REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2239/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja outdoor akzent d.o.o. Zagreb, Krapinska ulica 27, OIB: 31759630177 kojeg zastupa punomoćnik Marin Domjanović, odvjetnik u Zagrebu, III Pile 23, protiv tuženika GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 14. travnja 2026., s danom objave 13. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 710067, klasa: 363-02/2018-016/72, urbroj: 251-13-33-1/014-18-2 od 11. srpnja 2019., zaključen između tužitelja outdoor akzent d.o.o. Zagreb, Krapinska ulica 27, OIB: 31759630177, kao korisnika, i tuženika GRADA ZAGREBA, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kao Grada, pa stoga taj ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku GRADU ZAGREBU, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, isplatiti tužitelju outdoor akzent d.o.o., Zagreb, Krapinska ulica 27, OIB: 31759630177, iznos od 1.288,81 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. prosinca 2022. određuju po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- na iznos od 16,00 EUR od 9. kolovoza 2018. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 15. rujna 2018. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 15. rujna 2018. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 18. listopada 2018. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 23. studenoga 2018. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 14. prosinca 2018. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 19. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 21. veljače 2019. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 22. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 0,20 EUR od 22. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 19. travnja 2019. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 29. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 0,10 EUR od 29. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 16. srpnja 2019. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 24. srpnja 2019. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 5. rujna 2019. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 24. rujna 2019. do isplate,

- na iznos od 0,32 EUR od 18. listopada 2019. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 18. listopada 2019. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 26. studenoga 2019. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 21. prosinca 2019. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 16. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 22. veljače 2020. do isplate,

- na iznos od 0,12 EUR od 22. veljače 2020. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 14. ožujka 2020. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 26. lipnja 2020. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 23. srpnja 2020. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 8. rujna 2020. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 23. rujna 2020. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 31. listopada 2020. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 31. listopada 2020. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 12. prosinca 2020. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 12. prosinca 2020. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 23. prosinca 2020. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 6. veljače 2021. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 11. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 2,02 EUR od 20. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 20. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 6. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 26. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 24. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 0,54 EUR od 24. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 16. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 11. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 23. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 20. listopada 2021. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 13. studenoga 2021. do isplate,

- na iznos od 0,22 EUR od 13. studenoga 2021. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 24. prosinca 2021. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 18. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 11. veljače 2022. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 19. ožujka 2022. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 29. travnja 2022. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 14. svibnja 2022. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 15. lipnja 2022. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 14. srpnja 2022. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 14. srpnja 2022. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 3. rujna 2022. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 16. rujna 2022. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 21. listopada 2022. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 26. studenoga 2022. do isplate,

- na iznos od 0,35 EUR od 26. studenoga 2022. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 15. prosinca 2022. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 24. siječnja 2023. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 17. veljače 2023. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 21. ožujka 2023. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 4. svibnja 2023. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 12. svibnja 2023. do isplate,

- na iznos od 0,29 EUR od 16. svibnja 2023. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 19. srpnja 2023. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 6. rujna 2023. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 6. rujna 2023. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 28. rujna 2023. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 19. listopada 2023. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 22. studenoga 2023. do isplate,

- na iznos od 0,54 EUR od 1. prosinca 2023. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 13. prosinca 2023. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 17. siječnja 2024. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 14. veljače 2024. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 8. ožujka 2024. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 12. travnja 2024. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 17. svibnja 2024. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 12. lipnja 2024. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 11. srpnja 2024. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 10. kolovoza 2024. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 10. rujna 2024. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR od 8. listopada 2024. do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 24. listopada 2024. do isplate,

- na iznos od 21,76 EUR od 9. studenoga 2024. do isplate,

- na iznos od 21,76 EUR od 11. prosinca 2024. do isplate,

u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku GRADU ZAGREBU, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, naknaditi tužitelju outdoor akzent d.o.o., Zagreb, Krapinska ulica 27, OIB: 31759630177, troškove parničnog postupka u iznosu od 735,90 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 93,75 EUR odbija se kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 31,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, što predstavlja razliku između prvotno zatraženog iznosa od 1.320,35 EUR i konačno zatraženog iznosa od 1.288,81 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 3. listopada 2025. navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 710067, klasa: 363 - 02/2018-016/72, urbroj: 251-13-33-1/014-18-2 od 11. srpnja 2019., temeljem čl. 31. Odluke o komunalnom redu Grada Zagreba („Službeni glasnik Grada Zagreba“ bro j 3/14. – dalje: Odluka o komunalnom redu iz 2014.). Tim je ugovorom ugovoreno da tužitelj tuženiku plaća naknadu za postavljanje jedne reklamne vitrine na zemljištu u privatnom vlasništvu, označenom kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u mjesečnom iznosu od 120,53 kn, odnosno 16,00 EUR nakon uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj.

2. Tužitelj navodi da je tuženik donio rješenje, klasa: UP/I-363-02/2018-01/1591, urbroj: 251-13-31-1/005-18-6-SM od 18. srpnja 2018., kojim je odobreno postavljanje predmetne reklamne vitrine.

3. Tužitelj ističe da je predmetni ugovor sklopljen temeljem čl. 31. Odluke o komunalnom redu iz 2014., kojom je propisano da se za postavljanje ploča s natpisom, plakata, jarbola, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljišta i objekte u vlasništvu drugih plaća naknada koju pravilnikom propisuje gradonačelnik, da vlasnik odnosno korisnik predmeta i gradonačelnik, odnosno osoba koju on ovlasti, sklapaju ugovor o plaćanju naknade te da se taj ugovor sklapa prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju.

4. Tužitelj se poziva na čl. 5. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – službeni pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – službeni pročišćeni tekst i 5/14. – dalje: Ustav), kojim je propisano da u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom.

