REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-717/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja IM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Jasna Matičević, odvjetnica u Zagrebu, Horvaćanska cesta 168, protiv prvotuženika GM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nataša Vučinić, odvjetnica u Zagrebu, Zapoljska 38 i drugotuženika TOČKA PROJEKT d.o.o., Zagreb, Posedarska ulica 69 D, OIB: 07633101237, kojeg zastupa punomoćnik Stjepan Lović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu GRUBIŠIĆ&LOVIĆ&LALIĆ u Zagrebu, Radnička cesta 52/2 kat, Green Gold Centar, radi utvrđenja (vps. 10.000,00 EUR), nakon održane glavne rasprave zaključene 18. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, punomoćnice prvotuženika i punomoćnika drugotuženika, s danom objave 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna i da ne proizvodi nikakve pravne učinke odredba čl. 3. Ugovora o ustupu tražbine sklopljenog 23. studenog 2018. između prvotuženika GM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao cedenta i drugotuženika TOČKA PROJEKT d.o.o., Zagreb, Posedarska ulica 69 D, OIB: 07633101237 kao cesionara ovjerenog po javnom bilježniku Jasni Zorić iz Zagreba, Dugoselska 12 dana 23. studenog 2018. pod brojem Ov-8392/2018."

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 562,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 13. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi drugotuženiku parnični trošak u iznosu od 812,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 13. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan prvotuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 187,50 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

V. Odbija se kao neosnovan drugotuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 45.769,72 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

VI. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da su tuženici 23. studenog 2018. sklopili Ugovor o ustupu tražbine ovjeren po javnom bilježniku Jasni Zorić pod brojem Ov-8392/2018. Tražbina iz predmetnog Ugovora proizlazi iz kupoprodajnog ugovora od 29. kolovoza 2005. i Aneksa istom od 17. listopada 2005., a temeljem kojeg Ugovora i Aneksa trgovačko društvo ACM INŽENJERING d.o.o. nije prodavatelju, odnosno prvotuženiku isplatilo kupoprodajnu cijenu te je iz tog razloga između prvotuženika i društva ACM INŽENJERING d.o.o. sklopljen Ugovor o zalogu od 29. kolovoza 2005. te Aneks Ugovora o zalogu nekretnine od 29. kolovoza 2005. broj Ov- 22428/05 dana 7. srpnja 2006., a temeljem kojeg je u korist prvotuženika kao vjerovnika upisano založno pravo na nekretninama, i to: k. č. br. [katastarska čestica], u naravi tri zgrade, dio dvije zgrade u [adresa], ukupne tlocrtne površine 1171 m2 i dvorište, sve površine 4060 m2 ili 1129 čhv, upisano u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a koja prema sadašnjim zemljišnoknjižnim podacima odgovara z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

2. Ugovorom o zalogu od 29. kolovoza 2005. i njegovim Aneksom zasnovano je založno pravo na gore navedenoj nekretnini radi osiguranja tražbine iz Kupoprodajnog ugovora od 29. kolovoza 2005. i njegovog Aneksa od 17. listopada 2005., i to samo u odnosu na glavni dug bez sporednih davanja.

3. Nadalje, nad založnim dužnikom Stečajna masa iza ACM INŽENJERING d.o.o. u stečaju, u tijeku je stečajni postupak koji se vodi kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem St-2102/2017, a u kojem tužitelj ima položaj vjerovnika.

4. Tužitelj ističe kako prvotuženik u trenutku sklapanja spornog Ugovora nije bio titular, odnosno nositelj prava koje je prenio na drugotuženika, a čime je povrijeđeno temeljno načelo obveznog odnosa nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet jer je založnim pravom opisanim u tužbi, osigurana tražbina s naslova glavnice, a ne i sporednih davanja (kamate i troškovi), dok je odredbom čl. 3. prvotuženik na drugotuženika prenio tražbinu s naslova glavnice kao i sporedna davanja (kamate i troškove).

5. Slijedom svega navedenog, tužitelj smatra da je predmetna odredba čl. 3. Ugovora o ustupu tražbine od 23. studenog 2018. ništetna jer je sklopljena suprotno prisilnim propisima i moralu društva te suprotno odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te stoga predlaže donošenje odluke kao u t. I. izreke.

6. Prvotuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor promašene aktivne legitimacije te nedostatak pravnog interesa za vođenje ovog postupka od strane tužitelja. Također, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

7. Prvenstveno prvotuženik ukazuje da tužitelj nije aktivno legitimiran za vođenje ovog postupka te da ne postoji pravni interes čime bi se predmetna tužba trebala odbaciti. Iz tužbe nigdje ne proizlazi koja je uloga tužitelja, u kakvom je (pravnom) odnosu prema tuženicima, odnosno što je pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka. Isto tako, prvotuženik ukazuje kako tužitelj ničime ne dokazuje iz čega bi proizlazilo da prvotuženik nije bio titular, odnosno ne dostavlja nikakve dokaze.

8. Drugotuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbeni zahtjev i činjenične navode iznesene u tužbi, pri čemu ističe i prigovor suviše nisko naznačene vrijednosti predmeta spora pri čemu s obzirom na visinu tražbine ustupljene Ugovorom o ustupu čije se utvrđenje ništetnosti zahtijeva u ovom postupku, predlaže kao vrijednost predmeta spora utvrditi iznos od 600.000,00 EUR. Nadalje, drugotuženik navodi i da tužitelj nije dokazao postojanje pravnog interesa, a time niti aktivnu legitimaciju za vođenje ovog postupka jer nije strana Ugovora o ustupu i Ugovora o zalogu, niti je vlasnik nekretnine na kojoj je bilo osnovano založno pravo u korist oba tuženika. S tim u vezi, drugotuženik ukazuje kako tužitelj nije obrazložio razloge zbog kojih bi imao pravni interes za podnošenje tužbe kojom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 3. Ugovora o ustupu, koji je sklopljen između trećih strana, a na što je bio obvezan u skladu s odredbom čl. 187. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku pri čemu se drugotuženik poziva i na priloženu sudsku praksu i teoriju.

9. U slučaju da sud utvrdi postojanje pravnog interesa tužitelja za traženje deklaratorne zaštite, drugotuženik se očitovao na tužbene navode istaknuvši u bitnome kako pravo na namirenje sporednih tražbina, uključujući i tražbinu po osnovi zakonskih zateznih kamata iz vrijednosti zaloga proizlazi iz kogentne odredbe čl. 301. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06,146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZVDSP) koja izričito propisuje da založno pravo osigurava namirenje iz vrijednosti zaloga i tražbine koju založni vjerovnik ima po osnovi zakonskih zateznih kamata.Budući da pravo na namirenje zakonskih zateznih kamata iz vrijednosti zaloga proizlazi iz gore citirane odredbe ZVDSP-a, drugotuženik ukazuje kako za ostvarenje istog nije niti nužno da je Ugovorom o zalogu izričito ugovoreno kako će zalog služiti i za osiguranje namirenja zakonskih zateznih kamata na glavnicu potraživanja.

10. S tim u vezi, drugotuženik ističe kako u slučaju kada se Ugovorom o ustupu prenosi glavno potraživanje, zajedno s glavnim potraživanjem prenose se i sporedna prava, odnosno založno pravo, i to u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o obveznim odnosima pa je stoga prvotuženik, u skladu s tom odredbom, bila ovlaštena na drugotuženika prenijeti tražbinu, kao i založno pravo koje osigurava plaćanje glavnice i zakonskih zateznih kamata. Pritom ističe kako je prvotuženik založno pravo prenio s jednakim sadržajem kako je isto bilo upisano u zemljišnim knjigama u njenu korist, a navedeno je potvrdio i Općinski građanski sud u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel u odluci poslovni broj Z-8597/25 od 19. veljače 2025. kojom je odbio prigovor Stečajne mase iza ACM INŽENJERING d.o.o. podnesen protiv upisa založnog prava u korist drugotuženika pa stoga drugotuženik smatra da nije došlo do povrede načela nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet, odnosno da prvotuženik nema pravo iz vrijednosti zaloga namiriti i zakonske zatezne kamate te da to pravo nije ovlaštena prenijeti na drugotuženika, budući da pravo prvotuženika na namirenje zakonskih zateznih kamata iz vrijednosti zaloga izričito proizlazi iz gore citirane odredbe čl. 301. st. 3. ZVDSP-a te je ista ovlaštena temeljem Ugovora o ustupu na drugotuženika valjano prenijeti tražbinu i založno pravo koje služi kao njeno osiguranje s istim sadržajem kako je bilo osnovano i upisano u zemljišnim knjigama u njenu korist.

