REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-414/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Mariu Patači, odvjetniku u [adresa] protiv tuženice Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, zastupane po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Đakovu, od 12. veljače 2026., poslovni broj: P-398/2025-11, u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tužene Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, djelomično se odbija se kao neosnovana, a djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Đakovu, od 12. veljače 2026., poslovni broj: P-398/25-11:

- potvrđuje u pobijanoj točki I i II izreke,

- preinačuje u pobijanoj točki III izreke tako da se nalaže tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb da tužitelju BB, iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 307,79 eura, umjesto iznosa od 1.178,09 eura, dok se s preostalim zahtjevom parničnog troška u iznosu od 870,30 eura tužitelj odbija.

II Tuženica se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Odlukom suda prvog stupnja

presuđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 11. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 736073 od 14. travnja 2006., koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju UB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 128,77 eura (sto dvadeset osam eura i sedamdeset sedam centi) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 26. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju UB, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.178,09 eura (tisuću sto sedamdeset osam eura i devet centi) zajedno sa zateznim kamatama od 12. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

riješeno je:

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda."

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu, uz naknadu parničnih troškova tuženici, a podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak žalbenog postupka.

2.1. Tuženica u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje ZPP), smatrajući da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i da ne sadrži sve elemente sukladno članku 338. ZPP-a, kao ni razloge o odlučnim činjenicama, da prvostupanjski sud nije ponudio niti jedan razlog zašto je određene činjenice odbio ili prihvatio, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio te da je propustio pravilno obrazložiti odluku budući da se cjelokupno obrazloženje presude u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva može svesti na konstataciju sadržanu u odredbi 19.1. odluke te da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva i nepoštenosti odredbe članka 11.1. Ugovora o kreditu.

2.2. Dalje u žalbi navodi da prvostupanjski sud pogrešno smatra da je svaka odredba tipskog ugovora nepoštena, odnosno da su takvi ugovori ništetni u cijelosti i da takav zaključak nije u skladu s odredbama ZZP-a, da je prvostupanjski sud propustio utvrditi uzrokuju li navedene odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je u postupku izveden samo dokaz saslušanjem tužitelja, čiji je iskaz upitan s obzirom na njegov interes u postupku i da je prvostupanjski sud propustio utvrditi radi li se u konkretnom predmetu o prosječnom potrošaču, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i prakse Suda Europske unije, s obzirom da je prosječni potrošač dobro obaviještena, razumno pažljiva i oprezna osoba, kao i je li tužitelju, kao i svakom drugom klijentu, bila dostupna mogućnost zatražiti pojašnjenje svake od pojedinih odredbi Ugovora o kreditu pa da zapravo prvostupanjski sud nije utvrdio niti jednu bitnu činjenicu i da je uslijed toga neosnovano tvrditi da tuženica nije dokazala točnost svojih navoda, uz činjenicu da je teret dokaza na tužitelju, a ne na tuženici.

2.3. Osim toga tuženica ističe da prema odredbama članka 342. do 350. Zakona o obveznim odnosima ima pravo na naknadu štete koja joj je nastala prijevremenom otplatom kredita i da je tuženica financijska institucija koja podliježe specifičnom pravnom režimu, a da se trenutkom prijevremene otplate kredita narušava likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženice jer zbog prijevremene otplate tuženica mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja pa tuženica u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran navedeni plasman te da istovremeno gubi kamatne prihode prijevremenom otplatom i da zbog toga imovina tuženice i obveze postaju ročno neusklađene, a da je upravo takvo stanje bilance zabranjeno i sankcionira se na temelju Zakona o kreditnim institucijama, koji tuženica mora poštivati te da će prijevremena otplata kredita tuženici izvjesno uzrokovati štetu.

2.4. Dalje navodi da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama i da odredbe ugovora koje su u konkretnom slučaju jasne i iz kojih je moguće egzaktno utvrditi njihovu svrhu, namjenu i opseg, nisu ni na koji način mogle uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da nije bilo moguće na temelju odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, navedene odredbe utvrditi ništetnim.

2.5. Tuženica osporava i odluku prvostupanjskog suda o istaknutom prigovoru zastare, poziva se na odredbu članka 226. Zakona o obveznim odnosima i trogodišnji zastarni rok te osim toga traži primjenu zastarnih rokova kao kod konvertiranih i nekonvertiranih kredita, zatim stiče da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da se radi o formularnom ugovoru i da se o njegovim pojedinačnim odredbama nije pregovaralo te da čak i da je tuženica koristila ugovore unaprijed određenog sadržaja da to ne znači da tužitelj o ugovornim odredbama nije mogao pregovarati i utjecati na sadržaj ugovora.

2.6. Zaključno osporava odluku o parničnom trošku, poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-1264/07, navodeći da u konkretnom slučaju deklaratorni tužbeni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu činidbu pa da se vrijednost deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir i da u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora iznosi 128,77 eura pa da je samim time pogrešna prvostupanjska odluka o parnično trošku jer je vrijednost pojedine odvjetničke radnje trebalo odmjeriti u iznosu od 25 bodova.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana i to u odnosu na parnični trošak.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom dijela odredbe članka 11. stavka 1. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 128,77 eura, koji je tužitelj platio na ime navedene naknade.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tuženice Volksbank d.d. Zagreb, kao kreditor, dana 14. travnja 2006., sklopili Ugovor o kreditu broj 736073, na iznos od 12.752,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate (članak 1.), da je u članku 11.1. ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Među strankama također nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. U žalbenom postupku je sporno pitanje je li odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna te ima li tužitelj pravo na isplatu utuženog iznosa po toj osnova. Sporna je zastara tražbine i odluka o dosuđenim parničnim troškovima.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavak 2. ZPP. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući je prvostupanjski sud za svoje pravne stavove i odluku dao jasne razloge, koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, presuda je valjano obrazložena i jasna te sadrži obrazložene razloge o svim odlučnim činjenicama. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na to činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja te na temelju dostavljene materijalne dokumentacije utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, dakle unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke, da tužitelj s tuženicom u svezi predmetne naknade nije mogao posebno pregovarati, da je ugovor o kreditu dobio u auto kući, gdje je kupio automobil, po sistemu „uzmi ili ostavi“, da tužitelj nije bio informiran na što se naknada za prijevremeno zatvaranje kredita odnosi, kao niti o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima radi te zašto istu mora platiti pa da stoga tužitelju nije obrazloženo što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade zbog čega je navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer isti nije sa sigurnošću mogao znati posljedice ugovaranja navedene naknade i kako ista utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

9.1. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj imao status potrošača jer je ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe, da je na tuženici teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita i visini naknade, da tuženica te činjenice nije dokazala, da je tuženica postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da bez predmetne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor pa je navedenom spornom odredbom prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Osim toga prvostupanjski sud utvrđuje da je navedena odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti i nije mu obrazloženo koji se troškovi tom naknadom podmiruju pa da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03; dalje ZZP/03 koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Stoga prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev tužitelja i dosuđuje tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.178,09 eura.

9.2. Prvostupanjski sud je utvrdio neosnovanim i prigovor zastare pozivajući se na odredbu članka 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO) te na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.

10. Suprotno žalbenim navodima odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/03, koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj odredbe članka 11.1. Ugovora o kreditu, niti je tuženica u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP-a, dokazala da se o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita pregovaralo s tužiteljem pa je, na temelju odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredba članka 11.1. Ugovora ništetna. Nadalje, načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

11. U konkretnom slučaju tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade za obradu kredita niti je tužitelju razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i razloga naplate predmetne naknade, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav: "Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Isto tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., izraženo je stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanja dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Pri tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze, već bi banke imale pravo na naknadu onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. U konkretnom slučaju, tuženica nije ni pokušala dokazati visinu eventualnih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno članka 81. stavka 4. ZZP/03 predložila dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njihovoj visini.

