Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-4/2026-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Mariji Grgešić kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja VZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik odvj. Zlatko Šimek, iz Koprivnice, Antuna Nemčića 4a/1, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po pun. odvj. Kruni Knežević, iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave u prisutnosti pun. tužitelja, te punomoćnika tuženoga, temeljem odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 , 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu ZPP), 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da isplati tužitelju ČZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 6.314,93 EUR-a, (šestisućatristočetrnaeseeuradevedesettricena), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to do 31. srpnja 2015. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznose kako slijedi:

- 3,98 EUR od 1. rujna 2008. pa do isplate,

- 10,23 EUR od 1. listopada 2008 pa do isplate,

- 1,59 EUR od 1. studenog 2008. pa do isplate,

- 7,43 EUR od 1. prosinca 2008. pa do isplate,

- 11,81 EUR od 1. siječnja 2009. pa do isplate,

- 14,20 EUR od 1. veljače 2009. pa do isplate,

- 14,20 EUR od 1. ožujka 2009. pa do isplate,

- 16,19 EUR od 1. travnja 2009. pa do isplate,

- 23,36 EUR od 1. svibnja 2009. pa do isplate,

- 20,70 EUR od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- 21,10 EUR od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- 20,86 EUR od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 22,45 EUR od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- 19,13 EUR od 1. listopada 2009. pa do isplate,

- 21,39 EUR od 1. studeni 2009. pa do isplate,

- 24,44 EUR od 1. prosinca 2009. pa do isplate,

- 26,43 EUR od 1. siječnja 2010. pa do isplate,

- 30,28 EUR od 1. veljače 2010. pa do isplate,

- 29,75 EUR od 1. ožujak 2010. pa do isplate,

- 35,05 EUR od 1. travanj 2010. pa do isplate,

- 40,50 EUR od 1. svibanj 2010. pa do isplate,

- 41,16 EUR od 1. lipanj 2010. pa do isplate,

- 53,64 EUR od 1. srpnja 2010. pa do isplate,

- 55,50 EUR od 1. kolovoz 2010. pa do isplate,

- 66,91 EUR od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- 56,96 EUR od 1. studeni 2010. pa do isplate,

- 77,80 EUR od 1. prosinac 2010. pa do isplate,

- 74,48 EUR od 1. siječanj 2011. pa do isplate,

- 65,50 EUR od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- 69,57 EUR od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- 69,57 EUR od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- 77,79 EUR od 1. svibnja 2011. pa do isplate,

- 98,77 EUR od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- 108,72 EUR od 1. srpnja 2011. pa do isplate,

- 122,79 EUR od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 99,59 EUR od 1. rujna 2011. pa do isplate,

- 89,48 EUR od 1. listopada 2011. pa do isplate,

- 88,68 EUR od 1. studenog 2011. pa do isplate,

- 90,13 EUR od 1. prosinca 2011. pa do isplate,

- 103,15 EUR od 1. siječnja 2012. pa do isplate,

- 102,75 EUR od 1. veljače 2012. pa do isplate,

- 99,43 EUR od 1. ožujka 2012. pa do isplate,

- 101,55 EUR od 1. travnja 2012. pa do isplate,

- 99,43 EUR od 1. svibnja 2012. pa do isplate,

- 102,88 EUR od 1. lipnja 2012. pa do isplate,

- 98,90 EUR od 1. srpnja 2012. pa do isplate,

- 98,90 EUR od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,

- 91,73 EUR od 1. rujna 2012. pa do isplate,

- 98,77 EUR od 1. listopad 2012. pa do isplate,

- 101,69 EUR od 1. studeni 2012. pa do isplate,

- 100,22 EUR od 1. prosinac 2012. pa do isplate,

- 93,59 EUR od 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- 94,69 EUR od 1. veljače 2013. pa do isplate,

