REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-2572/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Branku pravnoj stvari tužitelja ČU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Zdenki Monterisi, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Monterisi&Partneri u Splitu, protiv tuženika Grada Splita, Obala kneza Branimira 17, Split, OIB: 78755598868, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 8. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika BU dipl. pravnika tuženika, 13. svibnja 2026. na ročištu za objavu presude,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 112.447,14 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe 18. rujna 1996. g. do 30. lipnja 2002. godine po stopi od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za osam postotnih poena".

Obrazloženje

1. Dana 17. rujna 1996. tužitelj je ovom sudu protiv tuženika podnio tužbu radi činjena i isplate. Tužbeni zahtjev se činjenično temelji na tome da su tužitelj i prednik tuženika Mjesna zajednica Bačvice u Splitu 1. 8. 1988. g. zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora u uvali «Ovčice» u Splitu, da su dana 23. 1. 1992. g. zaključili Anex tom ugovoru prema kojem tužitelj ima pravo prvozakupa, da je tužitelj u rekonstrukciju poslovnog prostora uložio novčana sredstva, da su stranke ugovorile da će tuženik isplatiti tužitelju uložena sredstva ukoliko se zakupni odnos ne produži, da tuženik nije poštovao tužiteljevo pravo prvozakupa već je prostor dao u zakup ČUC, i da tuženik vrijednost uloženih sredstava tužitelju nije vratio. Konačni tužbeni zahtjev tužitelj je postavio u podnesku od 24. ožujka 2014. godine, na način naveden u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik je osporio tužbeni zahtjev i predložio odbijanje istog navodeći da je tužitelj imao pravo prvozakupa tj. prednost za obnovu ili produženje ugovora u odnosnu na sve treće osobe pod istim uvjetima, da tužitelj nije ispunio uvjet jer je ponuda ČUC bila povoljnija, da tužitelj ima pravo tražiti otkup svog inventara i da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni instituta «neosnovanog obogaćenja. Tijekom postupka tuženik je na ročištu održanom 6. ožujka 2007. istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja.

3. Povodom donesenih presuda u ovoj pravnoj stvari Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Rev-507/04-2 od 5. travnja 2005. odbio je reviziju tužitelja kao neosnovanu u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva da se zaključi ugovor o zakupu poslovnog prostora pobliže navedenog u točki I izreke prvostupanjske presude, a prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž-3561/01 od 21. 11. 2003. i presudu Općinskog suda u Splitu broj P-912/98 od 17. 9. 2001. u dijelu kojim se odbija tužbeni zahtjev kojim je tuženik dužan u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 362.000,00 DEM.

4. Nakon toga, Općinski sud u Splitu je nakon ponovljenog postupka presudom poslovnog broja IP-159/2006 od 5. studenog 2014. prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i tuženiku Gradu Splitu naložio da isplati tužitelju iznos od 847.233,00 kuna. U obrazloženju se navodi da je tužitelj uz odobrenje prednika tuženika Mjesne zajednice Bačvice izvodio radove na rekonstrukciji i adaptaciji predmetnog prostora. Ta je presuda presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžp-61/2015 od 12. veljače 2015. postala pravomoćna. Potom je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom izjavljene revizije rješenjem poslovnog broja Rev-x-533/2015 od 15. rujna 2015. ukinuo presude Općinskog suda u Splitu i Županijskog suda u Splitu. U obrazloženju ove odluke navodi se da je s jedne strane sud pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a s druge srane da je u ponovljenom postupku potrebno utvrditi je li tužitelj bio savjesni posjednik prijepornog prostora, ali u svezi prava na ulaganje u prostor s pravom na naknadu troškova koje je ulaganjem imao (pa i u okolnostima utvrđenja da je ulaganja vršio dobrovoljno, očekujući da će ugovoreni zakupni odnos biti produžen - iako u pisanom ugovoru to pravo nije naznačeno). Isto tako da je potrebno utvrditi da li su učinjeni troškovi bili nužni ili korisni.

5. U ovom predmetu nije sporno da je tužitelj imao s prednikom tuženika zaključen ugovor o zakupu poslovnog prostora i da je tužitelj kao zakupoprimac ulagao u nekretninu koja je bila u njegovom posjedu, ali sporan je iznos koji je uložio, radove koje je obavio i da li ima pravo na naknadu troškova učinjenih s osnova ulaganja.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom s osnova izvršenih ulaganja u nekretninu u vlasništvu tuženika.

7. U tijeku postupka sud je izvršio pregled dokumentacije koja će biti navedena u daljnjem dijelu obrazloženja, saslušani su svjedoci te je na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno vještačenje po vještacima građevinske struke.

8. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

9. U ovom postupku s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora o zakupu i dodatka tog ugovora mjerodavne su niže citirane odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95.,) te Zakon o poslovnim zgradama i prostorijama ("Službeni list FNRJ" br. 16/59., 48/59., 12/62., "Službeni list SFRJ" br. 11/65., 43/65. - službeni pročišćeni tekst, 57/65., "Narodne novine" br. 52/71., 91/96).

9.1. Člankom 51. stavkom 1. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama propisano je da ako nastane potreba da se na poslovnoj prostoriji, radi njenog održavanja u stanju u kome je zakupodavac mora održavati, izvrši popravak što pada na teret zakupodavca, zakupac je dužan bezodvlačno izvijestiti zakupodavca o potrebi popravka, određujući mu za to primjeren rok. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako zakupodavac u određenom roku ne izvrši popravak, zakupac ima pravo sam izvršiti popravak, na teret zakupodavca, ili odustati od ugovora, a u svakom slučaju ima pravo i na naknadu štete dok je stavkom 3. propisano da zakupac može te popravke izvršiti na teret zakupodavca, iako ovoga nije obavijestio o potrebi popravaka, niti mu je za izvršenje popravaka odredio primjeren rok, ali odgovara zakupodavcu za štetu, nanesenu mu zbog tog propusta, osim u slučaju hitnih popravaka.

9.2. Člankom 360. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 361. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Člankom 371. Zakona o obveznim odnosima propisano je da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare .

10. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., ), prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice:

-1. kolovoza 1988. tužitelj i Mjesna zajednica Bačvice, prednik tuženika, zaključuju ugovor o zakupu poslovnog prostora u uvali "Ovčice" ukupne površine 101,08 m2.

-člankom 6. stavkom 2. spomenutog ugovora propisano je da zakupodavac nije ovlašten vršiti bilo kakve preinake Ili adaptacije u objektu, dok je stavkom 3. istog članka propisano da troškove investicionog održavanja, za radove koju budu neophodni za normalno obavljanje odobrene djelatnosti, podmirivat će i snositi isključivo zakupodavac,

-aneksom ugovora od 23. siječnja 1992. izmijenjen je članak 8. stavak 2. ugovora pa je ugovoreno da ukoliko stranke sporazumno u skladu s ovim ugovorom ne produže ili se ugovor među strankama ne obnovi zakupodavac se obvezuje otkupiti inventar od zakupoprimca bilo neposredno ili otkupom od strane novog zakupca,

-građevinskom dozvolom poslovnog broja Klasa: UP-I-361-03/89-01/130, Urbroj:

2181/08/05/03-89-2 od 17. siječnja 1990. odobren je projekt investitoru Mjesnoj zajednici Bačvice rekonstrukcija poslovnog prostora ugostiteljske namjene na čest. zg. [katastarska općina]

11. Tijekom postupka na okolnosti izvršenih radova saslušani su brojni svjedoci.

11.1. Svjedok NU (list 94 spisa), osoba koja je u razdoblju od 1984. -1992. bila predsjednik skupštine Mjesne zajednice Bačvice navodi kako je objekt u uvali Ovčice dan na upravljanje mjesnoj zajednici 1986. godine. Tražio je osobno od ČU da investira u sve radove vezane za uređenje plažnog objekta, radovi su obavljeni od 1988.-1989., ima dokaze da je platio radove, financirao je izvedbu spajanja na vodovodnu instalaciju, kanalizaciju, a Mjesna zajednica nije imala novaca. Navodi kako je ČU imao novaca jer mu je otac radio u inozemstvu. Uređen prostor mu je dan u najam do 1995. godine. Cijeli objekt su od početka radili i gradili ČU i VU, a on je odobrio terasu ČU koji je betonirao je plato, postavio mozaik, željezne cijevi kao nosače cerade, kada je ulagao novac nije rekao da mu Mjesna zajednica treba vratiti, nije mu poznato koliko je novca uložio. ČU donosio je novac u računovodstvo Mjesne zajednice s kojim su se plaćali računi vezani za uređenje i izgradnju radova, a nije mu poznato da li je radio što od radova nakon 1991. godine.

11.2. VU kao svjedok navodi da je on stvorio je objekt koji je dobio na korištenje 1976. godine kao zaslužni sportaš, povećao mu je površinu na 29 m2, radio je do 1984., objekt je zahtijevao korjenite promjene koje on nije bio spreman financirati zbog čega je pronašao tužitelja da to uradi, dobio je udio, a on se postepeno povlačio iz objekta i to u potpunosti 1990. godine. Tužitelj je uredio interijer, struju, vodu, kanalizaciju, znatno je povećao površinu objekta te je iznosio 80. -100 m2. Ne zna detaljno koliko je tužitelj uložio novaca, moguće preko 150.000,00 DEM. Tužitelj mu je prema dogovoru isplaćivao pripadajući dio zarade.

11.3. RU navodi kako je prijatelj s ČU koji obavio dvije rekonstrukcije ugostiteljskog objekta i to 1987. ili 1988. a drugi put 1992. U tom je objektu radio kao konobar, a oba puta tužitelj je financirao radove jer ga je osobno vrši plaćanja. Radovi su rađeni u dogovoru s Mjesnom zajednicom Bačvice.

11.4. JU, brat tužitelja radio je kao konobar u vrijeme kad je objekt vodio VU od kojeg je njegov brat preuzeo posao u cijelosti 1990. Odrađene su dvije ili tri rekonstrukcije u prostoru i to novcem kojeg je njegov otac zarađivao inozemstvu. Godine 1990. brat je započeo posao na izgradnji terase, poznato mu je da su radove obavljali unajmljeni obrtnici, ali ne može se sjetiti koliko je njegov brat uložio novaca, međutim barem 250.000,00 DEM, što uključuje stolarski radove, spuštanje stropa, izrada šanka, separea, wc-a, mozaika. Ističe da je brat je ostavio cijeli inventar u prostoru.

11.5. ĐU, zaposlenik u objektu dok ga je vodio VU, navodi da je radove isključivo financirano ČU, a ne Mjesna zajednica Bačvice.

11.6. IU, predsjednik Mjesne zajednice Bačvice 1991. godine, navodi da mu je prethodnik mu je rekao da je tužitelj imao određenih ulaganja, ali ne i da bi Mjesna zajednica Bačvice imalo kakve obveze prema njemu zbog tih ulaganja. Smatralo se da tužitelj može kompenzirati sva uložena sredstva s obzirom na vrijeme zaključenog ugovora. On je zaključio aneks ugovora s tužitelje, a njemu je podnosio usmene zahtjeve za povrat uloženog tijekom 1992. i 1993. Pozvao ga je da podnese pisani zahtjev i priloži dokumentaciju kojom opravdava svoje navodno ulaganje. Otkup inventara predstavlja one elemente bez kojih nijedan kafić ne bi mogao funkcionirati. Tužitelj je u više navrata rekonstruirao objekt. U 1993. bila je završna faza rekonstrukcije. Rekonstrukcijom se povećavao prostor. U aneksu ugovora definirana je površina iznajmljenog objekta.

11.7. BUC, radnik kafiću Ovčice, od 1988. radio je za liju ČU kada ga je i upoznao. Bilo je više rekonstrukcija, a posljednja mu se posebno urezala u sjećanje jer je obnovljeno sve, od poda do krova i trajala je 8,5 mjeseci kada kafić nije radio, a on je za to vrijeme otišao raditi na brod. Obnovljene su sanitarije, stropovi, novi šank, pod, površina štekata. Ističe kako je taj ugostiteljski objekt možda najbolje radio tada u gradu.

12. S obzirom da je između tužitelja i tuženika postojao ugovorni odnos temeljem kojeg je tužitelj bio u posjedu poslovnog prostora osnovanost zahtjeva za isplatom uloženih sredstva u prostor tuženika ovisi kako o ugovornim odredbama tako i o propisu koji regulira taj ugovorni odnos, odnosno tada važećem Zakon o poslovnim zgradama i prostorijama.

12.1. Iz zaključenog ugovora o zakupu poslovnog prostora jasno proizlazi da tužitelj nije ovlašten vršiti bilo kakve preinake ili adaptacije u prostoru. Iako je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj obavljao razne građevinske radove u ugostiteljski objekt u vlasništvu tuženika iz iskaza predsjednika Mjesne zajednice [adresa] ŠU jasno proizlazi kako nije postojao dogovor po kojem je prednik tuženika dužan vratiti tužitelju uložena sredstva. Naime, sami zaposlenici tužitelja i njegov tadašnji poslovni partner svjedoče na okolnost da se obavljenim građevinskim radovima povećavala površina iznajmljenog prostor, a i većina radova poput, novog wc-a, spuštenog stropa, uređenje terase učinjeni su u svrhu povećanja profitabilnosti ugostiteljskog objekta koji je prema kazivanjima jednog od zaposlenika imao možda najbolji promet u gradu. Ujedno prethodni korisnik tog prostora VU navodi kako je u ČU pronašao osobu koja će financirati uređenje i obnovu objekta jer on nije bio spreman na to. Iz navedenog se isto tako nedvojbeno može zaključiti kako nije postojao nikakav usmeni dogovor temeljem kojeg će vlasnik prostora vratiti zakupoprimcu uložena sredstva u uređenje prostora jer da je tome tako onda bi zasigurno prethodni zakupoprimac VU uredio prostor potom od vlasnika objekta tražio povrat uloženog, a ne za to tražio investitora.

12.2. S druge strane, neovisno o kazivanju svjedoka tužitelj prema zaključenom ugovoru nema pravo na povrat nikakvog ulaganja u poboljšice. S druge strane, ukoliko je imao kakve izdatke za nužne troškove, odnosno potrebu za obavljanjem radova bez kojih bi tvar propala ili pogoršala ili bez kojih ne bi mogao obavljati djelatnost trebao se za potrebu izvođenja tih radova obratiti tuženiku i dati mu za to primjeren rok, a tek onda bi ima pravo sam izvršiti popravak na teret zakupodavca ili odustati od ugovora, a u spisu ne postoji dokaz da bi tužitelj na takav način postupio.

12.3. Ukoliko tužitelj sam izvede spomenute radove bez da je prethodno obavijestio vlasnika poslovnog prostora i dao mu primjeren rok za izvođenje radova, odgovara mu za štetu. Međutim, tijekom ovog postupka tužitelj ničim nije dokazao koji su to radovi bili nužni i potrebni za obavljanje njegove djelatnosti niti je dokazao da je od tuženika tražio da izvede te radove ili ga obavijestio da ih je sam izveo. Vještak za građevinarstvo Ranko Kurir kao nužne troškove ističe jedino one učinjene tijekom rekonstrukcije 1990. godine u vidu troškova sanacije septičke jame, izvedbe kanalizacije sa prepumpavanjem i spoja na ulicu Put Firula, ali te radove dokazuje se jedino kazivanjem predsjednika Mjesne zajednice Bačvice i za koje ne postoji vjerodostojan materijalan dokaz da ih je tužitelj zaista financirao, a isto tako da li su radovi u konačnici obavljeni. S druge strane, njegov slijednik i predsjednik Mjesne zajednice Bačvice u narednom mandatu izjavio je da je tužitelj od njega usmenim putem tražio povrat ulaganja tijekom 1992. ili 1993. godine. što je ovaj odbio bez da mu prethodno dostavi dokumentaciju kojom opravdava svoje ulaganje, a učinjenim rekonstrukcijama povećavao se prostor. Ujedno mu prethodnik nije rekao da Mjesna zajednica Bačvice ima ikakvih obveza prema tužitelju s osnova ulaganja.

12.4. Tužitelj je radove adaptacije i rekonstrukcije te uređenja prostora obavljao uz suglasnost predsjednika Mjesne zajednice Bačvice, ali nikako uz dogovor da će mu zakupodavac isplatiti uložena sredstva već je te radove tužitelj izveo kako bi maksimizirao profit u ugostiteljskom objektu koji je tada prema navodima svjedoka imao najbolji promet u gradu pa je jasno da je za vrijeme trajanja zakupa zaradom mogao vratiti uloženo i dodatno zaraditi upravo zbog izvršenih ulaganja. Kao što se to i navodi u ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-533/155 tužitelj nije bio pošten na način da je ulaganjem u nekretninu tuženika znao da mu je tuženik dužan nadoknaditi uloženo već je dobrovoljno vršio ulaganja, odnosno povećavao površinu ugostiteljskog objekta kako bi od njega ostvario što veći prihod.

12.5. Kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da je tužitelj kao zakupoprimac obavljao građevinske radove na uređenju i povećanju površine ugostiteljskog objekta čime se omogućavao veću zaradu, a pravo na povrat ulaganja nije ugovoreno niti dogovoreno naknadno usmenim putem to je zahtjev za isplatom tih troškova u cijelosti neosnovan.

13. Što se tiče nužnih troškova tužitelj je dužan dokazati koji su to sve popravci koje je obavio bez kojih ne bi mogao obavljati djelatnost ili bez kojih bi stvar propala. S jedne strane tužitelj nije dokazao da je sukladno zakonu obavijestio prednika tuženika o potrebni za obavljanjem tih radova niti da ih je obavio, a ujedno nije priložio nikakvu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno koje su to troškove koje je imenovani obavio. Prostor je iznajmljen kao ugostiteljski objekt, a u njemu je već prethodno prednik tužitelja VU pružao ugostiteljske usluge od 1976. godine stoga je neosnovan navod tužitelja da su radovi obavljeni kako bi mogao pružati ugostiteljsku uslugu jer mu je predan prostor podoban za obavljanje te djelatnosti. Radove koje obavljao, pa i eventualno one povezane s instalacijskim priključcima obavljani su isključivo prilikom rekonstrukcija na kojima je sam inzistirao i tijekom kojih se pojavljivala potreba za obavljanje tih radova. Predsjednik tadašnje Mjesne zajednice Bačvice navodi kako je tužitelj novac za radove predavao u računovodstvu, ali tužitelj ujedno ne dostavlja nijedan materijalni dokaz o eventualno izvršenim uplatama u računovodstvu Mjesne zajednice Bačvice.

14. Iako je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan potrebno se osvrnuti na rezultate provedenih građevinskih vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

14.1. Vještak Igor Sisgoreo u nalazu i mišljenju zaprimljenom 27. lipnja 2008. procjenjuje građevinske radove na iznos od 279.769,07 kuna/37.131,74 eura, a u dopuni nalaza i mišljenja očituje se kako ne može razlučiti troškove tekućeg i investicijskog održavanja dok se za drugu rekonstrukcije obavljenu 1992. koristi projektom izrađenim od strane trgovačkog društva AGP-biro iz Stobreča. Navodi da su se uloženim sredstvima znatno povećala prometna vrijednost predmetnog ugostiteljskog objekta. U drugoj dopuni nalaza i mišljenja vještak navodi kako je radove po vrstama i fazama teško utvrditi jer da stanje prije prve rekonstrukcije nije poznato, a da je nagađanje u pogledu građevinarstva besmisleno.

14.2. Vještak Darko Smodlaka u nalazu i mišljenju predanom 12. veljače 2014. navodi kako je tužitelj izradio temeljnu rekonstrukciju postojećeg dijela što procjenjuje prema kazivanju općenitih nedorečenih iskaza svjedoka i dostupne dokumentacija pa utvrđuje da je vrijednost tih radova 110.790,00 eura.

14.3. Nakon što su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-x-533/2015 od 15. rujna 2015. ukinute odluke Općinskog suda u Splitu i Županijskog suda u Splitu određeno je građevinsko vještačenje po vještaku Roku Mijanoviću koji je u nalazu i mišljenju od 3. srpnja 2017. utvrdio vrijednost izvedenih radova u iznosu od 127.624,36 eura. Potrebno je napomenuti da je imenovani vještak izradio privatni nalaz i mišljenje po zahtjevu tužitelja ČU i koji je dostavljen u prilogu tužbe. Imenovani vještak se nije mogao izjasniti povodom izjavljenih prigovora jer je u međuvremenu brisan sa liste stalnih sudskih vještaka. Potom je određeno građevinsko vještačenje po vještaku Juri Malenici koji je izjavio da nije u mogućnosti temeljem dostupne dokumentacije udovoljiti nalogu suda i dati odgovore na postavljena pitanja.

14.4. Nakon njega vještačenje je određeno po vještaku Ranku Kuriru koji je izradio nalaz i mišljenju u kolovozu 2023. godine. Uvodno vještak ističe kako u spisu nije učinjeno nesporno tko je i kada gradio, tko je financirao gradnju, što je izgrađeno te koliki su troškovi gradnje. U odnosu na nužne troškove vještak u točki 11. nalaza i mišljenja navodi kako od svih troškova jedino troškovi sanacije septičke jame, izvedba kanalizacije sa prepumpavanjem i spoj na ulicu Put Firula u iznosu od 15.000,00 DEM predstavljaju nužne troškove dok svi ostali troškovi predstavljaju korisne troškove. U odnosu na nužne troškove na koje bi tužitelj eventualno imao pravo već je obrazloženo da nije dokazao da su ti radovi izvedeni, a posebno nije dokazao da ih je sam financirao niti se o tome dostavlja relevantan dokaz na kojem bi se mogla temeljiti sudska odluka. Naime, sam vještak u nalazu i mišljenju navodi kako od svih troškova jedino troškove sanacije septičke jame, izvedbe kanalizacije sa prepumpavanjem i spoj na ulicu Put Firula uzima kao nužne, ali dokaz da su ti radovi izvedeni temelji isključivo na kazivanju predsjednika Mjesne zajednice Bačvice. Ujedno i sam vještak navodi kako nije nesporno utvrđeno tko je i kada gradio te što je izgrađeno,

15. U odnosu na istaknuti prigovor zastare za navesti je da tužitelj od tuženika može potraživati stečeno bez osnove od trenutka od kojeg je ovaj to stekao, odnosno od kada tužitelj više nije u posjedu nekretnine, odnosno 1996. godine. Kako je tužba podnesena 1998. to nesporno nije protekao zastarni rok od 5 godine te je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

16. Budući je tuženik u cijelosti uspio u postupka, a nije potraživao naknadu troškova postupa to je odluka o troškovima izostala.

17. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 13. svibnja 2026.

S U D A C

Branko Karaman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi ovome sudu pismeno u tri primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud kao drugostupanjski sud.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika

- tuženiku

- u spis.