REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Slavonskom Brodu
Trg pobjede 15
35000 Slavonski Brod
Poslovni broj: P-407/2024-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužiteljice DŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Robertu Demi, odvjetniku iz Nove Gradiške protiv tuženika OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 5. svibnja 2026. u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika Ksenije Penić, odvjetnice iz Slavonskog Broda i rasprave održane 13. svibnja 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka. 5. Ugovora o kreditu br.: 95443/05 sklopljenog 22. studenog 2005. između tužiteljice DŠ iz [adresa], kao korisnice kredita i kreditora HVB Splitska banka d.d. kao prednika tuženika OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61 koja glasi: "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva - 3,00% (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita
- minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora“.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka. 5. Ugovora o kreditu br.: 51287/06 sklopljenog 14. rujna 2006. između tužiteljice DŠ iz [adresa], kao korisnice kredita kao korisnice kredita i kreditora Societe Generale - Splitska banka d.d. kao prednika tuženika OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61 koja glasi:“ Naknada za obradu kreditnog zahtjeva - 3,00% (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora“
III. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61 da tužiteljici DŠ iz [adresa], na ime stjecanja bez osnove isplati ukupan iznos od 625,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 493,24 eura teku od 25. studenog 2005. do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te koje na iznos od 132,07 eura teku od 19. rujna 2006. do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61 tužiteljici DŠ iz [adresa], naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 12. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je kod ovog suda podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove.
1.1. U tužbi je navedeno da je temeljem Ugovora o kreditu br. 95443/05 od 22. studenog 2005. između kreditora HVB Splitska banka d.d. kao prednika tuženika i tužiteljice kao korisnika kredita, tužiteljici je isplaćen nenamjenski kredit u iznosu od 26.600,00 CHF, koja isplata je izvršena u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja. Predmetnim ugovorom tužiteljica se obvezala otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu kamatu prema redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o visini kamatnih stopa ili drugim aktima kreditora. Ugovoreni rok otplate kredita je bio 7 godina. Kredit je otplaćen. Predmetni ugovor je sklopljen kao tipski(adhezijski) potrošački ugovor. Ugovorom je u čl.5. ugovoreno: “Naknada za obradu kreditnog zahtjeva - 3,00% (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“ Prilikom sklapanja ugovora o kreditu dana 25. studenog 2005. pravni prednik tuženika je tužiteljici naplatio naknadu za obradu kredita u visini 3,00% od iznosa kredita, točnije iznos od 798,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora što je iznosilo 507,75 eura. Temeljem Ugovora o kreditu br. 51287/06 od 14. rujna 2006. između kreditora Societe Generale - Splitska banka d.d. kao prednika tuženika i tužiteljice kao korisnika kredita, tužiteljici je isplaćen nenamjenski kredit u iznosu od 7.207,00 CHF, koja isplata je izvršena u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja. Predmetnim ugovorom tužiteljica se obvezala otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu kamatu prema redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o visini kamatnih stopa ili drugim aktima kreditora. Ugovoreni rok otplate kredita je bio 5 godina. Kredit je otplaćen. Predmetni ugovor je sklopljen kao tipski(adhezijski) potrošački ugovor. Ugovorom je u čl.5. ugovoreno: “naknada za obradu kreditnog zahtjeva - 3,00% (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“ Prilikom sklapanja ugovora o kreditu dana 19.09.2006. pravni prednik tuženika je tužiteljici naplatio naknadu za obradu kredita u visini 3,00% od iznosa kredita, točnije iznos od 216,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora što je iznosilo 135,39 eura. Odredbe Ugovora kojima je ugovorena naknada za obradu kredita su ništetne jer pravni prednik tuženika u vrijeme isplate kredita nije imao pravni temelj naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu članka 1021. Zakona o obveznim odnosima(N.N. br.35/05). U Ugovoru se ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je naplaćena baš u visini od 3,00% od iznosa kredita zbog čega je sporna odredba i neodređena i neodrediva te time suprotna i čl.270. ZOO. Kako se radilo o tipskom(adhezijskom) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužiteljici ponudom Ugovora te ona nije mogla utjecati, niti je imala bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima koje je imao tuženik te je na strani tužiteljice izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Slijedom navedenog navedena odredba je i nepoštena, a time i ništetna temeljem odredbe članka 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača(N.N. br.96/03) kao i temeljem odredbe čl.3. Direktive vijeća 93/13 od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu na strani potrošača, dok je u stavku 2. propisano da se smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. Kako je osporavana odredba na strani tužiteljice uzrokovala samo dodatne troškove, time je stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka. Kako o svim odredbama ugovora mora postojati jasan konsenzus među strankama, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužiteljice na njezinu primjenu što je suprotno i čl.247.ZOO. Opisano postupanje tuženika dovelo je i do njegovog neosnovanog bogaćenja i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u čl.7. ZOO. Uslijed primjene nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu br.: 95443/05 od 22.11.2005.g. sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika, a kojima je ugovorena naplata naknade za obradu kredita u visini od 3,00% od iznosa kredita, kao i činjenice da je tuženik temeljem te ugovorne odredbe tužiteljici dana 25.11.2005.g. naplatio iznos od 798,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora što je iznosilo 3.825,61 kn, to je evidentno da je od tužiteljice bez ikakve pravne osnove stekao naznačena novčana sredstva. Isto tako, uslijed primjene nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu br.: 51287/06 od 14.09.2006.g. sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika, a kojima je ugovorena naplata naknade za obradu kredita u visini od 3,00% od iznosa kredita, kao i činjenice da je tuženik temeljem te ugovorne odredbe tužiteljici dana 19.09.2006. naplatio iznos od 216,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora što je iznosilo 1.020,08 kn, to je evidentno da je od tužiteljice bez ikakve pravne osnove. U svezi navedenog tužitelj je predložio da sud nakon provedenog postupka utvrdi ništetnost odredbi o naplati naknade za obradu kredita i obveže tuženika na isplatu iznosa koji je naplatio tužiteljici radi naknade za obradu kredita.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednicima tuženika sklopio predmetne Ugovore o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da su Ugovori u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Stoga tuženik ovdje ističe prigovor zastare potraživanja kako slijedi: - ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da su u predmetnim Ugovorima o kreditu sadržane odredbe koja su tužitelju navodno prouzročile štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 22.11.2005.g. kada je i sklopljen Ugovor o kreditu broj: 95443/05 te od 14.09.2006.g. kada je sklopljen Ugovor o kreditu broj: 51287/06), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu broj 95443/05 (23.11.2005.) te od dana sklapanja Ugovora o kreditu broj 51287/06 (15.09.2006.) a tužba je podnesena tek 06.09.2024. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetnih) odredbi o ulaznim naknadama, tuženik ističe kako su iznosi ulaznih naknada točno određeni samim Ugovorima o kreditu, u čl. 5. Ugovora o kreditu broj 95443/05 te u čl.5. Ugovora o kreditu broj 51287/06 stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznim naknadama potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknada sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulazne naknade, u ugovorima o kreditima potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 3,00% od iznosa odobrenog kredita za kredit broj 95443/05 te 3,00 % od iznosa odobrenog kredita za kredit broj 51287/06, a koje su prihvaćene suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedene naknade upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Slijedom navedenog, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Osim toga, tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Naime, ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknada iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulaznih naknada znao da iste eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan. Pored svega iznesenog, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare navodnog potraživanja tužitelja. Dakle, potpuno je jasno da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku, a što ovdje nikako nije slučaj, potpuno je jasno da bi isto bilo zastarjelo. Tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedenih na zakonu osnovanih naknada tuženiku. Obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena dana 06.09.2024.g. potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužitelja prema tuženiku u svakom slučaju zastarjelo. Naime, člankom 225. ZOO-a jasno je propisano: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Dakle, sve kada bi tužitelj i imao kakvo potraživanje prema tuženiku, a što ovdje nije slučaj, sasvim je jasno da je od navodnog dospijeća takvog eventualnog potraživanja tužitelja, prošlo više od 5 godina, te da je takvo eventualno potraživanje tužitelja u svakom slučaju zastarjelo. Sukladno navedenom, tuženik dostavlja recentne odluke kojima potkrjepljuje iznijete navode, te dodatno ističe kako je zahtjev u cijelosti neosnovan. Konstatacije tuženika utemeljene su i na presudi Suda EU C-621/17 gdje je nedvojbeno navedeno na str.9.: „Članak 4. stavak 2 i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorena odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove- načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Identičan stav je zauzeo i nezavisni odvjetnik pri Sudu EU ĐŠ od 02.04.2020.g. u svome mišljenju. Nadalje, tuženik ističe kako osporava i visinu naznačenog iznosa naknade za obradu kredita za kredit broj: 95443/05 budući da je kredit isplaćen po kupovnom tečaju 1 CHF = 4,657 kn, te je po kupovnom tečaju i obračunata sama naknada jer se obračunava u postotku od 3,00 % od iznosa odobrenog kredita. Stoga, tuženik ističe kako iznos naknade iznosi 798,00 CHF x 4,4657 kn = 3.716,29 kn, odnosno kada navedeni iznos pretvorimo u eurski, iznosi 493,24 € (3.716,29 kn/7.5345 €), te isto tako tuženik osporava i visinu naznačenog iznosa naknade za obradu kredita za kredit broj: 51287/06 budući da je kredit isplaćen po kupovnom tečaju 1 CHF = 4,6024 kn, te je po kupovnom tečaju i obračunata sama naknada jer se obračunava u postotku od 3,00 % od iznosa odobrenog kredita. Stoga, tuženik ističe kako iznos naknade iznosi 216,21 CHF x 4,6024 kn = 995,08 kn, odnosno kada navedeni iznos pretvorimo u eurski, iznosi 132,07 € (995,08 kn/7.5345 €), a sve kako bi sukladno načelu ekonomičnosti i ekspeditivnosti izbjegao nepotreban trošak financijskog vještačenja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Tužiteljica je u podnesku od 6. kolovoza 2025. navela da prihvaća navode tuženika da su predmetne naknade obračunate u visini od 3% od iznosa odobrenog kredita koji su isplaćeni prema kupovnom tečaju te stoga da je po kreditu broj: 95443/05 naknada u iznosu od 798,00 CHF naplaćena po kupovnom tečaju tuženika koji je na dan 25. studenog 2005. iznosio 4.6567 te da je po tom kreditu naplaćena naknada u kunskoj protuvrijednosti od 493,24 eura, odnosno da je po kreditu broj 51287/06 naknada u iznosu od 216,21 CHF naplaćena po kupovnom tečaju tuženika koji je na dan 19. rujna 2006. iznosio 4.6024 te da je po tom kreditu naplaćena naknada u protuvrijednosti od 132,07 eura. Slijedom navedenog tužiteljica sukladno načelu ekonomičnosti i ekspeditivnosti odustaje od dokaznog prijedloga za provođenjem financijskog vještačenja. U svezi navedenog tužiteljica i je i postavila konačan tužbeni zahtjev.
4. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 95443/05 od 22. studenog 2008. iz kojeg je vidljivo da ga je zaključila tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženik HVB Splitska banka d.d. kao kreditor za iznos od 26.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i da je u točk. 5. navedena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 3,00 % (str. 7 do 8 spisa). Uvidom u Ugovor o kreditu broj 51287/06 od 14. rujna 2006. je vidljivo da je isti zaključen između tužiteljice kao korisnica kredita i prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. kao kreditor za iznos od 7.207,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i da je u oba u točk. 5. navedena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 3,00% (str. 9 do 10 spisa). Iz dopisa OTP banke je vidljivo da je naknada za obradu kredita 51287/06 naplaćena 19. rujna 2006. u iznosu od 216,21 CHF (3%) sukladno čl. 5. Ugovora o kreditu. Naknada za obradu kredita 95443/05 je naplaćena 25. studenog 2005. u iznosu od 798,00 CHF (3%), sukladno čl. 5. Ugovora o kreditu (str. 14 spisa). Saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja.
4.1. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je zaključila oba kredita sa Splitskom bankom za adaptaciju kuće. Sve rate kredita je sama otplatila, bilo joj je ustezano sa mirovine. Kuću nije iznajmljivala niti ju je koristila za obrt ili poslovne udjele, koristila ju je za obiteljske potrebe. Pročitala ja oba ugovora o kreditu, nije mogla utjecati ni na koju odredbu ugovora o kreditu. Sva što je bilo napisano morala je prihvatiti. U oba kredita naplaćene joj je obrada kredita od 3%. Kredit joj je bio potreban prihvatila je ugovor o kreditu jer joj je trebao novac. Kreditni referent nije joj objasnio koji su troškovi obuhvaćeni naknadom za obradu zahtjeva.
5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.
6. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:
- su Ugovor o kreditu broj 95443/05 od 22. studenog 2008. zaključili tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženik kao kreditor za iznos od 26.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,
- je u točk. 5. navedena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 3,00 %, koja je tužiteljici naplaćena u iznosu od 798,00 CHF,
- su Ugovor o kreditu broj 51287/06 od 14. rujna 2006. zaključili tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika kao kreditor za iznos od 7.207,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,
- je u točk. 5. navedena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 3,00 % koja je tužiteljici naplaćena u iznosu od 216,21 CHF,
- da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju nije dana mogućnost raspravljanja o predmetnoj ugovornoj odredbi, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza tužiteljice kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz istog logičan i uvjerljiv i da su Ugovori o kreditu tipski ugovor, sastavljeni na unaprijed pripremljenom obrascu od strane prednika tuženika,
- tuženik, na kojemu je teret dokaza na okolnosti da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o toj spornim ugovornim odredbama, na te okolnosti nije predložio niti jedan dokaz
- je tužiteljica potrošač jer je kredit iskoristila za adaptaciju obiteljske kuće, što je utvrđeno kao nesporno iz njenog iskaza, kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru, jer je iskaz iste logičan i uvjerljiv.
