Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-355/2024-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Ivani Božić Pišćak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IFM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvj. iz Vinkovaca, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., [adresa], OIB: 23057039320, zastupani po punomoć., odvj. iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 24.ožujka 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja TFM, odvj. u [adresa], i punomoćnika tuženika odvjetnika Marka Metelko iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 13.svibnja 2026. godine, dana 13.svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103966586 koji Ugovor je potpisan i solemniziran kod javnog bilježnika Mirodara Kovač pod br. OV-11973/2008 dana 26. 05. 2008.god., a koji je sklopljen između tužiteljice IFM, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa], kao korisnika kredita novčanog iznosa od kunske protuvrijednosti 129.000,00 CHF obračunate po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj s rokom otplate na 240 mjeseci i tuženika Erste & Steiermaerkische bank d.d. [adresa], OIB: 23057039320, a koja glasi: „Kamatna stopa je promjenjiva… Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“,

kao i odredba čl. 7. istog Ugovora koji glasi: „ Povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 23057039320, da tužiteljici IFM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 15.134,67 € (slovima: petnaesttisućastotridesetčetiri eura i šezdesetsedam centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. god. do isplate, i to do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. 01. 2023. god. pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 23057039320, da tužiteljici IFM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 4.820,69 € (slovima: četiritisućeosamstodvadeset eura i šezdesetdevet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. god. do isplate, i to do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. god. pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena.

IV. Odbija se kao neosnovan, zahtjev tuženika za utvrđivanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju u iznosu od 4.106,36 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose.

V. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d., [adresa], OIB: 23057039320, da naknadi tužiteljici IFM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 5.700,00 eura (slovima: pettisućasedamsto eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.svibnja 2026. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, preko dosuđenog iznosa od 5.700,00 eura, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 31. svibnja 2019 g. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom dana 26.05.2008. godine ugovor o kreditu, broj: 2402006-1031262160/51400607-5103966586 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 129.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan puštanja kredita. Predmetnim ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci.

1.1. Čl. 8. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva, iznosi 5,550% godišnje, te se obračunava primjenom proporcionalne metode, s tim da se za vrijeme trajanja Ugovora mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s važećim Odlukama banke. Tuženik je tijekom trajanja obveze iz Ugovora o kreditu mijenjao visinu kamatne stope jednostranim odlukama, te time povrijedio odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu. Uslijed ovih promjena tuženik je temeljem razlike u kamati neosnovano stekao ukupan iz nos od 2.583,20 kuna.

1.2. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4.7.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. Tužitelj se poziva na čl. 502 a Zakona o parničnom postupku , te smatra da u ovom individualnom postupku protiv tuženika ima pravo pozivati se na utvrđenja iz navedenih presuda.

1.3. Čl. 3. i 7. Ugovora o kreditu ugovorne je da je kredit namjenski stambeni kredit preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu ,m te da će se povrat obveza iz ugovora obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žito računa banke, kojom je anuitete vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, čime je tužitelj oštećen za razliku između tečaja koji je iznosio na dan plaćanja dospjelih mjesečnih anuiteta, i to u ukupnom iznosu od 93.529,80 kuna.

1.4. Stoga tužitelj ustaje tužbom protiv tuženika sa zahtjevom da se utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103966586 od dana 26.05.2008. godine, kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tužena banka kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke , te da mu po ovoj osnovi tuženik isplati iznos od 93.529,80 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, te da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope te da mu po ovoj osnovi tuženik isplati iznos od 2.583,20 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kao i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenog zahtjevu, prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda pozivom na odredbe čl. 46., 48. i 70. Zakona o parničnom postupku, te ističe prigovor zastare. Tuženik ističe kako je iz pregleda prometa po partiji kredita vidljivo kako pojedine uplate nisu izvršene od strane tužitelja već su uplate izvršene od strane IF koja nije sudionik po predmetnom kreditu , pa stoga tuženik u tome dijelu osporava aktivnu legitimaciju tužitelja i predlaže naslovnom sudu odbacivanje tužbe. Nadalje ističe, da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik dana 13. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Što se tiče valutne klauzule tuženik ističe da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, a parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa.

2.1. U odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da se utvrdi ništetnim odredba o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,55% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). Naime, tuženik ističe da je tužitelju već u svibnju 2011. godine kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene i to na visinu od 5,35% te je tijekom daljnje otplate kredita bila niža od početno ugovorene kamatne stope da bi 01.01.2014. godine bila snižena na visinu od 3,23% (fiksiranje kamatne stope sukladno ZIDZPK NN 104/12). Tužitelj više ne bi uživao zaštitu sniženih kamatnih stopa kao i zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 259,77 odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od kn 1.628,55 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave.

2.2. U podnesku od 17.06.2021.g. tuženik ističe kako je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 38.101,092. Stoga, tuženik ističe procesno pravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 38.101,09 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 01.10.2015. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnos ima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

2.3. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

2.4. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud je odbio kao neosnovan pravomoćnim rješenjem 560/19-5 od 07. listopada 2020.g.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (list 7- 10 spisa), otplatni plan (list 11-22 spisa), dokumentaciju (list 23-44 spisa), obrazac (list 71-74 spisa), dokumentaciju (list 79-211 spisa), ugovor (list 287 spisa), pregled prometa (288-291 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 30.lipnja 2025 (list 431 -448 spisa), očitovanje vještaka od 10.studenog 2025. (list 459-461 spisa) te je pročitan iskaz tužitelja sa zapisnika od 5.veljače 2025., (list 422-423 spisa).

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

5. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom dana 26.05.2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103966586 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 129.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan puštanja kredita u tečaj. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci, a ugovorena je redovna kamata koja je promjenjiva, a na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,550 % godišnje. Nesporno je da se radi o stambenom kreditu građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu. Nesporno je i to da su tužitelj i tuženik dana 13.01.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

6. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

6.1. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. U pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno je da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

6.2. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

7. Između stranaka je sporno pitanje zastare, aktivna legitimacija, ima li tužitelj pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli s obzirom da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15), je li presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

8. Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da je Ugovor o kreditu sklopila 2008. godine. Kredit je bio za kupnju kuće, stambeni, za osobne potrebe. Kredit u valuti CHF sklopila je kod tužene banke, budući je to bila njena banka u to doba, a ovaj kredit joj je ponuđen u banci kao najpovoljniji, sa najpovoljnijom kamatom. Bankar s kojim je sklopila ugovor nije joj objasnio rizike vezane za sam ugovor. Ugovor o kreditu potpisala je svojevoljno. Navodi da joj u banci nije nuđen ugovor u drugoj valuti, odnosno tada se kunski kredit nije mogao dobiti u banci. Ne može reći da ju je bankar nagovarao na sklapanje ugovora o kreditu, ali joj je isti ponuđen kao ugovor sa najpovoljnijim uvjetima, da je CHF sigurna valuta u odnosu na euro te da je što se tiče realizacije kredita dva puta bila u banci, i to kada je došla zatražiti kredit, i kada je došla potpisati ugovor. Prilikom sklapanja ugovora nije razumjela značaj valutne klauzule, niti promjenjive kamatne stope, niti joj je netko u banci pojasnio ove termine. Ugovor o kreditu je pročitala, napominje da se radilo o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora, te nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Nije znala da ima mogućnost promjene valute, niti joj je itko na to upozorio. Nadalje navodi da joj je u banci rečeno ono što je pitala, da nije imala nikakvih dilema, ali joj nije objašnjeno do kojih bi granica tečaj mogao varirati odnosno rasti. Što se tiče konverzije, ona je prije sklapanja aneksa u više navrata odlazila u banku, a budući joj je glavnica kredita enormno porasla, da vidi šta bi se tu moglo učiniti, međutim tada joj je u banci rečeno da ukoliko pređe na valutu euro iznos glavnice će ostati isti kao na početku otplate, a ona je tada već sedam godina otplaćivala kredit. Nakon što je donesen zakon o konverziji opet je otišla u banku i sklopila aneks, kojim je kredit konvertiran u valutu euro, priznat joj je iznos od oko 38.000,00 kuna, koji je korišten za umanjenje budućih rata sve dok se taj iznos ne potroši, mada njoj ovo nije odgovaralo, jer je ona htjela da joj se s ovim iznosom umanji glavnica. Nadalje navodi da prilikom sklapanja aneksa ugovora o kreditu nije dobila nikakva dodatna pojašnjenja od bankara, odnosno aneks je bio "uzmi ili ostavi". S obzirom na navedeno smatra da nije obeštećena sklapanjem aneksa ugovora o kreditu. Nadalje navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena OŽB Vinkovci te da nema stručnih znanja na području ekonomije. Navodi da nema obrt niti je član trg. društva. Nadalje navodi da je početna rata kredita bila oko 4000,00 kuna, a kasnije narasla preko 5.700,00 kuna, anuitete je plaćala redovno, osobno, anuiteti su se skidali s plaće, a kredit je otplaćen.

8.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 3. istog Ugovora određeno da je isti kredit stambeni kredit građana.

8.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

8.3. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 TF i HF od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

8.4. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

8.5. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

8.6. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

8.7. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

8.8. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i ci jena (kamata također predstavlja cijenu).

8.9. Jednako tako, neosnovan je i tuženikov prigovor aktivne legitimacije, koji ističe da je iz pregleda prometa po partiji kredita vidljivo kako pojedine uplate nisu izvršene od strane tužitelja već su uplate izvršene od strane IF koja nije sudionik po predmetnom kreditu. Iz specifikacije uplata je vidljivo da su i ove uplate izvršene upravo na kredit broj: 5103966586 koji je tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom i da su navedenim uplatama zatvarane obveze tužitelja (anuiteti) po predmetnom ugovoru o kreditu i da je navedene uplate tuženik prihvatio, dakle navedene uplate su izvršene u ime i za račun tužitelja.

9. Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga su po shvaćanju ovoga suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su ništetne, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

9.1. Neutemeljeni su navodi tuženika da je sklapanjem konverzije za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. ( stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023.).

9.2. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu RF protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bila proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Slijedom navedenog sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna.

9.3. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je je li tužiteljevo pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljičine preplate.

9.4. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).

9.5. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

9.6. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

9.7. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi mu to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

9.8. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

9.9. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.

9.10. Shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

9.11. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu I protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

9.12. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužitelj nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobio u konverziji.

10. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da su tužena banka kao kreditor i tužitelj ugovorili su kredit za kupovinu nekretnine u iznosu od 129.000,00 CHF sa rokom otplate 240 mjeseci i kamatnom stopom 5,55 %, a početni iznos anuiteta 891,02 CHF primjenom srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 27.05.2008. godine u visini 4,488000 kuna za 1 CHF iznosi 3.998,90 kuna. Uvidom u dokumentaciju priloženu spisu vidljive su promjene kamatne stope kao i visine anuiteta. Visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala se cijelo vrijeme otplate kredita.

10.1. Tužitelj i tuženik sklopili su dana 13. siječnja 2016. godine Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103966586 kojim je utvrđeno prihvaćanje izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiraju. Člankom 5. stavak 3. navedenog aneksa ukupan iznos preplate na dan 30. rujna 2015. godine, koji je tužitelju priznat u postupku konverzije iznosi 38.101,09 kuna, odnosno 5.056,88 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Člankom 5. stavak 2. navedenog aneksa navedenog aneksa ukupan iznos nedospjele glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 61.873,43 EUR. Preostala glavnica prema realiziranom otplatnom planu na dan 30. rujna 2015. godine iznosila je 95.780,72 CHF, odnosno 429.863,87 kuna primjenom početnog tečaja, odnosno srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita dana 27.05.2008. godine u visini 4,488000 kuna za 1 CHF, odnosno 57.052,74 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

10.2. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i naknadna povećanja kamatne stope, odnosno promjene na više od početno ugovorene kamatne stope i to od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. godine predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 3.606,87 kuna, odnosno 478,73 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i naknadna smanjenja kamatne stope, odnosno promjene na niže od početno ugovorene kamatne stope i to od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. godine predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi -34.546,13 kuna, odnosno -4.585,09 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i naknadne promjene kamatne stope, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorene kamatne stope i to od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. godine iznosi -30.939,26 kuna, odnosno -4.106,36 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

10.3. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početni tečaj CHF-a u vrijeme isplate kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početnog tečaja i to od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. godine predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 111.862,35 kuna, odnosno 14.846,65 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početni tečaj CHF-a u vrijeme isplate kredita i naknadna smanjenja tečaj CHF-a, odnosno promjene na niže od početnog tečaja u utuženom razdoblju, odnosno o početka otplate kredita do izvršene konverzije na dan 30. rujna 2015. godine predstavlja tzv negativne razlike i iznosi -115,93 kuna, odnosno -15,39 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početni tečaj CHF-a u vrijeme isplate kredita i naknadne promjene tečaja CHF- a, odnosno promjene na više i na niže od početnog tečaja u utuženom razdoblju, odnosno od početka otplate kredita do izvršene konverzije na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 111.746,42 kuna, odnosno 14.831,26 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

10.4. Ukupne tzv. pozitivne razlike zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja, odnosno ukupne tzv. pozitivne razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojemu je kredit isplaćen tužitelju u utuženom razdoblju, odnosno od početka otplate kredita do izvršene konverzije na dan 30. rujna 2015. godine iznose 80.923,01 kuna, odnosno 10.740,27 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Ukupne tzv. negative razlike zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja, odnosno ukupne tzv. negativne razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojemu je kredit isplaćen tužitelju u utuženom razdoblju, odnosno od početka otplate kredita do izvršene konverzije na dan 30. rujna 2015. godine iznose - 115,85 kuna, odnosno -15,37 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Ukupne tzv. pozitivne i negative razlike zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja, odnosno ukupne tzv. pozitivne i negativne razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojemu je kredit isplaćen tužitelju u utuženom razdoblju, odnosno od početka otplate kredita do izvršene konverzije na dan 30. rujna 2015. godine iznose 80.807,16 kuna, odnosno 10.724,90 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije i predstavljaju tzv. glavni dug.