5. Prema tvrdnjama tužitelja, čl. 31. Odluke o komunalnom redu iz 2014., kao „ostali propis“ u smislu čl. 5. Ustava, ne razlikuje situaciju kada se reklama postavlja na zemljištu odnosno objektu u vlasništvu tuženika od situacije kada se reklama postavlja na zemljištu ili objektu u vlasništvu drugih fizičkih ili pravnih osoba. Stoga se, prema navodima tužitelja, i za reklame postavljene na privatnim nekretninama plaća naknada tuženiku, pri čemu sklapanje ugovora o plaćanju naknade predstavlja preduvjet za izdavanje rješenja o odobrenju postavljanja reklame.

6. Tužitelj ne spori ovlaštenje tuženika da u okviru svojih samoupravnih ovlasti uređuje pitanje komunalnog reda i uređenja naselja, uključujući i pitanje postavljanja reklama, kao ni ovlaštenje tuženika da propiše plaćanje naknade za postavljanje reklama na površinama u njegovom vlasništvu. Međutim, smatra da tuženik nema zakonsko ovlaštenje propisati i naplaćivati naknadu za postavljanje reklama na zemljištu odnosno objektima u privatnom vlasništvu.

7. Tužitelj tvrdi da takvo ovlaštenje ne proizlazi ni iz Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 36/95., 109/95., 21/96., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. – službeni pročišćeni tekst, 82/04., 110/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 56/13., 94/13., 153/13., 147/14., 36/15. i 68/18. – dalje: ZKG), ni iz Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj 33/01., 60/01., 129/05., 109/07., 125/08., 36/09., 150/11., 144/12., 19/13. – službeni pročišćeni tekst, 137/15. – službeni pročišćeni tekst, 123/17., 98/19. i 144/20. – dalje: ZLPRS), ni iz Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave („Narodne novine“ broj 117/93., 92/94., 69/97., 33/00., 73/00., 127/00., 59/01., 107/01., 117/01., 150/02., 147/03., 132/06., 26/07., 73/08., 25/12., 147/14., 100/15., 115/16. i 127/17. – dalje: ZFJLPRS). Posebno se poziva na odredbe kojima su uređeni prihodi jedinica lokalne samouprave te navodi da nijednom zakonskom odredbom nije propisano da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena kao svoj prihod propisati naknadu za reklame postavljene na privatnim nekretninama.

8. S tim u vezi tužitelj se poziva na sudsku praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, osobito na odluku broj Usoz-8/16 od 13. lipnja 2016., kojom je, prema navodima tužitelja, zauzeto pravno shvaćanje da jedinice lokalne samouprave nisu ovlaštene kao vlastiti prihod propisati plaćanje naknade za reklamne predmete i natpise postavljene na površinama koje nisu u njihovom vlasništvu, odnosno za plaćanje koje nema temelja u posebnom zakonu. Poziva se i na odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz-118/20 te na rješenje broj Usoz-43/2024 od 17. prosinca 2024., kojim je, prema navodima tužitelja, obustavljeno izvršenje odredaba važeće Odluke o komunalnom redu Grada Zagreba sadržajno istovjetnih čl. 31. Odluke o komunalnom redu iz 2014.

9. Tužitelj nadalje tvrdi da je navedena odredba Odluke o komunalnom redu iz 2014. ne samo nezakonita, nego i protivna Ustavu, osobito odredbama čl. 49. i čl. 50. Ustava. Smatra da se takvim propisivanjem naknade ograničava njegova poduzetnička i tržišna sloboda jer tužitelj, osim naknade koju plaća vlasniku privatne nekretnine, mora plaćati i naknadu tuženiku, iako takvo ograničenje nije propisano zakonom niti je opravdano razlozima iz čl. 50. st. 2. Ustava.

10. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da je predmetni ugovor sklopljen protivno Ustavu i prisilnim propisima te da je stoga ništetan temeljem čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO). U prilog takvom pravnom shvaćanju poziva se i na praksu Trgovačkog suda u Zagrebu u istovrsnim predmetima te na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, među ostalim na presude broj Pž-4343/2024 i Pž-176/2025 te rješenje broj Pž-1736/2024.

11. Budući da je, prema navodima tužitelja, na temelju ništetnog ugovora tuženiku platio ukupno 1.320,35 EUR, u više navrata, i to s osnove redovne naknade i kamata, tužitelj smatra da je tuženik navedeni iznos stekao bez pravne osnove. Stoga, pozivom na čl. 1111. ZOO-a, zahtijeva da mu tuženik vrati navedeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama od sljedećeg dana nakon svake pojedine uplate do isplate.

12. U pogledu zastare tužitelj se poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok za potraživanje iznosa plaćenih na temelju ništetnog ugovora teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Stoga smatra da je ovlašten potraživati sve uplate izvršene tuženiku po predmetnom ugovoru.

13. Tužitelj predlaže da sud presudom utvrdi ništetnim Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 710067, klasa: 363-02/2018-016/72, urbroj: 251-13-33- 1/014-18-2 od 11. srpnja 2019., zaključen između tužitelja i tuženika, te da naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.320,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na svaku pojedinu uplatu, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

14. Tužbi prileži Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 710067, klasa: 363-02/2018-016/72, urbroj: 251-13-33-1/014-18-2 od 11. srpnja 2019., sklopljen između tužitelja kao korisnika i tuženika kao Grada (list 8 i 9 spisa), rješenje tuženika, klasa: UP/I-363-02/2018-01/1591, urbroj: 251-13-31-1/005-18-6-SM od 18. srpnja 2018., kojim je odobreno postavljanje predmetne reklamne vitrine (list 10 do 12 spisa), knjigovodstvena dokumentacija, i to analitička kartica i otvorene stavke po predmetnom ugovoru (list 14 do 20 spisa), sudska praksa Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, i to odluke broj Usoz-8/16 od 13. lipnja 2016., Usoz-118/20 te rješenje broj Usoz-43/2024 od 17. prosinca 2024. (list 21 do 35 spisa), sudska praksa Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u istovrsnim predmetima, osobito na presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 3224/2023 od 18. listopada 2024., P-2334/2023 od 3. prosinca 2024., P-2060/2024 od 16. siječnja 2025., P-2413/2023 od 14. ožujka 2025., P-2423/2023 od 1. travnja 2025., P-1657/2024 od 3. travnja 2025., P-2406/2023 od 16. travnja 2025., P-2702/2024 od 28. travnja 2025., Povrv-1307/2024 od 17. ožujka 2025. i P-2697/2024 od 26. svibnja 2025., kao i na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 4343/2024 od 12. ožujka 2025., Pž-176/2025 od 3. rujna 2025. i Pž-1736/2024 od 18. rujna 2024. (list 36 do 186 spisa) te pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. u vezi početka tijeka zastarnog roka za potraživanja iznosa plaćenih na temelju ništetnog ugovora (list 187 spisa).