7. Nije tijekom postupka bila sporna visina postavljenog zahtjeva.
8. Tijekom postupka je bio sporan osnov postavljenog zahtjeva, odnosno da li su ništetne odredbe Ugovor o kreditu članka. 5. br. 95443/05 sklopljenog 22. studenog 2005. između tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora koja glasi:“ naknada za obradu kreditnog zahtjeva - 3,00% od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora“. Kao i da li je ništetna odredba članka. 5. Ugovora o kreditu br.: 51287/06 sklopljenog 14.09.2006. između tužiteljice korisnika kredita prednika tuženika kao kreditora: “naknada za obradu kreditnog zahtjeva - 3,00% od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora“ jer tužiteljica smatra da jesu, a tuženik se tome protivi
9. Na temelju čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05.; dalje – ZOO/05) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, a na temelju čl. 4. ZOO/05 u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. U čl. 7. ZOO/05 je navedeno da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, a na temelju čl. 8. stavak 1. ZOO/5 propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Na temelju čl. 322.st.1. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
10. U svezi navedenog i prema pravnim stavovima iz presude Suda Europske Unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, po ocjeni ovog suda, odredbe Ugovora o kreditu o plaćanju predmetnih naknada ugovorene su na netransparentan način, a tužitelju nije na valjan i razumljiv način objašnjeno koji je razlog ugovaranja naknada i zašto je njihova visina vezana uz iznos odobrenog kredita, čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i takvim postupanjem tuženika povrijeđena su prava tužitelja kao potrošača, jer je prednik tuženika koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe.
11. U svezi navedeno sud je i utvrdio ništetnom odredbe čl. 5. oba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva.
12. Na temelju dokumentacije u spisu i iskaza tužiteljice ovaj sud je , utvrdio da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a obzirom da se radi o tipskom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženiku, koji tužitelj nije mogao mijenjati. Zahtjev transparentnosti, prema kojemu ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. Tužiteljica kao korisnik kredita, je morala znati koje to stvarne troškove plaća da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe, a taj zahtjev nije zadovoljen jer je tužiteljica prije sklapanja Ugovora o kreditu imala samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i nije informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koji troškovi i koje usluge ulaze u tu naknadu), te je bila ograničena uvjetima iz ponude tuženika. Nadalje tuženik nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno nastalim troškovima i pruženim uslugama, i po ocjeni ovog suda nesporno je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja.
14. Tuženik je istakao i prigovor zastare koji nije osnovan. Prema pravnom shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., kod restitucijskog zahtjeva s osnove ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, zastara teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, tako da nije nastupila zastara za potraživanje tužitelja na temelju čl. 216. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje - ZOO).
15. U svezi navedenog sud je i usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice jer je isti po ocjeni ovog suda nesporno osnovan i tužiteljici je dosuđen traženi iznos naplaćene naknade za obradu oba kredita
16. Zatezna kamatama teče od dana naplate naknade, prema postavljenom zahtjevu tužiteljice.
17. Na temelju čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U svezi navedeno budući da je prednik tuženika bio nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je sporna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i to s obzirom na način njezinog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) te da je time ta odredba ugovora i ništetna tuženik dužan platiti zatezne kamate prema postavljenom zahtjevu tužitelja od dana uplate, odnosno stjecanja predmetne naknade (čl. 29.st.2. i 8. ZOO- a).
18. Na temelju čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje – ZPP-a) tuženik je u obvezi naknaditi troškove postupka tužiteljici jer je tužiteljica u cijelosti uspio u postupku.
19. Tužiteljica je oslobođena od plaćanja sudske pristojbe na temelju čl. 11.st.1. t. 6. Zakona o sudskoj pristojbi (NN 118/18, 51/23).
20. Tužiteljici je dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (tbr.
7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; NN 138/23, 107/2025; dalje – OT), trošak sastava podneska od 6. kolovoza 2025. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 8.t.1.OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 3. ožujka 2026. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak sastava podneska od 6. ožujka 2026. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 5. svibnja 2026. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 eura (tbr. 9.t.3. OT) trošak pribave isprava od tuženika prije podnošenja tužbe u iznosu od 50,00 eura (tbr. 32.t.1.OT). Ukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 750,00 eura kako je to i navedeno u izreci presude.
21. Na troškove postupka teče zatezna kamata od 13. svibnja 2026. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8. ZOO-a.
Slavonski Brod, 13. svibnja 2026.
Sudac
Marina Vučetić
Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.
Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.
Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.
O tom obavijest:
1. tužitelj po pun.
2. tuženik po pun.