10.5. Ukupan iznos zakonskih zateznih kamata obračunatih na tzv. glavni dug, odnosno na razlike stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojemu je kredit isplaćen tužitelju, odnosno na ukupne tzv. pozitivne razlike umanjene za ukupne tzv. negativne razlike koje iznose 80.807,16 kuna, odnosno 10.724,90 EUR i to od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do izvršene konverzije na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 30.886,63 kuna, odnosno 4.099,35 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

10.6. Tužitelj i tuženik sklopili su dana 13. siječnja 2016. godine Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103966586, a sukladno Članku 5. stavak 2. navedenog aneksa ukupan iznos nedospjele glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 61.873,43 EUR. Preostala glavnica prema realiziranom otplatnom planu na dan 30. rujna 2015. godine iznosila je 95.780,72 CHF, odnosno 429.863,87 kuna primjenom početnog tečaja, odnosno srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita dana 27.05.2008. godine u visini 4,488000 kuna za 1 CHF, odnosno 57.052,74 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Razlika između nedospjele glavnice sukladno Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103966586 i preostala glavnica prema realiziranom otplatnom planu kakva bi bila na dan 30. rujna 2015. godine primjenom početnog tečaja iznosi 4.820,69 EUR.

11. Tužitelj je u podnesku od 15.10.2025.g. naveo da je na str.16. nalaza vještak dostavio iznos zakonskih zateznih kamata obračunatih na tzv. glavni dug, odnosno na razlike stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojem je kredit isplaćen tužitelju, odnosno na ukupne tzv. pozitivne razlike umanjene na tzv. negativne razlike koje bi iznosile 10.724,90 €, i to u visini od 4.099, 35 €. Tužiteljica moli da se od vještaka zatraži dopuna nalaza i mišljenja na način da izvrši obračun zakonskih zateznih kamata samo na pozitivne razlike , jer smatra da nema temelja umanjenju z.z. kamata uvažavanjem tzv. negativnih razlika jer plaćanjem eventualnog manjeg iznosa tužiteljica nije stekla nikakvu korist u kamati, a za nepoštenost navedenih odredbi odgovoran je isključivo tuženik, pa isti nema pravo na benefite uslijed nepoštenog postupanja i ugovaranja sporne odredbe. Stoga smatra da nije bilo temelja niti da vještak izvrši prijeboj te obračuna zakonsku zateznu kamatu na takav, umanjeni iznos.

11.1. U dopuni nalaza i mišljenja vještaka od 11.11.2025.g. vještak navodi kako je ukupan iznos zakonskih zateznih kamata obračunatih samo na tzv. pozitivne razlike koje sukladno izračunima iz Nalaza i mišljenja od 30. lipnja 2025. godine iznose ukupno 115.469,22 kuna (3.606,87 + 111.862,35), iznosi ukupno 36.664,19 kuna, odnosno 4.866,17 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

11.2. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka, kao i dopunu vještačenja, prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 036.02.2026.g. uskladio sa nalazom vještaka. Tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun vještaka.

12. Tuženik se u podnesku od 24. ožujka 2026. godine protivio preinaci tužbenog zahtjeva, budući je tužbom postavljen tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 93.529,80 kn / 12.413,53 EUR a, a koji tužitelj dana 3. veljače 2026. godine uređuje na način da potražuje iznos od 10.724,90 EUR, tuženik ističe da je riječ o povlačenju tužbenog zahtjeva i to u iznosu od 1.688,63 EUR. Slijedom navedenog, tuženik se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a protivi povlačenju tužbe za iznos od 1.688,63 EUR iz podneska tužitelja od 3. veljače 2026. godine te traži da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 1.688,63 EUR.

12.1. Tuženik se jednako tako protivi i preinaci, jer tužitelj podneskom od 3. veljače 2026. godine uz postojeće tužbene zahtjeve postavlja i zahtjev za isplatom iznosa od 4.820,69 EUR, a s osnove navodne razlike nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan 30.09.2015. godine, kao dana konverzije. Tuženik se, izričito protivi preinaci tužbe, a ujedno smatra kako sud ne bi trebao dopustiti preinaku budući da preinaka ne bi bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama s obzirom da se radi o preinaci kojom se traži isplata s potpuno nove pravne osnove nego što je to bilo prvenstveno zahtijevano od strane tužitelja, odnosno radi se o sasvim novim okolnostima, koje tužitelj ranije u postupku uopće nije niti spomenuo.

12.2. Tuženik u podnesku od 24. ožujka 2026. godine ističe prigovor prijeboja u odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,90 % (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi 4.106,36 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

12.3. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iz zapisnika sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. proizlazi, da u je predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, odnosno radi se o slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

13. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početni tečaj CHF-a u vrijeme isplate kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početnog tečaja i to od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. godine predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 14.846,65 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i naknadna povećanja kamatne stope, odnosno promjene na više od početno ugovorene kamatne stope i to od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. godine predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 478,73 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Zakonske zatezne kamate na iste iznose (obračunate očitovanjem vještaka od 10.11.2025.god.) za period do 30. 09. 2015.god. iznose 4.866,17 eura. Slijedom navedenog, kada se od ovi iznosi zbroje , dobije se iznos od 20.191,55 eura (478,73 € + 14.846,65 € + 4.866,17 €= 20.191,55 ), a kada se od iznosa od 20.191,55 eura oduzme iznos priznatog konverzijom (5.056,88 eura) dobije se iznos od 15.134,67 eura, koji tužiteljica i potražuje u konačno uređenom tužbenom zahtjevu. Tužiteljica potražuje i razliku po glavnici utvrđenoj na str. 18. Nalaza i mišljenja vještaka u visini od 4.820,69 eura.

14. Temeljem navedenoga sud je obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude. Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi na isplatu, a tužitelj je kao dokaz da je preplatio iznose predložio vještačenje kojim je to i utvrđeno. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primio. Kako je tužitelj zatražio isplatu novčanih iznosa koje je platio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kred itu čija je visina utvrđena vještačenjem, to je sud tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao na isplatu traženih novčanih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća odnosno od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, a kako to nalaže odredba članka 1115. Zakona o obveznim odnosima koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba. (Županijski sud u Vukovaru Gž- 205/2022-4 od 13. prosinca 2022. godine)

15. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

15.1. Prigovor prijeboja istaknut od tuženika sud je odbio kao neosnovan jer nije osnovano potraživanje tuženika prema tužitelju. Što se tiče eventualnog potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prebijanja. Plaćanjem tih anuiteta po nižoj kamatnoj stopi tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi na tuženiku. Prigovor prijeboja je onda neosnovan i s osnova naknade štete. (Županijski sud u Dubrovniku posl. br. Gž - 725/21-3 od 25.09.2024.g.)

15.2. Osim toga eventualno potraživanje tuženika je u zastari. Prigovor radi prebijanja je istaknut odgovoru na tužbu te specificiran u podnesku od 24.03.2026.g., što uz opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima znači da su u zastari sva potraživanja dospjela prije 14.06.2014.g. što su sva potraživanja navedena u prigovoru prijeboja. Podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ima učinka na prekid zastare samo za potraživanja potrošača prema bankama čija su prava i interesi povrijeđeni sklapanjem kredita s nepoštenim ugovornim odredbama.

16. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO - a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

17. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 31. svibnja 2019 g. to znači da potraživanje tužitelja radi isplate s osnova ugovorene valutne klauzule nije obuhvaćeno zastarom, a u odnosu na dio zahtjeva za isplatu s osnova promjenjive kamate stope zastara počinje teći od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., tj. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014.

18. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS, i važećoj Odvjetničkoj tarifi, tužitelju je za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 5.700,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 250 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zahtjev banci u iznosu od 100 eura, zastupanje na četiri ročišta kod suda svako po 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav 4 podneska u iznosu od 250 bodova svaki (Tbr.8 toč. 1 OT), i sastav 2 podneska i to od 28.02.2025.g. i 03.02.2026.g. u iznosu od 125 bodova svaki (Tbr.8 toč. 3 OT), pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3 OT), koje radnje ukupno nose 2.550 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 5.100,00 eura što uz, odobren trošak plaćenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 5.700,00 eura.

19.1. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troška sudskih pristojbi na tužbu u ukupnom iznosu od 492,72 eura, budući je tužitelj sukladno čl. 11 st 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) kao potrošač oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, kao i sa zahtjevom za naknadu troška preliminarnog vještačenja, budući spisu ne prileži dokaz o plaćanju navedenog vještačenja.

19.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 13.svibnja 2026. godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Punomoć. tužitelja TFM, odvj. iz [adresa]

2. Punomoć. tuženika, odvj. iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu