REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Đ 5

Poslovni broj: Us I-1819/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja Premec j.d.o.o. (OIB: 99194389197), Rijeka, A. B. Šimića 5, kojeg zastupa opunomoćenik Ivo Matić (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ranić i Matić, u Rijeci, Užarska 17/III, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Rijeka, Žrtava fašizma 3, kojeg zastupa službena osoba ĐR, radi dozvole za boravak i rad, 13. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-02/25-09/35899, URBROJ: 511-09-38-25-3 od 23. kolovoza 2025., te radi naknade troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-02/25-09/35899, URBROJ: 511-09- 38-25-3 od 23. kolovoza 2025. odbijen je zahtjev tužitelja, u svojstvu poslodavca, za izdavanje dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj za GR, državljanina treće zemlje - Albanije, uz određivanje roka u kojem je stranac dužan napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) i ostale prateće odluke. Rješenje tuženika doneseno je pozivom na kršenje odredaba Zakona o strancima koje se odnose na ulazak, boravak i rad od strane državljanina treće zemlje (članak 93. stavak 1. točka 7. Zakona o strancima, „Narodne novine“, broj 133/20, 114/22 i 151/22).

2. Tužitelj u tužbi i poslije sporu osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Nakon podnošenja predmetnih prekršajnih naloga, tužitelj je stekao hrvatsku radnu dozvolu, a postupak izdavanja te dozvole u vrijeme podnošenja prekršajnih naloga već je bio u proceduri. Na prekršajne naloge podneseni su prigovori, pa u obzir treba uzeti i presumpciju nevinosti. UR radnik je koji je već integriran u radni i socijalni sustav Republike Hrvatske. U osporavanom rješenju propušteno je jasno i nedvosmisleno obrazložiti primjenu diskrecijske ovlasti, a zbog neispravno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja diskrecijska odluka tuženika je upitna. Tuženik spominje pravomoćni prekršajni nalog, ali ne spominje poslovni broj sudskog spisa. Mjerodavni ne mogu biti prekršaji poslodavca koje spominje tuženik, dio kojih prekršaja nije iz domene Zakona o strancima. Navodi tuženika izneseni tek u odgovoru na tužbu i na raspravi u ovome sporu ne mogu legalizirati osporavano rješenje, te ne mogu predstavljati nadopunu osporavanog rješenja. Pored isteka radne dozvole nužno je utvrditi činjenicu faktičnog boravka stranca dokaznim sredstvom neposrednog opažanja od strane službenika Ministarstva unutarnjih poslova. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 5.000,00 eura, uvećano za PDV.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i u nastavku spora ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. Spomenuti stranac zatečen je u nezakonitom radu. Tužitelju je u upravnom postupku omogućeno izjašnjavanje o svim bitnim činjenicama i okolnostima. S obzirom na utvrđenu zapreku vezanu uz povredu zakonskih odredaba koje se odnose na ulazak, boravak i rad državljanine treće zemlje, tuženik nije dodatno utvrđivao sigurnosne zapreke u odnosu na stranca, niti se osporavano rješenje tuženika temelji na potonjim zaprekama. Činjenica podnošenja zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad automatski ne znači i pravo rada do donošenja odluke u Republici Hrvatskoj, već je u tom pogledu dozvola za boravak i rad konstitutivan pravni akt. Tuženik u osporavanom rješenju nije odlučivao o prekršajnoj odgovornosti tužitelja. Kasnije izdavanje dozvole za boravak i rad ne može imati odlučan utjecaj na zakonitost osporavanog rješenja. Prema izjavi tužiteljeve odgovorne osobe, on je strancima zatečenima u nezakonitom radu dao novac da plate prekršajnu kaznu, pa protiv konkretnog stranca nije ni vođen sudski postupak. Spomenuti stranac nije samo nezakonito radio, nego je i nezakonito boravio u [adresa]. U predmetnom je slučaju neposrednim opažanjem policijskih službenika i nezakonit rad i nezakonit boravak stranca. No, čak i da nije bilo neposrednog opažanja, za utvrđivanje činjenice nezakonitog boravka u Republici Hrvatskoj dovoljan je uvid u službene evidencije. Ako stranac nije prijavio boravak, što se čini osobno, nije potrebno provoditi dodatnu proceduru radi utvrđivanja nezakonitog boravka. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

4. Izvanraspravnim rješenjem od 11. studenoga 2025. odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe u ovome sporu, zbog razloga iznesenih u tom rješenju.

5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje, te u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjima od 25. ožujka 2026. i 22. travnja 2026. odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tim rješenjima, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon provedene rasprave, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Prema članku 93. stavku 1. točki 7. Zakona o strancima, Ministarstvo, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, može odbiti zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad ako državljanin treće zemlje krši odredbe toga Zakona koje se odnose na ulazak, boravak ili rad.

8. Završni dio netom citirane zakonske odredbe sadržava alternativne pretpostavke. Za odbijanje zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad po toj osnovi dovoljno je utvrditi da državljanin treće zemlje krši odredbe Zakona o strancima koje se odnose bilo na ulazak, bilo na boravak, bilo na rad. U tom je pogledu mjerodavno stanje stvari u vrijeme zatjecanja državljanina treće zemlje, možebitno kasnije reguliranje statusa stranca ne djeluje retroaktivno.

9. Zatim, alternativno su propisane i pretpostavke utvrđivanja nezakonitog boravka državljanina treće zemlje, u članku 183. stavku 1. Zakona o strancima.

9.1. Propisano je da državljanin treće zemlje nezakonito boravi ako: 1. nije na kratkotrajnom boravku; 2. nema valjano odobrenje za privremeni boravak, dugotrajno boravište ili stalni boravak; 3. nema pravo na zakoniti boravak sukladno propisu kojim se uređuje međunarodna zaštita; 4. nije državljanin treće zemlje iz članka 58. stavka 4., članka 62. stavka 2., članka 129. stavka 2. i članka 156. stavka 1. toga Zakona; 5. se kreće izvan područja na kojem mu je ograničeno kretanje na temelju bilateralnog međunarodnog ugovora; 6. nije obuhvaćen programom mobilnosti iz članka 73. stavka 5. ili članka 74. stavaka 3. i 12. toga Zakona.

9.2. Pritom nije propisana formalna dokazna maksima, pa činjenica nezakonitog boravka može biti utvrđena i uvidom u službene evidencije, odnosno uvidom u službenu sudsku i/ili upravnu dokumentaciju, te drugim prikladnim dokaznim sredstvima, a ne samo neposrednim opažanjem službene osobe (kao što to neosnovano tvrdi tužitelj).

9.3. Činjenica podnošenja zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad sâma po sebi ne utječe na utvrđivanje nezakonitog boravka stranca.

10. U osporavanom rješenju tuženika citirane su i druge mjerodavne odredbe Zakona o strancima. Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.

11. Nadalje, opravdano tužitelj ističe da eventualni tužitelja kao poslodavca nisu odlučni kod primjene članka 93. stavka 1. točke 7. Zakona o strancima. Sud naglašava da je opširno izlaganje o tome sadržano u obrazloženju osporavanog rješenja tuženika bilo nepotrebno. No, iz izreke i obrazloženja osporavanog rješenja proizlazi da se to rješenje ne temelji na prekršajnoj odgovornosti poslodavca, već na kršenju propisa od strane državljanina treće zemlje GR. Uz to, i Sud u ovome sporu zakonitost osporavanog rješenja tuženika ocjenjuje isključivo u kontekstu članka 93. stavka 1. točke 7. Zakona o strancima, a ne činjeničnom ni pravnom analizom koja bi se ticala možebitne prekršajne odgovornosti tužitelja kao poslodavca.

12. Na umu je potrebno imati i da sud uzima u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku (kojima nije vezan) i činjenice utvrđene u upravnome sporu (članak 49. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26, u nastavku teksta: ZUS). Također, određene manjkavosti u upravnom postupku tuženik može sanirati u upravnome sporu. Naime, odredbom članka 116. stavka 2. ZUS-a propisano je, između ostalog, da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali oni nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka. Odluka o upravnoj stvari sadržana je u izreci rješenja (članak 98. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21). Zbog toga bi ponovno vođenje postupka samo radi dopune obrazloženja drugostupanjskog rješenja ili otklanjanja neke druge procesne manjkavosti u stvari u kojoj sud nedvojbeno utvrdi da je izreka rješenja zakonita, bilo nesvrhovito te protivno načelima učinkovitosti i ekonomičnosti, što je i ratio odredbe članka 116. stavka 2. ZUS-a, koja odredba obvezuje sud da u takvoj situaciji tužbeni zahtjev odbije.

13. Sud ocjenjuje da je činjenica nezakonitog rada državljanina treće zemlje

GR utvrđena, u prvom redu:

13.1. izjavom odgovorne osobe tužitelja na zapisnik od 4. travnja 2025. (potpisan bez primjedbi), prema kojoj je zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad za GR, zatečenog pri radu za tužitelja, još bio u postupku;

13.2. dodatno, izjavom GR danom 30. siječnja 2024. Državnom inspektoratu na zapisnik (potpisan bez primjedbi);

13.3. dodatno, izvješćem Policijske postaje Delnice s Ispostavom Čabar od 26. siječnja 2024. o zaticanju GR.

14. Podsjećajući na izneseno u točki 8. ovog obrazloženja, Sud naglašava da je navedeno u točki 13. ovog obrazloženja i samo za sebe dovoljno za odbijanje tužbenog zahtjeva.

15. Sud ocjenjuje da je činjenica nezakonitog boravka državljanina treće zemlje GR utvrđena ponajprije obveznim prekršajnim nalogom I. policijske postaje Rijeka, broj: 211-07/24-2/455 od 5. siječnja 2024., s iskazanom pravomoćnošću 16. siječnja 2024., kojim je SR proglašen krivim za nezakoniti boravak u Republici Hrvatskoj. Podredno, tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da u vrijeme predmetnog zatjecanja nije nezakonito boravio u smislu članka 183. stavka 1. Zakona o strancima, protumačenoga u svjetlu točke 9. ovog obrazloženja.

16. Podsjećajući na izneseno u točki 8. ovog obrazloženja, Sud naglašava da je navedeno u točki 15. ovog obrazloženja i samo za sebe dovoljno za odbijanje tužbenog zahtjeva.

17. Tuženik je, dakle, u upravnom postupku pravilno utvrdio da je državljanin treće zemlje GR prekršio odredbe Zakona o strancima koje se odnose na boravak odnosno rad, čime su bile ispunjene pretpostavke za odbijanje zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad propisane članka 93. stavka 1. točke 7. Zakona o strancima.

18. Podredno, premda je tužitelj u ovome sporu poslodavac a ne državljanin treće zemlje, Sud ujedno bilježi da spomenuti stranac nije protjeran iz Republike Hrvatske, niti mu je zabranjen ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj, već mu je određen rok za dragovoljno napuštanje, kao najmanje onerozna mjera među mjerama za povratak propisanima Zakonom o strancima.

19. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. ZUS-a, vezano uz članke 144. i 147. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 13. svibnja 2026.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

DNA:

- Odvjetnik Ivo Matić, Rijeka, Užarska 17/III

- Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava primorsko-goranska, Sektor za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Rijeka, Žrtava fašizma 3