika nije upozorio na bilo kakve rizike, te da isto tako mu nitko od strane djelatnika tuženika nije pored ostalog objasnio što plaća ulaznom naknadom.

8.1.Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja pored ostalog utvrđuje da iako tužitelj predmetnom tužbom postavlja i tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 11.3. Ugovora kojim je obvezan da plati naknadu za obradu kredita u visini od 1,00 %, ipak tužitelj ni u jednom trenutku nije postavio zahtjev na utvrđenje ništetnosti čl. 11.3. Ugovora kojim je obvezan da plati naknadu za obradu kredita u visini od 1,50 % (kako je navedeno u samom Ugovoru o kreditu), pa obzirom na zahtjev istog za isplatu, a temeljem ništetnosti spomenute ugovorne odredbe, da je o tome odlučio kao o prethodnom pitanju sukladno čl. 12. t.1. ZPP-a.

O ništetnosti čl.11. t.3. Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud odlučuje primjenom čl. 81. st.1. i 2., čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje: ZZP/03), kao i čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP/07), vodeći pri tome računa o iskazu tužitelja, napose u dijelu iz kojeg proizlazi da se ni o toj spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je dokazano da se radilo o unaprijed formuliranom ugovoru (unaprijed sastavljenom po tuženiku), koji je pored ostalog sadržavao i ovu spornu odredbu. Nastavno tome, ističe se da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega da potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.2.Obzirom na prednje, zaključak je prvostupanjskog suda da je tuženik nepošteno i nezakonito primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način da je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim se ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a da tuženik suprotno nije dokazao.

Ujedno, se ukazuje i na to da tužitelju nije posebno pojašnjeno od čega se sastoji sporna naknada, što da upućuje na nepoštenost koja se očituje u činjenici da je sporna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o toj odredbi s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, a da nije ni jasno koji su to posebni troškovi nastali za tuženika prilikom obrade kredita, a koji nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve to po stavu suda, spornu odredbu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom, što da dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu.

Slijedom navedenog, plaćanje troška kredita u ranije navedenom iznosu, bez definiranja o kakvom se trošku radi, po stavu suda prvog stupnja doveo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, zbog čega da čl. 11. t.3. Ugovora predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. ZZP-a.

8.3.Prvostupanjski sud također vodi računa i o tome da iako u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, nije postojala zakonska obveza odnosno ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, a da je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 120/2017), propisana zabrana ugovaranja predmetne naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita.

Isto tako, kako po ocjeni suda prvog stupnja, tuženik nije dokazao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, pa sukladno tome smatra da je sporna ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a).

8.4.Zbog svih prethodno navedenih razloga, a pozivom na čl. 323. ZOO -a, sud je uvjerenja da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju ono što je primio temeljem ništetne ugovorne odredbe. O pravu tužitelja na zatezne kamate sud odlučuje primjenom čl. 1115. ZOO-a.

Ne prihvaća ni tuženikov prigovor zastare ovog potraživanja tuženika, pozivajući se pri tome na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. ožujka 2020., obzirom na to da je zastara počela teći pravomoćnošću odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

Stoga, je sud odlučio kao u točki III. izreke presude.

8.5.Nadalje, prvostupanjski sud prihvaća pismeni nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, smatrajući ga stručnim, jasnim i argumentiranim. Pri tome napominje da je tuženik tom nalazu prigovorio istaknuvši da se iznos eventualne preplate ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kn, nego se promjena tečaja CHF kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva, no takav je prigovor prvostupanjski sud uzeo kao osporavanja navoda iz tužbe, posljedično čemu nije smatrao potrebnim provesti dokaz dopunskim saslušanjem vještaka, a na kojem dokazu nije ustrajala ni jedna od parničnih stanaka.

Nastavno prednjem, sud pri odlučivanju o visini tužbenog zahtjeva za isplatu temeljem ništetnosti odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula, uzeo u obzir samo izračun vještaka koji se odnosi na preplate izvršene po tužitelju (pozitivna razlika), utvrdivši da potraživanje tuženika prema tužitelju ne postoji, a da ako je eventualno i bilo plaćanja manjih iznosa da time nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time bila narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu. Slijedom tih razloga, sud prvog stupnja odlučuje kao u točki IV. izreke.

9.1.U kontekstu svega do sada izloženog, nisu ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem ističe da sud osim citiranja zakonskih odredaba, ne daje nikakvo obrazloženje zbog čega smatra da tužitelj nije bio informiran o tome što obuhvaća spornu naknadu, ističući da izostanak pregovora o spornoj ugovornoj odredbi nije dovoljno za pružanje pravne zaštite potrošačima.

9.2.Vezano za prednje, skreće su pažnja tuženiku na čl. 3. st.1. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), kao i drugih odredaba te Direktive, iz čijeg sadržaja proizlazi da tuženik treba tužitelju na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz istog proizlaze, što uključuje i spornu kojom je ugovorena predmetna naknada, a o kojoj ista nije bila u poziciji da pojedinačno pregovara, zbog čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača.

Nastavno tome, valja naglasiti da protivno stavu tuženika, iz obrazloženja pobijane presude, nije razvidno da je sud svoj zaključak o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, utemeljio isključivo na utvrđenju da tužitelj kao potrošač nije pojedinačno pregovarao o toj odredbi. Suprotno tome, sud također respektira i sve druge pravno relevantne okolnosti: dakle da je cijeli Ugovor o kreditu, uključujući i spornu odredbu, bio unaprijed pripremljen i sastavljen po tuženiku, da shodno tome tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj, kao i to da nije ni jasno koji su to posebni troškovi nastali za tuženika prilikom obrade kredita, a koji nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika, što predmetnu odredbu čini nerazumljivom, nedovoljno jasnom, te dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

9.3.Ovdje valja dodati i što se tiče moguće neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, napominje se da ista proizlazi i iz činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen tužitelj kao potrošač i to u obliku nametanja dodatne obveze koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije bila predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima, već isključivo odlukom tuženika kao davatelja kredita.

Obzirom na prednje navedeno, a obzirom na dokazne prijedloge tuženika istaknute i provedene u tijeku prvostupanjskog postupka, nameće se zaključak da isti ni na koji način nije pružio sudu prvog stupnja pravno relevantne dokaze na okolnost vjerodostojnosti svoje tvrdnje o cjelovitom informiranju tužitelja o tome što obuhvaća sporna naknada.

10.Iz dosadašnjeg dijela obrazloženja ove presude, proizlazi da nisu utemeljene ni tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ustraje na tome da je sporna odredba bila jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, zbog čega da u konkretnom slučaju nije bilo moguće ocjenjivati ništetnost iste.

To, naime proizlazi upravo iz ranije navedenih utvrđenja prvostupanjskog suda napose u dijelu u kojem je sud utvrdio da iz stanja u spisu nije jasno koji su to posebni troškovi nastali za tuženika prilikom obrade kredita, a koji nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika, što upravo čini spornu odredbu nedovoljno jasnom i nerazumljivom. Navedeno ima za posljedicu da je u konkretnim okolnostima i prema prosudbi ovog suda bilo dopušteno ispitivati da li je ta odredba nepoštena, a time i ništetna ili ne, kao što je pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

11.1.Pogrešnim drži ovaj sud i tumačenje tuženika vezano za prigovor zastare potraživanja s osnova ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi, ističući da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, na koje ukazuje prvostupanjski sud, a u prilog tome se poziva na presude Suda EU C 554/2021, C 622/2021, C 727/2021.

Ovo stoga, što je i prema prosudbi ovog suda, pravilno postupio prvostupanjski sud kada se u odnosu na tuženikov prigovor zastare novčane tražbine kao posljedice ništetnosti ulazne naknade, pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. ZOO-a/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

11.2.Primijenjeno na konkretan slučaj, to znači da kako se u ovoj parnici kao prethodno pitanje za osnovanost zahtjeva za isplatu naknade za obradu kredita, utvrđivalo da li je ta ugovorna odredba (čl. 11.3. Ugovorna o kreditu) ništetna, da zahtjev za isplatu ranije navedenog novčanog iznosa, a kao posljedice te ništetnosti koja je u ovom postupku ustanovljena kroz prethodno pitanje, nije u zastari, kako to pogrešno tumači tuženik.

Nastavno prethodno iznesenim razlozima, stav suda prvog stupnja o osnovanosti tuženikova prigovora zastare, ni prema uvjerenju ovog suda ne predstavlja odstupanje od pravnih shvaćanja izraženih u predmetu Hann -Invest (C 554/21 i dr.), kako to pogrešno tumači tuženik.

12.Konačno, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na glavnicu dosuđenu po osnovi ništetne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, iz razloga jer da se tuženika ne može smatrati nepoštenim stjecateljem.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, nedvojbeno proizlazi da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, zbog čega se utemeljenim ukazuje ocjena suda prvog stupnja da je u konkretnim okolnostima tuženik nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

13.1.Rukovodeći se svime prethodno iznesenim, smatra ovaj sud i opširne tvrdnje tuženika u dijelu u kojem se ističe da je istome pobijanom presudom povrijeđeno pravo zajamčenom Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda, a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka od strane prvostupanjskog suda.

13.2.U svezi prednjeg, ponajprije valja reći da neosnovano tuženik drži da u obrazloženju pobijane presude nisu jasno navedeni razlozi temeljem kojih je sud prvog stupnja zaključio da su ispunjene pretpostavke za utvrđenje nepoštenosti, te time i ništetnim čl. 11.3. Ugovora o kreditu, budući je protivno tumačenju tuženika, prvostupanjski sud iznio jasne i pravno utemeljene argumente na kojima je utemeljio svoj zaključak o ništetnosti ranije navedene ugovorne odredbe, kao prethodnog pitanja u odnosu za zahtjev za isplatu kao posljedicu te ništetnosti, te se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, upućuje tuženik na obrazloženje presude.

Nastavno tome, ne može se prihvatiti kao pravilno stajalište tuženika, da je obrazloženje prvostupanjske presude u odnosu na prednje okolnosti, ostavilo bilo kakve dvojbe odnosno da bi bilo koja od relevantnih okolnosti ostala nedovoljno utvrđena, razjašnjena i sl., kao ni da bi se pobijana presuda u odnosu na pobijani dio mogla smatrati neobrazloženom presudom, kako glede pravno relevantnih činjenica, tako ni mjerodavnih materijalno pravnih odredaba.

14.Za napomenuti je isto tako da tuženik načelno pobija presudu suda prvog stupnja i u dijelu u kojem sud nije prihvatio tuženikov prigovor radi prebijanja, te glede istog odlučio kao u točki IV. izreke presude, da u historijatu predmetne žalbe, tuženik nije konkretizirao razloge zbog kojih pobija i tu odluku.

Budući da ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge kojima se rukovodio sud prvog stupnja u tom dijelu, to je stave da je glede tog prigovora prvostupanjski sud pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo.

15.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi u odnosu na odluke sadržane u točkama III. i IV. izreke, zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da prvostupanjska presuda u ranije navedenom dijelu nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

16.1.Iako tuženik u uvodnom dijelu žalbe navodi da pobija i točku I. izreke rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe tužitelja 9. svibnja 2025., za napomenuti da iz historijata žalbe nije razvidno zbog kojih konkretnih žalbenih razloga tu odluku pobija, slijedom čega ovaj sud drži tu odluku pravilnom i zakonitom.

16.2.U odnosu na odluku o trošku, protivno ocjeni tuženika, a obzirom na ishod postupka, pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je dosudio tužitelju parnični trošak, uključujući i trošak za pristup na ročište za objavu presude.

To stoga, što unatoč činjenici da je tužitelj imao kvalificiranog punomoćnika, koji je pristupio na spomenuto ročište, ovaj je sud također uvjerenja da mu pripada i prethodno osporeni trošak, jer se radi o trošku koji je nužan za vođenje parnice, iz razloga jer se uz pristupanje stranke na ročište za objavu presude vezuju određene pravne posljedice, pa se tako stranci na tom ročištu uručuje ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP-a). Ukoliko stranka koja je uredno pozvana za to ročište ne pristupi, smatra se da joj je dostava presude obavljena tog dana (st.9.), što znači da joj od presumiranog uručenja teče rok za izjavljivanje pravnog lijeka

17.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi pobijanu presudu u točkama III. i IV. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP -a, kao i rješenje istog suda u točkama I. i III. izreke, primjenom čl. 380. t.2. ZPP -a.

18.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP -a odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

19.Presuda suda prvog stupnja u točkama I., II. i V. izreke presude, kao I rješenje istog suda u točki II. izreke, kao nepobijani ostaju neizmjenjeni.

U Rijeci 13. Svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković