Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
Poslovni broj Pr-129/2024-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici mr. sc. Anamariji Kvaternik, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Kvaternik iz Rijeke, protiv tuženika ELMAR d.o.o., Dražice, Dražičkih boraca 72, OIB: 40996743122, zastupanog po punomoćnici Jasminki Hodžić, odvjetnici u Rijeci, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i dr., nakon glavne i javne rasprave, zaključene 20. veljače 2026., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice, zakonskih zastupnika tuženika CL i ML, te punomoćnice tuženika, objavljene 13. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da Odluka tuženika ELMAR d.o.o., Dražice, Dražičkih boraca 72, OIB: 40996743122, od 30. ožujka 2020. o izvanrednom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2012. i aneksa od 30. lipnja 2014. i 30. lipnja 2015., sklopljenih između tužiteljice KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika ELMAR d.o.o., Dražice, Dražičkih boraca 72, OIB: 40996743122, nije dopuštena.
II. Raskida se Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2012. s aneksima od 30. lipnja 2014. i 30. lipnja 2015., sklopljenima između tužiteljice KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika ELMAR d.o.o., Dražice, Dražičkih boraca 72, OIB: 40996743122 s danom 14. srpnja 2020.
III. Nalaže se tuženiku ELMAR d.o.o., Dražice, Dražičkih boraca 72, OIB: 40996743122, da tužiteljici KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade štete isplatiti iznos od 6.627,42 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, osim u dijelu zahtjeva za isplatu poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom tijeka zakonskih zateznih kamata odbija kao neosnovanim.
IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 4.150,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
V. Odbija se tuženik za zahtjevom za naknadu parničnog troška, kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi, zaprimljenoj pod poslovnim brojem Pr-221/2020, navodi da je radnica tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2012. i Aneksa sklopljenih 30. lipnja 2014. i 30. lipnja 2015. na radnom mjestu računovodstvenog referenta na kojem je temeljem ranije sklopljenog ugovora o radu bila zaposlena od 12. rujna 1994. Tuženik da je Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. ožujka 2020. otkazao tužiteljici ugovor o radu i anekse istog zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa bez prava na otkazni rok i otpremninu, uz prestanak svih prava iz radnog odnosa istodobno s danom donošenja odluke, na koju je tužiteljica podnijela Zahtjev za zaštitu prava 10. travnja 2020., koji je tuženik odbio Odlukom od 24. travnja 2020. te je tužiteljica pravovremeno pokrenula radni spor. Nadalje navodi da joj nije omogućeno pravo na iznošenje obrane u smislu odredbe članka 119. stavka 2. Zakona o radu. Osporavanom Odlukom tužiteljici da je izvanredno otkazan ugovor o radu uz obrazloženje da je: neopravdano izostala s posla dulje od tri dana, počevši od dana 23. ožujka 2020. pa sve do dana donošenja pobijane Odluke 30. ožujka 2020.; da je inzistirala da posao obavlja kod kuće iako su joj omogućena sredstva zaštite; da je kontaktirala poslodavcu nepoznate informatičare i druge nepoznate osobe, zvala banku i poduzimala sve moguće pripreme i radnje, protivno čl. 31. i 28. Pravilnika o radu, kako bi sebi omogućila rad od kuće, što je suprotno čl. 7. u vezi čl. 60. Zakona o radu, a kojim poduzimanjem pripremnih radnji za rad od kuće da je povrijed ila i poslovnu tajnu poslodavca, a što da je uzrokovalo teško i trajno poremećen odnos koji ne opravdava pozivanje radnice na iznošenje obrane sukladno članku 119. stavak 2. Zakona o radu, a nastavak radnog odnosa da nije moguć. Također, obrazlažući pobijanu odluku, tuženik da navodi i da je tužiteljici izdao, ovjerio i potpisao propusnicu sukladno Odluci o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u RH koja je stupila na snagu 23. ožujka 2020., koju tužiteljica nije preuzela, a tužiteljica da je sukladno članku 68. Zakona o zaštiti na radu obvezna i odgovorna obavljati poslove s dužnom pažnjom te pri tome voditi računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja, kao i sigurnosti i zaštiti zdravlja ostalih radnika, a poslodavac da nije mogao organizirati rad od kuće, niti bi na taj način mogao voditi brigu o organizaciji posla i sigurnosti radnika, opremi potrebnoj za obavljanje rada, radnom vremenu i odmorima, a zbog specifičnosti posla koje je trebalo obaviti bila je nužna prisutnost radnice. Nadalje navodi da je sukladno odredbama Zakona o radu, teret dokaza da postoje kumulativno propisane zakonske pretpostavke koje opravdavaju donošenje odluke o izvanrednom otkazu, bez pozivanja radnice na iznošenje obrane, na tuženiku koji treba dokazati da je osigurao uvjete rada adekvatne uvjetima ugroze za život i zdravlje radnika, a sve imajući u vidu i odredbu članka 22.a Zakona o sustavu civilne zaštite. Tužiteljica je osporila tvrdnje o uzastopnom izostanku s posla duljem od tri dana, obzirom na dogovor s tuženikom da će tri radnice (tužiteljica, JL i ĐL) koje rade na bitno sličnim poslovima, dolaziti u sjedište radnih prostorija tuženika, što jasno potvrđuje sadržaj e-maila tuženika od 24. ožujka 2020., potom da je tuženik postupao sukladno uputama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo te Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje glede osiguranja preventivnih mjera u svrhu zaštite zdravlja i sprječavanja daljnjeg širenja bolesti (COVID-19), obzirom da su radnici tuženika i povezanog društva E.L.M.A.R.-EX d.o.o. bili u relevantnom razdoblju izloženi brojnim socijalnim kontaktima na područjima izvan sjedišta društva, čiji intenzitet poslodavac nije smanjivao unatoč preporukama, te su sredstva zaštite pribavljena tek naknadno kao pokušaj stvaranja privida zakonitog otkazivanja ugovora o radu, što potvrđuje sadržaj e-maila tužiteljice upućenog Stožeru civilne zaštite dana 24. ožujka 2020., te sadržaj e-maila tužiteljice upućene tuženiku od 24. ožujka 2020. čime nisu osnovane tvrdnje o samovoljnom nedolasku tužiteljice na posao 23. ožujka 2020., a s obzirom na ranije navedeni raspored rada, te osporava da je kontaktirala tuženiku nepoznate informatičare i druge nepoznate osobe, zvala banku i time grubo povrijedila obveze iz radnog odnosa i poslovnu tajnu tuženika, budući da je isključivo kontaktiran ovlašteni informatičar FL čije društvo Besoft d.o.o. u razdoblju od preko 15 godina vrši informatičke usluge za tuženika i povezano TD E.L.M.A.R.-EX d.o.o., a banka BKS BANK d.d. da je kontaktirana isključivo radi tehničkog omogućavanja rada na daljinu, a sve s ciljem kako bi u novonastalim kriznim okolnostima poduzela sve potrebno da bi se osiguralo poslovanje tuženika, a što da nije bilo u cijelosti nepoznato tuženiku. Tužiteljica je istaknula da je: propusnica za dolazak na radno mjesto dostavljena putem e-maila tek 24. ožujka 2020., a potom da je tuženik, radi saniranja propusta u prvoj izdanoj propusnici, izdao novu ispravljenu propusnicu od 30. ožujka 2020.; sve radnje da je poduzimala savjesno i odgovorno u dobroj vjeri, u korist tuženika, te s ciljem zaštite života i zdravlja svoje obitelji (nije nepoznato tuženiku da mlt. kćerka tužiteljice boluje od astme), zaposlenika i svih osoba s kojima je bila u neposrednom kontaktu, a sve pri činjenici da svoje zaposlenje ni interese tuženika tijekom dugogodišnjeg kontinuiranog radnog odnosa nikada nije ugrozila; da njezina prisutnost na radnom mjestu zbog specifičnosti posla nije obrazložena u pobijanoj Odluci, a imajući u vidu da se radi o poslu administrativnog karaktera kod kojeg nesporno postoji široka mogućnost organizacije rada i zaštite na radu i izvan sjedišta radnih prostorija tuženika, pri čemu je pozivanje tuženika na nemogućnost osiguranja uvjeta za rad i brigu o sigurnosti je neopravdano, sve u kontekstu notorne činjenice da se u tom trenutku u svijetu i Republici Hrvatskoj najmanje 70% poslova obavljalo od kuće uključujući obrazovni sustav, pravosuđe, administrativne poslove u okviru jedinica lokalne uprave i samouprave, pa čak je i službenica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje zaprimila prijavu tužiteljice na zavod putem elektronske komunikacije kod kuće. Imajući u vidu gore navedene činjenice i okolnosti konkretnog slučaja, a to u notornom kontekstu proglašenja globalne pandemije uzrokovane koronavirusom, niti jedan pojedinačni postupak tužiteljice kao ni njihova ukupnost, ne može biti okarakteriziran zakonskim pojmom i praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao osobito teške povrede iz radnog odnosa, a niti iz obrazloženja sporne Odluke tuženika proizlazi da su se na strani radnice doista stekle kumulativno propisane zakonske pretpostavke nužne da bi se njezino postupanje moglo opisati podesnim za sankcioniranje najstrožom mjerom – izvanrednim otkazom i to bez mogućnosti iznošenja obrane. Štoviše, sve gore navedene radnje tužiteljice da nisu bile proizvoljne ili usmjerene na oštećivanje tuženika, već je tužiteljica savjesno i odgovorno poduzimala sve radnje u korist tuženika zbog čega u konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od zakonom propisanih razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu. Stoga, Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu da predstavlja isključivo posljedicu ishitrene i nezakonite primjene te ekstenzivnog tumačenja instituta izvanrednog otkaza, ignoriranja instituta prava radnika na obranu, te evidentnog nesnalaženja i nefleksibilnosti tuženika u organizaciji rada u uvjetima posebnih okolnosti - pandemije koronavirusom, a sve na štetu tužiteljice kao dugogodišnje radnice 26 godina kod istog poslodavca koja je obavljala niz radnih zadataka, te je imala ključeve poslovnog prostora, bez opomene ili najmanje sumnje na ugrožavanje sigurnosti podataka i/ili nesavjesnost u obavljanju poslova, te koja je nastojala isključivo zaštiti zdravlje i prevenirati narušavanje zdravlja svih zaposlenika i svoje obitelji, te se ponašati odgovorno, promatrajući u takvom u relevantnom trenutku jedinom ispravnom pristupu i poslodavcu, a zbog čega sve je navedena Odluka u cijelosti nezakonita. Slijedom navedenog, predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška. Nadalje, tužiteljica je radi osiguranja nenovčane tražbine temeljem odredbe čl. 346. st. 1. t. 2., te čl. 347. st. 1. t. 10. Ovršnog zakona, držeći da je u tužbi učinila vjerojatnim postojanje svoje tražbine , zatražila izdavanje privremene mjere na način da se naloži tuženiku, kao protivniku osiguranja da tužiteljici, kao predlagateljici osiguranja, plaća naknadu u mjesečnom iznosu od 3.250,01 kn i to od dana podnošenja prijedloga za osiguranje i to od dana podnošenja prijedloga za osiguranje pa nadalje, sve dok za to postoje zakonom propisani uvjeti, a radi osiguranja naplate naknade za vrijeme trajanja radnog spora po ovom rješenju te naplate troškova ovog osiguranja, da se odredi osiguranje u korist predlagateljice osiguranja na način da se zabrani svim bankama kod kojih se vode računi ili nalaze novčana sredstva protivnika osiguranja, da protivniku osiguranja ili trećoj osobi po nalogu protivnika osiguranja isplati novčani iznos za koji je određeno ovo osiguranje.
1.1. Konačno precizirani tužbeni zahtjev tužiteljica je postavila u podnesku od 6. listopada 2021. (stranica 261-266 spisa).
2. Tuženik u odgovoru na tužbu (stranica 50-59 spisa) osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i prijedlog za izdavanje privremene mjere, navodeći kako je Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2012. sa svim pripadajućim Aneksima zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa sa prestankom dana 30. ožujka 2020. zbog nedolaska na posao u sjedište poslodavca. Tužiteljica da je kod poslodavca obavljala poslove vezane za radno mjesto računovodstvenog referenta te nije došla na posao u sjedište poslodavca, već je samovoljno odlučila kako će raditi od kuće, čime je postupila protivno uputama poslodavca i prouzročila poremećaje u procesu rada tuženika kao poslodavca te je sav teret posla pao na kolegicu UL koja je dolazila svaki dan na posao i koja je odrađivala kako svoj posao, tako i posao tužiteljice unatoč činjenici što je majka dvoje djece vrtićke dobi koja su ostala kod kuće zbog zatvaranja vrtića. Prema stavu tuženika tužiteljica da je svoje interese nadredila interesima tuženika kao poslodavca i pravima svojih kolega i kolegica zaposlenih kod tuženika. Poslodavac je u usmenim i pismenim kontaktima pokušao objasniti tužiteljici kao radnici da ima pravo, a ne i dužnost, omogućiti rad od kuće i da u konkretnom slučaju nema razloga za radom od kuće jer je: radnica imala svoj zaseban ured u kojem je bila sama; da su joj omogućena sredstva zaštite: rukavice, maska, dezinficijensi, sapuni, sredstva i krpe za čišćenje prostora i drugo; da je poslodavac postupio prema uputama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje u vezi poduzimanja preventivnih mjera u svrhu zaštite zdravlja sprečavanja daljnjih širenja bolesti COVID-19 uzrokovane Corona virusom (SARS-CoV-2) te je poduzeo sve mjere prema uputama koje su javno objavljene s čime je radnica upoznata; da je poslodavac redovno pratio priopćenja i preporuke Stožera civilne zaštite i drugih nadležnih tijela i primjenjivao Odluke Stožera civilne zaštite; da je radnici izdana ovjerena i upisana propusnica sukladno članku II i III. Odluke o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravišta u RH koja je stupila na snagu 23. ožujka 2020. ; da je radnici omogućeno da na posao dolazi svaki drugi dan kako se ne bi susrela s drugim radnicima, a sve radi izvršenja posla koji se nije mogao odgoditi niti obavljati na drugoj lokaciji . Također navodi da niti nakon pisanog i usmenog obraćanja poslodavca radnica se bez opravdanog razloga nije pojavila na poslu do 30. ožujka 2020. Državni inspektorat niti bilo koja druga inspekcija nije utvrdila da bi tuženik kršio mjere prevencije od Covid-19. Tužiteljica da je na poslu zadnji puta bila 19. ožujka 2020. i od tada više nije dolazila, izričito da je naglasila kako neće dolaziti na posao slijedom čega je donesena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu 30. ožujka 2020. Tuženik je istaknuo kako je tužiteljici omogućen rad na siguran način koji ne ugrožava njezino zdravlje,u slijedom čega da je cijelosti postupio prema uputama Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje glede poduzimanja preventivnih mjera u svrhu zaštite zdravlja i sprečavanja daljnjeg širenja bolesti COVID-19 uzrokovane Corona virusom, te je poduzeo sve mjere prema uputama koje su javno objavljene sa čime je radnica upoznata i u cijelosti je postupio prema odredbama o zaštiti na radu. Tuženik je osporio navode tužiteljice da je postojao povećani rizik obolijevanja obzirom da je dio djelatnika bio u kontaktu s radnicima INA d.d. u Urinju u odnosu na koje je postojala opravdana i osnovana sumnja na oboljenje obzirom da je 13. ožujka 2020. zbog zahtjeva INA d.d. za smanjenjem broja kooperanata koji ulaze u postrojenja nitko od djelatnika poslodavca nije ulazio u postrojenje Rafinerije nafte INA Urinj, te radnici nisu radili u kancelariji tužiteljice u Dražicama. Isto tako tuženik je osporio navode tužiteljice da joj je propusnica dostavljena 24. ožujka 2020. i da je radi saniranja propusta u prvoj izdanoj propusnici tuženik izdao novu ispravljenu propusnicu 30. ožujka 2020. jer je Odluka o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u RH donesena 23. ožujka 2020., te tuženik nije mogao znati ili predvidjeti donošenje takve Odluke i do tog dana moglo se normalno kretati bez propusnice, te je kontrola kretanja započela 24. ožujka 2020. kada je tužiteljica već imala propusnicu i kada je kategorički odbila doći na posao. Tužiteljica koja je već imala propusnicu ponovno je zatražila dostavu iste 30. ožujka 2020. čemu je tuženik udovoljio i poslao joj propusnicu na važećem obrascu koji je bio na snazi do 6. travnja 2020. te tužiteljica predmetnog dana nije došla na posao već na razgovor o rješavanju situacije. Tužiteljica da je u zahtjevu za zaštitu prava navela da na posao nije došla zbog bolesti djeteta, koji navod da je u cijelosti u suprotnosti sa navodima njezinog e-maila od 24. ožujka 2020., s time da nije dostavila bilo kakav dokaz da joj je dijete bolesno, kao niti dokaz da je ista bila bolesna, niti dokaz da mora provesti vrijeme u izolaciji ili samoizolaciji radi sprečavanja širenja zarazne bolesti. Prema stavu tuženika jedini razlog nedolaska tužiteljice na posao je njezina samoinicijativno donijeta odluka da će "raditi na daljinu" zbog čega je tužitelj donio osporavanu odluku obzirom da je tužiteljica postupila suprotno odredbi članka 7. i članka 60. Zakona o radu. Prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu poslodavac je iz komunikacije s tužiteljicom doznao da je angažirala informatičara kako bi joj omogućio "rad od kuće", o čemu poslodavac nije dao nalog ovlaštenom informatičaru NL te je tužiteljica bez znanja i dopuštenja tuženika zatražila od istog poduzimanje radnji kojim je privatno računalo tužiteljice povezao s računalom tuženika, o čemu je tuženik saznao naknadno. Isto tako, tuženik je nakon donošenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu utvrdio da je tužiteljica na njegovom računalu vodila knjigovodstvo svom bratu ČL i vodila poslove za supruga GL, koji nisu u bilo kakvoj vezi sa tuženikom te bi tuženik da tužiteljici nije već otkazao ugovor o radu iz navedenih razloga donio Odluku o otkazu. Tuženik je istaknuo da se tužiteljica niti nakon e-maila od 24. ožujka 2020. nije pojavila na poslu, te s obzirom da je u e-mailu od 24. ožujka 2020. koji je uputila poslodavcu izričito izjavila da ne želi dolaziti na posao već da želi raditi od kuće , što je sve dovelo do trajnog i teškog poremećaja međusobnih odnosa , zbog čega nije bilo za očekivati od poslodavca da ponovno pozove tužiteljicu radi iznošenja obrane u smislu članka 119. stavak 2. ZR. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i prijedlog radi osiguranja novčane tražbine određivanjem privremene mjere, kao neosnovane, uz naknadu parničnog troška.
3. O prijedlogu za određivanje privremene mjere ovaj sud je odlučio rješenjem poslovni broj Pr-221/2020-10 od 23. srpnja 2020. (stranica 191-201 spisa) na način da je odbio isti kao neosnovan, a odlučujući povodom žalbe tužiteljice, Županijski sud u Rijeci je rješenjem poslovni broj Gž R-124/2021-2 od 25. svibnja 2021. (stranica 250-252 spisa) ukinuo rješenje ovoga suda poslovni broj Pr-221/2020-10 od 23. srpnja 2020. i predmet vratio na ponovni postupak.
4. O tužbenom zahtjevu tužiteljice i prijedlogu za određivanje privremene mjere ovaj sud odlučio je presudom poslovni broj Pr-221/2020-35 od 28. travnja 2022. (stranica 314-335 spisa) kojom je odbijen zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopustivosti izvanrednog otkaza ugovora o radu tužiteljice i aneksa istog od 30. ožujka 2020. , te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom 14. srpnja 2020., te za isplatu naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 42.934,32 kn i troškova postupka sve sa zatraženim zateznim kamatama (točka I. izreke). Također je naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama (točka II izreke). Rješenjem istog poslovnog broja odbijen je prijedlog za donošenje privremene mjere kojim bi se tuženiku radi osiguranja nenovčane tražbine tužiteljice naložilo plaćanje mjesečnog iznosa od 3.250,00 kn od 8. svibnja 2020. pa nadalje , dok za to postoje zakonom propisani uvjeti, te radi osiguranja navedene tražbine tužiteljice da se zabrani bankama kod kojih se vode računi tuženika odnosno nalaze novčana sredstva tuženika da tuženiku ili trećoj osobi po nalogu tuženika isplate novčani iznos za koji je određeno ovo osiguranje.
4.1. Odlučujući povodom žalbe tužiteljice, Županijski sud u Zagrebu je rješenjem poslovnog broja Gž R-306/2024-2 od 3. travnja 2024. (stranica 3-8 spisa) ukinuo citiranu presudu i rješenje ovoga suda te predmet vratio ovome sudu na ponovno suđenje.
5. U ponovljenom postupku (pod poslovnim brojem Pr-129/2024) ovaj sud raspravio je sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud te je na taj način postupio na temelju odredbe članka 377. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. - ispr., 57/11., 25/13., 89/14. - odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje u tekstu: ZPP).
6. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz uvidom u materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka ĐL (stanica 225-227 i 44-46 spisa), JL (stranica 228-230 spisa), RL (stranica 298-300 spisa), HL (stranica 301- 302 spisa), NL (stranica 309-310 spisa) i OL (stranica 310- 311 spisa), kao i dokaz saslušanjem tužiteljice (stranica 182-183, 212-215 i 40-41 spisa), te zakonskih zastupnika tuženika CL (stranica 215-216 i 41-43 spisa) i ML (stranica 216-217 i 43-44 spisa) kao stranaka.
7. Predmet postupka u ovoj fazi spora je utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. ožujka 2020., kumulirano sa zahtjevom za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete zbog sudskog raskida, uz napomenu kako je tužiteljica na ročištu održanom 11. rujna 2024. povukla prijedlog za izdavanjem privremene mjere, slijedom čega je na istom ročištu doneseno rješenje kojim je utvrđeno da je povučen prijedlog za određivanje privremene mjere, dok će odluka o troškovima postupka vezanim za dani prijedlog uslijediti s odlukom o glavnoj stvari (stranica 15-19 spisa).
8. Tužiteljica je konačno precizirani tužbeni zahtjev postavila u podnesku od 28. kolovoza 2024. (stranica 9-14 spisa), na način naveden u izreci.
9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.
10. U ovoj fazi postupka među strankama nije sporno da je tužiteljica kod tuženog, temeljem ugovora o radu od 1. siječnja 2012. i pripadajućih aneksa istom ugovoru obavljala poslove radnog mjesta računovodstvenog referenta , te da je tuženik tužiteljici, odlukom od 30. ožujka 2020., izvanredno otkazao ugovor o radu zbog teške povrede obveza iz radnog odnosa, stavljajući joj na teret da je neopravdano izostala s posla dulje od tri dana, počevši od 23. ožujka 2020. do 30. ožujka 2020. , kada je inzistirala da posao obavlja kod kuće iako su joj bila omogućena sredstva zaštite, te da je neovlašteno kontaktirala poslodavcu nepoznate informatičare i druge nepoznate osobe, zvala banku i poduzimala sve moguće pripreme i radnje, protivno članku 31. i 28. Pravilnika o radu, da bi sebi omogućila rad od kuće, a čime je povrijedila i poslovnu tajnu poslodavca. Isto tako nije sporno da je odluku o otkazu tuženik donio u zakonom propisanom roku od 15 dana od dana saznanja za povredu obveza tužiteljice iz radnog odnosa, kao i činjenica da je tužbu u ovoj pravnoj stvari tužiteljica podnijela u roku propisanim odredbom čl. 133. st. 2. Zakon o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23. – dalje u tekstu: ZR).
11. Sporna je dopuštenost odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, kao i zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.
12. Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. ožujka 2020. (stranica 11- 13 spisa) tuženik stavlja na teret tužiteljici osobito teške povrede iz radnog odnosa koje se očituju u neopravdanom izostanku s posla duljem od tri dana, počevši od 23. ožujka 2020. do 30. ožujka 2020., kada je inzistirala da posao obavlja kod kuće iako su joj bila omogućena sredstva zaštite, neovlašteno kontaktiranje poslodavcu nepoznate informatičare i druge nepoznate osobe, zvanje banke i poduzimanje svih mogućih priprema i radnji, protivno članku 31. i 28. Pravilnika o radu, da bi sebi omogućila rad od kuće, a čime da je povrijedila i poslovnu tajnu poslodavca
13. Prema odredbi čl. 120. st. 2. ZR-a poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz.
13.1. U obrazloženju otkaza poslodavac mora navesti sve bitne činjenice na temelju kojih je utvrdio razloge za otkaz, odnosno, da bi se otkaz smatrao obrazloženim, poslodavac mora na jasan i nedvojben način radniku, kojem otkazuje ugovor o radu, učiniti vidljivim o kojoj se povredi radne obveze radi ili koja je to osobito važna činjenica zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, jer tek tada radnik može štititi svoja eventualna prava u smislu čl. 133. ZR-a. S druge pak strane, kad je pisano obrazloženje otkaza ugovora o radu dvosmisleno ili nejasno, takvo obrazloženje valja tumačiti u korist radnika, primjenom načela in favorem laboratores. Pravilo o takvom tumačenju takvih odredbi sadrži čl. 320. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.., 29/18, 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje u tekstu; ZOO) prema kojem u slučaju kada je ugovor pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane. Odgovarajuća primjena tog propisa dopuštena je temeljem čl. 8. st. 4. ZR-a, prema kojem se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, a koje nije uređeno ZR-om, primjenjuju u skladu s naravi tog ugovora opći propisi obveznog prava.
13.2. Kako je prema odredbi čl. 120. st. 2. ZR-a poslodavac dužan u pisanom obliku obrazložiti otkaz, to su za ocjenu pravne valjanosti odluke o otkazu mjerodavni razlozi navedeni u obrazloženju odluke, jer poslodavac nema ovlast naknadno dodavati razloge za otkaz. Zato je osobito važno da se opravdani razlozi za otkaz koji postoje u vrijeme donošenja odluke o otkazu jasno i nedvosmisleno navedu u obrazloženju otkaza, te da se za te razloge navedu i dokazi koji opravdavaju takav otkaz. Naime, poslodavac se ne može osnovano pozivati na ono što obrazloženje odluke o otkazu ne sadržava.
14. U odnosu na povredu koja se tužiteljici stavlja na teret, a koja se odnosi na neopravdani izostanak s posla dulji od tri dana, počevši od 23. ožujka 2020. do 30. ožujka 2020., kada je tužiteljica inzistirala da posao obavlja kod kuće iako su joj bila omogućena sredstva zaštite, navodi se da iz iskaza tužiteljice kao stranke (stranica 182-183, 212-215 i 40-41 spisa) proizlazi kako je kod tuženika bila zaposlena na radnom mjestu računovodstvenog referenta, a zbog proglašenja pandemije Covid -19 način rada kod tuženika da se promijenio, uz napomenu kako je ona majka bolesnog djeteta (asmatičara) i zbog činjenice da ima majku u visokoj životnoj dobi, da je počela osjećati veliki strah i zabrinutost. U razdoblju od tjedan dana, tj. od 16. do 23. ožujka 2020. da je vrijedio dogovor da ona i kolegica u računovodstvu JL dolaze na posao naizmjence svaki drugi dan jer su imale djecu u prvom i drugom razredu osnovne škole, a kako je u tom razdoblju započela škola on-line, tuženici da su im omogućili da budu s djecom i da na posao dolaze svaki drugi dan. U nastavnom razdoblju, odnosno sljedeći tjedan nakon 16. ožujka, telefonskim putem da je dogovoren način rada da dolaze na posao svaki treći dan, jer da je u tom dogovoru sudjelovala i kolegica ĐL. Zbog navedenog, tužiteljica da je na posao trebala dolaziti svaki treći dan, a obzirom da je tjedan prije došla tri puta na posao, u sljedećem tjednu da je trebala doći dva puta. Prema tom usmenom dogovoru, ona da je trebala doći na posao 25. ožujka 2020. jer da je 23. ožujka trebala doći druga kolegica (JL). U tom razdoblju da je započelo ograničavanje kretanja i da je bilo potrebno dobiti propusnicu za dolazak na posao. Naime, 24. ožujka da je razgovarala s direktorom ĆL na koji način će se organizirati rad. Tužiteljica je navela da je poslala poruke i drugom direktoru ML, međutim, pismenu odluku o organizaciji dolaska na posao da nije dobila, već da je raspored bio potkrijepljen mail porukama. U tom cijelom razdoblju da je pokušavala usmeno dogovoriti i objasniti z.z. kako je moguće raditi od kuće, te da je potrebno osigurati određene pretpostavke za takav rad, no z.z. tuženika da se nisu izjašnjavali ni za ni protiv takvog načina rada. O načinu rada od kuće da su bile zainteresirane i ostale kolegice, te da je JL uputila mail z.z. tuženika na koji je odgovorio i tužiteljici, na način da je potrebno dolaziti na posao jer da netko mora biti u kancelariji, slijedom čega je smatrala da i nadalje vrijedi dogovor prema kojem su dolazile na posao svaki treći dan jer da su se mijenjale JL, ĐL i ona. Dakle, ona da je na posao došla 16., 18. i 20. ožujka 2020., nakon toga da je trebala na posao doći 25. ožujka, ali da nije došla jer je iz naprijed navedenih razloga bila prestrašena te da je očekivala da će je z.z. tuženika nazvati i utješiti, reći joj da će sve biti u redu. Međutim, da je nitko nije nazvao i da je 30. ožujka poslala mail radi dogovora o nastavku suradnje, no kada je došla na posao 30. ožujka da ju je dočekala odluka o otkazu, ured da joj je bio oblijepljen znakovima propisane udaljenosti, s kupljenim sredstvima, rukavicama i dezinficijensima.
14.1. Suglasno navedenom, iskazivala je i svjedok JL, koja je navela (stranica 228-230 spisa) da je bila zaposlena kod tuženika u ožujku 2020., s time da u razdoblju od 16. ožujka 2020., zbog proglašenja epidemije i prelaska škole na on - line nastavu između zakonskih zastupnika tuženika, nje i tužiteljice da je dogovoreno da ona i tužiteljica na posao dolaze naizmjence, tj. svaka jedan dan. Navedeno iz razloga što su obje imale djecu u nižim razredima osnovne škole te je prelazak na on-line nastavu zahtijevao prilagodbu. Prema navedenom dogovoru, ona da je trebala doći na posao 23. ožujka (u ponedjeljak). Međutim, njezino dijete da je tijekom vikenda dobilo temperaturu te da je nazvala z.z. tuženika Marina Šupka 23. ožujka da mu kaže da ne može doći na posao zbog bolesti djeteta, da ga je pitala treba li nešto hitno odraditi, na što joj je odgovorio da nema ništa hitno i da je njegova kćer ĐL na poslu, uz napomenu da imenovana stanuje neposredno pokraj poslovnog prostora tuženika, slijedom čega je njezin dolazak na rad, u tim okolnostima, bio jednostavan. Nadalje je navela da je na posao trebala doći 24. ožujka, ali da je u razgovoru sa z.z. tuženika ĆL isti rekao da tog dana nema potrebe za dolaskom. Ona i tužiteljica da su razgovarale 23. ožujka jer da su pokušavale pronaći način da poštuju novonastalu situaciju i obzirom na apele da se organizira rad od kuće u svim situacijama kada je to moguće, slijedom čega da je osobno nazvala informatičara s kojim tuženik ima poslovnu suradnju NL radi dogovora postoji li mogućnost organiziranja rada od kuće, na što je on rekao da je to moguće, slijedom čega su ona i tužiteljica o tome obavijestile z.z. tuženika CL telefonom smatrajući kako će isti biti zadovoljan zbog njihove inicijative, no on da im je odgovorio da i dalje vrijedi raspored dolaska na posao. 24. ožujka da su dobile mail prema kojem ona i tužiteljica moraju doći na posao svaki treći dan. Ona da nije došla na posao u razdoblju od 20. ožujka, uz napomenu kako je 23. ožujka bila na bolovanju, a nakon toga da nije dolazila jer je smatrala da tuženik nije dovoljno ozbiljno shvatio situaciju sa zarazom. Naime, u tom razdoblju Stožer da je svakog dana donosio nove odluke i svi da su bili zabrinuti i pod velikim stresom. Ona i tužiteljica da su bile izuzetno zabrinute zbog novonastale situacije i zbog toga što su smatrale da tuženik kao poslodavac nije dovoljno svjestan opasnosti zbog zaraze i da nije postupio u adekvatnoj mjeri na način da spriječi takvu mogućnost u svom poslovnom prostoru.
14.2. Da je dogovor bio da zbog novonastale situacije (proglašenja pandemije i početka on-line nastave u školama) tužiteljica i JL dolaze na posao svaki drugi dan u svojim iskazima potvrđuju z.z. tuženika ŽL i ML , te svjedok ĐL. Tako z.z. tuženika ŽL u svom iskazu navodi (stranica 215-216 spisa) da ga je 23. ožujka nazvala JL i rekla da ima bolesno dijete, te da ga je zamolila da ne dođe taj dan na posao i hoće li nazvati tužiteljicu da zamijene dane, na što joj je odgovorio da ne želi, i da je tužiteljica trebala doći na posao 24. ožujka, prema prijašnjem rasporedu, uz napomenu kako s tužiteljicom i JL nije dogovarano da na posao dolaze svaki treći dan, s time da se ne može izjasniti zbog čega u odluci o otkazu stoji da tužiteljica 23. ožujka nije došla na posao, kao ni zašto je na platnim listama tužiteljice navedeno da je 17., 19., 23. i 24. na plaćenom dopustu.
15. Sud ne prihvaća navod z.z. tuženika CL da s tužiteljicom i JL nije dogovarano da na posao dolaze svaki treći dan obzirom da je navedeno ne samo u suprotnosti s iskazom tužiteljice i svjedoka JL, već i materijalne dokumentacije u spisu tj. maila tuženika od 24. ožujka 2020. (stranica 29-30 spisa) upućenog JL u kojem se navodi da su „mišljenja da su omogućili minimalni rizik dolaskom na posao svaki treći dan“, uz napomenu da je z.z. tuženika ŽL, dopunski saslušan, iskazao da su ML i on dali prijedlog da tužiteljica, JL i ĐL dolaze svaki treći dan, dakle, svaki treći dan da radi jedna od njih, a kako bi im se situacija olakšala, no ĐL da je rekla da će dolaziti svaki dan, dok tužiteljica i JL nisu došli niti jedan dan.
15.1. Dopunski saslušan, i z.z. tuženika ML je naveo da je dogovor bio da tužiteljica, JL i ĐL dolaze na posao svaki treći dan , koji navod ovaj sud prihvaća obzirom da je suglasan materijalnoj dokumentaciji u spisu tj. SMS korespondenciji između njega i tužiteljice od 24. ožujka 2020. (stranica 131 -132 spisa) u kojoj tužiteljici piše „evo sad sam se razgovarao sa CL i dogovor je da se postupa po uputama iz maila tj. svaki treći dan rad u Dražicama lp“, slijedom čega sud ne prihvaća navod z.z. tuženika CL i ML da taj dogovor nije saživio jer da ĐL na to nije pristala.
15.2. Ovdje se napominje kako je svjedok ĐL u svom iskazu navela (stranica 225-227 i 44-46 spisa) kako je ponuda od ML i CL bila da tužiteljica, JL i ona dolaze na posao na način da svaki treći dan dolazi na posao jedna od njih tri, no ona da je to u startu odbila i da je rekla da će svaki dan dolaziti na posao, a njih dvije kako se dogovore, uz napomenu kako je svoju odluku rekla CL i ML, jer su oni njezini nadređeni, dok svoju odluku tužiteljici nije rekla.
16. Imajući na umu navedeno, zaključak je ovoga suda kako je tužiteljica opravdano smatrala da u razdoblju od 23. ožujka pa nadalje (do 27. ožujka 2020.) na posao treba dolaziti svaki treći dan sukladno SMS poruci z.z. tuženika ML od 24. ožujka 2020. (obzirom da je prethodni tjedan od 16. do 20. ožujka 2020. dolazila svaki drugi dan temeljem nespornog usmenog dogovora s poslodavcem radi on-line nastave), na način jedan dan JL, jedan dan ĐL i jedan dan tužiteljica, slijedom čega je na posao doista trebala doći u srijedu 25. ožujka, obzirom da iz iskaza svjedoka JL i z.z. tuženika CL ovaj sud utvrđuje kako je JL na posao trebala doći 23. ožujka, no kako joj je dijete tada bilo bolesno, to je nazvala z.z. tuženika CL i o tome ga obavijestila te predložila da se ona i tužiteljica zamijene za taj dan, na što joj je z.z. tuženika rekao da to ne želi.
17. U prilog navedenom govori i tuženikova propusnica za tužiteljicu od 24. ožujka 2020. (stranica 38 spisa), koja je izdana temeljem Odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u [adresa] od 23. ožujka 2020. (stranica 100-101 spisa), temeljem koje ovaj sud utvrđuje da je ista izdana radi dolaska na posao 25. ožujka 2020., a ne 24. ožujka kako to z.z. tuženici navode u svojim iskazima, odnosno radi dolaska na posao 23. ožujka kako se navodi u spornoj odluci.
18. U konačnici, uvidom u evidenciju o korištenju radnog vremena tijekom mjeseca ožujka (stranica 99 spisa) ovaj sud utvrđuje da je u istoj 23. ožujka 2020. (ponedjeljak) za tužiteljicu evidentiran kao plaćeni dopust.
19. Ocjenom provedenih dokaza, ovaj sud utvrđuje da je jedini dan izostanka tužiteljica s posla bio 25. ožujka 2020. obzirom da je 23. ožujka 2020. na posao trebala doći JL koja je bila spriječena doći (zbog bolesti djeteta), uz napomenu kako sam z.z. tuženika ŽL u svom iskazu navodi kako ga je JL pitala hoće li nazvati tužiteljicu da zamijene dane, na što joj je odgovorio da ne želi, a kako je tužitelja prethodni tjedan radila svaki drugi dan (u tjednu od 16. do 20. ožujka 2020. tužiteljica je radila 16., 18. i 20.) sukladno usmenom dogovoru sa z.z. tuženika, to je slijedeći tjedan od 23. do 27. ožujka 2020., sukladno SMS poruci od z.z. tuženika ML od 24. ožujka 2020. trebala raditi svaki treći dan odnosno od 25. ožujka (srijede) jer joj je prethodni radni dan bio petak 20. ožujka 2020., uz napomenu da se kod tuženika vikendima nikada nije radilo (navedeno sud utvrđuje iz iskaza z.z. tuženika CL).
19.1. Kako je između parničnih stranaka nesporno da je tužiteljica na posao došla 30. ožujka 2020. (u ponedjeljak), mišljenje je ovoga suda da izostanak s posla 25. ožujka 2020. ne može predstavljati opravdani razloga za izvanredni otkaz kraj činjenice da je tužiteljica dugi niz godina radila kod tuženika, bez ikakvih primjedbi i opomena, te kraj činjenice da je u to vrijeme došlo do pandemije bolesti Covid -19 o kojoj se malo znalo, a ista je pogodila cijeli svijet.
19.2. Ovdje se napominje da je teret dokaza o navedenom bio upravo na tužen iku, a iz rezultata provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je tužitelj ica počinila povredu na način kako je se tereti spornom Odlukom, obzirom da niti jedan provedeni dokaz nije potvrdio navod tuženika kako tužitelja nije došla na posao 23. ožujka 2020., uz napomenu kako je upravo z.z. tuženika ŽL u svom iskazu naveo da tužiteljica na posao nije došla počev od 24. ožujka 2020., uz napomenu da je 24. ožujka 2020. već bila na snazi Odluka Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske od 23. ožujka 2020. koja u čl. III. propisuje kada se moraju poštovati mjere, između kojih i posjedovanje valjane propusnice koja joj je pravovremeno trebala biti dostavljena kako bi određenog dana kada treba napustiti svoje mjesto prebivanja na vrijeme došla do prostorija tuženika radi obavljanja poslova svog radnog mjesta , slijedom čega je tužiteljica za dolazak na posao morala imati propusnicu koja joj je izdana 24. ožujka 2020., pa sud prihvaća navod tužene da je na posao trebala pristupiti 25. ožujka 2020. (imajući u vidu datum izdavanja propusnice i radno vrijeme tužitelja koje je suglasno iskazu z.z. tuženika CL bilo od 8,00 do 16,00 sati) tj. svaki treći dan, sve sukladno dogovoru s poslodavcem potkrijepljenim SMS porukom z.z. tuženika ML i mailom tuženika od 24. ožujka 2020.
19.3. Pri ocjeni dopuštenosti sporne tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu treba razlikovati člankom 116. ZR-a propisane vrlo rigorozne razloge za izvanredan otkaz ugovora o radu, sadržane u pravnom standardu „nemogućnosti nastavka radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa ugovornih stranaka“, koja nemogućnost nastavka radnog odnosa je uvjetovanja osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa ili nekom drugom osobito važnom činjenicom.
19.4. Imajući na umu kako nije utvrđeno da bi tužiteljica izostala s posla u razdoblju od 23. do 30. ožujka 2020., kako joj se spornom odlukom stavlja na teret, već jedino 25. ožujka 2020., što objašnjava strahom i zabrinutošću zbog trenutne situacije (proglašenja epidemije bolesti COVID-19 koja je do tada bila nepoznata i koja je sa sobom nosila brojne rizike, uključivo i smrtnu posljedicu), uz napomenu da i sam z.z. tuženika ŽL u svom iskazu navodi da je to bio početak korone i da je bilo dosta čudnih stvari, ocjena je ovoga suda da se nisu ostvarili opravdani razlozi za izvanredan otkaz ugovora o radu tužiteljici. Dakle, nije utvrđeno kako se radi o osobito teškim povredama tužiteljičinih obveza iz radnog odnosa na mjestu računovodstvenog referenta, uslijed kojih, uz uvažavanje svih okolnosti i interese obje ugovorene strane, tužiteljičin nastavak radnog odnosa kod tuženika u svojstvu računovodstvenog referenta ne bi bio moguć. Navedeno prvenstveno iz razloga što je tužiteljica kod tuženika počela raditi još 1994., s time da je posljednji ugovor o radu sklopila 1. siječnja 2012., da tijekom cijelog trajanja radnog odnosa nije bilo nikakvih primjedbi na njezin rad, slijedom čega nedolazak na posao jedan dan i to na početku proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 11. ožujka 2020., zasigurno ne može predstavljati osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa ili neku drugu osobito važnu činjenu zbog koje nastavak radnog odnosa više ne bi bio moguć.
20. Nadalje, vezano za neovlašteno kontaktiranje poslodavcu nepoznate informatičare i druge nepoznate osobe, zvanje banke i poduzimanje svih mogućih priprema i radnji kako bi sebi omogućila rad od kuće, za što se tužiteljica tereti spornom odlukom, navodi se da je svjedok ĐL u svom iskazu navela (stranica 225-227 i 44-46 spisa) da ju je 24. ožujka 2020. nazvala JL radi šifre za kompjuter, koju joj je svjedok dala jer je mislila da je tako dogovoreno sa z.z. tuženika, nakon čega joj je telefonski JL javila da je spajanje bilo uspješno, s time da ju je i tužiteljica zvala da joj isto treba pristupna šifra, uz napomenu da je to spajanje trajalo 5-10 minuta i nitko ništa nije preuzeo jer je samo trebalo provjeriti može li se tužiteljica uopće sa svojim računalom spojiti na računalo poslodavca.
20.1. Suglasno navedenom, iskazivao je i svjedok NL koji je u svom iskazu naveo (stranica 309-310 spisa) kako je tijekom 2020. bio zaposlenik tvrtke Besoft, to da je njegova tvrtka koja je pružala informatičke usluge tuženiku, i u pružanju informatičke podrške da je surađivao s tužiteljicom i ostalim radnicima računovodstva i administracije tuženika. Naveo je kako se sjeća kako su u ožujku 2020. tužiteljica i još jedna radnica po imenu JL od njega, kao informatičara, zatražile da organizira mogućnost rada imenovanih od kuće, te da pripremi informatičku podršku kako bi mogle raditi od kuće. Obzirom da je s njima surađivao, da je udovoljio njihovom zahtjevu i za taj posao da nije tražio nikakvo odobrenje tuženika.
20.2. Slijedom iznijetog, sud ne prihvaća navod tuženika sadržan u spornoj odluci da je tužiteljica u cilju da sebi omogući rad od kuće kontaktirala nepoznate informatičare i druge osobe obzirom da sam svjedok ĐL u svom iskazu navodi da predmetnog dana kada je tužiteljici i JL dala pristupne šifre da tada tamo nisu bili prisutni z.z. tuženika, ali da ih je o tome obavijestila odmah nakon što su tog dana došli u kancelariju i preuzeli daljnju komunikaciju s tužiteljicom i JL, uz napomenu da je od z.z. tuženika dobila opomenu zbog davanja šifre i da joj je z.z. tuženika ML čak rekao da to nije bilo potrebno i da nije ovlaštena baviti se takvim stvarima.
20.3. Imajući na umu navedeno, ocjena je ovoga suda da tuženik nije dokazao tešku povredu radne obveze koja se tužiteljici stavlja na teret obzirom da iz rezultata provedenog dokaznog postupka ovaj sud utvrđuje da je tužiteljica kontaktirala informatičara čije društvo je u tom razdoblju vršilo informatičke usluge za tuženika, dakle, nije riječ o nepoznatim informatičarima, kao i da je o dobivenim informacijama od strane informatičara obavijestila tuženika (da je moguć rad od kuće). Nadalje, vezano za daljnju povredu da je time povrijedila čuvanje poslovne tajne tuženika navodi se da iz iskaza svjedoka ĐL sud utvrđuje da je to spajanje trajalo 5-10 minuta i nitko ništa da nije preuzeo jer je samo trebalo provjeriti može li se tužiteljica uopće sa svojim računalom spojiti na računalo poslodavca, slijedom čega tuženik nije dokazao postojanje ni ove povrede koju tužiteljici stavlja na teret.
20.4. Nadalje, vezano za daljnju povredu koja se očituje u „kontaktiranju drugih nepoznatih osoba i banke, bez ovlasti i dopuštenja poslodavca, sve kako bi samoinicijativno i neovlašteno organizirala rad od kuće“, navodi se da se tužiteljica, kao i bilo koji drugi radnik, ne može odlukom o otkazu dovoditi u situaciju da sama istražuje koje je to konkretne povrede učinila, obzirom da odluka o otkazu mora biti obrazložena, a u ovom konkretnom slučaju ostaje nejasno koje je to nepoznate osobe i banke tužiteljica kontaktirala, a zbog kojeg razloga se tužiteljici otkazuje ugovor o radu obzirom da ni sama odluka o otkazu od 30. ožujka 2020. (stranica 10- 11 spisa) ne sadrži konkretnu povredu vezano za navedeno. Kako tuženik na jasan i nedvojben način nije učinio vidljivim o kojoj se to konkretnoj povredi radne obveze radi, tada takvo obrazloženje sporne odluke valja tumačiti u korist radnika, primjenom načela in favorem laboratores, sukladno odredbi čl. 320. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 8. st. 4. ZR-a.
21. U konačnici, vezano za povredu koja se očituje u tome da je tužiteljica poduzimala sve moguće pripreme i radnje kako bi si organizirala rad od kuće navodi se da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je u cijelom tom razdoblju pokušavala usmeno dogovoriti i objasniti z.z. tuženika kako je moguće organizirati rad od kuće, ali da dogovor nije postignut, o čemu svjedoči i mail tuženika od 24. ožujka 2020., slijedom čega je tuženik bio upoznat od samog početka o želji tužiteljice da radi od kuće, što ovaj sud smatra i opravdanim u danim okolnostima (početak korone, odluka Vlade Republike Hrvatske o proglašenju epidemije bolesti COVID-19 koja je do tada bila nepoznata cijelom svijetu, početak odvijanja nastave u školama on -line, obveza izdavanja propusnica radi putovanja na posao i dr.). Suprotno stavu tuženika, ovaj sud takvo postupanje tužiteljice cijeni kao pokušaj prilagodbe novonastaloj situaciji i osiguranja nesmetanog poslovanja tuženika.
22. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, te kraj činjenice da tužen ik tijekom postupka nije dokazao osnovanost niti jedne povrede radne obveze koju tužitelj ici stavlja na teret spornom odlukom, izuzev nedolaska na posao 25. ožujka 2020., to je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice i presuditi kao u točki I. izreke presude.
23. Sukladno odredbi čl. 125. st. 1. ZR-a propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koja terete radnika.
23.1. Posebno se ističe kako je sudski raskid ugovora o radu zakonsko pravo radnika u slučaju nedopuštenog otkaza, slijedom čega u ostvarivanju tog prava radnik nije ni dužan obrazlagati razloge zbog kojih mu nastavak radnog odnosa više nije prihvatljiv. Naime, odnos između poslodavca i radnika zasniva se na dobrovoljnosti, što znači da se radnika ne može prisiliti da se vrati na rad kod poslodavca koji mu je nedopušteno otkazao ugovor o radu, ako radnik za to više nema interesa, što je ovdje slučaj.
23.2. Kako je odluka o otkazu utvrđena nedopuštenom, to je tužitelj ica ovlaštena podnijeti zahtjev za sudski raskid ugovora o radu. Podnoseći zahtjev za sudski raskid ugovora o radu tužiteljica je zapravo odustala od prava na vraćanje na rad koje joj pripada po čl. 124. st. 1. ZR-a u slučaju nedopuštenog otkaza.
23.3. Cijeneći da je odluka kojom je utvrđen prestanak radnog odnosa tužitelj ice nedopuštena, kao i da tužiteljici nije prihvatljivo nastaviti radni odnos budući da je od 15. srpnja 2020. zaposlen kod novog poslodavca (Manšped d.o.o. Kukuljanovo, što proizlazi iz potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje sa stranice 146 spisa), sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu s danom 14. srpnja 2020., te je stoga odlučeno kao u točki II. izreke presude.
24. Odlučujući o zahtjevu tužiteljice za naknadu štete koja se dosuđuje u slučaju sudskog raskida ugovora o radu na temelju čl. 125. st. 1. ZR-a, koja zapravo predstavlja poseban oblik naknade neimovinske štete za duševne boli koje radnik trpi zbog nedopuštenosti otkaza ugovora o radu (čl. 200. ZOO -a), sud je uvidom u obračun plaće (stranica 103 spisa) utvrdio da je tužiteljica u ožujku 2020. ostvarila bruto plaću u iznosu od 9.335,28 kn, odnosno 1.239,00 eura (konverzija izvršena sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22. i 88/22.).
24.1. Rukovodeći se kriterijima propisanim odredbom čl. 125. st. 1. ZR-a za određivanje visine naknade štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu, te cijeneći da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika u trajanju od 24 godine (navedeno sud utvrđuje uvidom u potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje sa stranice 19-22 spisa), zatim dob tužiteljice (rođena **.**.1975. što je utvrđeno uvidom u potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje sa stranice 19-22 spisa), te činjenicu da je majka jednog malodobnog djeteta u dobi od 16 godina (navedeno sud utvrđuje uvidom u izvadak iz matice rođenih sa stranice 38 spisa), ovaj sud utvrđuje da tužiteljici pripada pravo na naknadu štete u iznosu od osam prosječnih bruto plaće propisanih ili ugovorenih (platna lista prileži na stranici 103 spisa), što daje iznos od 9.912,00 eura, no sukladno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a istoj dosuđuje utuženi iznos od 6.627,42 eura, i to sukladno čl. 125. st. 1. ZR-a i čl. 92. st. 4. ZR-a prema kojoj je plaća u smislu ZR-a plaća u bruto smislu, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke presude, dok je s preostalim tijekom zatraženih kamata odbijena kao neosnovanim, s time da zakonska zatezna kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u gore navedenom bruto iznosu sukladno odredbi čl. 45. st. 1. i st. 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 177/04.) dospijevaju tek s isplatom, isto znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu, pa na njih ne teče zatezna kamata.
25. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 164. st. 3. ZPP-a, a trošak je odmjeren sukladno Tbr. 7. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. - dalje: Tarifa).
25.1. Tužiteljici je dosuđena jednokratna nagrada u visini od 500,00 eura (Tbr. 7. t. 2. Tarife), koja obuhvaća trošak sastava tužbe, zastupanja na ročištu od 22.5. 2020., sastava podneska od 9.6.2020. i zastupanja na ročištu od 19.6.2020. Nadalje, tužiteljici je priznat trošak sastava prijedlog za određivanje privremene mjere (160,00 eura; Tbr. 7. t. 2. Tarife), žalbe od 4.8.2020. (160,00 eura; Tbr. 11. t. 2. Tarife), zastupanja na ročištima od 14.7.2020., 16.11.2020. i 11.2.2021. (100,00 eura x 3; Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 11.3.2021. (100,00 eura; Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava žalbe od 23.5.2022. (250,00 eura x 2; Tbr. 10. t. 2 i Tbr. 13. t. 1 Tarife), sastava podneska od 6.10.2021. i 28.8.2024. (200,00 eura x 2; Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištima 5.11.2021., 21.2.2022., 11.9.2024., 13.12.2024, 10.12.2025. i 20.2.2026. (200,00 eura x 6; Tbr. 9. t. 1. Tarife), što ukupno iznosi 3.320,00 eura, što uvećano za trošak PDV-a od 25% daje ukupan iznos od 4.150,00 eura. Na dosuđeni parnični trošak, tužitelju je dosuđena zatezna kamata koja teče od dana donošenja presude do isplate, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP, u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. Slijedom navedenog, tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, dok mu trošak u odnosu na prijedlog za izdavanje privremene mjere nije dosuđen obzirom da isti nije niti imao poseban trošak za navedeno.
U Rijeci 13. svibnja 2026.
Sudac:
Marija Predovan Matoković
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba koja se može podnijeti u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda.