11. Nadalje, drugotuženik ističe kako čak i kada bi prvotuženik, koji nema pravo na namirenje zakonskih zateznih kamata iz vrijednosti zaloga već isključivo na namirenje glavnice, na drugotuženika Ugovorom o ustupu prenio tražbinu i založno pravo te ugovorio da će založno pravo služiti i za osiguranje namirenja zakonskih zateznih kamata te na taj način povrijedio načelo nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet, navedeno postupanje ne bi bilo razlog za ništetnost Ugovora o ustupu, a da povreda navedenog načela ne predstavlja razlog za ništetnost ugovora, predstavlja i stav zauzet u sudskoj praksi.

12. Podneskom od 29. siječnja 2026. tužitelj navodi u bitnome kako iz pravomoćnog rješenja ovog suda poslovni broj St-2102/2017 od 14. svibnja 2025. potvrđenog rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 2517/2025-4 od 20. kolovoza 2025. proizlazi osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva.

13. Nadalje, u odnosu na prvotuženikov odgovor na tužbu tužitelj ističe kako iz dostavljenih rješenja proizlazi da prvotuženik u trenutku sklapanja spornog ugovora nije bio titular, odnosno nositelj prava koje je prenio na razlučnog vjerovnika TOČKA PROJEKT d.o.o., ovdje drugotuženika, a čime je povrijeđeno temeljno načelo obveznog odnosa nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet jer je založnim pravom osigurana tražbina s naslova glavnice, a ne i sporednih davanja (kamate i troškovi), dok je odredbom čl. 3. prvotuženik na drugotuženika prenio tražbinu s naslova glavnice kao i sporedna davanja (kamate i troškova).

14. U odnosu na istaknuti prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelj ukazuje kako je isti neosnovan i to iz razloga što se sukladno odredbi čl. 327. ZOO-a na ništetnost može pozvati svatko. Drugi razlog neosnovanosti prvotuženikovog prigovora je činjenica da tužitelj ima status vjerovnika u stečajnom postupku koji se vodi nad dužnikom Stečajna masa iza ACM INŽENJERING d.o.o. u stečaju.

15. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa, tužitelj ističe da čak i da tužitelj nije aktivno legitiman za podnošenje tužbe, a je, ima pravni interes na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 3. spornog Ugovora o ustupu tražbine s obzirom da bi, eventualnom isplatom kamata, na koje drugotuženik nije imao pravo, tužitelj kao vjerovnik, a i ostali vjerovnici, ostali bez mogućnosti namirenja njihovih tražbina, dakle, utječe na tužiteljevu mogućnost naplate te je tužitelju podnošenje tužbe jedini način za otklanjanje pravne nesigurnosti.

16. Nadalje, u odnosu na drugotuženikov prigovor suviše nisko naznačene vrijednosti predmeta spora tužitelj ističe kako se drugotuženik već upustio u raspravljanje osporivši tužbeni zahtjev i činjenične navode tužitelja pa tek onda istaknuo prigovor nisko naznačene vrijednosti predmeta spora, međutim, sve i da nije prekludiran u isticanju prigovora nisko naznačene vrijednosti predmeta spora , a je, tužitelj ističe kako je u ovom postupku riječ o deklaratornom tužbenom zahtjevu pa vrijednost predmeta spora ne mora odgovarati i cijeni ili stvarnoj vrijednosti nekretnine koja je predmet postupka pa niti visini tražbine iz utuženog ugovora, pri čemu se tužitelj poziva i na rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 1769/2023-2 od 7. lipnja 2023., na presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-834/22-3 od 19. rujna 2023. te citira i zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u rješenju posl. broj: Rev 2836/90 od 27. ožujka 1991.

17. U odnosu na drugotuženikov navod da povreda načela nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet nije razlog ništetnosti ugovora tužitelj ističe da navedeno načelo osigurava pravnu sigurnost i sprječava stjecanje prava temeljem nevaljanih pravnih poslova. Budući da nitko ne može prenijeti pravo koje nema, ugovor o ustupu tražbine, odnosno odredba čl. 3. istog je ništetna. Prema Zakonu o obveznim odnosima, za valjan prijenos tražbine (a time i sporednih prava) potreban je valjan pravni temelj i ovlaštenje raspolaganja. Prijenos prava na kamate je bez pravnog učinka, odnosno ništetan je u tom dijelu, jer je prenositelj, prvotuženik, postupio protivno temeljnom pravnom načelu: nije mogao prenijeti pravo na kamate koje sam nije imao. U odnosu na navedeno, tužitelj se poziva i na dostavljenu sudsku praksu.

18. Podneskom od 2. ožujka 2026. drugotuženik se očitovao na gore iznesene navode istaknuvši u bitnome kako tužitelj neosnovano smatra da je drugotuženik prekludiran u iznošenju prigovora suviše nisko naznačene vrijednosti predmeta spora, kako tužitelj nije dokazao postojanje pravnog interesa za vođenje ovog postupka, pri čemu ukazuje kako iz odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a na koju se poziva tužitelj proizlazi da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba pa da je stoga, i u slučaju podnošenja tužbe na utvrđenje ugovora ništetnim, tužitelj dužan dokazati postojanje pravnog interesa te kako tužitelj neosnovano smatra da njegov pravni interes proizlazi iz činjenice da bi eventualnom isplatom zakonskih zateznih kamata iz kupovnine, na koje drugotuženik navodno nema pravo, tužitelj i ostali stečajni vjerovnici ostali bez mogućnosti namirenja njihovih tražbina, odnosno da Ugovor o ustupu utječe na tužiteljevu mogućnost naplate u stečajnom postupku. Imajući u vidu da tužitelj ne osporava da drugotuženik na temelju Ugovora o ustupu ima pravo na iznos glavnice, već mu isključivo osporava pravo na zakonske zatezne kamate, drugotuženik ističe da je pravomoćnim rješenjem ovog suda poslovni broj St- 2102/17 od 14. svibnja 2025., koje je potvrđeno rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2517/25 od 20. kolovoza 2025., odbijen drugotuženikov zahtjev za dosudu zakonskih zateznih kamatu na glavnicu u iznosu od 600.000,00 EUR. Dakle, činjenica je da je pravomoćno odbijen drugotuženikov zahtjev za dosudu zakonskih zateznih kamata pa stoga više ne postoji mogućnost da se u stečajnom postupku drugotuženiku isplate zakonske zatezne kamate na iznos od 600.000,00 EUR. Upravo zbog toga, nesporno je da više ne postoji ni opasnost da bi isplatom zakonskih zateznih kamata drugotuženiku, tužitelj i ostali stečajni vjerovnici ostali bez mogućnosti namirenja svojih tražbina u stečajnom postupku. Budući da je upravo navedenu opasnost tužitelj isticao kao temelj svog pravnog interesa za podnošenje tužbe, a iz prethodno izloženog proizlazi da takva opasnost za njega i ostale stečajne vjerovnike više ne postoji, drugotuženik ukazuje da je tužitelj, čak i ako je ranije imao pravni interes, isti u međuvremenu izgubio. Nadalje, neosnovano tužitelj smatra da je osnovanost tužbenog zahtjeva potvrđena gore navedenim rješenjem poslovni broj St-2102/17 od 14. svibnja 2025., koje je potvrđeno rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jer, a suprotno navodima tužitelja, drugotuženikov zahtjev za dosudu zakonskih zateznih kamata nije odbijen zbog navodne povrede načela nemo plus iuris, na koju se tužitelj poziva, već isključivo iz razloga što upis založnog prava, odnosno prava na zakonske zatezne kamate nije proveden na način propisan odredbama Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, 108/17, 63/19; dalje: ZZK). Drugotuženik ističe kako se uvidom u obrazloženje rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske nedvojbeno može utvrditi da sud ni u jednom njegovu dijelu ne spominje navodnu povredu načela nemo plus iuris. Naime, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske svojim rješenjem ne dovodi u pitanje ovlast prvotuženika da, temeljem Ugovora o ustupu, na drugotuženika prenese tražbinu u iznosu od 600.000,00 EUR zajedno sa svim sporednim pravima i sredstvima osiguranja. Naprotiv, pravo drugotuženika na dosudu zakonskih zateznih kamata sud izričito veže isključivo uz valjanost i konstitutivnu narav zemljišnoknjižnog upisa založnog prava kojim se osigurava tražbina glavnice i zateznih kamata, pri čemu je drugotuženikov zahtjev odbijen zbog neusklađenosti predmetnog upisa s odredbama ZZK-a. Zaključno, drugotuženik navodi da tužitelj neosnovano smatra da navodna povreda načela nemo plus iuris predstavlja razlog na ništetnost Ugovora o ustupu. Prije svega, u cijelosti osporava navode tužitelja prema kojima prvotuženik ne bi imao pravo prenijeti na drugotuženika tražbinu i založno pravo, niti ugovoriti da će založno pravo služiti i kao osiguranje naplate zakonskih zateznih kamata. Također, drugotuženik ističe da povreda načela nemo plus iuris nije razlog za ništetnost ugovora, a u prilog koje tvrdnje govori i brojna sudska praksa dostavljena u ranijem tijeku postupka prema kojoj, sama okolnost da prenositelj na temelju ugovora na stjecatelja prenese određeno pravo (primjerice založno pravo), iako nije njegov ovlaštenik, što predstavlja odstupanje od načela nemo plus iuris, ne predstavlja razlog za ništetnost takvog ugovora.

19. U daljnjem tijeku postupka stranke su ostale kod gore iznesenih navoda, pri čemu su tuženici učinili nespornim da tužitelj ima položaj vjerovnika u stečajnom postupku nad društvom ACM INŽENJERING d.o.o. u stečaju koji se vodi pod poslovnim brojem St-2102/17.

20. Valja naglasiti da je, na tužiteljev prijedlog, sud sukladno odredbi čl. 211. Zakona o parničkom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje u tekstu: ZPP) obavijestio o otpočetoj parnici stečajnog upravitelja Stečajne mase iza ACM INŽENJERING d.o.o. u stečaju, međutim nije prijavljeno miješanje u ovoj parnici.

21. Tijekom postupka sud je izvršio uvid te pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to: potvrdu o isplati naknade za ustup potraživanja od 23. studenog 2018., Ov-8394/18 (list 7.-8. spisa), presliku Ugovora o ustupu tražbine od 23. studenog 2018. (list 11.-20. spisa), presliku Aneksa Ugovora o zalogu nekretnine od 29. kolovoza 2005. broj Ov-22428/05, od 7. srpnja 2006. (list 21. -23. spisa), presliku Ugovora o zalogu nekretnine od 29. kolovoza 2005. (list 24. -28. spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 29.-32. spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 33. -35. spisa), zaključak od 12. veljače 2025. u predmetu poslovni broj St-2102/2017 (list 38.- 40. spisa), zapisnik o ročištu za diobu kupovnine (list 41.-43. spisa), sudsku praksu (list 56.-71., 82.-98. i 133.-152. i 160.-179. spisa), rješenje zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-8597/2025-13, Ozn. Z- 63360/2018 (list 72.-76. spisa), rješenje Županijskog suda i Puli-Pola poslovni broj Gž Zk-72/2024-2 (list 77.-81. spisa), rješenje od 14. svibnja 2025. u predmetu poslovni broj St-2102/2017 (list 119.-127. spisa) i rješenje Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-2517/2025-4 od 20. kolovoza 2025. (list 128.-132. spisa).

22. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je neosnovanim u cijelosti.

23. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe čl. 3. Ugovora o ustupu tražbine (list 11.-20. spisa) kojom je prvotuženik drugotuženiku ustupio tražbinu koju je imao prema društvu ACM INŽENJERING d.o.o. u iznosu od 600.000,00 EUR, a kao sredstvo osiguranja predmetne tražbine prvotuženik je drugotuženiku zajedno s tražbinom prenio i založno pravo na nekretnini opisanoj kao: zk.č.br. 1015/12, tri zgrade, dio dvije zgrade u [adresa], ukupne tlocrtne površine 1171 čm i dvorište, vinograd, površine 4060 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], Zemljišnoknjižni odjel Zagreb, Općinski građanski sud u Zagrebu , a koje je založno pravo osnovano u korist prvotuženika temeljem Ugovora o zalogu nekretnine od 29. kolovoza 2005., sklopljenog između prvotuženika kao založnog vjerovnika i društva ACM INŽENJERING d.o.o. kao založnog dužnika. Dakle, tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 3. Ugovora o ustupu temeljem kojeg je prenesena tražbina i založno pravo upisano na nekretnini, koja je bila u vlasništvu treće osobe, odnosno trgovačkog društva ACM INŽENJERING d.o.o.

24. Između stranaka nije sporno:

- da je Ugovorom o ustupu tražbine od 23. studenog 2018. (list 11.-20. spisa) prvotuženik kao cedent ustupio drugotuženiku kao cesionaru novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 600.000,00 EUR temeljem kupoprodajnog ugovora od 29. kolovoza 2005. (broj ovjere Ov-22427/05) i aneksa od 17. listopada 2005. (broj ovjere Ov-14314/05),

- da je radi osiguranja predmetne tražbine u korist cedenta, odnosno ovdje prvotuženika, na nekretnini upisanoj u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.č.br. 1015/12, u naravi tri zgrade, dio dvije zgrade u [adresa], ukupne tlocrtne površine 1171 čm i dvorište, površine 1129 čhv, odnosno 4060 m2, ukupne površine 1129 čhv, odnosno 4060 m2, zasnovano i upisano založno pravo u korist cedenta pod poslovnim brojem Z-49282/06,

- da je odredbom čl. 3. 1. navedenog Ugovora o ustupu tražbine utvrđeno da cedent (ovdje prvotuženik) prenosi na cesionara (ovdje drugotuženika) sve tražbine utvrđene s osnove isprava navedenih u čl. 2. tog Ugovora čime cesionar (ovdje drugotuženik) postaje isključivi vlasnik i nositelj kako svih tražbina tako i svih s njima povezanih sporednih prava i prava po osnovi svih sredstava osiguranja tražbina po ugovorima navedenim u čl. 2. tog Ugovora, osim onih koji su izrijekom isključeni predmetnim Ugovorom,

- da temeljem kupoprodajnog ugovora od 29. kolovoza 2005. i Aneksa istom od 17. listopada 2005., trgovačko društvo ACM INŽENJERING d.o.o. nije prodavatelju, odnosno prvotuženiku isplatilo kupoprodajnu cijenu,

- da je između prvotuženika i društva ACM INŽENJERING d.o.o. 29. kolovoza 2005. sklopljen Ugovor o zalogu nekretnine (list 24.-28. spisa) te da je 7. srpnja 2006. sklopljen Aneks Ugovora o zalogu nekretnine od 29. kolovoza 2005. broj Ov- 22428/05 (list 21.-23. spisa), a temeljem kojeg je u korist prvotužen ika kao vjerovnika upisano založno pravo na predmetnim nekretninama,

- da je nad založnim dužnikom iz Ugovora o zalogu (list 24. -28. spisa) otvoren stečajni postupak koji se postupku nad Stečajnom masom iza ACM INŽENJERING d.o.o. - u stečaju vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem St-2102/2017,

- da je u navedenom postupku sud 14. svibnja 2025. donio rješenje poslovni broj St- 2102/2017 (list 119.-127. spisa), a koje je potvrđeno rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2517/2025-4 od 20. kolovoza 2025. (list 128.-132. spisa), kojim je odlučeno da se iz iznosa kupovnine ostvarene prodajom predmetnih nekretnina namiruje ovdje drugotuženik u iznosu od 600.000,00 EUR (t. I. izreke), dok je t. II. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev ovdje drugotuženika za namirenjem iznosa od 944.632,85 EUR s osnove kamata, te

- da tužitelj ima položaj vjerovnika u gore navedenom stečajnom postupku koji se vodi pod poslovnim brojem St-2102/17.

25. Između stranaka je sporno da li je Ugovor o ustupu tražbine od 23. studenog 2018. protivan prisilnim propisima, a samim time i ništetan u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a, imajući u vidu tužiteljeve tvrdnje kako prvotuženik u trenutku njegovog sklapanja nije bio nositelj prava koje je prenio na drugotuženika čime je povrijeđeno načelo nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet , odnosno da je založnim pravom osnovanim temeljem Ugovora o zalogu nekretnine (list 24.-28. spisa) i Aneksa tom Ugovora (list 21. -23. spisa) osigurana isključivo tražbina s naslova glavnice, a ne tražbina s naslova sporednih davanja (zakonske zatezne kamate), dok je prvotuženik kao ovlaštenik založnog prava na drugotuženika temeljem odredbe čl. 3. st. 1. Ugovora o ustupu, zajedno s tražbinom prenio i založno pravo pri čemu je, protivno Ugovoru o zalogu, ugovoreno da će založno pravo, osim za plaćanje glavnice potraživanja, služiti i kao osiguranje za plaćanje zakonskih zateznih kamata.

26. Odredbom čl. 187. st. 1. ZPP-a propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost kakve isprave, dok je st. 2. navedenog članka propisano da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

27. Nadalje, odredbom čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) određeno je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

28. U odnosu na spornu okolnost postojanja tužiteljevog pravnog interesa za vođenje ove parnice, a o kojoj okolnosti je ovaj sud prvotno odlučivao s obzirom da ista predstavlja nužnu pretpostavku za dopuštenje tužbe na utvrđenje, prije svega valja naglasiti kako je ovaj sud ocijenio neosnovanim tužiteljevu tvrdnju da njegov pravni interes za vođenje ove parnice prvenstveno proizlazi iz odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, a kojom je odredbom propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba.

29. Naime, imajući u vidu sadržaj citirane odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a te pri tome imajući u vidu da je postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite procesna pretpostavka za vođenje ovog postupka u smislu citirane odredbe čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a, prema ocjeni ovog suda činjenica da se na ništavost može pozivati svaka zainteresirana osoba ne oslobađa tužitelja obveze da dokaže pravni interes za traženje konkretne deklaratorne zaštite kao procesne pretpostavku za vođenje ovog postupka.

30. Dakle, i u slučaju podnošenja tužbe na utvrđenje ugovora ništetnim, tužitelj je dužan dokazati postojanje pravnog interesa, odnosno svojstvo zainteresirane osobe.

31. Nadalje, postojanje pravnog interesa tužitelj prvotno obrazlaže i činjenicom da ima status vjerovnika u stečajnom postupku koji se vodi nad dužnikom Stečajna masa iza ACM INŽENJERING d.o.o. u stečaju te da bi eventualnom isplatom kamata, na koje drugotuženik nije imao pravo, tužitelj kao vjerovnik, a i ostali vjerovnici, ostali bez mogućnosti namirenja njihovih tražbina.

32. Međutim, prema ocjeni ovog suda, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2517/2025-4 od 20. kolovoza 2025. (list 128.-132. spisa) u predmetu poslovni broj St-2102/17, kojom je potvrđeno rješenje ovog suda poslovni broj St-2102/2017 od 14. svibnja 2025. (list 119.-127. spisa) kojim je, između ostaloga, odbijen kao neosnovan zahtjev za namirenjem društva TOČKA PROJEKT d.o.o. (ovdje drugotuženika) u iznosu od 944.632,85 EUR s osnove kamata na glavnicu u iznosu od 600.000,00 EUR, više ne postoji mogućnost da se u stečajnom postupku ovdje drugotuženiku isplate zakonske zatezne kamate na iznos od 600.000,00 EUR te posljedično ne postoji ni opasnost da bi eventualnom isplatom kamata, na koje drugotuženik nije imao pravo, tužitelj kao vjerovnik, a i ostali vjerovnici, ostali bez mogućnosti namirenja njihovih tražbina.

33. Tužiteljeve tvrdnje iznesene u ovom postupku nakon donošenja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u stečajnom postupku , i to tvrdnja da njegov pravni interes proizlazi iz činjenice da je upravo drugotuženik svojim fraudoloznim postupanjem u stečajnom postupku sve do krajnje faze tog postupka odnosno donošenja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na naročito uporan način pokušao ostvariti tražbinu iz kamata koje mu ne pripadaju te da se pravni interes poglavito ogleda u činjenici da je sporni ugovor publiciran u zemljišnoj knjizi sa spornom odredbom o kamatama koja je kao takva usporila postupanje stečajnog suda u hitnom postupku, ne dokazuju postojanje pravnog interesa za vođenje ove parnice.

34. Dakle, pravni je interes u vrijeme podnošenja tužbe postojao, međutim isti više ne postoji jer je predmetnom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske odbijen zahtjev ovdje drugotuženika za namirenjem iznosa od 944.632,85 EUR s osnove kamata na glavnicu u iznosu od 600.000,00 EUR, slijedom čega je ovaj sud meritorno odlučivao o tužbenom zahtjevu.

35. S obzirom na gore navedeno utvrđenje, sud je na pripremnom ročištu održanom 18. ožujka 2026., na kojem je zaključen prethodni postupak te je sukladno odredbi čl. 292. st. 7. i 8. ZPP-a održana glavna rasprava te na kojem je ročištu glavna rasprava zaključena (čl. 304. ZPP-a) odbio dokazne prijedloge tužitelja za saslušanjem tužitelja te te za priklopom spisa poslovni broj St-2102/17 temeljem odredbe čl. 292. st. 4. ZPP-a jer je iste ocijenio protivnim načelu ekonomičnosti i svrsishodnosti sadržanom u odredbi čl. 10. st. 1. ZPP-a.

36. Zaključno, prema ocjeni ovog suda, činjenica da je prvotuženik temeljem predmetnog Ugovora o ustupu tražbine na drugotuženika kao stjecatelja prenio založno pravo kojeg nije bio ovlaštenik, a što predstavlja povredu načela nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet, samo po sebi ne predstavlja razlog za ništetnost tog Ugovora. Naime, povreda tog načela prvotno utječe na valjanost prijenosa prava i odgovornost cedenta za postojanje tražbine pri čemu sukladno odredbi čl. 86. ZOO-a, kada je tražbina ustupljena naplatnim ugovorom, ustupitelj odgovara za postojanje tražbine u vrijeme ustupanja. Nadalje, povreda spomenutog načela može ukazivati na primjenu odredaba ZOO-a kojima je uređen institut prividnog ugovora, i to odredbe čl. 285. st. 1. kojom je propisano da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama.

37. U odnosu na od strane tuženika istaknuti prigovor suviše nisko naznačene vrijednosti predmeta ovog spora, valja naglasiti kako je sud istu na ročištu održanom 18. ožujka 2026. odredio u iznosu od 10.000,00 EUR sukladno odredbi čl. 40. st. 4. ZPP-a. Naime, prema ocjeni ovog suda tužitelj vrijednost predmeta spora nije naznačio suviše nisko (kada je isti naznačio u visini od 10.000,00 EUR), imajući u vidu da se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o ustupu tražbine. Pri tome valja naglasiti da kod utvrđenja vrijednosti predmeta spora, u parničnim postupcima kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, kao što je to u konkretnom postupku koji se vodi radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o ustupu tražbine, vrijednost predmeta spora ne mora biti jednaka iznosu ustupljene tražbine.

38. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

39. Odluka o parničnim troškovima iz t. II., III., IV. i V. izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a.

40. Prvotuženiku je priznat trošak odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25 dalje: OT) pa mu je tako priznat zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, i to: za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV- a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu 28. siječnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. t. 5. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 62,50 EUR te za zastupanje na ročištu 18. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 250,00 EUR.

41. Dakle, prvotuženiku je priznat parnični trošak u iznosu od 562,50 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. II. izreke presude. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi članka 151. ZPP -a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

42. Prvotuženiku nije priznat trošak za zastupanje na ročištu 28. siječnja 2026. u iznosu postavljenom prema Tbr. 9. t. 1. OT-a, već mu je za zastupanje na navedenom ročištu priznat trošak prema Tbr. 9. t. 5. OT-a, a imajući u vidu da je predmetno ročište odgođeno prije početka raspravljanja. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke presude.

43. Drugotuženiku je priznat trošak odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25 dalje: OT) pa mu je tako priznat zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, i to : za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV- a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 2. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu 28. siječnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. t. 5. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 62,50 EUR, za zastupanje na ročištu 18. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 250,00 EUR.

44. Dakle, drugotuženiku je priznat parnični trošak u iznosu od 812,50 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. IV. izreke presude. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi članka 151. ZPP -a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

45. Drugotuženiku nije priznat trošak koji je za pojedine radnje postavio u iznosu od 9.026,00 EUR s obzirom da mu, prema vrijednosti ovog spora (10.000,00 EUR) sukladno Tbr. 7. t. 1. OT-a u svezi s Tbr. 8. i 9. OT-a za radnje ne pripada trošak u tom iznosu, već mu za zatražene radnje pripada trošak u iznosu od 200,00 EUR, odnosno 250,00 EUR (s uračunatim PDV-om – Tbr. 46. OT-a). Nadalje, drugotuženiku nije priznat trošak za zastupanje na ročištu 28. siječnja 2026. u iznosu postavljenom prema Tbr. 9. t. 1. OT-a, već mu je za zastupanje na navedenom ročištu priznat trošak prema Tbr. 9. t. 5. OT-a, a imajući u vidu da je predmetno ročište odgođeno prije početka raspravljanja. Nadalje, drugotuženiku nije priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude jer tuženik na navedeno ročište nije pristupio pa mu stoga navedeni trošak nije niti nastao, niti mu je u ovoj fazi postupka priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak u iznosu od 663,61 EUR za sudsku pristojbu za odgovor na tužbu (Tar. br. 1. t. 2. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi – Narodne novine broj: 37/23 dalje: Uredba) jer obveza plaćanja pristojbe za navedenu sudsku radnju sukladno odredbi čl. 4. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine; broj: 118/2018 i 51/23; dalje: ZSP) nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Zaključno, drugotuženiku nije priznat niti zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 EUR s obzirom da je za odluke prvostupanjskog suda pristo jbu dužan platiti tužitelj (čl. 3. ZSP-a).

46. Dakle, drugotuženiku nije priznat zatraženi parnični trošak u iznosu od 45.769,72 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. IV izreke presude.

47. Odluku o parničnom trošku iz t. V. izreke rješenja sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu.

U Zagrebu, 13. svibnja 2026.

SUTKINJA :

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.