- 93,46 EUR od 1. ožujka 2013. pa do isplate,

- 101,82 EUR od 1. travnja 2013. pa do isplate,

- 89,61 EUR od 1. svibnja 2013. pa do isplate,

- 91,07 EUR od 1. lipnja 2013. pa do isplate,

- 91,47 EUR od 1. srpnja 2013. pa do isplate,

- 93,46 EUR od 1. kolovoza 2013. pa do isplate,

- 93,59 EUR od 1. rujna 2013. pa do isplate,

- 94,78 EUR od 1. listopada 2013. pa do isplate,

- 97,97 EUR od 1. studenog 2013. pa do isplate,

- 101,42 EUR od 1. prosinca 2013. pa do isplate,

- 95,58 EUR od 1. siječnja 2014. pa do isplate,

- 101,95 EUR od 1. veljače 2014. pa do isplate,

- 104,34 EUR od 1. ožujka 2014. pa do isplate,

- 102,08 EUR od 1. travnja 2014. pa do isplate,

- 98,77 EUR od 1. svibnja 2014. pa do isplate,

- 99,43 EUR od 1. lipnja 2014. pa do isplate,

- 102,08 EUR od 1. srpnja 2014. pa do isplate,

- 103,54 EUR od 1. kolovoza 2014. pa do isplate,

- 104,07 EUR od 1. rujna 2014. pa do isplate,

- 106,06 EUR od 1. listopada 2014. pa do isplate,

- 106,41 EUR od 1. studenog 2014. pa do isplate,

- 107,26 EUR od 1. prosinca 2014. pa do isplate,

- 107,49 EUR od 1. siječnja 2015. pa do isplate,

- 107,34 EUR od 1. veljače 2015. pa do isplate,

- 107,45 EUR od 1. ožujka 2015. pa do isplate,

- 108,93 EUR od 1. travnja 2015. pa do isplate,

- 107,35 EUR od 1. svibnja 2015. pa do isplate,

- 109,05 EUR od 1. lipnja 2015. pa do isplate,

- 107,34 EUR od 1. srpnja 2015. pa do isplate,

- 107,26 EUR od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, 4 sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

II. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva radi isplate novčanog iznosa od 501,75 EUR-a, s osnova promjenjive kamatne stope zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za utuženo razdoblje.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju ČZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročene troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.165,03 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku ovome sudu dana 21. travnja 2021.g., podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila i to odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu br. 3213661832/08 od dana 13.8.2008.g., a koji je sklopljen između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u čl. 1. istog Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te traži da se utvrdi da navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane. Navodi da je predmetni ugovor potvrđen – solemniziran od strane Javnog bilježnika Joze Aščića iz Virovitice pod brojem OV-3603/08 od dana 18. kolovoza 2008.g. Tužitelj navodi da mu je predmetnim ugovorom tuženik stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 27.147,89 CHF, po srednjem tečaju HNB-a, na dan plaćanja, da je to bio namjenski kredit za kupnju motornog vozila s obvezom vraćanja u 84 mjesečna anuiteta. Tužitelj ističe da je u cijelosti otplatio kredit.

1.1. Tužitelj ističe da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i da je bio jača ugovorna strana, budući da je bio financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, te da je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu kamatnu stopu za koji je određeno da je tuženik može jednostrano mijenjati prema svojoj Odluci, tako i odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu kojom je vraćanje kreditnih anuiteta po dospijeću, time i kredita u cjelini, vezano za stranu valutu CHF, a zbog čega tužitelj smatra da je ponašanje tuženika u ovom ugovornom odnosu predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Tužitelj ističe da nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora (tipski ugovor). Smatra da je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje u tekstu ZZP/03 i to čl. 81, 82 i 87, ZPP/03, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05). Tužitelj navodi da je za trajanja otplate kredita po Ugovoru, tuženik više puta mijenjao kamatnu stopu na štetu tužitelja, a ugovorena je godišnja kamatna stopa od 6,55 % te da je promjenjiva.

Tužitelj ističe da je Ugovor o kreditu zaključen i sa valutnom klauzulom u CHF, za koju tužitelj smatra da je nepoštena i ništetna, te navodi kako ga tuženik nije kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, sve to tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu.

1.2. Tužitelj ističe da mu je kredit isplaćen 21.8.2008.g., te da je tim novcem kupio osobno vozilo za vlastite potrebe, te da se radilo o iznosu od 120.612,37 kn, na dan isplate, a ugovorena obročna otplata / 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima uz primjenu valutne klauzule u CHF, odnosno plaćanjem svakog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, te uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,55 %.

Ovaj sud donio je presudu br. P-127/2021-24 od 25. lipnja 2025.g., kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kako u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. i čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula, odnosno da te ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane, nadalje naloženo je tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 6.820,63 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za utuženo razdoblje, te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati i prouzročeni parnični trošak.

1.3. Protiv navedene presude tuženik je po punomoćniku uložio žalbu, a drugostupanjski sud odnosno Županijski sud u Zagrebu donio je presudu i rješenje br. Gž-3843/2025-2 od 21. listopada 2025.g., te je presudom odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena ovosudna presuda br. P-127/2021-24 od 25. lipnja 2025.g., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, a rješenjem je ukinuta ovosudna presuda u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. Izreke i predmet vraćen u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (str. 432 do 442 spisa).

Predmetna tužba podnijeta je 21. travnja 2021.g., a pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva, nastupila 13. lipnja 2014.g., a imajući na umu da se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, u ovom postupku se primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, te je restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog u ispunjenju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi podnijet po isteku petogodišnjeg zastarnog roka.

1.4. Punomoćnik tužitelja je nakon toga podneskom od 27. siječnja 2026.g., specificirao tužbeni zahtjev, te tužitelj potražuje sada iznos koji se odnosi samo na isplatu preplaćenog u ispunjenju ništetne ugovorne odredbe zbog promjene tečaja u CHF, sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijske vještakinje Natalije Jambrečić, (tabelarni prikaz str. 6 do 9 pisanog nalaza i mišljenja), od 4.5.2025.g.

1.5. Tužitelj ističe da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi čl. 1 i 2. Ugovora, već je tužitelj bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi". Tužitelj ističe da ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu vezanoj uz valutu CHF koja je od strane tuženika kao trgovca prema njemu kao potrošaču primijenjena nepošteno i nedopušteno, kao i utvrđenje da je ništetna i ugovorna odredba u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, radi čega tužitelj smatra da su te odredbe ništetne i da zbog toga ima pravo na novčano obeštećenje – restituciju.

1.6. Tužitelj navodi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu koristio nedovoljno razumljive ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te da nije tužitelju pojasnio posljedice i doseg takvih odredbi po njega kao potrošača. Tvrdi da je tuženik propustio njemu kao potrošaču dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF, i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose. Tužitelj tvrdi da su banke kao trgovci, pa tako i tuženik, bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule. Tvrdi da je tuženik kao i ostale banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome da su potrošače poticale na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz tog razloga tužitelj smatra da su ugovorene odredbe u Ugovoru o kreditu u dijelu ugovorene valutne klauzule u CHF i promjenjiva kamatne stope, nepoštene i nedopuštene, te time i ništetne.

1.7. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 do 4. srpnja 2013.g., Visokog Trgovačkog suda u RH br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.g., i Visokog Trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. kao i presudu i rješenje Vrhovnog suda RH br. Revt-249/2014 od 9. listopada 2017.g., kojima je pravomoćno utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, te da su odredbe Ugovora o kreditu u spornom periodu koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – CHF nepoštene i nedopuštene, a time i ništetne. Tužitelj se poziva i na presudu Vrhovnog suda RH br. Rev-2211/2018 od 3. rujna 2019.g., kojom su konačno i u potpunosti razriješena sva sporna pitanja iz kolektivnog spora, koji je udruga Potrošač pokrenula protiv 8 banaka koje posluju u RH, među kojima i protiv tuženika.

1.8. Tužitelj ističe da je ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik, osim što je njemu kao tužitelju – potrošaču prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana temeljem povećanja tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na početno ugovoreni, stekao bez osnove novčani iznos od 6.314,93 EUR-a, sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa za utuženo razdoblje pa do isplate. Od tog iznosa po osnovi promjena kamatne stope tuženik je stekao više novčani iznos od 501,75 EUR-a, a po osnovi primjene tečaja tužitelj je tuženiku više platio 6.314,93 EUR-a. S obzirom da je dio tužbenog zahtjeva tužitelja s osnova više plaćenog iznosa radi promjenjive kamatne stope zastario, to je tužitelj ostao kod tužbenog zahtjeva radi isplate novčanog iznosa od 6.314,93 EUR-a,

zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, u visini propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, koji zahtjev je precizirao u svom podnesku od 27. siječnja 2026.g., (str. 444 do 446 spisa).

Tužitelj predlaže sudu da u cijelosti usvoji tako precizirani tužbeni zahtjev te da tuženika obaveže na naknadu prouzročenog mu parničnog troška.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici. Tuženik se poziva na odredbu čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 13.8.2008.g., a u kojoj odredbi je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema sjedištu banke. Tuženik smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Isto tako poziva se i na odredbu čl. 46 i 48. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, a budući da je registrirano sjedište tuženika u Zagrebu, tuženik navodi kako je mjesno nadležan Općinski Građanski sud u Zagrebu (str. 116 i 117 spisa).

U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, na ročištu od 28. lipnja 2022.g. saslušan je tužitelj ČZ kao stranka, nakon čega je sud ovosudnim rješenjem br. P-127/2021-10 od 2. svibnja 2023.g., donio rješenje kojim je odbijen kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici za suđenje u ovoj pravnoj stvari istaknut od strane tuženika.

Protiv navedenog rješenja tuženik je uložio žalbu po punomoćniku od 11. svibnja 2023.g., a Županijski sud u Zagrebu donio je rješenje br. Gž-4811/2023-2 od 25. listopada 2024.g., kojim rješenjem je odbijena žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđeno ovosudno rješenje br. P-127/2021-10 od 2. svibnja 2023.g., te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan (str. 325 do 327 ovog spisa).

2.1. Tuženik osporava i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, te se poziva na odredbu čl. 4. st. 1. točka 21. Zakona o zaštiti potrošača iz koje izričito proizlazi da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te da je stoga teret dokaza na tužitelju.

2.2. Tuženik ističe i prigovor zastare, te smatra da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima, sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP, u vezi odredbe čl. 230 ZOO-a. Tuženik ističe kako je predmetna tužba podnesena 21. travnja 2021.g., te da je prošlo više od 3 godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, te da se stoga ima smatrati da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik se poziva na Odluku suda EU u predmetu C-81/19 i C-249/20, smatrajući da je odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom ugovornom odnosu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, te da je stoga isključena iz primjene Direktive, pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, te smatra da se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Smatra da time otpada tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule, kao i promjenjiva valutne klauzule, kao i promjenjive kamatne stope, kao i tužbeni zahtjev za isplatu s osnova navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule, i promjenjive kamatne stope.

Tuženik navodi da je sve promjene kamatne stope vršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, te se poziva na ZIDZPK (112/12 i 143/13), temeljem čega je bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem putem sredstva javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama NN br. 84/02 i 141/06), te se tuženik poziva i na Zakona o kreditnim institucijama (čl. 308 NN. br. 117/08), te je tuženik bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik navodi da je u ovom ugovornom odnosu to uredno činio.

2.3. Tuženik ističe da su tužitelju kao potrošaču bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Tuženik tvrdi da je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više načina, te smatra da su u ugovoru o kreditu jasno i nedvojbeno navedene ugovorne odredbe iz kojih proizlazi da će se povrat obveza iz Ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB-a, za CHF, a isto tako da je tužitelj prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu bio upozoravan i da su mu pojašnjena prava i obveze iz ugovora, a što je tužitelj potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Tuženik navodi da je tužitelj morao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule i da je bio obaviješten o riziku promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF. Nadalje, tuženik tvrdi kako je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio dostavljen materijal " izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.g.", u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom.

2.4. Tuženik se poziva na odredbu čl. 22. Zakona o obveznim odnosima kao i Odluke suda EU, br. C-81/19 i C-243/20, te da je Odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti, te predlaže naslovnom sudu da odbije tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata koje tužitelj traži računajući od dana plaćanja pa do isplate, tuženik se tome protivi te se poziva na odredbu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima koja je istovjetna odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Načelno se protivi provođenju knjigovodstveno -financijskog vještačenja, jer osporava osnov tužbenog zahtjeva, no ukoliko bi sud odlučio o provođenju tog dokaza, tuženik predlaže da se u tom slučaju izvrši obračun kada je tečaj CHF srpam HRK bio niži nego što je tečaj tih valuta vrijedio na dan isplate kredita.

2.5. Tuženik je po punomoćniku, nakon što je primio podnesak tužitelja od 27. siječnja 2026.g., podneskom od 4. veljače 2026.g., naveo kako ostaje kod ranije danog odgovora na tužbu te svih dosad istaknutih prigovora, dokaznih prijedloga i navoda.

Tuženik navodi kako je tužitelj podneskom od 27. siječnja 2026.g., uredio tužbeni zahtjev za isplatu na način da sada potražuje isplatu iznosa od 6.314,93 EUR-a, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i to s osnova navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, te tuženik navodi kako je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 505,07 ERU-a (str. 449 spisa), a tuženik se protivi povlačenju tužbenog zahtjeva te se poziva na pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda RH, br. 3/21 od 26. travnja 2021.g., iz kojeg proizlazi da smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe), djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari (uvijek), potreban pristanak tuženika. Tuženik se nadalje pozivana odredbu čl. 193. st. 2. ZPP-a, te da se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva. (str. 450 spisa).

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je pročitao tužbu (list 1 do 7), izvršio uvid u priložene bankarske izvode (list 9 do 80), uvid u presliku ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, (list 81 do 84), u bančine obavijesti o otplati kredita, (list 85), obavijesti o stanju kredita list 90, izvode list 95 do 112, odgovor na tužbu tuženika po punomoćniku (list 116 do 127), dokumentacija i prilozi (list 127-168), podnesak tužitelja od 24. siječnja (list 169 do 172), podnesak tuženika od 9.2.2022.g. (list 175 do 162), iskaz tužitelja, ovosudno rješenje od 2. svibnja 2'023.g. list 271 do 274, rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 27. listopada (list 325 do 327), podnesak tuženika od 20. siječnja 2025.g. (list 331), rješenje o provođenju knjigovodstveno financijskog vještačenja (list 336), nalaz i mišljenje vještakinje Natalije Jambrečić (list 339 do 350), podneska od 13.5.2022.g. (list 335 do 359), podnesak tuženika od 14.5. (list 360 do 370) čita se podnesak od 27. siječnja 2026 list 443 do 446), podnesak tuženika od 4. veljače 2026.g. list 449 i 450, u troškovnik tužitelja str. 454, zapisnik od 9. travnja 2026.g. list 455, podnesak tužitelja od 16. travnja 2026.g. list 456, i troškovnik tuženika.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan, kako je isti preciziran u podnesku tužitelja od 127. siječnja 2026.g.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom i bez pravog učinka odredbe čl. 2., Ugovora o kreditu br. 3213661832/2008 od 13.8.2008.g., u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i u čl. 1. istog Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula te zahtjev tužitelja da se utvrdi kako navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-3843/2025-2 od 21. listopada 2025.g., odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena ovosudna presuda br. P-127/2021-24 od 25. lipnja 2025.g., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, odnosno pravomoćno je presuđeno te je utvrđeno da su ništetne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu br. 3213661832/08 od 13.8.2008.g., potvrđenog od strane javnog bilježnika, a sklopljenog između ovdje tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u čl. 1. istog ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te da navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

5.1. Budući da je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-3843/2025-2 od 21. listopada 2025.g., ukinuta ovosudna presuda br. P-127/2021-24 od 25. lipnja 2025.g. u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. Izreke, te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i odluka o troškovima ovog parničnog postupka s obzirom da iz stanja spisa proizlazi da je tužba u ovom parničnom predmetu podnijeta 21. travnja 2021.g., dok je pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva nastupila 13. lipnja 2014.g., te kako se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, te kako se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, to je restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog u ispunjenju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi podnijet po proteku petogodišnjeg zastarnog roka.

5.2. Predmet spora je i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati utuženi iznos pretplate, kako je to naveo u polaznoj tužbi u iznosu od 6.820,63 EUR-a, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od pretplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do plaćanja, a s obzirom da je u zastari preplaćeni iznos s osnova promjenjive kamatne stope, to je tužitelj po punomoćniku podneskom od 27. siječnja 2026.g. (str. 443 do 446 spisa) specificirao tužbeni zahtjev te sada od tuženika potražuje iznos preplate s osnova valutne klauzule i to novčani iznos od 6.314,93 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do plaćanja, odnosno tužitelj je umanjio tužbeni zahtjev za novčani iznos od 501,75 EUR-a.

6. Između stranaka nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br.

br. 3213661832/2008 od 13.8.2008.g., temeljem kojeg je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u CHF u visini od 27.147,89 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i to za kupnju vozila, što je na dan isplate kredita 21.8.2008.g. iznosilo 120.612,37 kn, a tužitelj se je obvezao isti vratiti tuženiku s pripadajućom redovnom kamatom od 6.55 % godišnje, promjenjivom, koja se izračunava u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke kao kreditora. Nesporno je da je Ugovorom o kreditu br. 3213661832/2008 od 13.8.2008.g., odredbom čl. 2. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a, na dan plaćanja za CHF, a odredbom čl. 18. (ostale odredbe), i to u dijelu odredbe pod P navedenog članka da korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. Ovog Ugovora, te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja Ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.

7. Između stranaka je sporno da li su odredbe čl. 1 i 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od dana 13.8.2008.g., nepoštene, a time i ništetne, nadalje da li je i koliki iznos kredita tužitelj pretplatio tuženiku za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, sporno je da li je potraživanje tužitelja u zastari, a bila je sporna i mjesna nadležnost ovog suda. Kao što je ranije navedeno presudom Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-3843/2025-2 od 21. listopada 2025.g., presuđeno je na način da je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena ovosudna presuda br. P-127/2021-24 od 25. lipnja 2025.g. pod točkom I. izreke, odnosno da su utvrđene ništetnim odredbe čl. 2. i čl. 1. Ugovora o kreditu od 13.8.2008.g., i te ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane. U ovom postupku sporno je koji novčani iznos je tužitelj preplatio tuženiku temeljem predmetnog ugovora o kreditu i to s osnova ugovorne valutne klauzule.

7.1. Vezano za prigovor mjesne nenadležnosti koju je tuženik istaknuo u pisanom odgovoru na tužbu, ovaj sud je na pripremnom ročištu od 28. lipnja 2022.g., izveo dokaz saslušanjem tužitelja ČZ kao stranke na osnovu kojeg je utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila sklopio dana 13.8.2008.g. sa tuženikom u njegovoj poslovnici u [adresa], a gdje tužitelj ima prebivalište, s time da radi u Koprivnici. Tužitelj je naveo da je novcem kojeg je ostvario sklapanjem Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila iskoristio na način da je kupio osobno vozilo za privatne svrhe koristeći se tim vozilom za dolazak i povratak na posao kao i za odlazak na godišnji odmor. Naveo je da u vrijeme pregovaranja i prije zaključenja samog ugovora u banci od strane osobne bankarice nije bilo razgovora oko eventualne nadležnosti suda za slučaj spora. Tužitelj je naveo da je po stuci ing. prometa, da se ne razumije u financijske pojmove, da je vjerovao službenici banke, no da mu nije bio jasan pojam valutne klauzule, kao i promjenjive kamatne stope, naveo je da je pretpostavljao kako će se njegove mjesečne rate mijenjati neznatno, odnosno u manjim granicama, no međutim da je njegova mjesečna rata rasla i za 1.000,00 kn. Tužitelj je naveo da radi u Koprivnici na radnom mjestu šefa željezničkog kolodvora Koprivnica, a u vrijeme podizanja kredita da je bio prometnik vlakova u Virovitici, no da je njegovo prebivalište u [adresa], te vezano za prirodu posla kao i udaljenost između mjesta prebivališta i [adresa] bio problem budući da za svako izbivanje mora naći zamjenu, te da bi mu bilo još teže ukoliko bi vezano za ovaj predmet spora odlazio na ročišta u Zagreb. Sud je ovosudnim rješenjem br. P-127/2021-10 od 2. svibnja 2023.g., donio rješenje kojim je odbijen kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici za suđenje u ovoj pravnoj stvari istaknut od strane tuženika. Protiv navedenog rješenja tuženik je uložio žalbu po punomoćniku od 11. svibnja 2023.g., a Županijski sud u Zagrebu donio je rješenje br. Gž-4811/2023-2 od 25. listopada 2024.g., kojim rješenjem je odbijena žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđeno ovosudno rješenje br. P-127/2021-10 od 2. svibnja 2023.g., te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan (str. 325 do 327 ovog spisa).

8. Odredbom čl. 81. st. 1. i st. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 93/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, određeno je da se nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 82. citiranog zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st.1. ZZP/03 je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je dana 4. srpnja 2013.g., donio presudu poslovni br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004.g., do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva, u skladu sa jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što sve je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 6. kolovoza 2007.g. postupao suprotno odredbama čl. 81., 82 i 90, ZZP/03 od 7. kolovoza 2007.g., pa nadalje suprotno odredbi čl. 96 i 97. Zakona o zaštitit potrošača (Narodne novine br.: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje ZZP/07), te suprotno odredbama ZOO-a.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. je potvrdio prethodno navedenu odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, a protiv koje je tuženik podnio reviziju koja je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijena u dijelu u kojem je potvrđena označena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva.

Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17-10 kojom je odbijena žalba tuženika izjavljena protiv presude Trgovačkog suda u Zgrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju posl. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tužene, kao neosnovane. Iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u presudi Pž-6632/17-10 utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo do osmo tuženih banaka (i ovdje tuženika) vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio valutnu klauzulu ništetnom, jer da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima.

11. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, iz čl. 106. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja tog postupka, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st.1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, stoga je neosnovan prigovor tuženika da se na ovaj konkretni predmet ne može primijeniti zaštita pružena potrošačima u prethodno navedenim odlukama. Nadalje, odredbom čl. 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, stoga je primjenom navedene odredbe ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

12. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu više plaćenog iznosa zbog ugovorene i primijenjene ništetne ugovorne odredbe o vezanosti potraživanja banke uz valutu CHF, pri čemu je uzeta u obzir kamata koja je bila ugovorena na dan isplate kredita, te tečaj CHF, prema tečaju na dan isplate kredita, te su uzete u obzir i negativne razlike, te je takovim izračunom utvrđeno da je tužitelj više platio tuženiku novčani iznos od 6.816,68 EUR-a, za koji novčani iznos je zbog primjene ništetne ugovorne odredbe tužitelj oštećen, odnosno od tog iznosa po osnovi promjene kamatne stope tužitelj je više platio tuženiku novčani iznos od 501,75 EUR-a, a po osnovi promjene tečaja više je platio tuženiku 6.314,93 EUR-a. S obzirom da je dio restitucijskog zahtjeva tužitelja

S osnova promjene kamatne stope u zastari jer je tužba podnesena nakon proteka roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a, to tužitelj sada potražuje od tuženika novčani iznos koji je platio tuženiku po osnovi promjene tečaja, odnosno sada potražuje novčani iznos od 6.314,93 EUR-a, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, s obzirom da je tužitelj tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, više platio novčani iznos od 6.314,93 EUR-a, kako je to tužitelj precizirao u svom podnesku od 27. siječnja 2026.g.

13. Pravomoćno je presuđeno, kako je ranije navedeno, da je ništetna ugovorna odredba čl. 1. i čl. 2. Ugovora o kreditu br. 3213661832/08 od 13. 8. 2008.g. budući da su te ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima i to odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine: 79/07). Iz te zakonske odredbe proizlazi da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Tužitelj ČZ koji je saslušan na pripremnom ročištu od 28. lipnja 2022.g. list 269 i 270 kao i na glavnoj raspravi od 26. svibnja 2025.g. (str. 371 i 372 spisa), naveo je kako je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje novčani iznos od 27.147,89 CHF u protuvrijednosti u kunama, da se je radilo o kreditu za kupnju osobnog vozila, da je to vozilo i kupio i koristio za vlastite potrebe radi dolaska i odlaska na posao, te za odlazak na godišnji odmor, da je kredit podigao u poslovnici kreditora u Križevima, da je kredit u međuvremenu otplatio u cijelosti, no da mu je u banci tj. od strane djelatnika banke tuženika bilo objašnjeno da je to najpovoljnija solucija podizanja kredita čija je glavnica vezana za valutu CHF, da mu je od strane osobne bankarice tuženika bilo rečeno da je to "najbolji bankarski proizvod u to vrijeme", da nije bilo razloga da ne vjeruje djelatnici banke koja mu je to prezentirala i da je to bio razlog zašto se odlučio na podizanje kredita čija je glavnica vezana za valutu CHF sa promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je naveo kako je vjerovao djelatnici banke, kako u vrijeme ugovaranja, a isto tako da vjeruje i danas, iako je prvotno želio podići kredit za kupnju osobnog vozila u valuti EUR-o, no da mu je od strane djelatnice banke rečeno da je za njega ipak povoljnija valuta CHF, i promjenjiva kamatna stopa, u što je on povjerovao i s tuženikom kao kreditorom zaključio predmetni ugovor.

Tužitelj je dalje naveo da kao potrošač nije mogao utjecati ili pregovarati i utjecati na sadržaj ugovornih odredbi, da mu je ponuđena varijanta kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, odnosno da nije mogao sa tuženikom ispregovarati neke druge kreditne uvjete. Spomenuo je da je njemu kao potrošaču u trenutku ugovaranja kredita bila važna visina mjesečne rate, da mu je ona u trenutku ugovaranja bila povoljna, i da se na tu valutu i odlučio.

Tužitelj je naveo kako je redovito otplaćivao kredit u jednakom novčanom iznosu, no međutim da se je dogodila situacija da mu je mjesečna rata porasla, no da je nastavio kredit otplaćivati. Istaknuo je da mu djelatnica banke nije objasnila pojam promjenjive kamatne stope, odluku banke, ili parametre po kojima se kamatna stopa može mijenjati, već da mu je rečeno kako je to najpovoljnija varijanta za njega, radi čega je pristao na sklapanje ugovora o kreditu pod uvjetima koji su bili navedeni u unaprijed napisanom i pripremljenom Ugovoru na čije odredbe kao potrošač nije mogao utjecati jer se je radilo o sistemu "uzmi ili ostavi". Tužitelj je naveo kako je nakon 2 godine otplate kredita želio vratiti vozilo no da mu je rečeno da sve njegove uplate koje je u tom periodu vršio nisu umanjile iznos kredita, tj. da mora vratiti još onoliko koliko je i uzeo kredit, sve to iz razloga što je došlo do povećanja mjesečnih obroka uslijed promjene kamatne stope kao i uslijed valutne klauzule tako što mu je početna rata za otplatu kredita iznosila oko 1.800,00 kn, a završna rata za otplatu kredita mu je iznosila oko 3.000,00 kn. To je bio razlog da je zapao u financijske probleme jer njegova plaća nije rasla kako mu je rasla rata kredita, ali unatoč svim poteškoćama da je kredit otplatio.

15. Sud smatra da su ugovorne odredbe ništetne, ako su ugovorene protivno načelu savjesnosti i poštenja, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Nadalje, budući da je tuženik u pisanom odgovoru na tužbu osporavao kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja protiveći se provođenju knjigovodstveno- financijskog vještačenja smatrajući da je prvenstveno sporan osnov tužbenog zahtjeva, no kako je pravomoćno presuđeno da su ugovorne odredbe iz čl. 1. i čl. 2. Ugovora o kreditu br. 3213661832/08 od 13.8.2008.g. ništetne, a samim time ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane, to je sud ovosudnim rješenjem br. P- 127/2021 od 3. ožujka 2005.g., odredio provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja po knjigovodstveno financijskoj vještakinji Nataliji Jambrečić iz Čakovca i to na okolnost visine potraživanja tužitelja s osnova preplaćenog iznosa po kreditu radi promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita u odnosu na početno ugovoreni tečaj s razradom po svakom pojedinom anuitetu i ukupno kao i na okolnost tzv. negativne razlike, odnosno razdoblja u kojima je tečaj za vrijeme otplate kredita bio niži od početno ugovorenog tečaja, kao i s osnova promjene kamatne stope.

Knjigovodstveno-financijska vještačenja Natalija Jambrečić sukladno nalogu suda izradila je pisani nalaz i mišljenje od 2. svibnja 2025.g., koji nalaz i mišljenje je sud prihvatio s obzirom da je izrađen na temelju dokumentacije u spisu kao i u skladu s pravilima nauke i struke, a na osnovu kojeg je sud utvrdio da je tužitelj tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja – isplate kredita, uz uzimanje u obzir i tzv. negativni tečajnih razlika, kao i zbog promjene kamatne stope, više platio tuženiku novčani iznos od 6.816,68 EUR-a, odnosno da je tuženiku više platio s osnova promjene tečaja novčani iznos od 6.314,93 EUR-a, koji iznos tužitelj potražuje od tuženika zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a detaljan izračun prezentirala je u tabelama 1 i 2. koje su prilog zaključku knjigovodstveno- financijske vještakinje (str. 343, 350), spisa.

15.1. Tužitelj je po punomoćniku sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstveno- financijske vještakinje specificirao tužbeni zahtjev u podnesku od 27. siječnja 2026.g. Naime, tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijske vještakinje u cijelosti smatrajući da je isti sačinjen objektivno i u skladu s pravilima struke, a i tuženik u svom podnesku od 14.5.2025.g. je naveo da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, no da i dalje osporava osnov potraživanja tužitelja (str. 360 spisa). Međutim suprotno tvrdnjama tuženika, sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, kako u pogledu visine tužbenog zahtjeva tako i pravne osnove na kojoj tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev i to s osnova više plaćenog iznosa tuženiku po osnovi promjene tečaja, kako je to tužitelj precizirao u podnesku od 27. siječnja 2026.g., a koji tužbeni zahtjev je sud u cijelosti prihvatio.

16. Kako je ovaj sud utvrdio da je tuženik došao do financijskih sredstava temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, a budući se radi o pravnoj osnovi koja je postojala i otpala, to se u predmetnoj stvari radi o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO, ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), stoga je tuženik kao stjecatelj tog novčanog iznosa dužan tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove vratiti preplaćene iznose, pa sud nalazi osnovani tužbeni zahtjev tužitelja, kako je isti specificiran u podnesku tužitelja od 27. siječnja 2026.g., (str. 443 do 446 spisa).

17. Prigovor tuženika da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari nije osnovan. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). Kako je samim pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od pravomoćnosti sudske odluke, donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dakle 14.6.2018.g., a kako s u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove, ima se primijeniti opći zastarni rok od 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a. S obzirom da iz stanja spisa proizlazi da je predmetna tužba podnijeta 21. travnja 2021.g., dok je pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, nastupila 13. lipnja 2014.g., te kako se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, te kako se primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, to je restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog u ispunjenju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u zastari, odnosno podnijet po proteku petogodišnjeg zastarnog roka.

Radi toga tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 27. siječnja 2026.g. te od tuženika potražuje iznos koji se odnosi na isplatu preplaćenog u ispunjenju ništetne ugovorne odredbe zbog promjene tečaja u CHF, odnosno novčani iznos od 6.314,93 EUR-a sa sporednim potraživanjima, te je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 501,75 EUR-a.

17.1. Tuženik je u podnesku od 4. veljače 2026.g. (str. 449 i 450), naveo kako se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva pozivajući se na odredbu čl. 193 .st. 2. ZPP-a, te je predložio sudu da o tom dijelu tužbenog zahtjeva donese meritornu odluku. S tim u vezi sud je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja radi isplate novčanog iznosa od 501,75 EUR-a, sa zakonskom zateznom kamatom s obzirom da se radi o dijelu tužbenog zahtjeva koji je u zastari, a odnosi se na vraćanje više plaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope, radi čega je sud presudio kao u točki II. izreke ove presude.

18. Odluka o zateznoj kamati na dosuđene iznose teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog po Izračunu preplaćenih iznosa kredita, pa do konačne isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, a po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st.2. ZOO jer je tuženik kao sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, tj. isključivo je on predložio da se prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju zaključi predmetni Ugovor, stoga je tuženik nepošteni stjecatelj zbog čega je isti dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i 2. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP, a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, valjalo je tužitelju priznati troškove u ukupnom iznosu od 3.165,03 EUR-a, s obzirom na omjer uspjeha u postupku od 92,00 % i to za zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i to s osnova sastava tužbe temeljem Tbr. 7 točka 1. OT, u iznosu od 200,00 EUR-a, za očitovanje na odgovor na tužbu od 24.1.2022.g., u iznosu od 200,00 EUR-a, za zastupanje na pripremnom ročištu od 25. siječnja 2022.g. u iznosu od 100,00 EUR-a, zastupanje na pripremnom ročištu od 10. lipnja 2022.g. u iznosu od 100,00 EUR-a, za zastupanje na ročištu od 28.6.2022.g., u iznosu od 200,00 EUR-a, sukladno Tbr. 9. točka 2. OT, za zastupanje na ročištu od 23. siječnja 2025.g. u iznosu od 200,00 EUR-a, za sastav obrazloženog podneska od 13.5.2025.g. novčani iznos od 200,00 EUR-a temeljem Tbr. 8. točka 1. OT, za zastupanje na glavnoj raspravi od 26.5.2025.g., u iznosu od 200,00 EUR-a, sukladno Tbr. 8. točka 1. OT, za pristup na ročište za objavu i uručenje presude 100,00 EUR-a, temeljem Tbr. 9. točka 3. OT, za pristup na ročište od 28. travnja 2026.g., u iznosu od 100,00 EUR-a, za trošak sastava podneska od 27. siječnja 2026.g., u iznosu od 100,00 EUR-a, za pristup na ročište za objavu i uručenje presude u iznosu od 100,00 EUR-a, s pripadajućim PDV-om od 25 %, na gore navedene iznose, kao i s osnova sudske pristojbe, nadalje trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 57,33 EUR-a, sudske pristojbe na presudu u iznosu od 57,33 EUR-a, trošak predujma za knjigovodstveno financijsko vještačenje u iznosu od 450,00 EUR-a, odnosno ukupni parnični trošak koje je tuženik dužan platiti tužitelju prema omjeru uspjeha tužitelja u parnici u iznosu od 3.165,03 EUR-a, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. ZOO-a, a koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate.

20. Radi gore izloženog presuđeno je kao u izreci.

Koprivnica, 13. svibnja 2026.

Sutkinja

Marija Grgešić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana dostave presude ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude, a podnosi se putem ovog suda u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvj. Zlatko Šimek, Koprivnica.

2. Odvj. Kruno Knežević, Zagreb.