11.1. S obzirom da je u smislu odredbe čl. 81. stavka 4. ZZP-a, suprotno žalbenim navodima, na tuženici teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade, valja reći da se smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, pa tuženica, dakle mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnim odredbama tipskog ugovora o kreditu, koje sadrže odredbe prema kojima se tužitelj obvezuje prilikom prijevremene otplate kredita platiti naknadu prema Odluci o tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke i da se radi o ugovornim odredbama koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice, koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

12. Dakle, imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna predmetna odredba Ugovora o kreditu, pri čemu ni u ugovoru o kreditu nije navedeno niti razrađeno što je tužitelj platio ovio naknadom. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, kao i da nije jasna iz razloga što tuženica u tipskom ugovoru nije navela, a osim toga nije pojasnila tužitelju, što navedenom naknadom podmiruje. Prvostupanjski sud je imao u vidu sve relevantne odredbe ZZP-a, kao i činjenicu da je plaćanjem jednostrano određene naknade tužitelj financijski oštećen, što je daljnje prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je pravilno zaključio da je sporna odredba nepoštena, a time i ništetna pa žalbeni navodi tuženice nisu osnovani.

13. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 - dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., a izmijenjen je i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2006., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije pa se na pravni odnos nastao iz tog ugovora izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

14. Stoga se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024.

15. Nadalje, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženika budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom i pri tome se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja." Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika u odnosu na zastaru potraživanja. Ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorna odredba), ništetni su od trenutka sklapanja, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka pa je pravilno prvostupanjski sud presudio da kamata teče od plaćanja navedene naknade.

16. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da je odredba članka 11.1. predmetnog Ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja te da je temeljem odredbe članka 81. stavka 1. i 2 ZZP-a nepoštena, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna i da je na temelju tih ništetnih odredaba tužitelj isplatio tuženici novčani iznos naveden u prvostupanjskoj presudi čija visina nije sporna, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnost predmetne ugovorne naknade i usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

17. U odnosu na troškove postupka (točka III izreke prvostupanjske odluke) žalba tuženice je osnovana.

18. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da tužitelju koji je uspio u sporu pripadaju troškovi postupka temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a. Međutim u smislu odredbe članka 155. ZPP-a, sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti samo one troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, te ako je propisana tarifa za troškove odvjetnika ili za druge troškove odmjerit će se takvi troškovi prema propisanoj tarifi, prema vrijednosti predmeta spora.

19. U ovom predmetu je tužitelj je istaknuo deklaratorni tužbeni zahtjev radi ništetnosti i kondemnatorni zahtjev za isplatu. U tom slučaju, deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, nego se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-1170/20 od 25. listopada 2023., Rev-1927/17 od 18. siječnja 2022., Revt-156/13 od 7. svibnja 2014.).

20. Kako je prvostupanjski sud arbitrarno prihvatio vrijednost predmeta spora koju je tužitelj označio iznosom od 1.456,00 eura te prema toj vrijednosti odmjerio trošak tužitelja, unatoč tome što je postavljen kondemnatorni zahtjev za isplatu u iznosu od ukupno 128,77 eura, tuženiku pripadaju troškovi parničnog postupka prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva i to: trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura prema Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23 i 107/25; dalje: Tarifa), trošak sastava podneska od 27. svibnja 2025. u iznosu od 50,00 eura prema Tbr. 8. točka 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu dana 9. siječnja 2026 i 11. veljače 2026. u iznosu od 50,00 eura po ročištu (ukupno 100,00 eura) prema Tbr. 9. točka 1. Tarife, trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 eura prema Tbr. 9. točka 3. Tarife, PDV u iznosu od 56,25 eura prema Tbr. 46. Tarife te trošak pristojbi na tužbu u iznosu od 13,27 eura i na presudu u iznosu od 13,27 eura, što ukupno iznosi 307,79 eura.

21. Slijedom navedenog, proizlazi da je tužitelju trebalo dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 307,79 eura, dok je za preostali iznos od 870,30 eura tužitelja valjalo odbiti s zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

22. Iz svih navedenih razloga žalba tuženice je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP- a odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u točki I i II izreke. Nadalje je na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a žalba prihvaćena žalba u odnosu na parnični trošak te je prvostupanjska odluka o parničnom trošku preinačena u točki III izreke na način kako je to odlučeno u izreci ove presude.

23. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu žalbenih troškova jer nije uspjela sa žalbom u pogledu glavne stvari, već samo u odnosu na parnični trošak kao sporedno potraživanje.

24. Prvostupanjsko rješenje koje nije pobijano žalbom ostaje neizmijenjeno.

25. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić