Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-164/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Britvec, predsjednika vijeća, Vesne Stokrp, suca izvjestitelja i člana vijeća, te Ivane Mašić člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andrijani Bošnjak Milić, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. sa sjedištem u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni P-635/2025-9 od 23. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim odbijanje i djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni P-635/2025-9 od 23. siječnja 2026. se:

- potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I, II i IV izreke, te u dijelu pod točkom III izreke kojom tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 409,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos počam od 23. siječnja 2026. po odgovarajućoj kamatnoj stopi pa do isplate

- preinačava u pobijanom dijelu pod točkom III izreke kojom je tuženik obvezan tužitelju nadoknaditi parnični trošak u visini od 100,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos počam od 23. siječnja 2026. pa do isplate i rješava i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u visini od 100,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos počam od 23. siječnja 2026. pa do isplate.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P- 635/2025-9 od 23. siječnja 2026. pod točkom I izreke utvrđena je ništetnom odredba iz članka 7. Ugovora o kreditu koji je **.**.2008. zaključen između prednika tuženika Slavonske banke d.d. kao kreditora i tužitelja, u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50 % (jedan posto) jednokratno, unaprijed. Pod točkom II izreke tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 628,92 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po odgovarajućoj kamatnoj stopi teče na taj iznos počam od 19. travnja 2008. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana. Pod točkom III izreke tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 509,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos počam od prvostupanjskog presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana, dok je pod točkom IV izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tuženik iz svih žalbenih razloga normiranih odredbom iz članka 535. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu ZPP). U žalbi navodi kako prvostupanjski sud nije izveo niti jedan bitan dokaz slijedom čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Ističe kako sud nije primijenio odredbu iz članka 5. ZPP-a, te je ostvarena i bitna povreda odredba postupka iz članka 353. stavak 6. ZPP-a. Presuda da je donesena i uz počinjenje bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Navodi da je odredba o platežu ulazne naknade jasna, lako razumljiva i uočljiva pa je tužitelj već prilikom zaključenja ugovora, njegovim čitanjem bio upoznat koju obvezu i u kom iznosu preuzima. Nadalje prvostupanjski sud je pogrešno primijenio i odredbu iz članka 8. ZPP-a što je bilo od utjecaja na pravilnost pobijane odluke. Osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, ističe da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo, upućuje na odredbu iz članka 1022. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 25/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23. – u daljnjem tekstu ZOO). Navodi da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu, te da nije dopušteno ocjenjivati poštenost ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, jer je odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Smatra da nije bio dužan objašnjavati tužitelju strukturu ulazne naknade, da tužitelj nije bio doveden u neravnopravni položaj, te da nije bilo mjesta provođenju testa poštenosti. Osporava i pravilnost primjene odredbe iz članka 1115. ZOO-a, kako i pravilnost primjene materijalnoga prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare. Smatra da odluka o troškovima postupka nije pravilna, da je tužitelju neosnovano priznat trošak sastava podneska od 27. studenog 2025. i 2. prosinca 2025., predlaže žalbu usvojiti, odluku preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno predlaže odluku ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. O žalbi tuženika protiv odluke o glavnoj stvari

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. "ulaznoj" naknadi koja je sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu zaključenog između prednika tuženika i tužitelja **.**.2008., kao i zahtjev tužitelja za platež novčanog iznosa (u visini od 628,92 EUR) koji mu je naplaćen s tog osnova prilikom zaključenja ugovora o kreditu.

7. Tijekom prvostupanjskog postupak i sada u žalbenoj fazi prijeporno je radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi, odnosno radi li se o odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Prijeporna je i pravilnost primjene materijalnoga prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare te početak tijeka zakonske zatezne kamate.

8. Visina utužene tražbine između stranaka nije sporna.

9. Ispitujući zakonitost pobijane odluke povodom žalbe tuženika, u okviru njegovih žalbenih navoda, a i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog propisa.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana odluka je jasna i razumljiva, sadrži valjano i neprotuslovno obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, može se ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

11. Tuženik u žalbi navodi kako je pobijana odluka zahvaćena i bitnom povredom odredaba postupka iz članka 353. stavak 2. točka 6. ZPP-a, time da u žalbi ne razlaže na koji način mu je onemogućeno sudjelovati u postupku pred sudom. Iz stanja spisa proizlazi da su svi podnesci dostavljeni tuženiku, pa po stajalištu ovog drugostupanjskog suda ne može s uspjehom pobijati zakonitost odluke pozivom na odredbu iz članka 354. (omaško u žalbi navedeno 353.) stavak 2. točka 6. ZPP -a.

12. Nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 1. točka 5. ZPP -a, obzirom je svakoj od stranaka dana mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne strane, obzirom su, kako je to već ranije izneseno tuženiku dostavljeni svi podnesci protivne strane.

13. Prvostupanjski sud je ocjenom svih izvedenih dokaza svakog zasebno i svih u zajedništvu (čine je ujedno udovoljeno zahtjevu iz članka 8. ZPP -a) pravilno utvrdio sve činjenice bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke.

14. U predmetu je pored nesporne činjenice postojanje ugovornog odnosa između stranaka (odnosno zaključenja ugovora o kreditu između tužitelja i prednika tuženika **.**.2008.) te ugovaranja plaćanja jednokratne naknade prije isplate kredita u visini od 1,5% iznosa kredita još utvrđeno, te iz stanja spisa proizlazi:

- da je ugovor o kreditu unaprijed pripremljen po tuženiku na tipskom obrascu,

- da se o visini sporne naknade nije moglo pregovarati,

- da tužitelju nije pojašnjeno o kakvoj se naknadi radi, te koji se konkretni troškovi plaćaju kroz "ulaznu" naknadu.

15. Sva ova činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nisu dovedena u sumnju u žalbenim navodima tuženika, koji u suštini predstavljaju vlastitu ocjenu provedenog postupka, te ničim ne ukazuju da je bilo osnova za drugačiju odluku prvostupanjskog suda.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom odredbu o "ulaznoj" naknadi te kada je obvezao tuženika da isplati tužitelju ono što je stekao bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

17. Iz stanja spisa, ponovno se naglašava, proizlazi kako se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o naprijed navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, kako je tužitelj potpisao ugovor unaprijed sačinjen po tuženiku, dakle radilo se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, što tuženik tijekom postupka i nije osporavao.

18. Sijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe o tzv. "ulaznoj" naknadi.

19. Prema odredbi iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22. i 59/23. – dalje u daljnjem tekstu ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelo savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formiranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), dok je stavkom 3. istog članka normirano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenim ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP-a ukoliko trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenog standardnog ugovora pojedinačno pregovaralo, na njemu je teret dokaza.

20. I prema stavu ovog suda, obzirom iz sadržaja sporne ugovorne odredbe nije vidljiv konkretan opis troškova ili usluga koje se plaćanjem "ulazne" naknade podmiruju jednokratno unaprijed, a niti su isti sami po sebi razumljivi, niti se sadržaj ugovora može zaključiti koji bi to bili konkretni troškovi i radnje po kreditu vezani za odobravanje kredita i zbog čega bi oni opravdavali bilo kakvu drugu naknadu tuženiku kao kreditoru pored one koja predstavlja cijenu kredita (ugovornu kamatu), to je evidentno stvorena značajna ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

21. Pri tom po stajalištu ovog drugostupanjskog suda neosnovano tuženik ističe da su troškovi predmetne naknade naplaćeni kroz efektivnu kamatnu stopu. Efektivna kamatna stopa (EKS) predstavlja stvarnu cijenu kredita pojedine banke koja uključuje i ostale troškove kredita poput naknada i ostalih izravnih troškova kako bi se omogućila bolja procjena i usporedba stvarnih troškova sličnih financijskih proizvoda. Međutim, u konkretnom slučaju iz stanja spisa nije jasno koje je to stvarne troškove tuženik kao banka imao, a koje je podmirio iz sporne naknade, odnosno, ponovo se ističe, nije razvidno na što se odnose troškovi tzv. "ulazne" naknade pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženika istaknuti u tom smislu.

22. Tuženik u žalbi ističe kako se nije mogao provoditi test poštenosti, smatra kako prvostupanjski sud nije imao u vidu sadržaj odredbe iz članka 84. ZZP-a kojom je odredbom normirano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

23. Prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda sporna ugovorna odredba o tzv. "ulaznoj" naknadi sa osnova troškova obrade kredita je jasna i razumljiva. Međutim, navedena odredba nije omogućila tužitelju da u trenutku zaključivanja ugovora precizno odredi visinu te naknade, samim time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (postotak od iznosa odobrenog kredita), pri čemu se suprotno žalbenim navodima tuženika ne radi o odredbi kojom je određen "predmet i cijena" budući iz dikcije ugovorne odredbe proizlazi da se radi o troškovima obrade, dakle o drugim financijskim obvezama potrošača.

24. Tuženiku još valja navesti da se u konkretnoj pravnoj situaciji o odredbi koja je akcesornog karaktera, dakle, o odredbi koja ne definira glavni predmet ugovora. Navedeno, suprotno žalbenim navodima tuženika, znači da platež "ulazne" naknade kao financijska obveza potrošača koja proizlazi iz ugovora podliježe testu poštenosti.

25. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je odredba o "ulaznoj" naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, postojanje znatne neravnoteže vrši se ne samo ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorne naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi ne prihvaćenjem te odredbe od strane potrošača potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Pri tome valja napomenuti da prema odredbi iz članka 59 stavak 3. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbe o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke po kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

26. Obzirom u konkretnom pravnoj situaciji nije prijeporno da ugovor zaključen između parničnih stranaka nema konkretan opis troškova niti usluga koje se plaćanjem sporne naknade naplaćuju, a po stajalištu ovog suda troškovi usluge koja se pruža u zamjenu za spornu "ulaznu" naknadu nisu notorni, odnosno ne mogu se podrazumijevati.

27. Stoga je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika uzeo u obzir sve relevantne okolnosti sadržane u odredbama iz čanaka 81., 83. i 85. ZZP-a te pravilno zaključio kako je dio ugovorne odredbe iz članka 7. Ugovora o kreditu zaključen između parničnih stranaka nepošten, a time i ništetan, te pravilno obvezao tuženika da tužitelju isplati ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, ovo u smislu odredbe iz članka 323. ZOO-a.

28. Žalitelju još valja navesti da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. "ulaznoj" naknadi stava da se članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je ugovorna odredba ugovora koji je zaključen između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita takva da može stvoriti na štetu potrošača znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima pri čemu se ponovno ističe da u konkretnoj pravnoj situaciji tuženik nije dokazao koji bi to bili troškovi i koje usluge obuhvaćene takvom "ulaznom" naknadom pa je ovu odredbu prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnom.

29. Obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o "ulaznoj" naknadi prvostupanjski sud je pravilno pozivom na odredbu iz članka 323. stavak 1. i članka 1111. ZOO-a obvezao tuženika na povrat plaćenog iznosa s osnova "ulazne" naknade. I odluka o početku tijeka zakonske zatezne kamate je pravilna, obzirom je u smislu odredbe iz članka 1115. ZOO-a tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan vratiti ono što je neosnovano stekao s kamatom od dana stjecanja.

30. Neosnovano tuženik osporava pravilnost stava prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, zastara tražbine s osnova ništetne odredbe o tzv. "ulaznoj" naknadi počinje teći od pravomoćnosti presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe, što znači da zastarni rok još nije niti počeo teći.

31. Slijedom svega iznesenog žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana.

32. O žalbi tuženika protiv odluke o troškovima postupka.

33. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

34. Tuženik u žalbi ističe kako je tužitelju neosnovano priznat kao trošak postupka trošak sastava podneska od 27. studenog 2025., te podneska od 2. prosinca 2025.

35. Podnesak od 27. studenog 2025. predstavlja obrazloženi podnesak u smislu tarifnog broja 8. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23. – u daljnje tekstu Tarifa) koji je pravilno priznat kao parnični trošak tužitelja po prvostupanjskom sudu. Pri tome se napominje da tuženik neosnovano ističe da je ovaj podnesak primio tek nakon zaključenja glavne rasprave obzirom iz stanje eSpisa proizlazi da mu je podnesak uručen 12. prosinca 2025.

36. Međutim, osnovano tuženik ističe kako trošak sastava podneska od 2. prosinca 2025. nije bio potreban za vođenje postupka. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj ovim podneskom izvijestio sud kako je između parničnih stranaka zaključen dodatak ugovoru o kreditu temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, što i po stajalištu ovog drugostupanjskog suda ne predstavlja bitnu činjenicu za vođenje postupka.

37. Slijedom navedenog valjalo je djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika preinačiti odluku o troškovima postupka, pozvati tuženika na platež parničnog troška tužiteljici u iznosu od 409,72 EUR (trošak određen po prvostupanjskom sudu umanjen za trošak sastava podneska od 2. prosinca 2025. u iznosu od 100,00 EUR.

38. Obzirom na sve izneseno u skladu s odredbom iz članka 368. stavak 1. i 380. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

40. Tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka obzirom je sa žalbom uspio djelomično, samo u odnosu na odluku o troškovima postupka (članak 166. ZPP-a).

U Karlovcu 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Britvec