15. Tuženik u odgovoru na tužbu podnesenom 12. studenog 2025. osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovane. Navodi da tužitelj ništetnost Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklame od 11. srpnja 2019. pokušava izvesti iz tvrdnje da je taj ugovor protivan ZKG-u, ZLPRS-u, ZFJLPRS-u i Ustavu, kao i iz tvrdnje da ograničava poduzetničku slobodu, međutim smatra da takvi navodi nisu osnovani.

16. Tuženik ne spori da su stranke sklopile predmetni ugovor, ali ističe da ga je tužitelj sklopio svojevoljno i dobrovoljno te da je na temelju tog ugovora dobrovoljno izvršavao svoju obvezu plaćanja naknade sve do prosinca 2024., ne dovodeći u pitanje njegovu valjanost. Prema stajalištu tuženika, tužitelj je time iskazao volju koristiti reklamu i prihvatio obvezu plaćanja naknade sve dok se reklama nalazi na zemljištu.

17. Tuženik navodi da je predmetni ugovor sklopljen u skladu s propisanim postupkom za postavljanje reklame, i to temeljem čl. 31. tada važeće Odluke o komunalnom redu Grada Zagreba („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj 3/14., 16/14., 22/14., 25/15. i 6/17. – dalje: Odluka) te temeljem tada važećeg Pravilnika o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj 14/15. i 14/16. – dalje: Pravilnik).

18. Nadalje navodi da je Odluka donesena sukladno čl. 16. ZKG-a, koji propisuje ovlaštenje i obvezu jedinice lokalne samouprave da donese provedbene propise kojima se pobliže uređuju odnosi u komunalnom gospodarstvu, uključujući uređenje naselja, održavanje čistoće, čuvanje i korištenje javnih površina te druga pitanja komunalnog reda.

19. Tuženik smatra da postavljanje reklama, reklamnih panoa i drugih reklamnih predmeta utječe na izgled i vizuru grada te na svakodnevni život i potrebe građana, zbog čega to pitanje ulazi u djelokrug komunalnog reda. Stoga drži da je opravdano i pravno utemeljeno propisati obvezu plaćanja naknade za reklame koje se postavljaju ne samo na javnim površinama, nego i na nekretninama u vlasništvu drugih fizičkih i pravnih osoba.

20. Tuženik posebno ističe da se u konkretnom slučaju radi o posrednom korištenju javne površine u svrhu oglašavanja. Prema njegovu stajalištu, iako je reklama postavljena na površini u privatnom vlasništvu, ona koristi javnu površinu jer je upućena korisnicima te javne površine i svoju svrhu postiže jedino ako je vidljiva s površine javne namjene. Stoga smatra da se i takva reklama može podvesti pod uporabu javne površine, za koju je jedinica lokalne samouprave ovlaštena propisati i naplatiti naknadu.

21. Tuženik se poziva i na novi ZKG, osobito na čl. 104., kojim je propisano da odluka o komunalnom redu obuhvaća i uređenje pročelja, okućnica i dvorišta zgrada u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba u dijelu koji je vidljiv površini javne namjene, kao i određivanje uvjeta za postavljanje reklama. Također se poziva na čl. 105. st. 1. novog ZKG-a, kojim je propisano da su naknade za davanje na privremeno korištenje površina javne namjene prihod proračuna jedinice lokalne samouprave.

22. U pogledu propisa o financiranju jedinica lokalne i područne samouprave, tuženik navodi da je čl. 68. ZLPRS-a propisano da su prihodi jedinice lokalne i područne samouprave, između ostalog, naknade. Također navodi da je čl. 29. ZFJLPRS-a, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora, bilo propisano da su vlastiti izvori sredstava općine i grada, između ostalog, naknade za uporabu javnih, općinskih ili gradskih površina.

23. Slijedom navedenog, tuženik smatra da iz mjerodavnih propisa proizlazi zakonitost naplate naknade za postavljanje reklama na površinama u privatnom vlasništvu, jer se u takvom slučaju radi o posrednom korištenju javne površine. Navodi da se sredstva prikupljena od takvih naknada koriste za poboljšanje komunalne infrastrukture, uređenje naselja, izgled površina javne namjene i obavljanje komunalnih djelatnosti od interesa za građane i pravne osobe.

24. Tuženik se poziva na sudsku praksu za koju smatra da potvrđuje njegovo stajalište, osobito na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 4766/2016 od 23. rujna 2019., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2674/2019 od 25. svibnja 2021., kao i na odluke donesene u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2880/2016, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7561/2017 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2390/2019 od 22. ožujka 2022.

25. Tuženik ističe da iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2390/2019 proizlazi da je Grad Zagreb ovlašten naplaćivati naknadu za postavljanje reklame na tuđoj nekretnini, iako nije vlasnik niti nositelj stvarnog prava na toj nekretnini, te da ugovor o plaćanju naknade sklopljen temeljem takvog ovlaštenja nije protivan Ustavu ni prisilnim propisima. Prema navodima tuženika, Vrhovni sud je u toj odluci zaključio da se radi o jednoj vrsti ograničenja vlasnikovih prava koja se temelje na prisilnim propisima.

26. Tuženik nadalje navodi da ništetnost predstavlja najteži oblik nevaljanosti ugovora i da se može utvrditi samo ako je ugovor protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva u smislu čl. 322. st. 1. ZOO-a. Smatra da se tužitelj nije pozvao na konkretnu prisilnu odredbu koja bi bila povrijeđena sklapanjem spornog ugovora, nego iz vlastitog tumačenja propisa izvodi zaključak o ništetnosti.

27. Tuženik se poziva i na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2350/2023 od 27. ožujka 2024., potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2142/2024 od 21. siječnja 2025., kojom je, prema navodima tuženika, odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o plaćanju naknade za reklame i za isplatu. Stoga smatra da postoji i sudska praksa prema kojoj su takvi ugovori zakoniti i ustavni.

28. U odnosu na sudsku praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske na koju se poziva tužitelj, tuženik navodi da odluke koje se odnose na opće akte Grada Vodnjana i Grada Velike Gorice ne mogu biti obvezujuće za sud u ovom postupku jer se ti opći akti ne primjenjuju na području Grada Zagreba. Prema stajalištu tuženika, za ovaj postupak odlučno je isključivo postoji li odluka Visokog upravnog suda Republike Hrvatske o zakonitosti Odluke o komunalnom redu Grada Zagreba.

29. Tuženik nadalje ističe da presude Trgovačkog suda u Zagrebu na koje se poziva tužitelj ne predstavljaju jedinstvenu sudsku praksu, budući da postoji i drukčija praksa, uključujući presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2367/2023 od 8. studenoga 2024. te ranije navedenu revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2390/2019.

30. Tuženik smatra da redovni sud prvog stupnja nije ovlašten ispitivati i ocjenjivati zakonitost općeg akta koji je prestao važiti. U tom smislu poziva se na odredbe Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24. – dalje: ZUS), ranije odredbe ZUS-a iz 2010. godine te odredbe Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, ističući da je za ocjenu zakonitosti općih akata nadležan Visoki upravni sud Republike Hrvatske, odnosno ranije Ustavni sud Republike Hrvatske. Poziva se i na rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz-150/2012 od 30. lipnja 2014., kojim je postupak obustavljen zbog nepostojanja pretpostavki za njegovo vođenje.

31. Tuženik smatra da ocjena zakonitosti općeg akta koji više nije na snazi ne može predstavljati prethodno pitanje u smislu čl. 12. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – odluka USRH, 84/08., 96/08. – odluka USRH, 123/08. – ispravak, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. – odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP), jer se prethodnim pitanjem može smatrati samo pitanje postojanja nekog prava ili pravnog odnosa, a ne ocjena zakonitosti općeg akta. Prema njegovu stajalištu, drukčije postupanje redovnog suda bilo bi protivno pravilima o nadležnosti u postupku ocjene zakonitosti općih akata.

32. Budući da smatra da predmetni ugovor nije ništetan, tuženik osporava i osnovanost kondemnatornog zahtjeva za povrat plaćenih iznosa. Navodi da nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 322. i čl. 323. ZOO-a te da ne postoji osnova za vraćanje iznosa koje je tužitelj platio na temelju ugovora.

33. Tuženik, osim osnove, osporava i visinu tužbenog zahtjeva, navodeći da ukupno utuženi iznos ne odgovara zbroju pojedinačnih uplata te da su sporni i datumi uplata kako ih tužitelj navodi u tužbi.

34. Posebno osporava tijek zateznih kamata na utuženi iznos, smatrajući da takav zahtjev nije u skladu s čl. 1115. ZOO-a. Navodi da tuženik nije nepošteni stjecatelj jer nije imao razloga posumnjati u valjanost ugovora, budući da je naknadu propisivao i naplaćivao kao dio svojih prihoda, da zakonitost takve naplate nije bila osporena od strane nadležnih tijela niti sudova, te da su u sudskoj praksi postojale odluke koje potvrđuju zakonitost takvog postupanja.

35. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te da obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

36. Odgovoru na tužbu prileži rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz-150/2012 od 30. lipnja 2014. (list 202 i 203 spisa), presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2674/2019 od 25. svibnja 2021., Pž-3835/17 od 28. siječnja 2020. i Pž-2778/2016 od 12. ožujka 2019. (list 204 do 221 spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2390/2019 od 22. ožujka 2022. (list 222 do 226 spisa), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7561/2017 od 6. veljače 2019. (list 227 do 230 spisa), presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2880/2016 od 25. listopada 2017. (list 231 do 235 spisa) te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2142/2024 od 21. siječnja 2025. (list 236 do 241 spisa).

37. Tužitelj se podneskom od 19. studenog 2025. očitovao na odgovor na tužbu te ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Navodi da se tuženikov odgovor na tužbu u bitnom svodi na tvrdnje da čl. 31. Odluke o komunalnom redu iz 2014. nikada nije proglašen nezakonitim odnosno neustavnim od strane Visokog upravnog suda Republike Hrvatske ili Ustavnog suda Republike Hrvatske, da parnični sud nije ovlašten ocjenjivati zakonitost odnosno ustavnost te Odluke te da tuženik prema važećim propisima ima pravo propisivati i naplaćivati naknadu za reklame postavljene na privatnim nekretninama.

38. U odnosu na tvrdnju tuženika da sporna odredba Odluke o komunalnom redu iz 2014. nije proglašena nezakonitom, tužitelj navodi da je ta Odluka u međuvremenu prestala važiti, zbog čega su prestale postojati pretpostavke za odlučivanje o njezinoj zakonitosti u postupku pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske. Međutim, ističe da su ranije odluke o komunalnom redu Grada Zagreba, Odluka o komunalnom redu iz 2014. i trenutno važeća Odluka o komunalnom redu sadržavale odnosno sadrže sadržajno istovjetnu odredbu o plaćanju naknade za reklame postavljene na privatnim nekretninama.

39. Tužitelj se pritom poziva na rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz-43/2024 od 17. prosinca 2024., kojim je, prema njegovim navodima, obustavljeno izvršenje odredaba važeće Odluke o komunalnom redu Grada Zagreba koje su sadržajno istovjetne odredbama Odluke o komunalnom redu iz 2014. na temelju kojih je sklopljen predmetni ugovor.

40. Tužitelj navodi da se u ovom postupku ne vodi spor o Odluci o komunalnom redu kao općem aktu, već spor iz dvostranog ugovornog odnosa za koji tužitelj tvrdi da je ništetan. Budući da se valjanost pojedinačnog ugovora prosuđuje prema normativnom stanju u vrijeme njegova sklapanja, tužitelj smatra da je Odluka o komunalnom redu iz 2014. relevantna samo utoliko što je predmetni ugovor sklopljen temeljem njezine odredbe čl. 31.

41. Tužitelj nadalje tvrdi da je predmetni ugovor, neovisno o postojanju Odluke o komunalnom redu iz 2014., izravno protivan ZKG-u, ZLPRS-u i ZFJLPRS-u, jer mu je predmet plaćanje naknade za reklamu postavljenu na privatnoj nekretnini. Stoga smatra da postoje pretpostavke za neposrednu primjenu čl. 322. ZOO-a i utvrđenje ništetnosti ugovora.

42. Tužitelj drži promašenim tuženikovo pozivanje na pitanje učinaka odluka o ocjeni zakonitosti općih akata, na prestanak važenja općeg akta, vremenska ograničenja za njegovo preispitivanje te na učinke takvih odluka prema svima, jer se u ovom postupku, prema njegovu stajalištu, ne traži ukidanje općeg akta, već utvrđenje ništetnosti pojedinačnog ugovora.

43. Tužitelj osporava i tuženikove navode da je predmetni ugovor sklopljen svojevoljno i dobrovoljno. Navodi da tuženik zanemaruje postojanje normativne prisile, jer je sklapanje ugovora o plaćanju naknade bilo preduvjet za donošenje rješenja o odobrenju postavljanja reklame. Stoga smatra da se ne može govoriti o slobodnom prihvaćanju obveze plaćanja naknade.

44. U odnosu na tvrdnju tuženika da parnični sud nije ovlašten ocjenjivati zakonitost Odluke o komunalnom redu iz 2014., tužitelj navodi da su redovni sudovi ovlašteni neposredno primijeniti zakon ako tijekom postupka utvrde da je odredba podzakonskog akta nezakonita. Pritom se poziva na institut ekscepcije ilegalnosti i na čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, kao i na odredbe Ustava prema kojima sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava.

45. Tužitelj se poziva i na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, osobito na odluke broj Rev-1195/09 od 15. rujna 2011., Rev-2169/2019 od 1. ožujka 2023. i Rev- 901/2022 od 19. listopada 2022., za koje navodi da potvrđuju pravo i obvezu redovnih sudova da, u situaciji kada je podzakonski akt prestao važiti, a i dalje proizvodi učinke među strankama, sami ocijene njegovu zakonitost u konkretnom parničnom postupku.

46. Nadalje se poziva na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4343/2024 od 12. ožujka 2025. i Pž-176/2025 od 3. rujna 2025., donesene u predmetima istovrsne činjenične i pravne osnove, u kojima je, prema navodima tužitelja, prihvaćeno pravno shvaćanje koje zastupa i tužitelj u ovom postupku.

47. U odnosu na tuženikovu tvrdnju da ima pravo propisivati i naplaćivati naknadu za reklame na privatnim nekretninama, tužitelj se poziva na presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz-8/16 od 13. lipnja 2016. i Usoz-118/20 od 25. travnja 2022., kojima su, prema njegovim navodima, ukinute sadržajno istovjetne odredbe općih akata drugih jedinica lokalne samouprave. Tužitelj smatra da su te odluke pravno relevantne jer ukazuju da ne postoji zakonsko uporište za propisivanje naknade za reklame postavljene na privatnim nekretninama.

48. Tužitelj smatra da tuženikovo stajalište prema kojem odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske koje se odnose na druge jedinice lokalne samouprave nisu relevantne za ovaj spor predstavlja pretjerani formalizam. Pritom se poziva na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske o zabrani pretjeranog formalizma u tumačenju i primjeni propisa.

49. Tužitelj nadalje ističe da i sam tuženik u odgovoru na tužbu, pozivajući se na propise o financiranju jedinica lokalne samouprave i komunalnom gospodarstvu, govori o javnim površinama, površinama javne namjene te naknadama za uporabu javnih, općinskih ili gradskih površina, a ne o privatnim nekretninama. Prema stajalištu tužitelja, time tuženik zapravo potvrđuje osnovanost tužbe, jer u propisima na koje se poziva nema uporišta za naplatu naknade za reklame na privatnim nekretninama.

50. Tužitelj osporava tuženikovu tvrdnju da se radi o posrednom korištenju javne površine, navodeći da takvo „posredno“ korištenje javne površine za potrebe oglašavanja na privatnoj nekretnini nije zakonom propisano kao osnova za naplatu naknade. Stoga takvo tumačenje smatra pravno neutemeljenim.

51. Tužitelj drži neprimjenjivim tuženikovo pozivanje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2390/2019, jer se u tom predmetu, prema navodima tužitelja, radilo o drukčijoj pravnoj osnovi. Navodi da se tamošnji tužitelj pozivao na protivnost ugovora Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dok se u ovom predmetu ništetnost ugovora temelji na protivnosti ZKG-u, ZLPRS-u i ZFJLPRS-u.

52. Tužitelj se poziva i na pravno mišljenje prof. dr. sc. BE, bivše predsjednice Ustavnog suda Republike Hrvatske, kojim se, prema navodima tužitelja, razmatra ustavnost i zakonitost odredaba tuženikove Odluke o komunalnom redu o plaćanju naknade za reklame na privatnim nekretninama u odnosu na relevantne zakone.

53. U odnosu na tuženikovo osporavanje tijeka zateznih kamata, tužitelj navodi da je tuženik nepošteni stjecatelj iznosa plaćenih temeljem spornog ugovora. Smatra da je tuženik, kao najveća jedinica lokalne samouprave s odgovarajućom stručnom službom, znao ili morao znati da u relevantnim zakonima nema uporišta za naplatu naknade za reklame na nekretninama koje nisu u njegovom ili javnom vlasništvu. Prema navodima tužitelja, tuženik je to morao znati najkasnije nakon donošenja presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iz 2016. kojom su ukinute sadržajno istovjetne odredbe općeg akta druge jedinice lokalne samouprave.

54. Tužitelj se poziva i na noviju praksu Trgovačkog suda u Zagrebu u istovrsnim predmetima, navodeći više odluka kojima je, prema njegovim tvrdnjama, potvrđena ispravnost njegova pravnog shvaćanja, uključujući odluke broj P-3224/2023, P- 2334/2023, P-2060/2024, P-2413/2023, P-2423/2023, P-1657/2024, P-2406/2023, P- 2702/2024, P-3225/2023, P-2679/2024, P-2697/2024 i P-2687/2024, kao i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4343/2024 i Pž-176/2025.

55. Tuženik se podneskom od 9. prosinca 2025. očitovao na podnesak tužitelja te naveo da ostaje kod svih navoda iznesenih u odgovoru na tužbu, koje ne ponavlja.

56. Tuženik uz podnesak dostavlja analitičke kartice i specifikacije uplata za utuženo razdoblje te navodi da iz te dokumentacije proizlaze manje razlike između dokumentacije koju je tužitelj dostavio uz tužbu i podataka kojima raspolaže tuženik. U dijelu u kojem se tužbeni zahtjev razlikuje od podataka tuženika, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, dok je u podudarajućem dijelu ne osporava.

57. Tuženik i nadalje u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva. U odnosu na pravno mišljenje prof. dr. sc. BE, koje je dostavio tužitelj, tuženik navodi da to mišljenje nije relevantno za odlučivanje, jer sud poznaje pravo i nisu mu potrebna mišljenja pravnih stručnjaka radi donošenja pravilne i zakonite odluke.

58. Tužitelj se podneskom od 16. prosinca 2025. očitovao na podnesak tuženika od 9. prosinca 2025. te naveo da specificira i smanjuje tužbeni zahtjev, kako u odnosu na pojedine iznose tako i u odnosu na ukupan iznos, sukladno dokumentaciji koju je tuženik priložio uz navedeni podnesak.

59. Tužitelj i nadalje ustraje kod zahtjeva za utvrđenje ništetnosti Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 710067, klasa: 363-02/2018-016/72, urbroj: 251-13-33-1/014-18-2 od 11. srpnja 2019., sklopljenog između tužitelja kao korisnika i tuženika kao Grada.

60. U odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva, tužitelj sada potražuje isplatu iznosa od 1.288,81 EUR, umjesto ranije zatraženog iznosa od 1.320,35 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaku pojedinu uplatu od dana navedenih u specificiranom tužbenom zahtjevu do isplate.

61. Na pripremnom ročištu održanom 14. travnja 2026. tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva uređenog podneskom od 16. prosinca 2025., kao i kod svih iznesenih navoda i dokaznih prijedloga. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, svih iznesenih navoda i dokaznih prijedloga te je, nastavno na podnesak tužitelja od 16. prosinca 2025., naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, već samo osnovu utuženja.

62. Sud je tijekom postupka pročitao isprave koje su stranke priložile u sudski spis. Na temelju ocjene izvedenih dokaza, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, tužbeni je zahtjev ocijenjen osnovanim.

63. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 710067, klasa: 363-02/2018-016/72, urbroj: 251-13-33-1/014-18-2 od 11. srpnja 2019. te zahtjev za isplatu iznosa od 1.288,81 EUR koji je tužitelj platio tuženiku na osnovi tog ugovora, sa zakonskim zateznim kamatama.

64. Između stranaka nije sporno da su sklopile navedeni ugovor, da se ugovor odnosi na postavljanje reklamne vitrine na zemljištu u privatnom vlasništvu, označenom kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te da je tužitelj po tom ugovoru tuženiku plaćao naknadu. Nakon što je tužitelj podneskom od 16. prosinca 2025. specificirao i smanjio tužbeni zahtjev sukladno dokumentaciji koju je dostavio tuženik, nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva.

65. Sporna je valjanost navedenog ugovora s obzirom na tužiteljeve tvrdnje da je isti sklopljen na temelju odredbe čl. 31. Odluke o komunalnom redu iz 2014., koja, prema tvrdnjama tužitelja, u dijelu kojim propisuje obvezu plaćanja naknade za postavljanje reklama na zemljištima i objektima u vlasništvu drugih osoba, nije suglasna ZKG-u, ZLPRS-u i ZFJLPRS-u, a time ni Ustavu. Posljedično tome, sporna je osnova tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovora, osnova zahtjeva za povrat plaćenog iznosa te tijek zateznih kamata.

66. Uvidom u Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame od 11. srpnja 2019. utvrđeno je da je isti sklopljen između tuženika kao Grada i tužitelja kao korisnika te da je predmet ugovora postavljanje jedne reklamne vitrine na zemljištu u privatnom vlasništvu, k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], uz obvezu tužitelja da tuženiku plaća mjesečnu naknadu u iznosu od 120,53 kn, odnosno 16,00 EUR nakon uvođenja eura.

67. Iz rješenja tuženika, klasa: UP/I-363-02/2018-01/1591, urbroj: 251-13-31-1/005- 18-6-SM od 18. srpnja 2018., proizlazi da je tužitelju odobreno postavljanje predmetne reklamne vitrine. Iz sadržaja ugovora i rješenja proizlazi da se reklamna vitrina odnosi na zemljište koje nije javna površina niti je u vlasništvu tuženika, već se radi o zemljištu u privatnom vlasništvu.

68. Iz analitičkih kartica i specifikacija uplata proizlazi da je tužitelj po predmetnom ugovoru tuženiku platio ukupno 1.288,81 EUR. Budući da je tuženik nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, sud je navedenu činjenicu uzeo kao nespornu.

69. Glede stajališta tuženika da ovaj sud nije ovlašten ispitivati zakonitost Odluke o komunalnom redu iz 2014. koja je prestala važiti, valja istaknuti da se u ovom postupku ne odlučuje o ukidanju općeg akta s učinkom prema svima, već o valjanosti pojedinačnog ugovora sklopljenog između stranaka, pri čemu je za ocjenu valjanosti tog ugovora relevantno pravno stanje u vrijeme njegova sklapanja.

70. Odluka o komunalnom redu iz 2014. predstavlja opći akt jedinice lokalne samouprave. U pravilu je za ocjenu zakonitosti općih akata nadležan Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Međutim, u situaciji kada opći akt više nije na snazi, a i dalje proizvodi pravne učinke među strankama jer je na temelju njega sklopljen ugovor čija je valjanost predmet parničnog postupka, parnični sud ovlašten je i dužan u okviru odlučivanja o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti ocijeniti pravne učinke takvog akta na konkretni ugovorni odnos.

71. Takvo stajalište izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2169/2019 od 1. ožujka 2023. i Rev-901/2022 od 19. listopada 2022., prema kojima se pitanje zakonitosti općeg akta koji više nije na snazi, ali i dalje proizvodi učinke među strankama, može isticati u parničnom postupku u kojem se pojavilo pitanje zakonitosti tog akta, a redovni sud je u takvoj situaciji dužan ispitati njegovu zakonitost. Suprotno stajalište dovelo bi do nerazmjernog ograničenja prava na pristup sudu.

72. Slijedom navedenog, sud je kao prethodno pitanje, isključivo za potrebe odluke u ovom parničnom postupku i bez učinka ukidanja općeg akta, ocijenio zakonitost odredbe čl. 31. Odluke o komunalnom redu iz 2014. u dijelu u kojem je propisivala obvezu plaćanja naknade za postavljanje reklama na zemljištima i objektima u vlasništvu drugih osoba.

73. Odredbom čl. 31. Odluke o komunalnom redu iz 2014. bilo je propisano da se za postavljanje ploča s natpisom, plakata, jarbola, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljišta i objekte u vlasništvu drugih plaća naknada koju pravilnikom propisuje gradonačelnik na prijedlog gradskog upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove. Nadalje je bilo propisano da vlasnik odnosno korisnik predmeta i gradonačelnik, odnosno osoba koju on ovlasti, sklapaju ugovor o plaćanju naknade, i to prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju.

74. Iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik propisao obvezu plaćanja naknade ne samo za postavljanje reklamnih predmeta na javne površine odnosno površine u vlasništvu Grada Zagreba, nego i za postavljanje takvih predmeta na zemljišta i objekte u vlasništvu drugih fizičkih ili pravnih osoba.

75. Nije sporno da je tuženik, kao jedinica lokalne samouprave, ovlašten u okviru komunalnog reda uređivati pitanja uređenja naselja, izgleda javnog prostora i uvjeta pod kojima se reklame mogu postavljati. Nije sporno ni da je ovlašten propisati i naplaćivati naknadu za korištenje površina koje su javne odnosno u njegovom vlasništvu, kada za to postoji zakonsko uporište.

76. Međutim, odlučno je pitanje je li tuženik imao zakonsko ovlaštenje kao vlastiti prihod propisati i naplaćivati naknadu za reklamu postavljenu na zemljištu koje nije javna površina niti je u njegovom vlasništvu, već je u vlasništvu druge osobe.

77. Takvo ovlaštenje sud ne nalazi u odredbama ZKG-a, ZLPRS-a ni ZFJLPRS-a. Odredbe tih zakona uređuju ovlasti jedinica lokalne samouprave u području komunalnog gospodarstva i njihove prihode, no iz njih ne proizlazi ovlaštenje jedinice lokalne samouprave da općim aktom propiše obvezu plaćanja naknade za postavljanje reklama na privatnim nekretninama.

78. Prema tada mjerodavnim propisima, jedinice lokalne samouprave mogle su ostvarivati prihode koji su zakonom određeni, uključujući naknade za uporabu javnih, općinskih ili gradskih površina te druge prihode utvrđene posebnim zakonom. Međutim, naknada za postavljanje reklame na nekretnini u privatnom vlasništvu nije naknada za uporabu javne, općinske ili gradske površine, niti je kao prihod jedinice lokalne samouprave bila propisana posebnim zakonom.

79. Tuženikovo stajalište da se u konkretnom slučaju radi o posrednom korištenju javne površine sud ne prihvaća. Sama okolnost da je reklama vidljiva s javne površine i da je namijenjena korisnicima javne površine ne znači da se privatna nekretnina na kojoj je reklama postavljena može smatrati javnom površinom niti da se time stvara zakonska osnova za plaćanje naknade tuženiku.

80. Naime, prihodi jedinica lokalne samouprave moraju imati zakonsko uporište. Pojam „posrednog korištenja javne površine“ ne može se tumačenjem proširiti tako da obuhvati i korištenje privatne nekretnine za postavljanje reklame, kada takva obveza plaćanja naknade nije propisana zakonom.

81. Takvo pravno shvaćanje nije protivno ni stajalištima Visokog upravnog suda Republike Hrvatske izraženima u odlukama broj Usoz-8/16 od 13. lipnja 2016. i Usoz- 118/20 od 25. travnja 2022., u kojima je taj sud, odlučujući o sadržajno istovjetnim odredbama općih akata drugih jedinica lokalne samouprave, zauzeo stajalište da jedinice lokalne samouprave nisu ovlaštene kao vlastiti prihod propisati plaćanje naknade za reklamne predmete i natpise postavljene na površinama koje nisu u njihovu vlasništvu, odnosno za plaćanje koje nema temelja u posebnim zakonima.

82. Sud je imao u vidu i tuženikovo pozivanje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2390/2019 od 22. ožujka 2022., ali nalazi da ta odluka nije odlučna za ovaj spor jer se u tom predmetu radilo o drugačijoj pravnoj osnovi ništetnosti, odnosno o pozivanju na protivnost ugovora propisima kojima se uređuje vlasništvo i druga stvarna prava, dok se u ovom predmetu ništetnost ugovora temelji na tvrdnji o protivnosti ugovora propisima kojima se uređuju komunalno gospodarstvo, samoupravni djelokrug i financiranje jedinica lokalne samouprave.

83. Sud je imao u vidu i postojanje različite sudske prakse na koju se stranke pozivaju. Međutim, sudske odluke donesene u drugim postupcima, osim snagom pravne argumentacije, ne vezuju sud u ovom postupku. Sud je pri odlučivanju prvenstveno vezan Ustavom, zakonom, međunarodnim ugovorima i drugim važećim izvorima prava, a razloge za prihvaćanje pravnog shvaćanja tužitelja izložio je u prethodnim točkama obrazloženja.

84. Slijedom navedenog, sud ocjenjuje da je odredba čl. 31. Odluke o komunalnom redu iz 2014., u dijelu u kojem propisuje obvezu plaćanja naknade za postavljanje reklama na zemljištima i objektima u vlasništvu drugih osoba, bila protivna zakonu jer tuženik nije imao zakonsko ovlaštenje kao vlastiti prihod propisati i naplaćivati takvu naknadu.

85. Budući da je predmetni ugovor sklopljen upravo na temelju navedene nezakonite odredbe Odluke o komunalnom redu iz 2014., i to radi plaćanja naknade za reklamu postavljenu na privatnom zemljištu, sud ocjenjuje da je ugovor protivan prisilnim propisima u smislu čl. 322. st. 1. ZOO-a.

86. Odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Kako u konkretnom slučaju cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na drugu pravnu posljedicu, niti zakon propisuje što drugo, predmetni ugovor je ništetan i ne proizvodi pravne učinke među ugovornim stranama.

87. Stoga je valjalo prihvatiti deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i utvrditi ništetnim Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 710067, klasa: 363 - 02/2018-016/72, urbroj: 251-13-33-1/014-18-2 od 11. srpnja 2019., sklopljen između tužitelja kao korisnika i tuženika kao Grada.

88. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, ako zakon što drugo ne određuje.

89. Kako je predmetni ugovor ništetan, tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je od tužitelja primio na temelju takvog ugovora. Budući da je nakon smanjenja i specifikacije tužbenog zahtjeva, a sukladno dokumentaciji tuženika, među strankama nesporno da je tužitelj tuženiku po predmetnom ugovoru platio iznos od 1.288,81 EUR, valjalo je tuženiku naložiti isplatu tog iznosa tužitelju.

90. Osnova obveze vraćanja proizlazi i iz pravila o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, jer je tuženik primio navedene iznose na temelju ugovora koji je ništetan i kao takav ne proizvodi pravne učinke.

91. U odnosu na zatezne kamate, prema čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

92. Sud ocjenjuje da je tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj. Naime, tuženik je kao jedinica lokalne samouprave morao znati da za propisivanje i naplatu naknade za reklame postavljene na nekretninama koje nisu javne niti u njegovom vlasništvu mora postojati jasno zakonsko uporište. Takvo uporište u mjerodavnim zakonima nije postojalo. Osim toga, pravno shvaćanje o nepostojanju ovlasti jedinica lokalne samouprave za propisivanje takvih naknada izraženo je u praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske već u odluci broj Usoz-8/16 od 13. lipnja 2016.

93. Stoga tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos od dana stjecanja, odnosno od dana nakon izvršene pojedine uplate, kako je to zatraženo specificiranim tužbenim zahtjevom, pa je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

94. Visina stope zatezne kamate određena je prema čl. 29. st. 2. ZOO-a, i to prema stopi koja se primjenjuje na ostale odnose, budući da se u konkretnom slučaju ne radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora, nego o vraćanju stečenog bez osnove po ništetnom ugovoru.

95. Prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok potraživanja za vraćanje iznosa plaćenih na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Budući da se u ovom postupku tek utvrđuje ništetnost predmetnog ugovora, zahtjev tužitelja nije zastario.

96. Slijedom svega navedenog, valjalo je prihvatiti preostali tužbeni zahtjev te odlučiti kao u točkama I. i II. izreke presude.

97. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku.

98. Tužitelju su, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.), priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR, sastava obrazloženog podneska od 20. studenog 2025. u iznosu od 150,00 EUR, sastava podneska od 17. prosinca 2025. u iznosu od 75,00 EUR, te trošak zastupanja na ročištu od 14. travnja 2026. u iznosu od 150,00 EUR, što ukupno iznosi 525,00 EUR, odnosno uvećano za PDV po stopi od 25% te sudsku pristojbu na tužbu (26,55 EUR) i sudsku pristojbu na presudu (53,10 EUR) ukupno 735,90 EUR.

99. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 17. prosinca 2025. preko iznosa od 75,00 EUR, odnosno za daljnjih 75,00 EUR uvećano za PDV od 25%, jer se ne radi o obrazloženom podnesku kojim bi se iznosili novi činjenični ili pravni navodi, već o podnesku kojim je tužitelj specificirao i smanjio tužbeni zahtjev sukladno dokumentaciji tuženika. Stoga je zahtjev za naknadu troška u iznosu od 93,75 EUR odbijen kao neosnovan, kako je odlučeno pod točkom IV. izreke presude.

100. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a u vezi s čl. 29. st. 2. ZOO-a.

101. Budući da je tužitelj podneskom od 16. prosinca 2025. smanjio tužbeni zahtjev s iznosa od 1.320,35 EUR na iznos od 1.288,81 EUR, valjalo je utvrditi da je tužba povučena u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 31,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, kako je odlučeno rješenjem.

Zagreb, 13. svibnja 2026.

SUDAC

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem su presuda i rješenje objavljeni, ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude i rješenja, odnosno u roku od 15 dana od dostave prijepisa presude i rješenja ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude i rješenja. Žalba se podnosi putem ovog suda.

DNA:

- Odvj. Marin Domjanović, Zagreb, III Pile 23

- GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1