REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI
Ulica Hrvatske bratske zajednice broj 1
Poslovni broj: Kž-145/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Paljevec kao predsjednice vijeća te Sandre Kantolić i Ivane Dubravke Kovačević kao članica vijeća uz sudjelovanje Slavice Horvačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene ĐL zbog kaznenog djela iz članka 305. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11) odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj: K-217/2022 od 22. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Varaždinu na temelju članka 544. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22.; dalje: ZKP/08) stavljen je izvan snage kazneni nalog izdan presudom istog suda broj: K-36/2017 od 26. siječnja 2017.
1.1. Pod točkom II. optužena ĐL je na temelju članka 453. ZKP/08 oslobođena optužbe da bi počinila kazneno djelo protiv pravosuđa – davanjem lažnog iskaza, opisano u članku 305. stavku 1. i 2. KZ/11, a kažnjivo po članku 305. stavku 1. KZ/11.
1.2. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci okrivljene i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08, prije dostave sutkinji izvjestiteljici bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.
5. Žalba je neosnovana.
6. Prvostupanjski sud je u svojoj presudi, na osnovi svih provedenih dokaza, koje je i analizirao kako pojedinačno tako i dovodeći ih u međusobnu vezu, potpuno i pravilno dao jasne, iscrpne i nedvosmislene razloge za svoja utvrđenja o svim odlučnim činjenicama te je ispravno optuženu ĐL oslobodio optužbe jer na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka nije nedvojbeno dokazano da je optuženica počinila kazneno djelo za koje se optužuje.
6.1. Državni odvjetnik navodi da je prvostupanjski sud zanemario da je optuženica u spornom parničnom postupku navela da je stan kupljen sredstvima stečenim radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, dok nije navela da je bila riječ o kupnji stana novcem koji je njoj i tadašnjem suprugu darovan od strane treće osobe.
6.1.2. Međutim, optuženoj se stavlja na teret da je neistinito iskazala da je stan kupila zajedničkim sredstvima sa svojim suprugom ZL, iako je znala da je stan kupljen novčanim sredstvima koje je za vrijeme trajanja braka njezinom bivšem suprugu dala njegova teta OL. Ne stavlja joj se na teret da je, kako državni odvjetnik navodi u žalbi, tijekom parničnog postupka navela da se radilo o novcu stečenom radom pa je sud tijekom postupka odlučivao upravo o činjeničnom opisu djela.
6.2. Državni odvjetnik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud nekritički odlučio da su iskazi sestara i supruga optuženice istiniti, jer iako su bliske osobe, nemaju razloga neistinito iskazivati i izvrgavati se kaznenom progonu. Državni odvjetnik smatra upravo suprotno, da su ti svjedoci itekako zainteresirani za povoljan ishod postupka u odnosu na optuženicu, a uz to su njihova saznanja posredna i to upravo od optuženice.
6.2.1. Suprotno istaknutim prigovorima žalitelja, prvostupanjski sud ispravno zaključuje da su iskazi svjedoka HL, RL i KL istiniti, a jer su međusobno suglasni te suglasni obrani optuženice, ali i materijalnoj dokumentaciji posebno pismu koje je OL pisala optuženoj. Stoga je pravilno prvostupanjski sud te iskaze cijeni kao vjerodostojne pri čemu ispravno i ističe da nemaju razloga neistinito iskazivati i time sebe izvrgavati kaznenom progonu. Sama činjenica da se radi o svjedocima koji imaju posredna saznanja ne dovodi u pitanje njihovu vjerodostojnost, a jer su sestre optužene o tome da je OL dala novac za kupnju stana optuženoj i njezinom tadašnjem suprugu ZL doznale za vrijeme dok su oni još bili u braku. Dakle, iznose okolnosti za koje su doznale u vrijeme dok još nisu mogle znati da će se njihova sestra rastati i imati postupak bračne stečevine. Pri tome treba posebno istaknuti i dio pisma OL na koje se poziva i prvostupanjski sud, a koje je uputila optuženici koji započinje riječima: "Suzika Đ mi je jedan put napisao da vam previše novaca dajem za stan…". Osim toga, svjedok DL u svom iskazu navodi da je osobno bio prisutan kada je OL rekla optuženoj da im ona ne bi dala novac da je znala da će se ĐL i ZL rastati, a on je shvatio da se radilo o novcu koji im je OL dala kao svadbeni dar.
6.3. Nadalje, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su dijelovi iskaza OL i ZL neuvjerljivi i subjektivni, a posebno jer je suglasno njihovima iskazima iskazivala i TL, koja zasigurno nema razloga iskazivati njima u korist jer je čak bila osuđena za počinjenje kaznenog djela na štetu OL.
6.3.1. Međutim, suprotno stavu državnog odvjetnika, prvostupanjski sud ispravno cijeni iskaz svjedoka ZL kao nedosljedan i proturječan te nelogičan i neuvjerljiv, a s obzirom da je u različitim fazama postupka u bitnim dijelovima iskazivao različito te suprotno iskazima svjedoka HL i KL kao i pismu koje je OL pisala optuženoj. Isto tako, prvostupanjski sud ispravno nije prihvatio niti iskaz svjedokinje OL u relevantnim dijelovima jer ga cijeni subjektivnim i neuvjerljivim, ali u bitnim dijelovima i suprotnim iskazu svjedoka ZL, posebno jer nije znala objasniti dio ranije citiranog teksta iz pisma koje je napisala optuženoj, dok u odnosu na iskaz svjedokinje TL prvostupanjski sud ispravno zaključuje da nema konkretnih saznanja, bilo posrednih bilo neposrednih, nego da je samo iznijela svoje mišljenje da je novce njezina sestra OL darovala ZL kao svom nećaku.
7. Stoga je i po ocjeni ovog suda ispravno prvostupanjski sud utvrdio da se ne može sa sigurnošću otkloniti obrana optuženice da se radilo o daru njima kao supružnicima, a ne o posudbi kako to nastoji prikazati ZL te UL koji niti nema neposrednih saznanja o dogovoru, već je iznio svoje mišljenje radi li se o daru samo ZL, kako to iskazuje i TL. Ukoliko se radilo o daru supružnicima, onda obrana optuženice koja se ne može isključiti, da je stan kupljen zajedničkim sredstvima, podrazumijeva ono što je priskrbljeno radom i u taj pojam ulazi i zajednički dar jer je optuženica navela da se radilo o daru, pozvala se na pisma OL koja je potvrdila da je ona napisala ta pisma u kojima se ne spominje posudba, već se u množini navodi da im je dala novce pa se tako navodi "ŠL mi je jedan put napisao da vam previše novaca dajem za stan, ŠL veli da bi mogao naći jeftiniji..“.
7.1. Isto tako, ispravno je prvostupanjski sud zaključio i da se ne može sa sigurnošću isključiti obrana optuženice niti u dijelu u kojem navodi da je jedini uvjet za darovanje novca bio da stan ostane njihovom sinu Z, a s obzirom na pisanu izjavu ZL kojom stan ostavlja sinu Z, koju povezuje s dijelom njegovog iskaza da ju je napisao prije razvoda braka i tu je izjavu predao optuženici, dok prijenos polovine stana na tetu u pisanoj formi nije predao optuženici.
8. Ispravno je prvostupanjski sud u odnosu na ono što se optuženoj stavlja na teret primijenio pravno logično pomagalo "in dubio pro reo" i optuženicu oslobodio optužbe jer prilikom odluke o kaznenoj odgovornosti optuženika sve činjenice moraju biti utvrđene do te mjere da ne daju nimalo sumnje u to da se događaj zbio upravo na način kako je to optuženici stavljeno na teret, a sud će osloboditi optuženika ne samo kada nema niti jednog dokaza koji upućuje da je netko počinio određeno kazneno djelo, već kada s dovoljnom sigurnošću nije utvrđeno da je počinjeno kazneno djelo.
8.1. S tim u vezi nužno je dodati da kada postoje određeni proturječni dokazi i oni čiji sadržaj eventualno upućuje kao i onaj čiji sadržaj ne upućuje na postojanje neke odlučne činjenice, tada prvostupanjski sud mora ocijeniti koji je od tih dokaza vjerodostojan i na temelju te ocjene donijeti odluku. Takvo postupanje suda slijedi iz dužnosti svestranog raspravljanja predmeta (članak 393. stavak 2. ZKP/08) i dužnosti savjesne ocjene dokaza "pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima" (članak 450. stavak 2. ZKP/08). Tek ako nakon takvog postupanja nije moguće otkloniti dvojbe oko postojanja odnosno ne postojanja neke odlučne činjenice sud može primijeniti pravilno "in dubio pro reo", što je prvostupanjski sud i učinio kada analizirajući iskaze svjedoka ZL i OL te iskaze nije prihvatio, dok je iskaze svjedokinje TL i svjedoka JL cijenio u okvirima njihovih saznanja, a iskaze svjedoka RL, EL i HL je prihvatio vjerodostojnima te na temelju iskaza svjedoka i ostalih izvedenih dokaza nije našao nedvojbeno dokazanim da je optuženica počinila kazneno djelo za koje se optužuje.
9. Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bile ostvarene ni bitne povrede odredaba kaznenog postupka ni povrede kaznenog zakona na štetu optuženice, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
10. Imajući u vidu izloženo, primjenom odredbe članka 482. ZKP/08., trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Velikoj Gorici 12. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Gordana Paljevec
