REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 132 P-5668/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Snježani Karlušić, u pravnoj stvari tužitelja LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Hrvoju Vukadinu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vukadin i partneri j. t. d. iz Zagreba, Biskupa Galjufa 7A, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 1. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Hrvoja Vukadina, odvjetnika i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 13. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 od 21. travnja 2006. koji su sklopili tužitelj LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kao kreditor na način da je u cijelosti ništetan članak 10. Ugovora o kreditu koji glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,000% ( dva posto ) naknade za iznos kredita odnosno minimalno 200,00 kuna obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Za slučaj prijevremenog povrata kredita Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke." kao i zadnji stavak članak 12. koji glasi: " Sve što ovim ugovorom nije predviđeno, primjenjivat će se važeći pozitivni propisi i opći akti Banke."

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, da tužitelju LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos 270,73 eura ( slovima: dvjesto sedamdeset eura i sedamdeset tri centa ) sa zakonskim zateznim kamatama od 22. travnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008.do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, nadoknaditi parnične troškove tužitelju LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu 296,45 eura (slovima: dvjesto devedeset šest eura i četrdeset pet centi) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 13. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, za nadoknadom troškova postupka u iznosu 250,00 eura (slovima: dvjesto pedeset eura) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude 13. svibnja 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj 26. rujna 2024. tužitelj navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom 21. travnja 2006. sklopio ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 kojim je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu 14.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti isplaćen po srednjem tečaju tuženika.

2. Točkom 10. ugovora određeno je: " Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,000% (dva posto) naknade za iznos kredita odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto kuna) obračunate s datumom Ugovora."

3. Tuženik je tužitelju 21. travnja 2006. naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu 2.039,80 kuna/270,73 eura što predstavlja upravo 2,000% od iznosa kredita tj. kunsku protuvrijednost iznosa od 14.000,00 eura po srednjem tečaju tuženika.

4. Predmetni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravni položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine, broj: 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP/03) i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05; u daljnjem tekstu: ZOO/05).

5. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

6. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 10. Ugovora, već je tužitelj bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi". Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje on točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži.

7. U tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelj traži da se utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160, sklopljenog 21. travnja 2006. između tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kao banke i tužitelja LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, kojima je ugovorna obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu zahtijeva i odobravanje kredita, dakle točka 10. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,000% naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna obračunate s datumom ugovora, kao i isplatu na ime plaćane naknade za obradu zahtijeva i odobravanje kredita iznos od 270,73 eura/2.039,80 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 22. travnja 2006. do isplate te trošak postupka sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate (list 1-4 spisa).

8. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da citirana odredba o ulaznoj naknadi (čl. 10 predmetnog ugovora) propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku 2,000% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost odnosno ništetnost navedene odredbe. Da je tužitelju predmetna odredba Ugovora o kreditu bila jasna i lako uočljiva proizlazi iz letka odnosno ponude koji je tuženik stavio na raspolaganje svojim korisnicima pa tako tužitelju te koji letak je sastavni dio kreditnog zahtjeva tužitelja. Naime, iz navedenog letka koji je bio na raspolaganju tužitelju je razvidno da se naknada za obradu kredita naplaćivala u visini od 2,000%. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je osim u navedenoj ponudi, bio upoznat i prilikom sklapanja ugovora pa se utoliko ima smatrati da je bilo dovoljno informacija temeljem kojih je tužitelju naplaćivanje naknade za obradu kredita trebalo biti poznato. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,000% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik ističe da su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,000% od visine predmetnog kredita u iznosu od 270,73 eura/ 2.039,80 kuna. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje naknade ( tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. definirao koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Tuženik ističe prigovor zastare (list 18-29 spisa).

9. Među strankama je nesporno: da je tužitelj sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu 21. travnja 2006. i da je tužitelju naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu 270,73 eura odnosno 2.039,80 kuna .

10. Među strankama je sporno: je li nastupila zastara i osnovanost tužbenog zahtjeva.

11. U tijeku postupka pročitana je dokumentaciju u spisu i to: preslika ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102961556 od 21. travnja 2006. (list 6-9 spisa), otplatna tablica (list 10-12 spisa), obračun naknade za bankarske usluge (list 13 spisa), nalog za puštanje gotovinskog kredita (list 14 spisa), izvadak iz Općih i posebnih odredbi kataloga sektora građanstva od 3. travnja 2006. (list 33-44 spisa), Odluka o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (list 45-50 spisa) i saslušana je tužitelja (list 151-152 spisa).

11. a) Tuženik je odustao od saslušanja svjedokinje ZS (list 146 spisa).

12. Na pripremnom ročištu 3. veljače 2006. je određena vrijednost predmeta spora u iznosu od 270,73 eura, a koliko iznosi kondemnatorni zahtjev.

13. Čitanjem ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102961556 od 21. travnja 2006. kojeg je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao kreditorom je razvidno da se radi o gotovinskom kreditu (članak 3. predmetnog ugovora). Prema čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03) je propisano da je potrošač: svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora i iskaza tužitelja je razvidno da je predmetni kredit podignuo radi uređenja kata u obiteljskoj kući da bi imao gdje stanovati te da je u tom dijelu stanovao sve do 2018., kada je prodana obiteljska kuća i podignut još jedan kredit da bi se zatvorio kredit jer su rate enormno rasle. U konkretnom slučaju tužitelj je kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom ugovor o kreditu- gotovinski, dakle predmetni ugovor je sklopljen izvan trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti korisnika kredita, dakle tužitelj je sklopio kredit za osobne potrebe, pa je razvidno da je tužitelj potrošač u smislu čl. 3. st. 1. t. 1. Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03 ).

14. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe 10. ugovora o kreditu kojeg je sklopio tužitelj sa tuženikom, a kojom odredbom je ugovoreno da je tuženik ovlašten zaračunati naknadu za obradu zahtijeva i odobravanje kredita.

15. Čitanjem ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102961556 od 21. travnja 2006. kojeg je sklopio tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom je razvidno da je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 14.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti isplaćen po srednjem deviznom tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj ( točka 2. ugovora) sa rokom otplate od 84 mjeseca. Točkom 10. ugovora propisana je naknada za obradu kreditnog zahtjeva 2,000% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kuna naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj. Tuženik je istu naknadu naplatio dana 21. travnja 2006. u iznosu 2.039,80 kuna/270,73 eura.

16. Iz iskaza tužitelja je razvidno da je ugovor bio pripremljen od strane banke i da je čitao ugovor, međutim o njemu nije mogao pregovarati. Prilikom podizanja kredita mu je naplaćena naknada za obradu kredita, ali mu nije rečeno zbog čega treba platiti naknadu i zbog čega je ona baš u tom iznosu. Da nije platio naknadu ne bi mogao podići kredit.

17. Čitanjem ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102961556 od 21. travnja 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora je razvidno da se radi o standardiziranom ( tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05; u daljnjem tekstu: ZOO-a) propisano je da su opći uvjeti ugovora; ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana ( sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuje ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenu, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog članka istog Zakona propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva ugovor je ništetan.

18. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je. čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovora odredba ništetna.

19. Čitanjem ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102961556 od 21. travnja 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i iskaza tužitelja je utvrđeno da je ugovor unaprijed bio pripremljen od strane kreditora, banke te da se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed pripremljenog od strane banke koji korisnik kredita može potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,000% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 2,000% od iznosa kredita.

20. Iz iskaza tužitelja je razvidno da je ugovor bio unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika, te da u trenutku sklapanja ugovora sa tuženikom nije joj objašnjeno koje troškove ima tuženik u vezi postupka odobravanja kredita, a niti strukturu tih troškova. Iskaz tužitelja je prihvaćen kao istinit jer je isti životno uvjerljiv i logičan.

21. Ugovor je kreditu je djelomično prilagođen potrebama klijenata, ovdje tužitelja i to samo u dijelovima koje se tiču iznosa kredita, roka otplate i namjene, međutim to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu, kojom se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je dalje isti, kao i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti ne bi bio sklopljen.

22. Tužitelj je u smislu čl. 3. ZZP potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle isti nema pravnih znanja koja su mu potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sveza razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti.

23. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe ugovora nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

24. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nesporno je da je odredba koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (čl. 10.) bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u sklapanja ugovora. Tuženik prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao (razvidno iz iskaza tužitelja) te tuženik nije prezentirao tužitelju koje on točno ima troškove u vezi odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži.

25. Budući da je odredba čl. 10. koja se odnosi na naplatu naknade za obradu zahtjeva i obradu kredita bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo (razvidno iz iskaza tužitelja i čitanja predmetnog ugovora), niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora; takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03); stoga je došlo do značajnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što je u suprotnosti s osnovnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava te je odredba čl. 10. ništetna na temelju čl. 322. st. 1. ZOO-a i odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

26. Budući da je odredba čl. 10. ugovora o kreditu od 21. travnja 2006. ništetna na temelju čl. 322. ZOO-a. Potom u skladu s člankom 323. st. 1. ZOO-a je obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog posla, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao li prema okolnostima nije morao znati za postojanje ništetnosti; stoga tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po predmetnom ugovoru od 21. travnja 2006. zbog ništetne odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (čl. 10.) u iznosu 270,73 eura/ 2.039,80 kuna na temelju 1111. st. 1. ZOO-a, pa je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan te je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

27. Kamate su određene na temelju čl. 1115. ZOO-a.

28. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništenosti spornih odredbi ugovora je razvidno da zastara još nije počela niti teći te je odbijen prigovor zastare kao neosnovan.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr. i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP-a ) te vrijednosti tužbenog zahtjeva ( vps 270,73 eura ) i zatraženim troškovnicima.

30. Trošak tužitelja se sastoji od troškova zastupanja po punomoćniku - odvjetniku i to za sastav tužbe - 25 bodova po Tbr. 7/1, sastav podnesaka 25.11.2024. - 25 bodova po Tbr. 8/1, zastupanje na raspravama 3.2.2026. i 1.4.2026. -50 bodova (2 x 25 bodova) po Tbr. 9/1, ukupno 100 bodova, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23) uz vrijednost boda od 2,00 eura, te PDV-a 25% u iznosu 50,00 eura, ukupno 250,00 eura.

31. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava podnesaka 31.1.2025., 4.3.2025., 9.5.2025. i 24.11.2025. jer isti nisu bili potrebni za vođenje postupka, a na temelju čl. 155. ZPP-a.

32. Tužitelju su u cijelosti priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 i za presudu u iznosu 13,27 eura, ukupno 46,45 eura kao nužan i opravdan trošak.

33. Parnični trošak tužitelja se sastoji od troška za zastupanje po punomoćniku- odvjetniku u iznosu 250,00 eura i troškova sudske pristojbe u iznosu 46,45 eura, ukupno 296,45 eura.

34.Tužitelju su na njegov zahtjev na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosuđene zakonske zatezne kamate na parnični trošak od donošenja presude do isplate.

35. Odbijen je zahtjev tuženika za nadoknadom troškova postupka u iznosu 250,00 eura jer isti nije uspio u sporu na temelju čl. 154. st. 1.ZPP-a.

Zagreb, 13. svibnja 2026.

Sutkinja:

Snježana Karlušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, s tim da strankama koje su uredno obaviještene o ročištu na kojoj se presuda objavljuje rok za žalbu teče od slijedećeg dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, a stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje rok za žalbu teče od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisanim putem ovog suda u pet istovjetnih primjeraka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

pun. tužitelja

pun. tuženika