Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-319/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vinke Vrančić kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Britvec kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Hasan Karajić i Damir Karajić iz Karlovca, protiv tužene PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-407/2025-10 od 25. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-407/2025-10 od 25. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-407/2025-10 od 25. veljače 2025., odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 13. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od **.**.2010. godine sklopljenog između tužitelja BB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732 u dijelu koji glasi: " 13.2. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju BB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 960,64 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25. veljače 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.".

2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu te tužbu odbaciti, a podredno odbiti, odnosno odbiti tužbu i preinačiti odluku o troškovima, a podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 13. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 6. srpnja 2010. zaključenog između stranaka kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada, odnosno kojom se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci (tuženiku) naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita. Dakle, postavljen je samo deklaratorni zahtjev, bez postavljanja kondemnatornog zahtjeva na isplatu.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjenja niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje sud pazi po službenoj dužnosti, niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva, jer presuda nema nedostataka i može se ispitati, sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama.

7. Sud prvog stupnja je na temelju provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 6. srpnja 2010. sklopili Ugovor o stambenom kreditu kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 60.271,40 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za euro tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da se tužitelj obvezao kredit vratiti u 240 mjesečnih anuiteta (mjesečni anuitet iznosi 461,87 EUR),

- da je člankom 13. 2. tog Ugovora ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita,

- da je ta naknada tužitelju obračunata i naplaćena u iznosu od 602,71 EUR,

- da je tužitelj bio potrošač u konkretnom ugovornom odnosu jer je podigao stambeni kredit za kupnju stambene nekretnine, te da nije imao obrt niti OPG kada je ugovor sklopljen (2010. godine),

- da tužitelja prema njegovom iskazu osobni bankar nije upozoravao na spornu odredbu ugovora niti objašnjavao istu te da mu nije bilo jasno na koje troškove se naknada odnosi,

- da banka (tuženik) nije predlagala kao svjedoka svog djelatnika koji je na strani banke sudjelovao u sklapanju ugovora,

- da je banka unaprijed imala određenu visinu naknade u postotku od kredita,

- da se o predmetnoj odredbi ugovora, tj. naknadi, nije moglo pregovarati u pravcu njene visine,

- da je predmetna odredba unaprijed formulirana od strane tuženika.

9. Polazeći od odredbe članka 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 133/2009. – dalje: ZZP) koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor, te da se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove ZZP-a.

10. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, a prema stavku 4. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje, sukladno odredbi članka 102. stavak 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

11. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i o njezinoj krajnjoj svrsi.

12. U tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom tuženik, suprotno odredbi članka 96. stavak 4. ZZP-a, nije dokazao da se o spornoj odredbi koja se odnosi na jednokratnu naknadu od 1,00% od iznosa kredita koji se naplaćuje prilikom korištenja kredita pojedinačno pregovaralo, niti je dokazao da jednokratni troškovi obrade odgovaraju određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučindbi tuženika, kao i da je tužitelja prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi plaćanja te naknade. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

13. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

14. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15. Na tuženiku je prema odredbi članka 96. stavak 4. ZZP-a teret dokaza da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, što međutim tuženik u tijeku postupka nije dokazao. Naime, iz iskaza tužitelja ne proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, te kako je iz predmetnog ugovora o kreditu vidljivo da je riječ o tipiziranom unaprijed formuliranom ugovoru o kreditu, a tuženik nije dokazao da jednokratni troškovi obrade odgovaraju određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučindbi, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama iz članka 96. stavak 1. i 2. ZZP-a i da je stoga ništetna prema odredbi članka 102. stavak 1. ZZP-a.

16. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda neosnovano smatra žalitelj da je tužbu trebalo odbaciti jer je tužitelj postavio samo deklaratorni zahtjev, odnosno da tužitelj za postavljanje deklaratarnog zahtjeva nema valjani pravni interes, obzirom da nije postavio i kondemnatorni zahtjev.

16.1. Odredbom članka 187. stavak 1. ZPP-a propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.

16.2. Odredbom članka 187. stavak 2. ZPP-a propisano je da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

16.3. U konkretnom slučaju tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi sadržane u članku 13. predmetnog ugovora o kreditu. Njegov pravni interes se sastoji u tome da će moći nakon pravomoćnog utvrđenja ništetnosti utužene odredbe ugovora o kreditu u posebnoj parnici potraživati isplatu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te u potpunosti ovisi o dispoziciji tužitelja da li će isplatu potraživati u istoj parnici u kojoj je tužio na utvrđenje ništetnosti tzv. ulazne naknade ili će to utužiti u posebnoj parnici.

17. Pravilno zaključuje i obrazlaže prvostupanjski sud da naplaćena sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 602,71 EUR nije neznatna, kako to u prvostupanjskom postupku i u žalbi ističe tuženik, jer ista premašuje visinu jednog anuiteta (461,87 EUR), pa je ista svakako dodatno financijski opteretila tužitelja.

18. O prigovoru zastare pravilno je prvostupanjski sud odlučio primjenom članka 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. – dalje: ZOO), kojom je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Prema tome, obzirom da tužbeni zahtjev glasi samo na utvrđenje ništetnosti dijela ugovora, pri čemu zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, kako to pravilno navodi prvostupanjski sud, pravilno je odbijen prigovor zastare kao neosnovan. Kako u ovom postupku nije postavljen kondemnatorni zahtjev na isplatu to ni u prvostupanjskom ni u žalbenom postupku nije bilo potrebe razmatrati prigovor zastare zahtjeva na isplatu.

19. Nije osnovana žalba u odnosu na utvrđenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 EUR. Naime, u ovoj parnici tužbeni zahtjev se ne odnosi na novčanu svotu, pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 40. stavak 2. ZPP-a ispravno zaključio da je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Neosnovano tuženik argumentira da je vrijednost predmeta spora trebala biti određena u iznosu od 125,00 EUR, kolika je visina plaćene naknade, obzirom da tužitelj u ovom postupku nije postavio zahtjev za isplatu, a osim toga predmetna naknada je plaćena u iznosu od 602,71 EUR (no nije utužena u ovom postupku).

20. Odluku o trošku prvostupanjski sud je pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u postupku.

21. Slijedom svega iznesenog valjalo je temeljem odredbe članka 368. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu jer je ustanovljeno da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

22. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen pozivom na članak 166. ZPP-a jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Karlovcu 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vinka Vrančić