REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7379/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MSB (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], zastupa ga Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb (OIB:92963223473), Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 20. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika obiju parničnih stranaka i tužitelja osobno, 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 2. KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu broj: 3209184881 od 15. svibnja 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge“ utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da u 15 dana plati tužitelju parnični trošak od 856,18 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 14. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 15.5.2007. s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu br. 3209184881 na temelju kojega mu je tuženik kao korisniku odobrio kredit od 39.350,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. U čl. 2. tužitelju je nametnuta naknada u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a za navedeni kredit i naplaćena naknada za obradu zahtjeva od 57,93 eura. Tužitelj napominje da je riječ o obrascu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik, da tužitelj nije imao mogićnosti pregovarati o sada spornoj odredbi te da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoje navedene naknade i troškovi niti zašto je određena u tom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini neodređenom i neodredivom, a posljedično nepoštenom i ništetnom. Predlaže da je sud utvrdi ništetnom i posljedično traži isplatu iznosa koji je na ime te odredbe isplatio tuženiku i donošenje presude kao u izreci.

2. Tuženik je prigovorio iskazanoj vrijednosti predmeta spora, osporio tužitelju pravni interes za podnošenje ove tužbe, status potrošača, i osnovu zahtjeva, tvrdeći da je sporna odredba ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa nije dopušteno ocjenjivati je li nepoštena, odnosno ništetna, da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja naknade i iznosom te naknade, da ova odredba nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, osporava tijek zatraženih zateznih kamata i predlaže zahtjev odbiti.

3. Sud je tijekom postupka pročitao Ugovor o kreditu br. 3209184881 i ostalu dokumentaciju u spisu i saslušao tužitelja. Svi su dokazi ocijenjeni po čl. 8. ZPP-a i utvrđeno da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Predmet ovoga postupka zahtjev je tužitelja ua utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovorena njegova obveza da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, koja je naplaćena u iznosu od 436,51 kn (sada 57,93 eura), što proizlazi iz tuženikove potvrde na listu 33 spisa.

5. Iz sadržaja predmetnog ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da je sklopio s tuženikom ugovor o kreditu radi renoviranja kuće u kojoj i danas živi, da je nije iznajmljivao niti je u njoj bilo sjedište obrta ili trgovačkog društva, dakle u privatne svrhe. Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djelatnost na tržištu u svrhe koje nisu namijene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st.1.). U tome je smislu tužitelj potrošač iz čl. 3. st.1. ZZP.

6. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi valja reći kako u postupku nema spora o tome:

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača

("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP)

- da se tužitelj obvezao prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva

- da je tužitelj 28.5.2007. platio tu naknadu u iznosu od 436,51 kn, sada 57,93 eura (ovo proizlazi i iz potvrde tuženika na listu 13 spisa).

7. Iz iskaza tužitelja, kojega sud kao logičan, životan i okolnosno uvjerljiv u cijelosti prihvaća, sud je utvrdio da mu je u banci predmetni kredit bio przebturab jai bahoivikhbuhu, s obzirom na to koliko mu je novca bilo potrebno, da su mu rekli da ima neki trošak obrade koji sse mora platiti, da je pristao na to jer mu je bilo logično da kredit ima trošak, a izbora nije imao, niti je mogao pregovarati o ugovornim odredbama.

8. Iz navedenoga je sud utvrdio da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer ju je očigledno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj - potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Naglašava se pritom da se i ne tvrdi niti dokazuje da je tužitelj bio informiran o vrsti i strukturi troškova koje je bio obvezan platiti.

9. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini te naknade iz čl. 2. ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe koja je standardna, proizlazi da se o njezinom sadržaju nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je po odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, riječ je o odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu čl. 85. ZZP/03.

12. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, ona u potpunosti ne omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe jer se u pogledu visine navodi da će biti obračunata s datumom ugovora. Sve i da nije bilo tako, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

13. Odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu čl. 84. ZZP/03.

14. Čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

15. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

16. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje u razdoblju od 84 mjeseca, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

18. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

19. Imajući na umu navedeno, odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu sa čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

20. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

21. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

22. Što se tiče ispitivanja mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

23. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

24. U skladu sa čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

25. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Iz iskaza tužitelja proizlazi da niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije o tome bilo govora.

26. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornom odredbom ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od sada 57,93 eura, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

27. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

28. Odluka o troškovima postupka donesena je po čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju su dosuđeni troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi jer je u pitanju spor o utvrđenju ništetnosti dijela ugovora. i to za sastav tužbe i podneska od 10.3.2026. po 200,00 eura (tbr 7/1, 8/1), za zastupanje na ročištu 20.4.2026. iznos od 200,00 eura (tbr 9/1), ukupno 600,00 eura, što uvećano za PDV 25 % od 150,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu i presudu od po 53,09 eura iznosi 856,18 eura.

29. Zatezna kamata je dosuđena po čl. 29. st. 2. ZOO, a kamata na parnični trošak po čl. 151. st. 3. ZPP-a od dana donošenja presude do isplate.

Zagreb, 13. svibnja 2026.

Sudac

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje ovom sudu, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika